Umesto predstavljanja - evo par reči o tome kako sam stigla na ovo veselo mesto.
Napisala sam jedan tekst o izborima na Kosovu. Onda taj tekst nije objavljen. Onda sam ga ja poslala nekim svojim prijateljima. Onda su ga oni slali nekim svojim prjateljima. Onda je Mika Antić preko svoje Srpske informativne mreže poslao Boga pitaj koliko mejlova na Boga pitaj koje sve adrese. Onda je moj drug Ninoslav Randjelović postavio taj tekst na neki forum. Onda je Antioksidant uzeo pa stavio tekst na ovaj blog. Posle, ja mislim, dva dana pozvali su me da i ja počnem da "blogujem".
Pošto još uvek ne znam šta da radim sa ovim finim poklonjenim prostorom, a ne mogu da poslušam Vesnin savet i da napišem par reči o sinoć završenim izborima na Kosovu (zato što još uvek ne znam ništa o tome, osim da ministar Bogdanović priča nešto kako su, kao, Srbi poslušali njegove savete, te bojkotovali izbore... :)) - ja mislim da je najbolje da ja, za prvi put, lepo zloupotrebim ovu oglasnu tablu i izreklamiram još malo svoju knjigu.
Knjiga se, kao što naslov kaže, zove "Zalažem se za laž". Sačijena je od pesama, priča, beležaka iz nekih dnevnika koje je s vremena na vreme vodio, nekoliko intervjua i jednog pisma koje je Zoran Radmilović (jeste, to mi je tata) poslao ondašnjoj javnosti, a koje bi i današnjoj moglo da bude zanimljivo. Objavio ga je "Nin" 1985. godine a zvalo se "Pismo jačem".
Uglavnom su me novinari pitali zbog čega naslov "Zalažem se za laž" i uglavnom sam odgovarala da je to Zoranova rečenica, istina, grubo izvučena iz konteksta i da mi se neodoljivo dopalo da se kaže da se zalaže za laž. Pričala sam kako je to relaksirajuće i božanstveno - reći lepo: "evo, ja vas sad ne lažem da je istina to što vam govorim". Svi se zalažu za istinu, pravdala sam se, a istina se menja iz dana u dan i većina tih što se kunu da je istina ono u šta ubedjuju svet oko sebe - već sutra zaboravljaju u koju su se, ono beše, istinu, od svih neprebrojivih, raspoloživih istina zaklinjali.
Mada, ni to nije pravi odgovor.
Od svih Zoranovih citata o kojima sam razmišljala kao o mogućim naslovima - ovaj mi se učinio najzabavnijim. Najdanašnjijim. I onda sam ukucala na guglu "zalažem se za..." - i jako se razveselila kada sam videla ko se sve i za šta se sve zalaže, i onda - usred svih tih zalaganja - vidite jedno "zalažem se za laž" - Zoran Radmilović!
Da moj prvi blogerski tekst ne bi bio štur, pokloniću svom novom društvu Zoranov davni intervju koji se, takodje, zvao "Zalažem se za laž" a po kojem je knjiga dobila ime.
Intervju sa Zoranom je tada radila Rada Vnuk, za zagrebački "Vjesnik" a povodom gostovanja predstave "Pseće srce"
ZALAŽEM SE ZA LAŽ
„Sjajna atmosfera. Sjajna atmosfera. Pozorišna. Doduše, i kod nas je puno u „Ateljeu 212", moram to da priznam. Ali, nekako volimo da dođemo u Zagreb! Dolazimo, nekako, ko na praznik. To je zaista, iskreno rečeno. U očekivanju da ćemo se lepo provesti. I to se uvek dogodi - to je čudo jedno. Sem onomad kad nam je Krleža izašao sa predstave „Uloga porodice u svetskoj istoriji". Igrali smo u HNK... i on demonstrativno zalupi vratima. Nije objasnio. Samo je otišao s predstave. Ode, ljut..."
„Živite u jednom divnom, lepom gradu. Treba da budete srećni zbog toga. Zagreb je zaista lep grad. To je mnogo važno za čoveka. Snimao sam nedavno u Mostaru i Sarajevu... mora da su ljudi srećniji i lepši u duši kad žive u tako lepim gradovima. Beograd je ružan grad. Arhitektonski. Kažu: nije važna arhitektura! Pre svega je arhitektura važna! To prvo čini čoveka, a posle sve drugo dođe samo po sebi. Kad ovde idem ulicama - lepo mi. Nekako sam sav - razgaljen. Lepo je, le-po!"
