"....Izostavi moje ime iz poklona
ako ti je ono breme,
ali sačuvaj moju pesmu."
Tagore"
***
tiho,
kao preostali delić, pokidane duše
tiho
kao treptaj
ništa tako tiho
i ništa glasno jako kao
što te želim noćas ,
naglas ćutim tvoje ime ,kao što možda nikada niko nije
ječi bolno
zaglušujuća tišina,
odzvanja i guta me
u svoj svojoj opijenosti
pokušavam, da spoznam trag,
nečega što kaže da...
da smo...
osim mene,
dok u agoniji pokušavam da sastavim delove
sebe
polako se pretvaram u neizrecivi odraz ništavila
želim da uhvatim
neizgovorenu reč
privijem na otvorenu ranu,
možda će pomoći da ne
iscurim
kao kada si dahom
zaustavila moje nestajanje ,
činim bezbroj stvari na način
na koji si ti to radila,
oponašam pokrete,
izgovaram u sebi reči na na
tvoj način,
otvaram kutiju , palim
cigaretu ,
na način svojstven
samo tebi,
svakii pokret, naizgled nespretan, a tako skladan
ispuštam dim na način na koji si ti to znala
da probudiš maštu i sva moja čula,
dok očajno grabim tvoj lik
tako divna , neuhvatljiva, i poželjna
moja ,
i opet
tako bliska, moja
bliža nego što je noći dan,
i senka svetlu;
tako bliska , moja
da i ne izgovorene reči o tebi
znaš pre nego ih i pomislim;
tako bliska , moja
da ne znam da li postoji granica gde počinješ ti,
a prestajem da budem ja.
Da li sam ikada postojao... ja?
Ne ,nikada nećeš znati kako
od jedne male slike nastaje mnoštvo neobuzdanih pokreta ,
slasti , strasti
od jedne kratke reči bezbroj neispisanih neispevanih stihova
od misli pregršt nedosanjanih snova,
što bole i vlaže
kao tvoja poslednja nikad osušena suza na mom ramenu
nikada nećeš znati kako je osetiti usne da ljube , kao što su samo tvoje mogle u snovima
treba samo jako da želiš , srcem
znam da postoji
mesto gde živiš sazdano od nemira , onog slatkog nespokoja
uzbuđenja , strasti,
ono postoji , negde
i po tome je slično mnogim drugim ,
samo ovo mesto ima tebe
i to me izjeda
i to ga izjednačava sa mojom čežnjom
i snovima u kojima postojiš.
Ono je trenutak za koji sam verovao da imamo i
a ako nije možda i bio ,
ali smo i
možda mogli stići, bilo je potrebno samo
možda samo još jedan dodir, mislima,
Tražim tvoje tragove u isprakidanim linijama
na mom dlanu gde sam te čuvao
tako bliska , a li opet tako udaljena
tako..
Tako daleka da samo
misli mogu da približe tvoju udaljenost.
Toliko daleka negde bivaš
kad kažem, mislim postojiš,
te su reči metafora moga,
a ne tvoga postojanja
Toliko daleko
da kad kažem ti,
to je opisni znak moga bića
suviše nevažnog i jadnog
da bi mu davao značaj radi njega samog.
Postojiš i tamo gde niko drugi neće stići osim tebe,
u suzi mojoj...
blizu, bliže negoo najbliže reči
koje ne umem ni da rastumačim
tako blizu mene
kao što bih ja želeo da budem blizu
tebe;
tako blizu mene
da se razumemo, osećamo otkucajima srca;
tako blizu
da bi zbog opstanka morao da postoji moj život u kom živiš,
morala bi da se ugasi moja misao u kojoj misliš,
morao bi da se probudim iz sna u kome samo ti
sanjaš ...
i sijaš
kao najsjajnija zvezda ,
ne želeći da zgasne
kao suza što se razliva
na dlanu
ne želeći da presuši