Mnogo se sunca te sezone prolilo po nama. Luna i ja smo jednoga dana naprasno spakovali šator i nešto stvari i krenuli na Mljet; znali smo unapred da su tamo neki od naših prijatelja, što ne znači i da su oni očekivali ili želeli naš dolazak. Pridružio nam se i Grom, imao je tamo gde spavati a ideja mu se učinila dobrom. Nismo tada imali običaj da se javljamo, ni kada odlazimo ni kada dolazimo.
Naravno da nam nije palo ni na pamet da se prethodno raspitamo kako se na Ostrvo uopšte stiže, pa smo u Pomenu iz nekog razloga stigli ne iz Dubrovnika, već preko Pelješca. Kako god, tako je ispalo zanimljivije. Tako sam saznao zašto, kada su talasi veliki a brodica mala, pre plovidbe valja popiti čašu domaćeg crnog vina. A gledajući one koji to nisu učinili, saznao sam šta od inače pristojnog čoveka može da učini morska bolest.
Stigli smo predveče, Grom je otišao da se negde smesti, Luna i ja smo podigli šator, odlučno odbacili poluozbiljne primedbe jednog para prijatelja da smo tu samo zato da bi njih uhodili i progonili, usput smo očekivali da nas neko od ovih koji znaju nešto od naših ličnih istorija zapita šta mi tu kog đavola uopšte radimo zajedno i da li se sad to zove da smo šta, nije se tako desilo, imali smo dvadeset i par i to je bio Mljet, sve je tu prolazilo lako i bez pitanja.
Kamp se nalazio na obali, u okviru nacionalnog parka, koji inače pokriva oko jedne trećine samog Ostrva. Kažem "nalazio", pošto je - koliko znam - zatvoren polovinom devedesetih. Od njega se širokom šumskom stazom stizalo najpre do Malog, a potom i do Velikog jezera. U pitanju su slana jezera, koja imaju dotok vode sa pučine, pri tome neverovatno topla i čista. Ne znam da li je i sada to slučaj, ali u ono vreme su jezera bila prepuna planktona koji imaju jednu divnu osobinu: u mraku, kada su izloženi pokretima, proizvode svetlost. U praksi to znači da se, kada noću uskočite u jezero i zaplivate ili još bolje zaronite, osećate kao junak Diznijevih crtanih filmova; oko i iza vas ostaje zvezdani trag. Iz tog razloga, ovo je bilo valjda jedino moje letovanje sa više noćnih nego dnevnih kupanja.
Uobičajena dnevna kupovina se u to vreme vršila u malom i loše snabdevenom seoskom dućanu u Goveđarima, i to smo prepustili onom kao progonjenom paru. U mnogo bitniju nabavku - po fenomenalno domaće crno vino od prezrelog grožđa, sa gustinom i procentom alkohola koje ga približava Prošeku - se išlo u Babine kuće, mesto sa par restorana i privatnih vinarija na obali Velikog jezera. Luna, Grom i ja smo već sutradan po dolasku uspostavili neku vrstu rutine, popodne lenjstvujući na plaži i idući na kraće izlete, uveče odlazeći sa kanisterom po vino, u povratku uskačući u Malo jezero, da bi se sve završavalo iza ponoći u kampu na način primeren zabavi osamdesetih: more, gitare, vino i sve ono drugo što već rade mladi ljudi ispitujući svoje granice. Uživancija. Grom bi povremeno prespavao tamo gde se uvalio, a povremeno u našem šatoru, što je obzirom na gabarite obojice i činjenicu da se radilo o šatoru za dvoje prouzrokovalo posebnu vrstu dodatne zabave. Luna, koja je u svojim mladim danima umevala biti popriličan zlojeb, je često otpočinjala svađe sa njim, uzrokovane njegovim potpunim nemarom za čistoću sopstvene odeće. Njemu to nije bilo bitno, jer em je neprestano bilo toplo, em ga je mrzelo da se presvlači ili naopako da pere stvari, em sam kamp zvanično nije bio nudistički, ali kao da jeste; ima ih koji i danas pamte epizodu "končić", gologuzu jurnjavu koja se odvijala na obali iznad Malog jezera, nakon iznenadne pojave nekih insekata. No, to već nije tema ovog teksta...
