Da se ne lažemo, nisam od onih koji veruju da u životu mora samo da se umre i da se plati porez. Jok, Bog je to malo drugačije predvideo za odabranu grupu (i mene u njoj), koja za razliku od ostatka čovečanstva plaća stopu poreza umanjenu bar za 20-30% a ponekad ne plaća ništa. Ovaj tekst nije opravdanje, pranje savesti ili nešto slicno...
Sve je počelo još pre 10ak godina. Videvši da moja "Robin Hud i vesela družina" d.o.o. teško uspeva da održi likvidnost poslovanja (šišanje ovaca slabo ide, drumske pljačke su postale sve mršavije i neisplativije, ni profit iz pobunjenih i ratom zahvaćenih oblasti nije više kao što je bio, troškovi rastu, efikasnost pada) odlučio sam se na očajnicke mere.
Prvo sam shvatio da mnogo plaćam radnicima te doprinose i poreze. Realno gledano, šta ce to njima, mladi su, daleko je penzija, do tada ćemo već smisliti nešto. Počeo sam lakše da dišem, bar što se firme tiče, mada su mi se neki zaposleni bunili. Obezbedenje je srećom dobro plaćeno, još bolje podšišano i vrlo spremno na akciju tako da necu da slušam te gluposti.
Iako se lakše disalo, to mi nije bilo dovoljno. I dalje sam osećao kao da mogu mnogo više da zaradim. Uvidom u samo fakturisanje shvatio sam da se i dalje plaća preveliki porez (devojačko na razliku u ceni, kasnije udato PDV). Počeo sam da prodajem isključivo za keš, a kasnije su mi robu i papire prale najčuvenije fantomske firme u celoj Engleskoj. Kupci se nisu bunili, posao je išao kao i obično, čak i bolje, sve je bilo sjajno.
Ali avaj. Na kraju godine u kolibu mi je upala uspaničena knjigovođa. Robine - zaurla ona - moraš da platiš veliki porez na dobit. Pa ova država stvarno nije normalna, čovek se toliko muči da ukrade koji dinar, kad eto oni se sete kako da uzmu još. Sreća, moj dobri prijatelj sa Kipra (Taksis Samolapis) mi je poslao fakture za "marketinške" usluge. I taj problem je bio rešen.
Godine su prolazile. Da kucnem u drvo bile su dobre prema meni. Uspon u poslu značio je u mom slučaju uspon i u društvenom poretku. Balovi, dobrotvorne večere, okupljanja lordova, svuda sam bio rado viđen gost. Bio sam jedan od glavnih donatora za novu katedralu, te sam dobio ličnu zahvalnicu nadbiskupa. Organizovao sam i sam druženja u mom dvorcu u sred Šervuda (nekada koliba, sada prelep dvorac sa 65 spavaćih soba, mada sam imao dosta problema dok sam sa vrata skinuo ove iz zaštite čovekove okoline). Bilo je nekih najava da ću uskoro dobiti i plemićku titulu, i to me je radovalo. O da, život je bio dobar.
Ipak, na drugom kraju grada, jedna osoba nije imala mira. Vredno je radila, pisala, beležila, računala. Bio je to šerif od Notingema. Formalno smo se upoznali na jednom od prijema, ali nikada zaista nismo bili bog zna šta prisni.
Običan radni dan. U odaje mi ulaze dve šerifove izaslanice. Pokazuju nalog sa šerifovim ličnim pečatom da pregledaju moje poslovne knjige. Ja vodim sa njima neku bla bla bla pričicu dok one rade. Posle punih šest sati one ustaju. Gospodine, Vaše poslovanje je u redu, izvolite zapisnik - reče jedna. Druga gleda onu istu zahvalnicu na zidu kao i moj portret sa princom Džonom, fascinirana je. Odlaze. E koliko sam takvih video.
Nakon par dana, čujem bat teških koraka. To može biti samo on, glavom i bradom, šerif od Notingema. Moja knjigovođa uplašeno pobeže. Na njegovom licu kez, mračne crne oči ne govore ništa dobro, i mada je tu i znam zašto je tu, i ja bacam poluzainteresovani smešak na lice.
JA: Izvolte sedite, šta ćete popiti
ON: Ništa hvala, na dužnosti sam, a i nisam zato došao.
JA: Recite prijatelju, šta mogu učiniti za Vas.
ON: Treba da platite svoje račune, a ja i Vi nikada prijatelji nismo bili a nećemo ni biti.
JA: Oh Bože, opet sam zaboravio da platim nekom dobavljaču. Pa što ne javiste golubom pismonošom, niste morali čak ovamo kod mene.
