Nasatavak priče o Veštici koja je izgubila pamćenje...

ana_radmilovic RSS / 19.11.2009. u 07:44

Evo  još jednog dela one priče sa početka... gde sam, pokušavajući da pišem o Kosmetu, stigla do nekih  Veštica i Cirkuzanata i, u svakom slučaju, nepovratno se udaljila od prve ideje da napišem jednu normalnu kljigu o svom Kosovu... kako to već novinarski svet uglavnom radi, sa nekim reportažma... o čemu mi se uopšte nije dalo da pišem ni da ih sklapam iako ni sama ne znam koliko ih imam u ovom mom laptopčetu... uostalom, uglavnom su i objavljene

Nije mi namera da  postavljam tekstove baš svaki božji dan - i da se popnem na glavu ljudima svojom hiperprodukcijom - ali, evo, ne zamerite - nisam mogla da odolim i da ne učinim javnim još jedan delić priče za koju se brinem da neću uspeti da završim, jer -  predstavu ja nemam šta bih njome želela da kažem :)

Evo, dovde smo stigli:

".... Vratila sam se svojim brdima, gledala predeo, uživala u vožnji kroz to mesto koje ne liči ni na šta što sam videla do tada.

Mislim da sam tada počela sa smišljam, sasvim spontano, jednu priču. Nikada je nisam napisala i nikada nisam prestala da mislim na nju. Trebalo je da to bude priča o jednoj veštici. Veštica da bude, naravno, mlada i lepa. Sve da se dešava u gluvim brdima neke zemlje do koje se teško dolazilo i na mestu koje se, po svemu sudeći, nalazilo na kraju sveta, ili koje možda svetu nije čak ni pripadalo. "

 Priča o Cirkuzantu, Veštici koja je izgubila pamćenje i koja čak i ne zna da je veštica, nekom detetu, seljacima s brda i čudnom voću

Stvar je trebalo da počne tako što se ova mlada i lepa veštica budi, u neku zoru, prohladnu, na podu neke kuće.  Ona ustaje polako, kao da je celo telo boli i kao da ju je neko čitave noći tukao. Gleda oko sebe i sve joj je nepoznato, i drveni pod sa koga se podigla, i bela spavaćica koja se spustila niz njeno telo, i neka velika škrinja koju je prvu ugledala u sobi. Zatim, ogledalo i ram na ogledalu i lik u ogledalu. Nepoznata joj je i kosa te žene iz ogledala, i njene oči, pa čak i misao koju je u tom trenutku mislila - nije joj pripadala. Nepoznata. Onda i pogled kroz prozor, neka brda u daljini, iza tih brda možda i more - nije mogla da zna.

Dakle, u toj priči, koja mi se motala po glavi i koju sam s vremena na vreme poželela i da napišem ali nikada nisam znala šta bih zapravo njome imala da kažem - radilo se o jednoj veštici koja je mlada i lepa i koja ima amneziju usled udarca, snažnog psihofizičkog  šoka, ili tako nešto.  

***

U prvom delu priče, veštica bi, prirodno, trebalo da pokušava da se priseti nečega...

-  Bilo čega - tako je razmišljala. Da otkrije gde se nalazi. Kako je tu dospela? Preispitivanja koja bi se odnosila na ozbiljnije stvari, kao što su njena prošlost i ko je ona uopšte, na kraju krajeva - trebalo je ostaviti za kasnije.

Najvažnije je, shvatala je moja veštica, prvo utvrditi gde si.

Tu bi se onda priča ubrzala i poprimila jedan dinamičan ritam. Veštica bi razgledala kuću i sve bržim korakom ulazila iz prostorije u prostoriju tražeći bilo šta, bilo kakav znak, nešto što će je podsetiti na nešto, što bi opet moglo da je dovede do odgovora.

 „Makar kakvog odgovora'' - pričala bi veštica sama sa sobom - „pa ću onda već nekako sklopiti neku priču''.

Ali avaj, ništa joj, ama baš, ne bi bilo poznato. Ni veliki krevet, ni bela postelja, ni nekakav šporet na ugalj, ni duborez na zidu.

Zatim ona izlazi iz kuće i ugleda nekakvo divno dvorište, koje se  uopšte ne uklapa u celokupan prizor. Njeno drveće se razlikovalo, i njena ograda, i nekakav sto sa mozaikom. Razlikovao se i kamen od kojeg je njena kuća sazidana, bio je sasvim beo i izledao kao da je klesan na nekom drugom mestu. Ona sama, njena kuća i sve oko nje, razlikovalo bi se, dakle, upadljivo od ovog smešnog i čudnog mesta na kome se zadesila.

U svojoj bašti bi, možda, mogla da zatekne smokvino drvo.  Ubrala bi, možda, smokvu, i pojela je. Možda. Sela bi, onda,  za svoj četvrtasti kameni sto na čijoj je površini bio nekakav mozaik, izbledeo od vremena ili od sunca ili od kiše...

- Nemam vremena da razmišljam o mozaiku-  rekla bi sebi i ustala da traži dalje.  I tražila je.

- Ovo je selo - odmah bi zaključila -  selo na brdu.

- Treba samo da potražim neke ljude  - razmišljala bi dalje -  i verovatno će me neko prepoznati, možda će me nazvati po imenu i možda ću nešto osetiti i možda ću se setiti...