Staza između kampa i Babinih kuća je, rekoh, prolazila kroz par kilometara guste šume, sa sve onim mirisima i zvukovima koji se ne mogu naći verovatno nigde drugde. Suvišno je reći da na tom putu nije bilo preterane gužve, naročito noću; turista je u kampu bilo možda par stotina, a isto toliko i stanovnika - ukupno - u mestima koje je ova staza povezivala. I baš na toj stazi, u noći desetak dana po našem dolasku, u povratku iz važne nabavke, počinje ona drugačija priča o Ostrvu.
Dakle, na stazi je bio, ako izuzmemo zvezdano nebo, potpuni mrak, Luna, Grom i ja smo se nalazili na pola puta u povratku ka kampu, u sred jedne od najgušćih šuma na Jadranu, još uvek mokri od noćnog kupanja u zvezdano-planktonskom omotaču Malog jezera. Iako je nešto od onog vina iz kanistera nedostajalo, nismo bili pijani - uveren sam, bez problema bi prošli svaki saobraćajni alko test, da je ičega takvog uopšte moglo biti na Ostrvu.
Morska šuma u letnjoj noći ima svoju posebnu atmosferu, posebne zvukove i znakove koje daje neznancima. Sve vreme do tada, osećali smo se kao dobrodošli i zaštićeni. U jednom trenutku, to iz nekog razloga više nije bilo tako. Kasnije, kada smo o tome pričali, neko se setio da je u trenutku naprasno nestalo svih zvukova, svega onoga što rade zrikavci i drveće i vetar. Nisam siguran, možda je i to tačno.
Nisam siguran ni ko je prvi osetio strah. U svakom slučaju, u jednom trenutku je moja utroba počela da se oseća kao da je nešto veliko i zlo pritiska, nešto starije, nešto sa čime se srećem prvi put. Inače sam i pre i posle toga iskusio strahove raznih vrsta, od obične ljudske brige do napada klaustrofobije; ovaj osećaj, tada i tamo, nije bio uporediv ni sa čim od toga. U par sekundi sam oklevao da to kažem saputnicima, i mislim da je Luna prva progovorila, jer je u onom trenutku i razgovor prestao. Plašim se, kaže ona bez dodatnih objašnjenja jer objašnjenja nema, mi potvrdimo da je i sa nama isto. Zastali smo, okretali se, ne znajući ni šta je to što nas plaši, ni šta da učinimo sa tim osećajem. Neko od nas je spontano zapevao. Neku ljubavnu glupost, starogradsku, neverovatno da nam je to uopšte palo na pamet i neverovatno je što smo uopšte znali tekst. Preostalo dvoje je to momentalno prihvatilo, izgledalo je tako logično u tom trenutku, a ono što je iz naših usta izlazilo je verovatno bila uvreda za zvuk kao pojam; niko od nas troje inače nema ni trunke sluha, plus smo bili prestravljeni i glasovi su nam drhtali. Nije baš odmah pomoglo, ali mi smo bivali sve glasniji i uporniji i par strofa kasnije onaj pritisak je počeo da popušta. I tako, sve vreme pevajući neke besmislenosti, stigli smo do kampa, do ljudi. A ti ljudi nisu primećivali ništa neobično, osim nas troje; bilo je sasvim jasno da nam se dogodilo nešto baš loše, a mi im nismo mogli reći šta. Nismo, jednostavno, znali.
Sada mi baš nikako ne polazi za rukom da se setim kako smo već te noći odlučili da, umesto da nastavimo normalno sa odmorom, ili da odemo sa Ostrva, krenemo na put po njemu. Uglavnom, i sutradan smo seli i razgovarali. Složili smo se da nismo sanjali. Složili smo se da je to što se desilo, u najmanju ruku neobično. Jedino, nije mi jasno kako se dogodilo da to protumačimo kao poziv, a ne kao pretnju. Moguće je da to ima veze sa našom tadašnjom otvorenošću da saznamo život. Moguće je i da smo bili prosto neiskusni. Moguće je i da smo sve što je čudno pripisivali Gromovoj prisutnosti, jer su njega u to vreme povremeno pratili neki neobjašnjivi energetski fenomeni, gašenje sijalica u blizini mesta gde sedne, raspadanje stvari u njegovim rukama i slično.
