Kiša pada već danima. Nekad ozbiljno, nekad ne. Pre par večeri, u petak, počela je negde oko 6, što je sada mrak. Kako je samo počela. Kap, kap, tiho, bez vetra, mokre ulice, kraj nedelje. Bio je to jedan lep intiman trenutak, taj početak kiše, podaren ljudskim bićima, životinjama i biljkama u ovom kraju. Delilo me je bilo samo malo rastojanje do moje zgrade, i to je bila prava šteta. Ušla sam nasmešena u lift, i sa mnom jedan komšija. Pozdravili smo se uljudno. On je, verovatno podstaknut mojim beatifikovanim osmehom sa osvrtom na Rafaela, osetio potrebu da podeli nešto od sebe. „Opet pada kiša," promumlao je, polubesno, poludeprimirano. „Da, zar nije prekrasna?" Pogledao me je, zatečen; očekivao je savezništvo u jadikovanju, pretpostavljam. „Ako neko voli da pokisne," promumlao je još jednom. „Pa šta fali kišnjenju?" nastavila sam i ja, a osmeh ne silazi, sada guta i njegovu mizeriju i kiši nad njim u liftu. „Nema vetra, nije hladno, i pada vrlo sporo..." naznačila sam mu objektivne prednosti ove trenutne kiše, lepotice među kišama. Predložio je polupomirenje - bio je to polovičan čovek u polovičnom izdanju te večeri - baš u trenutku kad je lift zastao da pokupi još jednog putnika: „Možda ako imaš kišobran i obučeš se nepromočivo," završio je svoj deo, a ostatak je trebao da kaže, onda bi se možda prokleta kiša i podnela, ali ulaskom još jedne osobe trebalo je završiti konverzaciju. Što pre. „Da, naravno," dodala sam i ja svoj deo, ko šta voli ali pusti kišu da te natopi, žedni čoveče, i pozdravila ženu koja živi na mom spratu. Ostatak vremena svi smo ćutali. Kad je on izašao i vrata se zatvorila za njim, moja saputnica je rekla: „Kako je lepa kiša napolju, zar ne?". Složila sam se: „Prekrasna."