Veljko Dzakula: covjek ispred svog vremena

 Bio je politicki lider Srba u Slavoniji. Ratni vihor ce mu donijeti titulu lidera pobunjenih Srba. Nije bio omiljen u Kninu niti u Beogradu, a ni Zagrebu takvi Srbi u to vreme nisu trebali.

Za jedne je bio zlocinac , drugi su u njemu vidjeli izdajnika. Tesko da ce mu sudbina dodjeliti mjesto predsednika Hrvatske, ali zasigurno Veljko Dzakula ostace upamcen kao prvi Srbin koji je usao u predsednicku trku u Hrvatskoj.

Ko je Veljko Dzakula? Sem sto je siroj javnosti postao ovih dana poznat kao prvi Srbin kandidat za predsednika Republike Hrvatske?

 Predratnih devedesetih sumarski inzinjer Veljko Dzakula uci ce u politiku kao predsjednik lokalnog odbora Srpske Demokratske Stranke (SDS) u Pakracu. Ovaj omanji grad u zapadnoj Slavoniji, prvi po procentu  Jugoslovena, mjesovitih brakova i  ispijenog piva po glavi stanovnika, nece ostati imun na desavanja naroda u nekad zajednickoj nam drzavi. Srbi, iako nisu cinili zvanicnu vecinu, bili su  procentualno najbrojnije stanovnistvo Pakrackog kraja. Srbi, Hrvati, Jugosloveni, Italijani, Cesi, Ukrajinci, i u manjem broju Madjari, Zidovi i Nijemci, dali su  ovom kraju pecat multikulturalnosti. 

Talas nacionalizma tih devedesetih, nosen pazljivo izvadjenim i oblikovanim komadicima proslosti, upravo je  kao svoj prvi cilj trebalo da dokaze  nemogucnost suzivota ljudi koji su se razlikovali po svom porijeklu. Da bi tako nesto bilo moguce, buduci gospodari rata su prvo trebali posijati strah medju  ljudima. Strah  od onih drugih. Pakrac je tako postao probni balon ili poligon na kome je nacionalizam imao odmjeriti svoju snagu protiv mrskog mu multikulturalizma. Bilo je jasno da je potonji  izgubio bitku kad su prvi oruzani sukobi u Hrvatskoj upravo poceli u Pakracu. Pakracki pucnji tog marta 1991. bit ce sasvim jasan signal da sijaci straha, ponajvise uz pomoc medija, dobro  obavljaju svoj posao. Na mrznju se nije  trebalo cekati dugo. Ona obicno stize kad padne prva zrtva.  Lanac zlocina  zatvori se u krugu pakla i mrznja u tom i takvom krugu postane prirodno stanje.

Bas u  takvom okruzenju Veljko Dzakula se nasao na mjestu lokalnog srpskog lidera. Ni on sam nije se uspio odupreti novom talasu, ali ipak ce se Dzakula razlikovati od  ostalih   vodja pobunjenih Srba. Poslije prlicno kratkog, ali opet, za mrznju dovoljno dugog ratnog  sukoba,  Pakrac kao i ostatak Krajine postat ce, naivni su vjerovali, zasticena zona. UNPA  (United Nation Protected Area ) sektor zapad, bit ce zvanican naziv za ovo ratom obuhvaceno podrucje Hrvatske.Bit ce to jedina zasticena zona ciji je veci dio ostao pod kontrolom Hrvatske vojske.

Vensov plan, pod cijim okriljem su i uspostavljeni UN zastitni sektori, predvidjao je normalizaciju na terenu najvise u pogledu komunikacija, obnavljanja infrastrukture, i  povratka stanovnistva. Nikoga u Beogradu  ni Kninu, a ispostavice se ni u Zagrebu, ovaj plan nije interesovao.

Veljko Dzakula postace jedini koji ce raditi na ovom planu i jedini koji ce smetati protivnicima ovog plana. Na  nesrecu Veljka Dzakule, protivnici su bili i brojniji i mocniji.

 Zagreb je zeleo povratak  teritorije ali, ako je moguce, bez stanovnistva. Kninu uljuljanom u snove nije padalo na pamet da  normalizira odnose s Hrvatskom, sem naravno kao susjednom drzavom. O povratku stanovnistva tek se nije mislilo. Zasto se ratovalo ako bi Hrvati recimo mogli nazad u Drnis. Beograd je sa druge strane bio  zaintersovan za Srbe u Krajini onoliko koliko je iste mogao drzati kao adut u   Milosevicevoj verziji ruskog ruleta. Krajina je naravno bila...  corak.

Veljko Dzakula je bio usamljeni  promoter, inace sveopste prihvacenog Vensovog plana. Bio je za povratak Srpskog  stanovnistva u djelove UNPA zone pod kontrolom Hrvatske. Shvatio je da je normalizacija te uspostavljanje komunikacije glavni preduslov opstanka Srba na tom podrucju. Od istorije i krajiskih pjesama se nije moglo zivjeti. Oslanjati  se na humanitarnu pomoc svijeta i Beograda nije mogao, bar njemu, biti plan za buducnost.   Graditi  kineske zidove prema ostatku Hrvatske, ubijedjen je bio Dzakula, znacilo je osuditi narod na siromastvo, i na kraju odlazak. Kad je o tome javno progovorio na TV Studio B  februara 1994, uskoro je sljedila kazna. Samo nekoliko sati poslije TV nastupa Dzakula ce biti kidnapovan u, paradoksalno ili ne,  ulici Srpskih Vladara i odvezen u nepoznatom pravcu.

