Beograd, Oktobar 2009
Da li kriza ulazi još dublje u pore naše metropole, ili se ipak vidi kraj ovom beznađu? Iako nas svi osuđuju da imamo najveće plate u državi, da imamo gde da se zaposlimo, ja kao rođeni beograđanin ne osećam to na svojoj koži. I krivim sebe kao i druge zbog toga, krivim sistem koji je dolzvolio tako nešto, one koje dolaze na radna mesta bez imalo znanja i muke, one čiji zemljak ima već neki položaj u postojećoj firmi da ga „ugura tamo". Svi su oni zemljaci, i ne dovode u pitanje da li neko zna ili ne zna. Ja pak nemam zemljaka u svom gradu, nemam ko da me zaposli, nemam kome da se obratim. Valjda je to i loša strana nas rođenih ovde. Nisam pametan.
Ja sad bezuspešno tražim posao, neki mali poslić sa kojim mogu da zaradim neku lovu, ništa preterano. Šaljem moju biografiju na hiljadu mesta, i čekam da me neko pozove. Pozovu oni mene doduše, ali ubrzo shvatim da su i oni jedni od onih koji za posao traže neke manje inteligentne, koji će raditi bez ikakvih pitanja, i sa kojima će moći sa lakoćom manipulisati i izrabljivati ih. Ja nisam taj jer... izgleda da ne dajem neke dobre, pomalo izlizane odgovore na ta njihova pitanja. Nisam kući nabubao par rečenica sa kojima ću da zadovoljim njihov ego, i njihovu želju za „ja sam taj koji odlučuje". I što je najgore od svega, svestan sam ja svega toga, ali jednostavno ne mogu da promenim taj moj stav, i ne mogu sad da pred nekim puzim, i izigravam budalu samo da bi me zaposlio, i posle prekomernog rintanja dao 300 eur platu. Oću da rintam, i da zaradim te pare, ali ne baš na taj način. Preko toga ne prelazim.
Jel ima neki posao gde pri konkursu ne moraš da izigravaš budalu? Gde ne moram da lažem kako znam sve o toj firmi, i kako su oni super, i da je moj životni cilj da prodajem košulje u jednoj od njihovih radnji? I oni znaju da svi koji kažu tako nešto pri razgovoru, lažu, ali i dalje je to veliki plus za kandidate. Ili možda ne znaju, možda stvarno misle da je ljudima to jedini cilj, i da zaista vole njihovu firmu, i žele na bilo koji način da budu deo tog tima. Ako je tako, onda se ja zaista plašim toga. Onda sam zabrinut i za te ljude koji odlučuju. Imam i ja kompaniju za koju mogu da kažem da baš želim da radim u njoj, ali na tome ću poraditi kada budem završio sa studijama. Opet se zamislim posle svega izrečenog, da je to na primer,taj posao, prodavanje košulja nekome stvarno krajnji cilj u životu?! Da neko zaista želi da to radi do svoje penzije, ako je dočeka. Možda je stvarno to tako. Možda se ja onda dovoljno ne borim za te po meni „male" i prolazne poslove. Oni su u stvari onda meni jedna velika i jaka konkurencija pri dobijanju posla! Upravo ti ljudi, koji na sve načine žele da budu to u životu, kojima će to biti krajnja stanica zaposlenja i daljeg napredovanja. Onda ja nemam šanse kod njih. Ili ću morati da se uklopim i krenem njihovim putem?
I dalje se pitam ko je ovde lud? Ja koji traćim prolazni posao kao prodavac košulja i držim do svojih nekih uverenja i ubeđenja, poslodavci koji traže svoje strastvene fanove da ih zaposle na prodaji tih košulja,kandidati koji su nabubali par rečenica kako bi se svideli poslodavcu, ili ti ljudi koji stvarno žele da to rade do kraja ćivota?
Sad ću vam reći, da po svemu sudeći iz ove priče ja ispadam najveći ludak u njoj. Ja izlazim iz cele priče bez ikakvog rezultata. Poslodavac je našao onog ko će da mu prodaje košulje. Kandidat je uspešno izrecitovao svoju nabubanu priču i dobio posao, i drugi takođe. On sad slavi u krugu porodice jer je uspeo ono što je hteo u životu! Čestitam mu, od srca! A ja, ja opet osajem bez posla, bez para, samo sa svojim ubeđenjima i malo većim ciljem u životu...
I na kraju pitam se ja, da li treba da nastavim ovako ili se odreknem te barijere koja mi krči put do lakog posla? Da li je pametno boriti se u životu za nešto veće, nemajući neku dobru „podlogu" ispod sebe? Mislim da ću i posle svega nastaviti da furam svoju priču i slati svoju biografiju na razne adrese. Ili možda da pronađem nekog svog zemljaka po svaku cenu?