„Ta 'kriza' (publike, repertoara, teatra), to je, po meni, izmišljena reč. To su izmislili jalovci. A jalovci su oni koji nigde ništa nisu napravili, pa i u umetnosti. Pa izmišljaju, tako, te famozne 'krize'..."
„Ja sam, ako je o meni reč, toliko jedan - kameleon, da uopšte više ne znam da li ličim, ili ne ličim, na ovo ili ono. Kameleon sam, ne znam u stvari šta sam... verovatno totalno pocepana ličnost, tako da... Ovu sam ulogu, Filipa Filipoviča Bulgakova, radio u maniru 'zagrebačke škole glume'. To je jedina uloga koju sam radio tako, a tako je i igram. Što će reći - perfektno, precizno, profesionalno. Jedan beogradski kritičar je posle premijere 'Psećeg srca' rekao da je 'Radmilović odigrao svoju ulogu tačno onako kako treba. Ni manje ni više od toga'. Ja sam bio svestan toga kad sam to radio. Kod nas, u našem maniru, 'beogradskom', postoji uvek jedna velika doza duše u svemu, veselosti. To je ta 'granica više' koja privlači publiku, strašno; to 'zrno ludila', što kaže Šekspir, i tako... to postoji kod nas."
„Kad igram ulogu 'Radovana III' ili 'Santa Maria della Salute' Laze Kostića, ne mogu da zaspim do četiri ujutro, uopšte, posle predstave. Potpuno sam razdešen. Raznesen. Toliko se pocepam na toj sceni, toliko se razblesavim - i publika isto, zajedno sa mnom - i onda ne mogu da zaspim do ujutru. Tako, sedim kući... posle pet, zaspim."
Vrlo sam budala
„E, ovo, u ovom slučaju to nije - lepo, mirno radim tačno: to, to, to. Ne unosim se mnogo u to. Ne, ne... A jeste taj Filipovič hladan čovek. Ja nisam (u ovom slučaju jesam!), inače sam vrlo... budala velika. U stvari, to je strašno. To je užasno. U romanu se na kraju plače kad se pročita... a ovde se ne plače. Jer, da smo mi sinoć priredili zadovoljstvo tim ljudima to je - lepo. Ja sam posle nastavio da priređujem zadovoljstvo u kafani, ljudima za stolom... pa to i jeste moj posao, majmunski. Da izigravam mečku. Stvarno sam srećan ako je sve to tako lepo bilo, ako je ljudima bilo lepo. Divota! Šta ćeš više?"
„Osim ako Švonderi sve ne upropaste - nikad nije bilo pljeska na ovu repliku. To prođe sa 'ha-ha-ha', malo, i nikad posle, od premijere nije bio aplauz na tom mestu. Baš sam se iznenadio sinoć. A i inače mislim da je to značajan punkt, što se teksta tiče. Da nema te političnosti, predstava verovatno ne bi u toj meri bila zanimljiva. Zato ljudi i dolaze da gledaju. Sigurno."
„U Beogradu, tako, prave neke nove grupe, neformalne, šta ja znam, nova pozorišta se otvaraju, drž ne daj... To je 'Nova osećajnost'. Odmah onako pretenciozno, u samom naslovu: Nova osećajnost. Neoromantizam. Međutim, oni naprave i manifest! Meni donesu da potpišem. Ja pročitam to i kažem: Deco ovde ima mnogo praznih reči. Ja ću to da potpišem, nema veze, ali prazne su reči. Mnogo pri-ča-te! (Što da ne podržim decu). I naprave predstavu. Lepo sve, 'Magbeta' igraju u nekoj pivari, staroj, u Skadarliji. Sjajan ambijent, stvarno, onako u podrumu. I igraju oni predstavu, i to bude strašno. To bude užasno. Glupo i dosadno i nikakvo. I dele manifest na ulazu, svakom gledaocu. Odem kući, pročitam, ponovo pročitam manifest, i vidim da je predstava isto toliko prazna i nepotrebna, kao što sam im i rekao. Isto, liči potpuno. Polome se mladi ljudi, sve od sebe daju, a ništa od predstave.
