AleXandar Lambros
Epizoda s časa od prošle godine: javlja se učenica da odgovara i bira pitanje. Hoće romaniku. „Romanički stil u umetnosti obeležava konačnu pobedu hrišćanstva", vata zalet i već u sledećoj rečenici se spotiče - „izraženu kroz masovna hošać, hodošaš, hočasto, hodo ....... „ sve pokušavajući da gvirne u knjigu koju je drugarica iz klupe otvorila baš nekako na toj strani. Reč koja joj fali je hodočašće. Priskačem u pomoć - „Stani, polako ... hodočašće. Šta znači hodočašće?" - pitam da je relaksiram i malo je izčašim iz nabiflanog toka misli, ohrabrujući je da to što je pročitala ispriča svojim rečima. Odgovor me zatiče - „Kad bih ja znala šta znači svaka strana reč!"
Čitam novine i setim se ove epizode. U Saudijskoj Arabiji vrše se pripreme za doček hadžija iz celog sveta. Ali, kako vlada epidemija gripa, mere su ove godine posebne. Ne preporučuje se dolazak osoba starijih od 65 godina. Na aerodromima će svi biti pregledani i oni s povišenom temperaturom vraćeni nazad. Hadžije moraju dostaviti potvrdu o vakcinaciji a ukoliko njihove države nemaju vakcinu onda potvrdu o tome. I tako dalje. Čitam i pokušavam da ne budem ciničan. Čekaj, zar je vakcina moćnija od Alaha? Očekivao bi čovek da tih milion vatrenih molitvi savladaju mnogo veću pošast od tamo nekog gripa. I, zar kad čovek umre za vreme hadžiluka ne ode pravo u raj? A u dženetu sve sami pastoralni predeli, device i večno blaženstvo. Al se, izgleda, nikome baš ne žuri pa onda vakcina za svaki slučaj i još koji zemaljski dan.
S druge strane civilizacijskog kruga, što bi se reklo, u Italiji, toj kolevci renesanse, jedna odluka Evropskog suda za ljudska prava uzburkala javnost, čitaj Katoličku crkvu, jer ona još glumi savest čovečanstva i pored toliko spaljenih žena i skrivenih nacista. Evropski sud doneo odluku, a po žalbi jedne Italijanke finskog porekla, da se iz škola imaju ukloniti raspeća jer ona ugrožavaju pravo roditelja da vaspitavaju svoju decu u skladu sa sopstvenim religioznim uverenjima (nadam se da je sledeći korak svest o grozoti ove vrste indoktrinacije, ali o tom potom) i uopšte slobodom religioznog opredeljenja učenika. Potparol Svete stolice, otac Federiko Lombardi je tim povodom izjavio - „Ovo je zaista gubitak. Moramo svim snagama da se borimo da očuvamo znakove naše vere za one koji veruju, ali i za one koji ne veruju!" (?!?!). Kardinal Đovani Batista Re - „Ne mogu da ne istaknem moje ogromno čuđenje povodom ovakve odluke. Ovo govorim jer smatram da sudije nisu uzele u obzir da je raspeće univerzalni simbol vrednosti koja se tiče našeg evropskog identiteta. Radi se o simbolu hrišćanske tradicije na kome se zasniva naša civilizacija".
Dakle, taj instrument mučenja je „univerzalni simbol vrednosti koja se tiče našeg evropskog identiteta"? Neko se lepo zapitao da li bi vernici oko vrata nosili male električne stolice da je Isus, kojim slučajem, pogubljen pre dvadeset godina? Ali, ono što zaprepašćuje jeste da se taj simbol sadomazohizma vidi kao „univerzalni simbol vrednosti".
Italijanska država i crkva su, očekivano, zbile redove da brane svoje vrednosti. Žalba je uložena, pokrenula su se udruženja da školama koje to žele, poklanjaju raspeća, taj simbol hrišćanske tradicije na kome se zasniva naša civilizacija.
Prosta istina je da kad god je ova „naša civilizacija", načinila iskorak napred bilo je potrebno da prethodno po strani odgurne teret hrišćanstva. Mi smo, pre svega, Grci.
Bilo kako bilo, klatno se zaljuljalo .... 1 500 godina posle jedan sistem vrednosti nepovratno se urušava i kruni i brani se s toliko agresije koja nedvosmisleno ukazuje na unapred izgubljenu bitku. Pitanje je samo koliko će ona da traje i koliko još žrtava da odnese. Nije ni malo slučajno što je Alehandro Amenabar od svih mogućih tema za istorijski spektakl, odabrao baš Aleksandriju 4. veka i Hipatiju kao junakinju. El mundo cambio para siempre.
Off the topic .... al se isproslavljasmo oko pada berlinskog zida i ujedinjenja Nemačke, milina jedna. Te ciklus filmova, te dani kulture, te osvojite vikend u Berlinu u Hajatu za dve osobe, te emisije i razgovori, te kak je svet sad lep i krasan .... Došlo mi da zapevam Danke Deutschland. Zapamtio sam nešto od te euforije, u krhotinama doduše, preko užasa koji su potom usledili. Dok jednom ne smrkne ....