Vođa

Mljac,mljac...,odzvanjalo je kraljevskom trpezarijom na dvorima Nemanjića. Njegovo veličanstvo je nabadalo komade svježe ubijene divljače, tek skinute sa jednog od ražnjeva, Srebrnom viljuškom. Za to vrijeme, neotkrivenom Amerikom su Indijanci sa oštrim kamenicama trčali za bizonima, dok su im kite, neometane gaćama, mlatarale po butinama.
Ako bi im se posrećilo da životinju uhvate žvakali su je sirovu do dugo u noć.
Poglavica je birao prvi komad mesa a velikom košćurom je mlatio po glavi podanike nezadovoljne podijelom.
Pogled ka okeanu mu ničim nije mogao otkriti dvore nadomak sadašnjeg Kraljeva i tanjire na kojim su svjetlucale Srebrne viljuške i Zlatne kašike. Sa druge strane, iako neometani okeanom, taj reprezentativni pribor nije imao prilike da vidi, ni najveći broj stanovnika prostora naseljenog tadašnjim Serbima. Tadašnja elita je dijelove kulture koja je iz Vizantije curila preko dvorova i manastira vrlo malo, skoro nikako, dijelila sa plebsom koji je većinom živio po selima. Mit, tada jedini medij masovne komunikacije, je po zemunicama i niskim kućama spravljenim od blata, prenosio predanja o gozbama i spletkama na dvoru. Veličinom mita i njegovom usmenom distribucijom direktno se tih dana određivala i usađivala glavna osobina u genima srpskog seljaka - potreba za vođom.
Ta osobina je ono što i danas obilježava stanje duha najvećeg broja Srba ma gdje oni živjeli. Vjekovima su se mijenjali obrisi državne politike, položaj i količina teritorije ali su navike ostajale iste. Evoluirao je jedino protokol i način na koji vođa, vođe, komuniciraju sa podanicima. Predanja i mitove zamijenila je moćna katodna cijev, podobni novinari i odgovarajuća koreografija. Puder moćno krije ono što je ostalo od obraza....Mali ekran i mali ljudi u njemu i ispred njega.
Približno dvije trećine stanovnika BiH smatra da je narod bez vođe kao čovjek bez glave, a da lične interese treba obavezno podrediti kolektivnim.
Hm, hm.. rekao bi Blek Stena. Hm, kažem ja.
Pogled na brdoviti Balkan govori da ga čine državice koje ka siromaštvu hrle kao dopingovani sprinter. Nezaposlenost je najčešće agregatno stanje radno sposobnog čovjeka. Korupcija je udomaćeni društveni fenomen a najveći broj mladih ljudi želi otići odavde zauvijek. Prihodi po industrijskim granama su u Bosni značajno manji nego prosječni transferi svjetski poznatih fudbalskih imena... Moglo bi se ovako do kraja teksta ali se logično postavlja pitanje ko je kriv !? Naravno da su to masoni, Jevreji, Amerika, Švabe, pederi, Novi svjetski poredak, komunisti, Bin Laden... ali ko još? Izbjegavamo stvari nazivati pravim imenom iz straha da ne prozovemo sebe. Kao da nas gledaju, namršteni i zabrinuta lica, iz svakog kutka, bojimo se prozvati ih. Naše vođe. U govorima svakodnevno predviđaju pobjede, pravdaju neuspjehe i proizvode neprijatelje, dušmane i plaćenike. Zato što vođe kažu tako građansku poslušnost doveli smo do perfidne perfekcije u kojoj je percepcija krivice isključivo rezervisana za onog ko drugačije misli ili je drugačijeg imena i vjere. Stilizovanim i vještačkim modelima stvarnosti bezobzirna i bezdušna otimačina se, od naših vođa, predstavlja kao demokratija i vladavina prava, kao pravedna privatizacija. Koristeći kriminal, korupciju i nejasan državni koncept te našu lakovjernost, tromost i strah zauzeli su neosvojive busije. Busije sazidane našim nerazmišljanjem i glupošću. Dajući im svoj glas davali smo im i dajemo im svo ovo vrijeme mnogo više. Donirali smo im nepovratno i u bescijenje naše male živote, ulice, gradove, sjećanja.
A bez nas bi naše vođe bile tek nebitne birokrate, nemaštoviti profesori, talentovani šoferi, psihijatri ili ljekari... bili bi obični, kao mi sami.
I zašto u svemu ovom priča o indijacima, srebrnim viljuškama i zlatnim kašikama sa početka teksta.....
Baš zato.

p.s.

Strip je rad Mladena Oljače i objavljen je u specijalnom strip izdanju magazina Buka