U jučerašnjem Blicu, u rubrici "Reč nedelje", objavljen je tekst Akademika Dragoslava Mihajlovića. U nemogućnosti da ga nadjem na Netu, prekucavam ga:
Dinarci nam sede na glavi
Mi trpimo teror nekih gorštaka proglašenih za takozvanu dinarsku rasu, koji su napustili svoje koze i ovce u planini i nezvani došli u jedan pitom i dosta njanjav svet da mu kažu da su najbolji i da imaju pravo da mu sede na glavi. U tome su im pomagali režimi prve i treće Jugoslavije, a u dobroj meri naruku im ide i današnji režim u Srbiji, pogotovo preko dveju vodećih demokratskih stranaka. Čitava ideja o Jugoslaviji - a slično se, nažalost, misli i u današnjoj Srbiji, koja je, i pored svih strašnih poraza i tragedija u 20. veku, tupoumno ostala jugoslovenska - bila je zasnovana na besmislenoj etnološkoj tvorevini Jovana Cvijića da najbolji deo sopstvenog naroda ne živi u Srbiji nego izvan nje, naročito preko Drine, i da Srbi iz Srbije imaju istorijsku dužnost da izginu da bi taj najbolji deo sopstvenog naroda privoleli jednoj nemogućoj državi.
Ta nemoguća država je već treći put u dimu i krvi nestala, a maloumne jugoslovenske ideje i stečene prednosti dinarske rase u Srbiji su ostale. I ja, pripadajući ovom smoljavom i slinavom svetu Srbije, povremeno poželim da ljudima sa planine, kojih zbog njihove fizičke zavodljivosti i prevarnog šarma imam u priličnoj količini i u familiji, poručim da nam se skinu s vrata i da se nose dodjavola natrag svojim zaboravljenim gladnim kozama.
Šta da kažem? Nije gospodinu Mihajloviću lako. Ko zna kakva ga muka sve pritiska kad živi sa ovakvim stavovima i mora da napiše ovakav tekst.
Ovde ne želim da ulazim u polemike i komenarišem njegove stavove o jugoslovenstvu, onom nekadašnjem i današnjem prikrivenom, već o isključivosti, netrpeljivosti i animozitetu kojim odušu njegove reči. Meni je, jednostavno, žao što me je razočarao.