Stone Walls Do Not A Prison Make
Stone walls do not a prison make,
Nor iron bars a cage;
Minds innocent and quiet take
That for an hermitage;
If I have freedom in my love,
And in my soul am free,
Angels alone that soar above
Enjoy such liberty.
Richard Lovelace (1618 – 1657)
Zidovi koje gradimo da se odvojimo od drugih, da utvrdimo položaj ili se zaštitimo, deo su naše kulture i njihovo značenje se nekako uvek svede na predstavu o barijerirama koje koče napredak.
Svi oni -Kineski, Berlinski, Atlanski (fortifikacija koju je 1942. god nemački rajh izgradio da se zaštite od očekivane invazije zapadnih saveznika), onaj koji deli protestante i katolike u Belfastu poznatog kao The Peace Lines, Marokanski (izgrađen 1980. kao zaštita od pokreta Polisario -pokret za nezavisnosti Zapadne Sahare ), zid pariskog groblja Pere Lachaise ispred koga su streljani komunari francuske revolucije a koji za francuze predstvlja simbol borbe za slobodu, preko zidina Jerihona kao i onoh antičkih ili srednjovekovnih pa do dubrovačkih zidina ili naših kalemegdanskih - svi oni pričaju priču o ljudskim naporima da se osete manje ranjivim; pričaju o umeću, o borbi o nadi, o strahu.
Zid o kome hoću da govorim nastao je u glavi jednog čoveka i jedna je od najlepših umetničkih tvorevina u savremnenoj pop kulturi i umetnosti uopšte.
Pink Floyd The Wall - 30 godina (30. XI 1979)
Album The Wall legendarne engleske rock'n'roll grupe Pink Floyd sigurno je jedan od najmaštovitijih i svakako jedan og najprovokativnijih albuma u istoriji rock muzike. Od svog izlaska postao je sinonim onoga što se naziva konceptualni album. Muziku za ovu svojevrsnu rok operu bend Pink Floyd je objavio u obliku duplog albuma tačno pre 30 godina - 30. novembra 1979 godine .
Eksplozijom zvuka, a kasnije i vizuelno filmom & koncertima, muzička priča The Wall prati život junaka Pinka od njegovih najranih dečačkih dana do kasnijih godina svetski poznate r'n'roll zvezde. Oslikavajući njegovu dobrovoljnu samoizolaciju i beg od sveta koji ga okružuje, priča i muzika nas vode ka vrhuncu koji je po nekima podjednako i destruktivan i katarzičan.
Od samog početka život glavnog junaka Pinka je prašuma izgubljenosti i samoće kroz koju baulja. Rođen u ratom opustošenoj zemlji koja mu je oca poslala u rat; vaspitavan u zagrljaju prebrižne majke koja ga je podjednako obasipala i ljubavlju i frustracijama razvijajući mu svakojake strahove, Pink gradi mentalni zid između sebe i ostatka sveta kako bi mogao da odživi neki svoj, po sopstvenim merilima, sređen život, život koji bi bio lišen problema, oslobođen fizičkog i emotivnog bola. Sve što mu se u životu događalo samo je još jedna cigla u narastajućem zidu života: detinjstvo bez oca; dominantna majka; zemlja koja mu je oca poslala u rat i tamo ubila; konzervativno i represivno školovanje; površan i odgovornosti lišen život rock'n'roll zvezde; otuđen brak; droga koja treba da mu donese olakšanje....svaka ta cigla u tom imaginarnom zidu odvaja ga sve dalje od spoljnog sveta, u ludilo, čuvajući mesto u zidu za onu poslednju.Polako ali sigurno, razvaljena Pinkova mentalana struktura polako konsoliduje jednu destruktivnu osobu koja se nimalo ne razlikuje od one koja je razorila svet u II svetskom ratu, ubila mu oca i tugom obležila život od samog rođenja.U poslednjem trenutku Pink shvata pogubnost totalne mentalne izolacije. Kulminirajući mentalnim suđenjem, a na bini neviđenim vizuelno/scenskim efektima i grandioznim spektaklom, The Wall priča završava porukom koja je zagonetna kao i sam Pinkov život.
Bez obzira da li se razume kao cinična priča o ništavnosti života ili kao svojevrsno ciklično putovanje mentalne smrti i njeno ponovno rađanje, The Wall je TAJ album koji je obeležio jednu muzičku epohu i zaslužio da ga ne gledaju kao obični muzički projekat, već kao delo čiste umetnotsti.
