(početak novembra, Skype, ja u Australiji....)
Oj...Djinaaa!! Jel me čuješ!?
Čujem, Seko, čujem, kaži...
Oj, đevojko, oli ti dolazit na slavu ove godine!?
Oli, oli, Seko, stižem ja oko Đurđica, pa sam tu do decembra..
A da ipak Milica i ja spremimo malo kolača i takoto, da ti odmanjimo poso, jel, šta misliš?(Milica u trinaestoj, Evdokija u 90toj godini, šta mogu da mislim?!?)
Neka, nemojte akobogaznate ništa da spremate, sve ću ja sama kad dođem...
Ama, ženo, ove nas godine ima trista miliona, i Rusi će....
NEMOJ DA SI UŠLA U KUJNU, SVE ĆU VARJAČE DA TI POLOMIM!!!
Ccccc..... Ista sikter žena ko i baba Vefa, joj, istackkka!! Dobro, de, ne jedi se, nećemo mi ništa....
16.11.2009.. Još nije svanulo....
Molim taksistu da se parkira malo dalje, da ih ne probudim, svi slutim da spavaju... Još je mrak, magla i hladno je, meni je jako hladno stižem ovaj put iz Australije, preko Indije i Dubaija... Lagano gurnem kapiju, taksista i ja doteglimo milion kofera na stepenište i ušunjavam se bez zvuka... Iz njene sobe se čuje nežna škripa kolica, tiho, đevojko, jesi stigla blago babi, jes' potrevila kuću i dom.... Moja je Evda budna, obučena, očešljana, uparađena u novu suknju i bluzu, dočekuje unuku koju nije videla dva meseca...
Pa, de si ti, djete, treba l' baba da umre pa da mi ti dođeš... Ajde, sedi pa pričaj de si sad išla i bila, nesmireno moje, ljubi je baba u te noge nemirne... Ne znam, Djina, kako ste mi i ti i tvoja majka take nemirne ispale, mi smo bre Srbi i Crnogorci seljaci, vezano to za njivu, kuću, avliju i dom, a vas mi dvije sam da skitate.... Taka vam valjda sudbina, al daće višnji, kad ti Grigorije posadi jedno dvoje, troje, smantaćeš se i ti u kuću....
Nego, vidi, ajde idi budi ćerku i majku i oca, i turi kavu, pa da pričamo... Vako, evo, sve smo ti Milica i ja spremile po spisku šta treba za slavu, kolko će da nas bidne, ko će gde da spava, i koja se rana sprema, pa ti, polako, ete imaš 5 dana, sve će Mica i ja da ti pomognemo, a na tvoju majku da daš da sa oca ti ide tam, vam po pečenje i piće i toj, a mi domaćice da spremamo sve po starejši, ove godine posebnice da se pazi na toj da sve bude po stareši, kad ni dođu gosti Rusi i Bruti (ne lepi se na Evdu da su mi svekrvini Burjati, ona je čula Bruti i ostalo-Bruti), ne da nas biva sramota, oni jadni i ne znaju šta je slava, pa sve lepo da vide.. Sve ti Milica i ja po spisku spremile...
Lepo, sve su mi one po spisku...
Jel mutiš ti to kako treba il ga smuljavaš, jeli ti, djevojko? Ajde, de, šali se baba, ajde da ti pričam kako se slavilo nekad, pa sad opet sve tako lepo sa spremimo i ove godine...
U moju ti je kuću navek bilo da se sprema slava baš onako, naveliko. Men devojačka slava Mitrovdan, ajdučka, pa se kod nas još od ajdučije sačuvalo pomalo što niđe nemaš da vidiš običaj. Ako je, da velim, slava ajde primer u subotu, onda se počme još u ponedeljak klati, spremati, mleti žito i rediti što je slavsko.
Pa ti krene po redu, vako. Prvo se spremaju suvi slavski kolači, oni što mogu dugo da stoje i to se spremaju grancle, salčići, ciganjske torbe, razne kuglice od oraja, čokolade, šećera, lešnika, badema... Posle se, drugi dan spremaju oni malko mekši, svekrvine oči, poneka seljačka torta, to su ti oni suvi kolači sa višnjama, suvim grožđem, suvim šljivama, kajsijama, jabukama, kruškama... Svo to voće mi skupljamo vascelu godinu i sušimo, koje na sunce a koje na šporet, pa se ima posle za slavu....