Ja im lepo kažem: Ako hoćete 'novu osećajnost' bavite se našim problemima. Ovde, u ovom trenutku. Nemoj da mi igraš Magbeta koji ne interesuje ni Engleze, uopšte. Igra Piter O' Tul tamo, pa propadne usred Londona. Ta tema ne interesuje ni Engleze, pa što bi mene interesovao Magbet. Vidi sad! Evo vam, rekoh, Kosovo! Idi dole s magnetofonom, za pet dana napravićeš scenario za predstavu. Samo razgovaraj s ljudima, ništa ti više ne treba. I ja to kažem Ljubiši Ristiću, i on se popali naravno, onog momenta. I sad ćemo da radimo tu predstavu u Ateljeu 212. To je to! A ne da igraš Magbeta! Evo ti 'nova osećajnost' gde se čudesa događaju. Bez navijanja! Napraviti predstavu - bez navijanja. Ni za jedne, ni za druge, ni za treće... nego samo za ljudske sudbine. Normalno da sednu ljudi na scenu i da - govore. Ništa više ne treba. Kakav Magbet, kakvi bakrači!"
Čudo Mire Trailović
„Jer ipak, još uvek, u tom teatru, u 'Ateljeu 212' događaju se vrlo važne stvari. Jeste. Još uvek jeste to 'off' scena, jugoslovenska, i to je dobro. Postoji jedna atmosfera u tom teatru. Iako mnogi, naročito u Beogradu, pljuju na 'Atelje' već uveliko, kao na preživelu stvar, koja je prešla u klasiku, i tako dalje... da nije avangarda. Avangarda - šta znači? 'Atelje' je po svojoj atmosferi još uvek - avangardan teatar po tome kako se misli u toj kući i šta se tamo događa. Pre svega ima jedna plemenita stvar, a to je da u 'Ateljeu' ne postoji mržnja. To je jedan od retkih kolektiva - ne samo umetničkih nego kolektiva uopšte - gde nema mržnje. Gde postoji jedna - radost življenja, pre svega, a samim tim i umetničkog posla, nekog stvaranja, šta ti ja znam, kako se to kaže..."
„Desilo se da se tako sastanu ljudi... počev od Mire Trailović, bez koje ništa od svega toga ne bi bilo, verovatno. Koja ume, koja je isto tako blesava ko svi mi tamo. Skupilo se jedno blesavo društvo. I to tako traje. I, naravno, u društvu kome dobro ide nije ni teško da bude ispravno, u ljudskom smislu. Kad ti ide loše, onda popizdiš... Pa? Ako je cinizam u tom smislu, uveren sam, kad krene loše 'Ateljeu', da ćemo i mi postati loši. Odmah ćemo početi da se mrzimo, i tako dalje. To je strašno."
„Jeste, ta žena je jedno čudo. Stvarno. Mira Trailović je apsolutno čudo. I moram reći da se vrlo brinem šta će biti kada ona ode. Da, odlazi. U penziju... šta ja znam, mora. Po sili zakona. Šta će biti? Moramo mi da se raziđemo, ne vredi ostati, ne znam, ne smem ni da mislim o tome. Šta da sedimo tamo dalje, zašto? Zamisli da dođe neka budala za upravnika. Vrlo verovatno... Šta mi s njim da radimo?"
„Pa ovaj pas, u 'Psećem srcu', on je neki pametnjaković. Ja ne verujem da je to pas uopšte. Čudno biće. Jedino što ne govori. Pa, to je kuče nekog poštara koje je živelo u dvorištu 'Ateljea', sad se preselio negde u Novi Beograd, ali gazda ga dovodi i dalje na predstave. Džeki, kad uđe u bife, pozdravi se sa svima. Priđe svakom od nas glumaca koji igramo u predstavi. Ko čovek, neverovatno! Na kraju, kad mu kažem: Džeki, izađi da se poklonimo - sve razume. Izađe. Čudo. Čudo od - čoveka. Boga mi.
