Mislim da dobar deo vas zna da se tog datuma obelezama medjunarodni dan osoba sa hendikepom/invaliditetom, koji se obelezava od 1982. godine, kada je Generalna skupstina UN usvojila Svetski akcioni program koji se odnosi na osobe sa invaliditetom. Tada je komitet UN za ljudska prava pozvao zemlje clanice da obelezavaju ovaj dan sa ciljem postizanja punog ijednakog uzivanja ljudskih prava i ucesca osoba sa invaliditetom u drustvenom zivotu. Smatra se da u proseku 10% populacije svake zemlje pripada ovoj grupi, a u podrucjima sa cescim ili skorije zavsenim ratnim dejstvima, taj procenat je i 15%. Dok su 13. decembra 2006. godine UN donele Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom, u cijem je kreiranju ucestvovala i Srbija.
U nasoj zemlji, koja je posle ratnih dejstava u regionu i velikog pomeranja stanovnistva, ovaj broj osoba sa hendikepom po nekim statistikama dostize procenat iznad 10% od ukupnog broja staovnistva. Kako su na ovim prostorima u komunistickom obliku vladavineosobe sa hendikepom posmatrane kroz prizmu medicinskog modela,koji osobe sa hendikepom gleda iskljucivo kao medicinski problem i socijalnu kategoriju pacijenta, forsirao se trend u kome su ove osobe imale iskljuciva prava iz medicinske zastite (rehabilitacija) i socijalne pomoci (pomagala i novcana vrlo mizerna nadoknada), te nisu imale zakon koji bi ove osobe promovisao kao korisne claove drustva i podupredio njihov drustveni angazman i razvoj.Nije bilo reci o inkluzivnom obrazovanju, deca su smestana u rehabilitacione centre sa suzenim mogucnostima kvalitetnog obrazovanja i odabira zanimanja. Zakonom su propisivani minimalni rokovi od par meseci radnog staza nakon kojeg je vecina na neki nacin morala da ide u invalidsku penziju. Veoma malo se vodilo racuna o arhitektonskim barijerama. Zbog svega navedenog, osobe sa hendikepom su se zatvarale u izolovane drustvene grupe, obicno u okviru primarne porodice,i veoma malo ili nimalo su bile vidljive u drustvu. S oga, nije ni cudo sto je stvoren veoma veliki zid predrasuda drustva o osobama sa invaliditetom, kao predrasuda u suprotnom pravcu, ali su predrasude bile veoma izrazene i medju samim osobama sa invaliditetom, kako prema samima sebi, tako i prema drugim osobama u slicnoj situaciji.
U poslednjoj deceniji svari se polako menjaju, po nekad drasticnije i vidljivije, a u nekim periodima nesto sporijim tempom. Najveca promena je prelazak iz medicinskog modela u socijalni model posmatranja osoba sa hendikepom, gde se "problem", koji je do sada bio fokusiran na ovoj osobi, premesta u drustvo, te se tako sada problem vidi u arhitektonskim barijerama, potrebi uvodjenja inkluzivnog obrazovanja, drustvene afiemacije osoba sa invaliditetom, mogucnoscu izbora u kreiranju svog zivota, te samim tim i preuzimanje odgovorosti za samog sebe svake osobe sa hendikepom. Vise se osobe sa invaliditetom ne posmatraju kao socijalni problem vec kao korisni clanovi drustva.
Aprila 2006. godine donet je Zakon o zabrani diskriminacije osoba sa invaliditetom, koji polako pocinje da zivi i u praksi (doneto je vise presuda na osnovu ovog Zakona, a neki procesi su u toku -jedan od njih je i moja tuzba protiv JAT-a).
Promovise se zaposljavanje osoba sa invaliditetom, cak u okviru sajtova koji se bave posredovanjem u zaposljavanju postoje posebni odeljci. Sve vise zgrada i javnih ustanova je dostupno (postavljaju se rampe, stavljaju ozake na brajeom pismu, postavljaju titlovi za osobe ostecenog sluha...), javni prevoz polako prelazi na niskopodna prevozna sredstva, predsednik Srbije ima savetnika za pitanja osoba sa hendikepom koji i sam pripada toj grupi tanovnika, Beograd, Nis i jos neki gradovi imaju pri kabinetima gradonacelnika Savete za osobe sa invaliditetom, i jos puno toga.
Naravno, sve ove promene su samo deo puta do potpunog normalizovanja zivota za osobe sa hendikepom u Srbiji, ali i u regionu.
Ove godine, kao i predhodnih dacu svoje ucesce u obelezavanju ovoga dana. Posebno tu obavezu sada imam kao podpresednica Saveta za osobe sa invaliditetom pri kabinetu gardonacelnika, ali pre svega to radim zato sto zelim da se u Srbiji za sve nas koji pripadamo ovoj grupi stanovnistva obezbede uslovi za normalno funkcionisanje i nezavisno zivljenje. Planiram da i sama organizujem jedno desavanje na svojoj opstini.
Ono sto bih takodje htela da naglasim je, da ne mora samo ovog dana u godini nesto da se kaze ili uradi po ovom pitanju. Svako od nas moze da dok ide na pijacu, u soping, vodi dete u skolu i u opste dok obavlja svakodnevne obaveze, da razmislja i posmatra svet oko sebe i razmislja sta i kako da se preduzme, a onda da pokusa i da deluje. Kako je rekao Neil Armstrong (cini mi se) to bi bio mali korak za pojedinca ali veliki za sve nas.