E, treći dan, to bi bila sreda, padne klanje, toj meni bio najgori dan. Em mi kolju jagnje il jare, em ono cvrči ko da nije živinče neg ćovek, em sestro slatka, posla kolko oćeš, a ladno bude, nekad bre novembar bio baš ladan, ne ko sad idemo obučeni ko da je maj... Pa dođu stariji muški pa pokolju kolko treba, prase, janje, jare, ovcu, kako kad, nije baš svake godine isto. Kad dođe četvrtak, oco ode i odnese na Moravu na mlin jedno tri džaka žita i kuruza da se melje. Nije da nama tolko trebuje za slavu, al oco je znao da će doći i sirotinja na čestitanje, pa im on radije davo malo brašna i mrsa nego ko ostale gazde komadić pečenja i kolača. A meni je vako govorio, to je djete sirotinja teška, to su gospodski prosjaci, ne prose onako od kapije do kapije, nego su siroti, pa kad je slava, zarede samo na čestitke a domaćin ima da im dava da ponesu čast. A ja mnim, ćeri, ako im davam malo pečenja i slatkog, to se pojede odma, ovako, ja im dam malo džakče brašna i malo suva mesa i komad slavskog kolača, pa ako su čuvarni, to im je cela nedelja da se rane i ne gladuju. Pa tako moj oco podeli po četir, pet džakova kad je slava.
De sam stala? Jes, u četvrtak se kolje, spreme se kavine za ražanj, sve se isponabada na ražnjeve i stavi se da se cedi tu noć, za toj moja mati imala neke stare zavese eklane, pa se umota tako sa sve ražnjem i ostavi, a umotava se da se ne navade mačke il muve tu noć, ako nije mnogo zima ima još muva. I sve se ostalo spremi što je od klanja. Džigerice i bubrezi i iznutrice idu u džiger sarmu, a ja još u sredu spremim mleko i maju i zakoselim jedno dvajes litara kiselog mleka, toj je za džiger sarmu najbolji dodatak. A creva i toj se peru, peru, joj, u trijesdve vode se pere pa noći u slanoj vodi pa se opet propere i osuši za kasnije kad biva veliko klanje da se prave kobasice.
E, a petak je dan za majku i domaćina. U našu je kuću vako bilo, a toj ću jedared da ti pričam i zašto, al sad pričam o slavi, u našu je kuću dan pred slavu bio za majku i oca poseban dan. Mati unapred odredi ko će da peče džiger sarmu i kuću da redi, sabere djevojke sirote iz sela i sve im razdeli poso. Jedna trese ćilime, druga donosi iz ambara klupe, pa ih poređa po avlije pa ih briše metlom i oriba, pa unosi u kuću, treća opet ima svoje... Sve ih majka sabere zorom, u 6 ujutro, dobro i' narani i podeli, svaka ima svoj poso. A mati ode u kujnu, malo nadgleda dok se pravi meso za sarme i pazi kako djevojke poređaju prve sarme u barkač, za to vreme ona umesi i ispeče slavski kolač. Djevojke joj nakite kolač ko mladu, sto nekih vijuga i cvetova, i veliki smo kolač pravile, toj bilo važno, od belog brašna, da se zna da Jevrem ima para i da je gazda. Pa se mati, kad spremi kolač, oko 11 sati, uzne sa oca pod ruku i ode u vajat. A oco je, dok je mati majala po kujni, sakupio momke i poslugu i namirio stoku i nadziro kako vatru lože i peku kavine na ražnju. Oni kad odu u vajat, ne dao ti višnji da im priviriš, što si teo da pitaš il rekneš, imo si celo jutro. Tam se oni banjaju, mati odnese korito, ono veliko od dvesta litara, pa oca šiša, brije, glanca, reže mu i štrica sve što je viška, pa ga uredi ko da je za prodaju. Onda ga pošalje da legne, pa se ona na miru banja i kupa, sređuje se vas dan, tek predveče ti oni iziđu iz vajata. Tu noć tam i spavaju, jer je cela kuća sređena i spremljena za slavu.
A djevojke taj dan izginu od posla, pa kad mati naveče izađe, svaka je vuče za rukav i fali se šta je ona uradila. Mati onda vikne, ajde, djeco, ko je radio i večeru je zaslužio, pa se postavi sto za njih, i mati i otac i ja sednemo s njima i mati ih sve goni da jedu koliko mogu, a koliko se ne pojede, sve im spakuje da nose. I kad je oko prvh petlova, oko ponoći, mati ih prati kućama, svakoj djevojci poklon, ekleraj, malo novaca i nešto žensko, gaće il kecelja il malo finog platna. A meni mati ovako kazivala, da je to tako, jer se neki cele godine ne najedu neg sam to veče kad u Popovića spremaju slavu, a da su te devojke vredne i poštene i radne, i sirote, i svakoj treba dati da spremi malo za devojačku spremu, i svaka mora da vidi kako se sprema u bogatoj kući, ako joj vetar taku sreću i bogatog muža donese, da ne bude glupa i neznalica, pa da je svekrva grdi.
A nekad je ta večera bila da se namire ajduci što se kriju po bačijama, jer na slavu ne smeju da dođu, pa oni noć pred slavu dođu da se posluže.
E, a kad svane slavski dan....
Oco ustane, probudi majku i taj dan obavezno on njoj kuva kavu. Ostale dane kako kad, ko se prvi dovati šporeta, više mati kuva, al na taj dan oco kuva majci prvu kavu. Oni sednu za sto, popiju kavu, dogovore šta imaju za taj dan, pa kad ustanu, mati donese kolač i stavi ga na veženo milje sa roncama na sto, a oco zapali sveću i prekrsti se. Mi se ostali tu muvamo okolo, toj je samo njiov poso, da sveću upale, nameste kolač i koljivo na sto, a posle mi mlađi stavaljamo tanjire i kašike i viljuške i to. Svakoj sam ja ćerki i unuki i praunuki spremila po milje sa roncama, jedan sam sad spremila i Jelici, oću da ga trampim za tu knjigu što pisala i bila pokazana na sajam, ej, toj naše dete, pa ga pokazuju na sajam, na diku i ponos...
Popa obiđe sve slave seoske, poseče kolače, kome u crkvi posle liturgije a kome ide u kuću... Poslednjima dođe nama, i kad iseče i otpeva što mu poso, on sedne i počinje ručak, toj je bila velika čast da ti pop bude prvi gost i sedi na ručku. Brzo dođu i ostali gosti, bude, trijes, četres duša i ručak je do neđe, tako, četri sata. Onda ovi prvi polako idu, pa se sve redi i drugi gosti, na večeru, dođu oko šes.... A kad prvi odu, počmu dolaziti siroti, samo čestitaju, ni ne sedaju, sa vrata vele, sretna slava domaćine i kažu: nema se kad, mi samo na čestitke.. Pa im oco kaže, nije red praznih ruku, dragi gosti, pa im ugura u ruke što je namerio da im da, to su djevojke spremile pakete još sinoć, pa ih isprati... I tako, vas dan, i sutradan, prvi dan najbliži i kumovi a drugi dan dalja familija i prijatelji i očevi trgovci i pajtaši iz posla.
A kako se jede, toj se zna. Nije kod nas bilo posno, ako je i sreda i petak, nije oco davo riba i to, nego, ako slava padne posni dan, onda se sprema još i prebranac i suve paprike punjene pirinčom, i sve ostalo kao i da nije posno, i pečenje i mrs... Pa se prvo nosi predjelo, kajmak, sir, proja, al ona naša, šumadijska od belog kuruznog brašna, suvo meso tannnko sečeno i pihtije. Pa se nosi čorba, pa džiger sarma sa kiselim mlekom, pa sarma od kiselog kupusa, pa pečenje pa kolači. A pila se vruća rakija sa šećerom kuvana, i ladna rakija šljivka i kajsijevača, pa domaće, očevo vino, pa žensko vino, kuvano sa šećerom i karanfilićem, a mi deca i mlađi sok domaći od višnje ili jabuke ili kajsije, kako koje godine je šta rodilo pa se pravilo. I medovina, rakija sa medom za posebne goste, i za starije žene orahovača i višnjovača.
A ti sad da gledaš, sve ću ja da ti kažem kako da se vladaš kad ti dođu Rusi...
Rusi došli, prošli, ja preživela...
I biće priča o tome za dan dva, samo malo da se odmorim, sve ću po redu da vam pričam... Radni naslov, „Rusi opet u Beogradu".... I biće i slika, spremila sam...
A sad. Prvo, izvinjenje što nas nema dva meseca, hvala svima koji ste se raspitivali dal je sve u redu, Milica nije baš potrefila sva slova na kompu ali se nadam da je svima odgovorila.
Dragi moji, vaša Djina je mornar, radim za jednu kompaniju koja ima mnogo prekookeanskih brodova i jahti, pa ima dana, nedelja, pa ponekad i meseci kad sam na otvorenom moru i nemam internet konekciju dovoljno jaku da budem na blogu, ili su mi smene npr, 6 sati radim 4 sam slobodna i tako u krug 17 dana i noći, pa kad se zavučem u kabinu, ne vidim ni komp a kamoli blog.....
Sad sam tu, ako sve bude po planu, tu sam do polovine decembra pa se čitamo sa novim pričama svaki čas...
Ljube vas
Evdokija i Djina
Surčin, Beograd
25.11.2009