Da te malo zavedem
„Ja se zalažem za laž! Jer, teatar jeste laž. I ostanimo pri tome. Koliko god se mi trudili, i ti kao gledalac, i ja kao glumac, da prevaziđemo tu laž i da se dogovorimo da nije - ali jeste! Laž je. Lažno je kada izađem i igram Filipa Filipoviča, bez veze, i operišem nešto, kao... Lažno je. E sad, tu laž hoću ja da izvedem na taj opsenarski način. Ne da te ubedim u to, nego da te malo zavedem. Da te zavedem da poveruješ tih dva sata. Prema tome je - laž. I onda, ako je već laž, ne možeš da mi sediš blizu, mora da postoji distanca, i da me gledaš kako imam crven nos i, šta ja znam... dlake iz uva! Pa jeste! Samo dalje od mene! Sedi tamo gde ti je mesto i nemoj da mi se tu muvaš."
„Samo dobro pozorište, ono pravo, lažno pozorište - to me interesuje. Klasično. Kad gledam Nemce, recimo, koji su danas sigurno najbolji na svetu u pozorišnom smislu, kad to gledaš, zaboraviš sve... A oni te lažu. Steinovo pozorište, uh, što je to lepo!"
„Monodrama? Ja to ne bih radio nikad. Jer ako je pozorište već laž, mora da bude laž - bogata. Da se što više događa na sceni, da se ljudi muvaju. A kad izađe jedan glumac pa mi govori dva sata, to je isto ovo što mi sad radimo ovde u kafani. To je - uzurpirati sebi pravo da govoriš dva sata, a ti da me slušaš. Ko mu daje to pravo da izađe na scenu i da mi govori dva sata? Oduzimaju ti pravo da učestvuješ, da odgovoriš, kao u kafani, a ako pisneš - izbaciće te. Ali ima, ima sjajnih glumaca monodrama..."
Strašno sam potrošen
„Ima li razlika između mladih i starih? U odnosu, u shvatanju? Ima, ima burazeru... Mladi su, što je neminovno, vrlo racionalni ljudi. Preracionalni. I za sve ste dobri, za sve ste sjajni, sem za umetnost... Zašto ti mladi ljudi koji sede kod nas u bifeu 'Ateljea' ili bilo gde, zašto ne mogu da uzmu stvar u svoje ruke? Svuda već uzimaju stvar u svoje ruke, u državi - a u pozorištu, ne! Zato što su preracionalni. Sigurno."
„Sve je to tačno, dobro, pametno, samo fali ono 'više', ono 'još'. U ovom poslu kojim se ja bavim. Sve ostalo je sjajno. Mladi ljudi su sjajni, sve što god rade dobro je. I pametno. I na svom mestu. Ali, nije za umetnost. Za umetnost mora da bude - majmunijada!"
„Ja mislim... strašno sam se potrošio. Sve sam potrošio. Užasno. To si lepo rekla - samoubistveno. Sve sam potrošio u to. U to - majmunisanje. Nema više ništa. E, zato mislim da ovi mladi ne treba da se bave tim poslom. Neka puste nas matore mečke da izigramo to što imamo, da pokažemo svetu, da zabavimo taj svet i onda - treba zabraniti pozorište!.... Lepo se okrenuti egzaktnim stvarima, građevini, medicini, pravu, ekonomiji i tako dalje... Kao što se time i bavite sjajno. Pustite nas, stare mečke, dok možemo. Dok možemo! Potpuno smo se igrali životima - baš do kraja..."
(razgovarala Rada Vnuk, Vijesnik, Zagreb, 1981.)
Eto,
on je tu svašta pričao pa, izmedju ostalog, i to da moderni pozorišni radnici treba da, umesto što igraju uvek modernog Magbeta, idu na Kosovo "gde se čudesa dešavaju". I to je tačno. Ovde je (ja sam i dalje "ovde") sve, najblaže rečeno - nadrealno i velika je šteta što svi moramo da pišemo o politici, koja je - iako je veoma dramatična - najmanje zanimljiva. O Kosovu one zaista tačne i zanimljive stvari mogu da pišem jedino na Novoj srpskoj političkoj misli, koja je (mislili vi šta želite) najmanje opterećena ideologijom i najotvorenija za pisanje o tih trista čuda sa Kosova - gde čovek ne zna o čemu bi pre pisao.
Pozdrav iz medjuzone!