Dakle, spakovali smo se, zatvorili šator, ustopirali kola koja su se tu nekim čudom stvorila i otišli izvan nacionalnog parka, dokle god smo tim kolima mogli. Kao što rekoh, u tim godinama se nikome nismo javljali ni kada bi odlazili, ni kada bi dolazili.
Mljet je tada bilo ostrvo koje je tek učilo da postoje turisti, a turisti su dolazili samo u deo koji je bio Nacionalni park, i koji je bio, recimo, civilizacijski zaštićena zona. Izvan te zone se, to smo tek saznavali, živelo kao da izvan Ostrva ne postoji ništa. Na celom Ostrvu je živelo tek nešto više od hiljadu ljudi, razbacanih po malim zajednicama duž četrdesetak kilometara, koliko je Ono dugačko.
Tek da napomenem, ovo je važno: iako smo imali dvadeset i par, iako smo bili studenti, iako su bile osamdesete, iako smo bili na Ostrvu, na taj put smo krenuli čisti kao ruže. I pored toga, sve što je sledilo u sledeća tri dana, pamtim tek u fragmentima. Iz tog razloga, to je i jedini način na koji mogu da smisleno pišem o tome.
***
Žedni smo. Nismo poneli vode sa sobom, bar ne dovoljno. Nismo znali da će trebati - u kampu smo je imali dovoljno, sem za pranje Gromovih majica i pantalona, za čega je očigledno nije preticalo. Nalazimo se u nekoj grupi kuća posred Ostrva. Šta ćemo, ulazimo u jednu od njih, da zamolimo vlasnike da utolimo žeđ. Dobar dan, dobar dan... Ne ne možemo vam dati vode, mi ovde znate skupljamo kišnicu, nije bilo mnogo kiše ovog proleća, i mi smo žedni... Ali ako želite, pridružite nam se za stolom, baš smo se spremali i mi da sednemo, ima neke hrane, ima vina, pićemo to....
Luna ipak izmoli flašu vode. Zahvaljujemo, i ne samo formalno. Jasno nam je šta smo dobili.
***
Umor nas je savladao. Zaspali smo na kamenoj ogradi uz put. Budi me neki čudan osećaj, ja sam inače jedinac i kao takav osetljiv na poglede u snu. Ali i Grom je već budan, a Luna spava ili se tek budi. Oko nas je petnaestak osoba, žene su u većini. Stoje oko nas, u potpunoj tišini. Bulje u nas, samo to rade. Gledamo se jedni sa drugima neko vreme, niko ne izgovara ni reč. Oni se, jedno po jedno, okreću i odlaze. Mi ostajemo budni, ali ne odlazimo odmah, pričamo Luni šta se dogodilo. Nekoliko minuta kasnije, putem dolazi lepo obučena gospođa, sa šeširom širokog oboda. Ide li autobus danas ? - upita ona, i sedne kraj nas. Mi krećemo da se spustimo ka obali, par kilometara kroz maslinjake, ne zbog nje, već zato što nam je tako došlo.
***
Na jugozapadnoj obali Ostrva se nalazi neko grotlo, za koje smo ranije čuli da ga treba videti. Srećemo čoveka koji hoda po putu, pitamo ga da li zna gde je to, on nam odgovara sa jakim Albanskim naglaskom. Upire prstom u nebo, Vidite li ona tri galeba, pita. Vidimo. E tamo, tamo gde su oni bili kada sam podigao ruku, tamo treba da idete.