Koračala bi koroz strme ulice tog sela, žurnim korakom, zaboravivši da je u spavaćici i da se tako ne izlazi iz kuće. Uostalom, imala je amneziju i nije morala da zna za red, mada je poznato da većina navika i društvenih normi ostaju zabeleženi u sećanju čoveka koji je izgubio pamćenje, i da mnogo puta ponovljena radnja i određeno znanje koje čovek stiče tokom života, u jednom trenutku postaju neka vrsta instinktivnih radnji.

Veštica je, dakle, znala da nije red šetati se selom u spavaćici, ali nije imala vremena da razmišlja o tome. Morala je hitno, samo to joj je bilo u glavi, da pronadje nekog  živog čoveka u tim sokacima i da joj taj, naći će već način da ga pita, objasni ko je ona, gde se nalazi i zašto je tu.

Koračajući najbrže što je mogla i ne gledajući mnogo kuda ide, veštica se u jednom trenutku, normalno, i izgubila. Shvativši da ne ume da se vrati u kuću iz koje je izašla, a da ni posle ko zna koliko sati šetkanja kroz selo, koje  joj je sve više ličilo na lavirint, nije srela nikoga odlučila je da udje u nešto što joj je ličilo na kafanu. Vrata su bila širom otvorena, čuli su se muški glasovi, smeh, dranje...  neka deca koja su se igrala loptom u dvorištu ispred ove oronule kuće na trenutak su zastala sa igrom i čudno je pogledala. Kada je ušla u prostoriju gde su za par stolova sedeli do malopre bučni muškarci sa čašama ispred sebe - nastao je muk.

- Andelija - izgovorio je jedan od njih, preneražen.

- Ja ne umem da se vratim kući - jednostavno  mu je odgovorila, tiha i svesna da ovo sada ne izgleda ni malo dobro, ali da nema drugog izbora.

- Šta god da mi se ovde dogodi -  razmišljala bi brzo -  ne može da bude strašnije od toga da doveka lutam kroz onaj lavirint, spušta se veče, hladno mi je... baš me briga šta će se desiti...

Čovek koji joj se prvi obratio ustao je od stola i brzo je izveo iz kafane. Bio je, očigledno, toliko iznenadjen njenom pojavom i tom rečenicom da ne ume da stigne do kuće, da mu je trebalo mnogo vremena da bilo šta prozbori. Išli su ćuteći uz strmu ulicu, penjali se uzbrdo zadihani i oboje zamišljeni svako svojim mislima.

- Ja sam, znači, Andjelija - izgovorila bi u jednom trenutku.

Ovo je kod njega izazvalo još veći šok - toliki da sve do njene kuće nije progovorio ni jednu jedinu reč. Šta pitati ženu, šta joj reći, nakon što od nje čuješ ovakvu stvar. Ona ne zna ni kako se zove, pomislio je i nije smeo dalje da razmišlja.

Doveo bi je do kapije njene bašte.

- Da li si dobro, Andjelija - pitao bi nakon što je bio siguran da će ona sada ući u svoju kuću i nadao se da neće ponovo poželeti da prošeta selom. U spavaćici.

- Ne znam - odgovorila bi mu, i odmah pitala - A kako se ti zoveš?

- Odmori se, Andjelija - rekao bi joj, i kako bi nastavljao da joj govori glas bi mu postajao sve blaži i nežniji - pojedi nešto, lezi da spavaš, nemoj da brineš i nemoj da izlaziš iz kuće do sutra. Rano ujutro će ti doći moja žena, Vera. Sačekaj je. Nemoj molim te nigde da ideš dok ona ne dodje, hoćeš li me poslušati?

- Hoću - obećala bi i ponovila svoje pitanje - A kako se ti zoveš?

- Momčilo, Andjelija - odgovorio bi umorno kao da pristaje na neku igru do koje mu nije u ovom trenutku - Momčilo se zovem. A da se ne rugaš ti meni, Andjo, a?

- Izvini - rekla bi i brzo zatvorila vrata od kuće, njemu ispred nosa takoreći, jer joj ovaj razgovor više nije zvučao dobro.

 Odlučna da sluša svoje instikte i svesna da joj ništa drugo nije preostalo.

***



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 08:12 19.11.2009

Sin

Tako sam i ja izgubio pamćenje. Bolje ja nego moj sin.
olivera2804 olivera2804 09:08 19.11.2009

Lepo!

Veoma lepo.
Sledeci put samo nastavite pricu, bez uvoda...
ana_radmilovic ana_radmilovic 12:35 19.11.2009

Re: Lepo!

olivera2804
Veoma lepo. Sledeci put samo nastavite pricu, bez uvoda...



hvala. možda mi uz vašu pomoć s bloga podje za rukom i da završim tu priču :)
Черевићан Черевићан 10:03 19.11.2009

изгубљен

слуђено лутам а у глави журка
апила ме живчана нервоза
самоћа ме старости пристигла
реалност је, не, никаква поза

око мене . . . отуђење неко
доконими дани се промичу
слабо ико. . . . иког уочава
надањаме кога се још тичу

живот ето . . . измиче лагацко
бити срозан те туговат дали
баш за ничим ја потребе немам
сем топлине речи што ми фали

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana