Autor: Rodoljub Šabić
Globalna NVO mreža Transparency International će sutra, istovremeno u više od 180 zemalja sveta, objaviti ovogodišnji Globalni indeks percepcije korupcije (CPI). Na žalost, što se tiče ocene naše zemlje u ovogodišnjem CPI, nikakav optimizam nije realan.
Sva je prilika da će naša ocena u ovogodišnjem Indeksu biti još jedan povod za preispitivanje neadekvatnog odnosa vlasti prema antikorupcijskom potencijalu transparentnosti odnosno prema potrebi unapređenja preglednosti rada, a posebno raspolaganja javnim novcem i dobrima.
Ocena naše zemlje na ovogodišnjem Globalnom indeksu može biti na prošlogodišnjem nivou (3,4 na skali od 1 do 10) ili neznatno, jedva vidljivo bolja. U svakom slučaju ukazivaće na robusnu sistemsku korupciju i biti daleko od „prolaznih" 5,0. Prošlogodišnjih 3,4 bilo je zabrinjavajuće, i kao, samo po sebi loša ocena, i posebno zato jer je godinu pre toga, zabeležena identična ocena. Ponavljanje iste godinu dana kasnije je govorilo o stagnaciji, prvi put nije zabeležen baš nikakav napredak, kretanje napred, makar i puževskim korakom je zaustavljeno. Ponavljanje iste situacije ove godine bi trebalo da bude jasan alarm i definitivno zahtevalo radikalno preispitivanje dominantne „koncepcije" borbe protiv korupcije.
U prilog tome govori činjenica da je u protekloj godini, čak registrovan značajan broj aktivnosti policije i organa gonjenja u vezi sa brojnim korupcionaškim slučajevima i „aferama". Međutim, to nije dovoljno da se korupcija svede u „prihvatljive" okvire i da se promeni slika o našem društvu kao visoko korumpiranom. Iluzija je verovati da se samo represivnim merama može suzbiti korupcija, jer represivne mere udaraju po posledicama, a ne po uzrocima, odnosno po društvenom ambijentu koji proizvodi korupciju. Izuzetno sporo popravljanje naše ocene na CPI-u (trebala nam je decenija da bismo je popravili za 1.0, još 2001. imali smo 2.4) nedvosmisleno ukazuje na neophodnost daleko intenzivnijeg korišćenja preventivnih mera a posebno antikorupcijskog potencijala javnosti.
Zašto se rezultati ne traže u afirmaciji principa da informacije o raspolaganju javnim novcem i resursima moraju biti dostupne najširoj javnosti? Zar nije očigledno, polazeći od dosadašnjim iskustava, da bi organi gonjenja, prema nezakonitim slučajevima uskraćivanja takvih informacija kao i odbijanju da se informacije stave na raspolaganje javnosti i posle obavezujućih naloga Poverenika za informacije ili suda, morali da se odnose kao prema, sa korupcijskog stanovišta, vrlo indikativnim pojavama? U čemu je problem? „Dilema" je -da li relevantni faktori ne prepoznaju ogromni antikorupcijski potencijal javnosti ili ga drugi, takođe relevantni, itekako dobro prepoznaju kao opasnost po sopstvene interese? Ali na žalost, u jednoj stvari nema dileme - bez obzira da li je reč o „neprepoznavanju" ili o „prepoznavanju", reč je o nečemu što ugrožava i vređa interese ogromne većine građana.