***
Sa sobom smo poneli konzerve, a došlo je vreme obroku. Sedimo i jedemo, Grom se malo izdvojio, sklonio se od Lune, ona je proteklih sat vremena bila nešto baš osetljiva. Ona i ja jedemo i ćaskamo, on jede i ćaska, i tu sad nešto nije u redu, jer sem nas troje nema nikog... sa kim bi se u svetu koji ja poznajem dalo razgovarati. Ispred Groma sedi neka mačka, naizgled obična, tigrasta, doduše oveća, a on je hrani. Siguran sam da mu ona kaže jedno iskreno Hvala svaki put kada od njega dobije zalogaj. Glasno, na jeziku koji savršeno čujem i razumem. I on govori njoj, na tom istom jeziku.
***
Ono grotlo je zaista grotlo; zamisli sad rupčagu u steni, otvorenu prema nebu, skoro onako kako deca crtaju vulkane, samo što nije velika baš kao planina, i koja je pri tome sa jedne strane otvorena prema moru. I unutra u toj rupi je more, naravno, i to sve je preveliko za običnu rupu, i tu ribari ostavljaju svoje čamce jer oni tu budu bezbedni od bure. Mi plivamo, mogli smo tada dosta da plivamo, svo troje, Grom i ja prvi prolazimo ispod svoda. Luna doplivava za nama, igrala se u vodi neko vreme pa stoga zaostaje nekih pedesetak metara. Grom i ja zajedno ronimo sad već blizu čamaca, more je kristalno čisto. Ugledamo tu životinju, izranjamo brže nego što smo zaronili. Moruna, kažem. Bez panike, ali brzo, kaže on. Otplivavamo, bez panike ali brzo, ali Luna, a ona baš baš ne voli takve živuljke, shvata da to što radimo nije ono što mi inače radimo i pita šta je, šta je.... dok plivamo ka njoj. Ne čeka odgovor. Otplivava brzo, ali u panici.
***
Opet smo ustopirali neka kola, vozi nas sredovečni muškarac koji kaže da je rodom sa Mljeta ali da je davno otišao odatle, dolazi samo leti kaže, ovde se živi mnogo drugačije nego u nekom nemačkom gradu u kojem se snašao, a mi ništa takvo pitali nismo, vozi nas u, valjda, Sobru. Objašnjava nam da ako možemo, treba da posetimo neku plažu sa crnim peskom ili tako nečim, prirodni fenomen, na kraju ostrva, to je još jedno desetak kilometara... Hoćemo, naravno. Kroz prozor automobila gledamo u dolinu desno od puta. Kako lepo jezero, reče neko od nas... Koje jezero, pita on. Pa ono, šta je ono... Nema tamo ništa, kaže on.
Nema tu rasprave.
***
Na kamenim pločama bočno i iznad luke od valjda, Sobre, širimo svoje vreće za spavanje. Grom se raširio pet-šest metara dalje od Lune i mene, dobro smo raspoloženi, smejemo se i povremeno međusobno gađamo nekim osušenim rastinjem. Noć je, vidimo neke ribare u njihovim čamcima, jedan od čamaca upire svoje reflektore u nas, maše nam, onda vadi neku poveliku ulovljenu ribu i pokazuje nam je. Hvali se. Taman da zaspimo, Grom u tom trenutku dreknu. Luna i ja vidimo neku senku kako brzo protrčava. To čudo je prešlo preko mene, ja više neću da budem ovde, kaže on. Razmatramo šta se desilo i šta dalje. Zaključujemo da je to verovatno bio mungos, puno ih je ostrvo, zapatili su ih kadgod da potamane zmije, a oni prvo potamanili zmije a potom i sve kokoške na ostrvu, sad se traži nešto što će da izjede mungose. Nisu našli, očigledno. Ne znamo o tim životinjama dovoljno, ne znamo koliko su opasne po ljude. Odlučujemo da je bezbednije da se povučemo u naselje, da nađemo neko stepenište ili tako nešto gde ćemo da prespavamo. To i činimo. Luna, suvišno je i reći, ona baš ne voli takve živuljke, s vremena na vreme se dernja, sve dok se nismo dohvatili malene popločane rive.