Poslije protesta civilnog sektora i nevladinih organizacija krajiske vlasti ce objasniti da je Dzakula uhapsen zbog spijunaze i ugrozavanja teritorijalnog integriteta RSK.    Ocigledno i tim cuvarima teritorijalnog integriteta nije bas stalo do stanovnistva koje je zivjelo na istom teritoriju. Ako se uzme u obzir da do stanovnistva nije bilo stalo ni  beogradskim, a jos manje zagrebackim mocnicima. Bljesak i Oluja, tj.  njihove posljedice bile su  sasvim logican sljed desavanja.

Dzakula  je uspio dosta sto se tice sprovedbe Vensovog plana. Mnogi medjunarodni  zvanicnici kazu i najvise. Potpisao je sporazum s Hrvatskom stranom o povratku stanovnistva, o uspostavljanju boljih komunikacija, ukljucujuci pustanje u tok gradskog vodovoda za  podijeljeni Pakrac. Svakog cetvrtka  na  liniji razdvajanja organizrao se  susret ljudi sa obe strane linije. Vojnicima UN mirovnnih snaga sigurno nista nije bilo jasno dok su gledali susrete ljudi koji su grlili jedni druge i kroz suze razgovarali. Doduse niko  vojnicima u plavim sljemovima nije rekao da je Pakrac grad sa toliko mjesanih brakova i da se vecinom radilo o rodbini koju je sudbina rata podjelila. Bilo je tu i verbalnih psovki i prepiranja onih koji su zbog toga samo i dolazili, ali  takvih prizora  bilo je sve manje. Poceli su sve cesce dolaziti i ljudi koje nisu vezivali rodbinski odnosi vec predratna  poznanstva. Cinilo se, bar na trenutak, da se na horizontu grada nazire  tracak  nade da  su ljudi ipak  prije svega samo ljudi, nevezano  na porijeklo. Ono sto je bilo cudno je to sto se ovaj trend nastavio i poslije hapsenja Dzakule. Uskoro ce biti jasno i zasto. Zapadna Slavonija bila je prva na listi "otpisanih". Paradoks je taj sto su je otpisali i kninski vlastodrsci koje ce par mjeseci kasnije zateci ista sudbina. Bljesak je bila prva faza dogovorenog rijesavanja srpskog pitanja u Hrvatskoj. Jos jednom su pakracki pucnji razbili tracak nade o mogucem suzivotu. Ratovi su imali za cilj stvoriti jednonacionalne torove. Svaki pokusaj suprotnog bio je osudjen na propast.  Geografski neodbranjiva mala teritorija zapadne  Slavonije bila je lak pljen za  tad vec dobro opremljenu i brojnu hrvatsku vojsku.

 Jos jedna  teritorija u nizu drugih u balkanskim sukobima je ostala bez stanovnistva.  Jos jednom su  osloboditelji uz oslobadjanje teritorija usput oslobodili isti od njegovog stanovnistva. Veljko Dzakula  bio je jedini  srpski  politicar koji je odlucio ostati sa onim rijetkim koji su ostali. Njegov projekat opstanka Srba pod okriljem Vensovog plana bio je i oficijalno mrtav. I ono malo povjerenja koje se naziralo u sumaglici ratnih strahota brzo je nestalo sa horizonta razrusenog grada. Veljko Dzakula, bilo je jasno, izgubio je bitku dok su  kolone  ljudi pod zastitom UN, napustale ovo podrucje. Nakon pustanja iz zatvora,  Veljko Dzakula je  napustio politiku. Doduse, posvetio se radu u Srpskom  Demokratskom Forumu, nevladinoj organizaciji koja se bavi zastitom ljudskih prava.  Veljko Dzakula  se ove godine odlucio vratiti u politiku. Postao je predsednik saveta novoformirane Demokratske Partije Srba, koja ga je, uz Srpsku Narodnu Stranku i Novu Srpsku Stranku, i kandidovala za predsednicke izbore. U Pakracu, kao uostalom i u Hrvatskoj, povratnika je sve manje iz jednostavnog razloga sto se najvise vracaju stariji ljudi koji, sasvim je prirodno, i umiru. Srba sve manje, Srpskih stranaka sve vise. Cinici bi rekli- za Srbe sasvim prirodno.

Iluzorno bi bilo vjerovati da Dzakula moze uciniti ono sto je Obami poslo za rukom u SAD.  Sredinom devedesetih, Dzakula je bio covjek ispred vremena kom je pripadao. Danas, kao predsjednicki kandidat, Dzakula opet predstavlja vreme koje ce tek mozda doci. Vreme u kom ce ljudi glasati za ljude a ne Hrvati za Srbina ili obratno. Neko je morao probiti led, neko ce reci suvise rano ili pak suvise kasno? Bilo kako bilo, Veljko Dzakula je, cini se opet,  na korak ispred.

Zlocinac i izdajnik?

            Oni koji u Dzakuli gledaju izdajnika I zlocinca misle na jednu te istu stvar:

Naime  polovicom augusta 1991 lokalni Srbi  kidnapovali su a poslije I ubili pakrackog ljekara I tadasnjeg predsednika  gradskog HDZ Dr  Ivana Sretera.

Oni koji  Veljka Dzakulu smatraju odgovornim drze ga za zlocinca.  unatoc brojnim zahtjevima Dzakula nikad nije bio  optuzen za ovo ubistvo.

Oni koji ga drze za izdajnika drze da bas to ne podizanje optuznice protiv Veljka Dzakule jeste dokaz njegove izdaje ili ti saradnje sa hrvatskim vlastima.

Oni koji su Dzakulu najbolje poznavali ne cude se sto hrvatske vlasti nikad optuznicu nisu podigli. Svjedoce o njegovom zustrom protivljenju extremizmu,  ali i   hrabrosti da se u takvim vremenima extremizmu i usprotivi.