http://de.wikipedia.org/wiki/Datei:Granatapfel_1.png
Sedimo za kuhinjskim stolom, gospodja, gospodjica (godinu i po vec), rodjak Bobo i ja. Posle ukusne vecere komadam nar koji je moja gospodja juce kupila, a nikako da se nakanim pre toga. Sad imamo gosta, pa sto da ne.
Ne znam sta da mislim, nije neki. Onako, slatkast jeste, ali cak i kad bi bio savrsen, nije to ukus koji me jako privlaci. Pomenem to, kao i jednu sliku vezanu za taj nar. Gospodjici se isto nije nesto previse svideo. Sad, jesu ona zrnca interesantna, ali cim je probala, ljubazno mi je vratila nazad. Slozili smo se da nije neki preterano dobar primerak, ali smo ga ipak pojeli. Ali tu sliku sam pokusao da opisem, posebno sto je predhodno rodjak podelio sa mnom svoje slike (utiske, ne fotografije, njih nije poneo) sa puta u Mongoliju pa sam nekako vec bio u mislima na putovanju.
Svakoga leta smo isli na crnogorsko primorje kod moje tetke. Na More. Mesto malo, vikend naselje u blizini Bara. Ispod planine (ok, brda) se nalazi selo, u koje smo odlazili ponekad da igramo kosarku na terenu skole. Plaza divlja, struje nije bilo, vode takodje. Svaka kuca je imala tzv. Bazen, zapravo jednu sobu koju je ispunjavala kisnica sakupljena sa krovova za vreme leta retkih ali ponekad bas i obilnih kisa. Put do kamenite plaze vodio je kamenitim neasfaltiranim putem, pored koga raste makija i izmedju ostalog tzv. Zmijska trava. Ponekad nam je i zmija presla preko puta. Sve su nas fore naucili - samo mirno i otici ce - i ode, stvarno. Isli smo u potpunu divljinu koja se nalazila na samo nekoliko stotina metara od kuce. U svom to okolnom rastinju prepoznali smo i biljku ciji su plodovi ustvari nar. Samo, u toku leta, dok god smo tamo, plodovi jos uvek ne stignu da sazru. Kad pocne skola moramo kucama...Kraj slobode, prirode, mora, plaze, stena, paukova, skakavaca, zmija, kornjaca, zvezdanog neba u koje smo nocima hipnotisani posmatrali lezeci ispred kapije na betonu - rampi za ulazak u dvoriste kuce u komsiluku i pricanju beskonacnih prica koje bih rado sada slusao a teme jedva da mogu da prizovem u secanje. I onda smo opet uredno obuceni i idemo u skolu i sve tako po nekom kao redu.
Sredinom jeseni, kada se letnja boja sa tela vec isprala i kada je vec dosta novih dogadjaja i obaveza potislo u drugi plan letosnja iskustva, obukla se toplija odeca, potsisala se posvetlela kosa dolazi tetka sa mora i svoj deci donese po nar. Najlepsi poklon. Kao da se kroz njega provuklo ono Sunce i more i miris Suncem sprzene vegetacije, njistanje magaca, talasi, zvrchci...ma, ceo film iz onog jednog nara. Film iz jednog drugog zivota. Nekako prirodnijeg...
A nar, onako lepljiv, sa zrnima koja lete na sve strane (na odusevljenje roditelja) i komadicima kore i mi sa onako lepljivim rukama i osmehom za medalju, se teleportujemo tog jednog dana u godini jos jedanput u tu jednu drugu pricu, drugi zivot. Bolje nego rodjendan.Poklon je osecaj letnje bezbrizne srece, mnogo bolji od dzempera, knjiga, igracaka i sta vec sve nije bilo. Sam nar je bio sladak i socan. I interesantan. I komplikovan za ciscenje.
I sada razmisljam sta bi taj ja, tada i tamo, pomislio o ovom meni sada i ovde. Tada sam se nadao da ce to biti jedan zanimljivi ja. Vise jer sam se nadao da necu biti 'kao neki'. Kao da sam ja pa znao ili kapirao da ionako ne postoje dva ista lika, te ni ne postoji sansa da budem nekome slican. Ali kada se uredno i na svakom koraku neko sa nekim i nesto sa necim drugim poredilo, vagalo, izjednacavalo ili je pak slicilo. Kao recimo opis nekog voca koje smo prvi put probali, pa pocnemo sa: pa ukus kao jabuka, ali lici na sljivu - sto naravno, nema veze sa onim sto opisujemo. Ili ljudima koje smo upoznali, opisujuci ih upravo poredeci sa drugima ili jos crnje trpajuci ih u neke 'kategorije' (po zanimanju, polu, naciji, boji ociju......) - isto nema veze. Ali jako lici da ima. I kako vreme polazi kroz koje 'ucimo' da zivimo sa, i u tzv realnom svetu, sve vise kategorija razvijamo i klasifikujemo svet oko sebe, navodno ne bi li ga bolje razumeli. A zar taj nekadasnji ja i bez tog saznanja nije imao zivot vredan zivota? Kao nije nista razumeo? Koji (ni)je oblikovao svet zajedno sa svima oko sebe? I na koji nacin je to radio? Pa recimo barem mnogo cistije nego sada, jer se u medjuvremenu malko kanda 'zaprljao'.
I eto bas taj nar, vrati sliku, 'peace of memory' kako rece rodjak Bobo, koja je i podsecanje na ono sto jesam barem bio, pa shodno tome i trebalo da budem, a ne samo miris mora. talasa, zvezda padalica i preplanulih nasmejanih lica drugara. Mada, I to bi bilo dovoljno.
Hvala naru i svemu sto on predstavlja
Za dobre flesheve su ponekad dovoljne i ovakve 'droge' i mnogo dragih ljudi. Ko bi pomislio?