***
Grom krklja, Luna i ja se od frke i buke budimo ali ne možemo onako iz vreća brzo da se izvučemo. Gromu neka spodoba gura nešto u usta, valjda otvorena dok je spavao. Već je sunce granulo, mi smo tamo gde smo zaspali povlačeći se sa staze mungosa. Spodoba dobija konture, neki nasmejani lik, kaže ovo je za vas i tu ostavlja kesu sa nekoliko sveže ispečenih kifli. Hvala vam, kaže Luna, i to je jedino što se tada moglo reći, baš smo se mnogo zahvaljivali tih dana. Grom i dalje krklja ali sada i žvaće svoju kiflu, a ja gubim svaku moć da vršim socijalne kontakte tu i tad.
Šta ćemo ? Danas odatle polazi autobus koji vozi u kamp, idemo. Idemo sa Ostrva. Odlučujemo tako. Isteklo nam je vreme, svesni smo, nije to više dobro mesto za nas.
***
Stari TAM autobus sa skajanim niskim sedištima, a mi zaspali, prirodno, u šaragama. Posle nekoliko kilometara, autobus staje. Budi nas onaj lik sa albanskim naglaskom što pokazuje mesta po letu ptica, i kaže nam da se premestimo napred, ovde je zauzeto. Šta zauzeto, kako zauzeto, stvar na ivici sukoba, i u tom trenutku vozač unosi gajbe hleba. Hajde, pomerite se, mora ovo negde da se stavi, kaže on. Šta ćemo, ustajemo.
Sat kasnije, stižemo u kamp. On se, tako u senci borova, tek budi.
Malo smo se čudili što vas nema, kaže neko.
***
Otišli smo sa Ostrva, preciznije je reći pobegli, prvim brodom, koliko uveče. U Dubrovnik. U njemu smo ostali par dana, neplanirano, kao na nekom hodočašću, smirio nas je taj grad u kojeg smo tih godina redovno svraćali bar na kratko. Sreli smo neke ljude, pitali domaće šta misle o Ostrvu, ispostavilo se da odgovor nije lak. Nakako izvučemo da su, dok je bilo Republike, na Ostrvo prisilno slani svi oni kojih je Republika želela da se reši, neki neposlušni crkveni redovi, pa opozicionari i pretedenti na vlast kojih je uvek bilo, trudne device i nezgodni svedoci, pa ludaci, pa neizlečivi bolesnici... Pa su oni tamo živeli i množili se, uspostavljali genetski i duhovni kod posebne vrste, čudan je taj svet, kao, drugačiji. Tako nam rekoše.
Posle toga...
Bilo je to zaista lepo, a ispostaviće se kasnije i važno leto. U Novom Sadu sam se zadržao kratko, svega par dana, zatim ponovo otišao na more, prethodno pozvan u jednosobni stan jednog od svojih prijatelja negde u Dalmaciji. Ispostavilo se da nas je tamo tokom sledećih sedmica živelo između osmoro i petnaestoro, da je njegova tadašnja devojka na jesen postala moja, a par godina kasnije i (što'no bi rekao Kišon) moja Prva-Najbolja-Od-Svih-Žena-Na-Svetu. Kada je ta stvar postala iole ozbiljna, Luna i ja smo iskoristili prvu zgodnu priliku da se posvađamo, jer neke ljudske veze zaista nisu kompatibilne jedne sa drugim. Luna je pak, vođena nekim stvarima srca i možda nekim predosećanjem, napustila zemlju; vratila se, ali detalje te avanture nikada nisam saznao sem što znam da se tamo nije zapatila. Grom je upoznao neke ljude, sa njima pokrenuo jednu od prvih privatnih firmi u Vojvodini u svojoj oblasti i prestao da studira i da isijava energiju kao pomahnitali vrač.
Osim Lune i vlasnika one kuće u Dalmaciji, svi spomenuti u ovoj priči smo se jednog ne tako lepog septembarskog dana, godinama kasnije, zatekli u Segedinu i proveli tamo početak devedesetih. Naime, u aprilu koji je prethodio letu iz ove priče, jedan bankar je otpočeo svoj politički uspon na talasu mržnje, govoreći ko koga ne sme da bije. Pa se ubrzo imalo bežati, ovaj put iz drugih razloga nego početkom jula '87. sa Ostrva.
A na Ostrvo se više nismo vraćali.