ON: Znate Vi dobro šta ja mislim. Ne plaćate poreze, glumite nekog velikog dobrotvora, maltretirate svoje zaposlene, bahato se ponašate, evo neko je baš juče pobio čitavo jato fazana koje pripadaju princu Džonu, a između ostalog jahali ste prebrzo u naseljenom mestu sa 1.5%o alkohola. Evo izvolite kraći popis svega što dugujete ovoj državi.
JA: Nemate dokaze
ON: O da, imam, i ne samo dokaze. Dvoje ljudi iz Vaše vesele družine su već priznali.
JA (gledam zapanjeno): Ali pa šta će meni onda ostati?
ON: To nije moj problem. Uostalom tamo gde idete neće Vam mnogo trebati novca.
Šta se onda desilo? Daću Vam dva moguća kraja ove priče:
KRAJ 1 - Srećan kraj
JA: Šerife znate, Vama je mandat pri kraju. Mnogo mladih sposobnih ljudi može da uskoči na Vaše mesto. Ja u fioci imam dosta dugačak spisak takvih. Vi na moju veliku žalost nikada niste uspeli da uđete u to visoko društvo. Ali, znate kako, Vi to zaslužujete, a ja Vam u tome mogu pomoći, ne samo da opet budete izabrani već i mnogo više.
ON: U pravu ste. Znate, onaj moj mali protivkandidat me baš muči. Fin momak, nema mrlje u karijeri. Mislim da su mu šanse velike da me pobedi na sledećim izborima. Deluje kao idealista, drži vatrene govore, narod ga voli. Priča kako će da napuni notingemsku tamnicu bogatima a da smanji poreze sirotinji.
JA: Ma ne budite smešni, pa on bez moje finansijske podrške ne sme ni da pisne. Nego da se Vi i ja dogovorimo. Mislim da Vi treba da dobijete još jedan mandat. Vredni, hrabri, pošteni i pametni ljudi treba da se drže zajedno i da pomažu ovoj zemlji u ovim teškim vremenima.
ON: Da, u pravu ste. Zaboravih Vam reći, mojoj ženi se jako svidela ona zlatna vaza kod Vas u trpezariji.
JA: Doneće moje sluge zapakovano u kovčegu. Biće tu još ponešto, da pomognemo u kampanji. Ja sam pravi patriota, dobro moje zemlje je ipak preče od svega.
ON: Mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva.
JA (klimam glavom slažući se): Pozdravite Vašu predivnu suprugu.
KRAJ 2 - Srećan kraj
JA: Šerife znate, Vama je mandat pri kraju. Mnogo mladih sposobnih ljudi može da uskoči na Vaše mesto. Ja u fioci imam dosta dugačak spisak takvih. Vi na moju veliku žalost nikada niste uspeli da uđete u to visoko društvo. Ali, znate kako, Vi to zaslužujete, a ja Vam u tome mogu pomoći, ne samo da opet budete izabrani već i mnogo više.
ON: Imate 24 sata da nestanete iz zemlje. Idite negde u tropske krajeve, mnoge od njih još nemamo ni ucrtane na kartama. Kažu da tamo negde iza 100 mora, brda i dolina ima neko ostrvo na kome nema muškaraca pa su sve devojke tamo device. Ponesite ono što Vam treba, tamo je sve džabaka, ne treba Vam mnogo. Sutra u ovo vreme, u Vašu firmu ući će moji činovnici i zapleniti sve što nađu. Firma će biti nacionalizovana, a posle će na tender. Ako Vas nađemo ovde, bićete uhapšeni, i optuženi za sva najteža krivična dela: utaja poreza, pljuvanje na pešačkom prelazu, seksualno opštenje sa ženom na veliki petak. Bez obzira na Vaše prijateljske veze sa dvorom, najbolje što možete očekivati je da sačuvate glavu na ramenima.
JA (gutajući knedlu): Razumem.
Šerif izlazi iz mojih odaja bez pozdrava.
Mračna noć. Brod čeka u luci. 2 tovara zlata kod mene. Opraštam se sa domovinom. Mislio sam da će mi ovo biti teže, ali nekako me baš briga. Ženica besno ulazi u kabinu kukajući da je zaboravila da spakuje onu zlatnu vaznu koju mnogo voli. Ne reagujem, baš me briga. Čekaju me sunce, plaža i gomila razuzdanih domorotkinja... nije tolko baš loše ispalo zar ne.
Da li postoji neki tužan kraj ove priče? Čisto sumnjam... bar ne u našem kraljevstvu