I kao što to biva u metnosti i The Wall je kombinacija mašte i biografskih podataka života autora. U glavi Rogera Watersa, autora svih tekstova i većine muzike, wall ideja se «krčkala» za vreme Floyd Animal turneje iz 1977. god a posle jednog nemilog događaja sa fanovima kada je Waters obećao da će napraviti takav koncert koji će moći da se odsvira iza zida, njime odvojen od publike. Najme, Wotersu se nikako nije dopadala činjenica da se njihova slava «običnih» r'n'roll zvezda, od strane fanova, uzdiže do božanskog obožavanja. Posle jedne svirke, sjađeni Woters je ošamario obožavaoca koji se nalazio blizu bine i tada je poželeo da svira iza zida. Koncept koji će mu omogućiti ostvarenje te želje nalazi u kreiranju lika Pinka. Opšte osećanje otuđenosti i lična osćanja tuge koje nosi još od detinjstva zbog gubitka oca Woters povezuje u priču, a prvi frontmen grupe Syd Barret i divlje priče koje su pratile njegove drogom izazvane ludorije kao i kasnije povlačenje iz sveta, inspirišu Wotersa za kreiranje glavnog junaka rok opere, ćudljive rok zvezde. Naravno uz doprinos ostalih Foydovaca, Davida Gilmora, Nic Masona i Ričarda Wrighta, kompletna skica života savremenog antiheroja koji se bori da pronađe ili izgubi sebe u svetu XX veka bila je skopljena. Rok opera The Wall Wotersova je vizija posleratnog zapadnog društva (engleskog posebno), vizija jednog jednog, zlog i tužnog društva.
Uznemirujuće efektna priča o edipovskoj rok zvezdi, poređenje rok koncerata sa ratnim vremenom, biografski podaci o ocu ubijenom u Drugom svetskom ratu; priča o poremećenom mladom čoveku koji se bori sa sopstvenim strahovima odmah je stekla planetarnu popularnost. Pa iako je album doživeo ogroman uspeh, bend se ipak raspao. Za vreme snimanja The Wall-a Waters je naterao klavijaturistu Rick Wrighta da ode iz benda (sklonjen i iz finansijskih poslova benda) svirajući dalje za platu kao bilo koji muzičar van benda. U stvari, većinu klavijatura na albumu odsvirao je producent Bob Erzin i sešn muzičar Peter Wood. Ipak, spletom okolnosti, Wrightova saradnja sa PF na ovom projektu, u novčanom smislu, završila je u njegovu korist - Wright je bio je jedini član benda koji je naplatio honorar posle koncerata. Najme, projekat The Wall iziskivao je izgradnju fizičkog (ne samo simboličnog) zida između benda i publike koji se na kraju koncerta ruši pa je za svaki sledeći koncert zid morao iznova da se gradi. Skupa bina, scenografija, moćna rasveta & razglas iziskivali su ogromna materijalna ulaganja tako da su Floydi na kraju Wall koncerata «pukli» pare. U stvari, konceri The Wall odsvirani su samo u nekoliko gradova i prostora: prva dva u Americi i to u Nassau Coliseum-u na Long Island-u, N.Y i u Sports Areni u Los Angeles-u, februara 1980. da bi se avgusta 1980. preselili u Earl's Court u Londonu, a u Westfallenhalle u Zapadnoj Nemačkoj februara 1981. Poslednji koncert je ponovo održan u Londonu 1981. takodje u Earl Cort-u. Poslle finansijskog fijaska, Woters je insistirao da muzičari pod platom dobiju svoje honorare tako da je Wright bio plaćen, dok su ostali članovi PF ostali bez para.
Umetničke poteškoće kao i razlike među članovima benda postale su poznate široj javnosti još za vreme izlaska ovog albuma, tako da je sledeći albim PF iz 1983. The Final Cut bio poslednji PF album sa Wotersom.
Slavljen od fanova i kritike kao jedan od najboljih Pinc Floyd albuma, pored Dark Side of the Moon, WishYou Were Here, i The Piper at the Gates of Dawn (Dark Side of Moon se i danas po glasovima slušalaca radio stanice Planet Rock nalazi na prvom mestu najboljih rock albuma svih vremena) album The Wall postao je rok klasika još u vreme svog izlaska, a depresivne numere sa tog albuma dostigle su nivo generacijskih himni.
Numera We don't need no education, inspirisana Wotersovim ličnim doživljajima za vreme školovanja u engleskoj 50tih godina, postala je globalna himna otpora prema represivnom školstvu i ljudima koje takav sistem kreira.
Još uvek pamtim 21. juli 1990.god kada je Woters, osam meseci posle pada zida, u Berlinu izveo projekat The Wall - Live in Berlin koji se sastojao od audio verzije koncerta, koncerta i video izdanja. Wall pozornica bila je smeštena na brisanom prostoru između Potsdamer Platz-a i Branderbuške kapije, na delu nekadašnje ničije zemlje a koncertu je prsustvovalo 250 000 ljudi i još 100 000 onih koji su došli kroz otvorene kapije s one strane zida. U dvočasovnom hepeningu u direktnom prenosu uživalo je još i desetine miliona ljubitelja rok muzike u 52 zemlje. Kao gosti ove verzije The Wall-a na koncertu su, pored ostalih, uzeli učešće i Van Morrison, Sined O'Connor, Cindi Loper, Marian Feitfuk, Scorpions, Joni Mitchell, Thomas Dolby, Brajan Adams…
Zidovi su deo našeg odrastanja bilo da o njihovoj izgradnji učimo, bilo da se umeću njihove gradnje divimo, bilo da ih sami u svojim glavama gradimo. Ja lično verujem da ponekad gradimo zidove ne da bismo (samo) držali ljude daleko od nas, već i da vidimo kome je stalo da zastane ispred i da na njega «pokuca».
Outside The Wall
dao msje radojičić ceo film na poklon
e pa falaaaa