Kada bi mi neko nekad ranije, pre Engleske, pomenuo Satisfaction na temu muzike, uvek mi je na pamet padala legendardna pesma Roling Stonsa i nezaboravni rif Kita Ričardsa. Međutim to će posle ovog dana na farmi da se promeni.
Ujutru kao i uvek se skupljamo ispred autobusa gde je zbor, a onda neki idu na branje jagoda a neki na krpljenje plastenika i pravljenje istih. Endrju kaže meni i Panti da čekamo ovde Donzija jer nas dvojica radimo sa njim. Krema i Miki su se unezverili kao prase kad piški u baru. Opet se misle da su ispaljeni i da idu na branje jagoda. Razumem ih i ja bih bio isti takav. Međutim Endrju im kaže da idu da rade nešto na drugom polju. Neverovatan izraz sreće na licu kada čuješ da ideš da radiš nešto što nije branje jagoda.
Ubrzo na zbornom mestu ostajemo samo ja i Panta. Reko' da nas nisu zaboravili. Nisu, zapad je ovo, ne zaboravlja se prosta radna snaga nikad.
Donzi dolazi sa jednim čudom od traktora i vuče molju omiljenu mašinu, hidrauličnu ručnu bušilicu. Panta gleda i pita se šta je ono, kakva je ono skalamerija.
Panta:"Je li Pušo, šta je ono?"
Ja:"Ništa ne pitaj."
Panta:"Što?"
Ja:"Videćeš, najebali smo danas. Zažalićeš što si došao da radiš na plastenicima."
Panta:"Ma jes, pa radio sam već nekoliko dana i nije toliko strašno, od onih šipki koje si ti skidao, šta može da bude gore?"
Ja:"Videćeš, moli samo Boga da ne radimo ovo ceo dan, inače smo se sjebali ko niz basamake (tur. stepenik)."
Bog je izgleda tada bio odsutan. Panta je bio nevernik pa se nije molio a mene očigledno nije čuo.
Idemo polako ja i Pantelija za traktorom dok Donzi polako grabi onom karakondžulom od istog uz brdo. Stižemo na vrh brda tačno iznad kampa. Kaže Donzi da ovde sada na vrhu brda treba da se buši i da se postave šipke za plastenike sa obe strane. Panta klima glavom u fazonu, "ma nema problema" a ja počinjem da gutam knedle i da psujem u sebi. Imali smo pre nekoliko dana muke da postavimo šipke u podnožju istog brda, tu sam se isekao. Na vrhu brda mogu da mislim samo koliko je onolika voda koja pada svaki dan sprala tlo i koliko će one stene sa kojima smo se susretali pre koji dan da izađu na površinu sada. Nisam ni slutio koliko sam bio u pravu.
Namontirali smo sve i čekamo da Donzi pusti mašinu u pogon. Panta je ravnodušan a ja se osećam kao u zubarskoj stolici, znam da će da bude veselo samo ne znam koliko. Počinjemo da bušimo. Šipka treba da se pobije u zemlju nekih šestdesetak centimetara. Još joj spirala nije ni ušla u zemlju, kada je zakovala u nešto. To smo osetili i ja i Panta. Bušilica nas je bacila po pola metra u stranu i stala. Mrdamo šipku i burgiju levo desno u kompletu jer se ne zna šta je u zemlji, pokušavamo da izbegnemo stenu ako može, a ako ne, onda je vadimo i onda moraju Miki i Krema da rade, odnosno pajser i macola, respektivno. Prvo pa muško. Neće šipka ni da mrdne. Vadimo je napolje i gledamo koliko se burgija na samom vrhu iskrivila. Donzi uzima mali čekić i počinje da mlati šipku pokušavajući da je ispravi. A ja prisvajam pajser i macolu, pošto sam se pokazao kao vrlo kvalifikovan za rukovanje istima. Mlatim macolom preko pajsera i osećam da se sa svakim udarcem kamen u rupi drobi i puca. Završavam sa mlaćenjem i vadim delove polomljenog kamena, samo sada to radim polako, znam da me je prošli put to isto stenje izujedalo. Više od petnaest minuta smo se zadržali samo kod te jedne rupe a ima ih mnogo.
Vidim Pantu koji je već počeo da uzdiše. Mislim se samo, valjda ćemo imati više sreće sa ostalim, možda ova engleska zemlja i nije toliko loša. Zajebo sam se naravno. Kada vidim na kakvoj zemlji ovi Englezi uzgajaju jagode, kakva je ovo kaldrma, pa one ljude u Srbiji treba čovek da strpa u zatvor što im je onakva zemlja neobrađena. Šipka već posle prvih desetak centimetara mora da udari u neki kamen manji ili veći. Sada podsećamo na one radnike što rade na pneumatskim bušilicama što razbijaju asfalt. S tim što na svaki kamenčić psujemo. Polako radimo i jedva čekamo pauzu koja je ipak prilično brzo došla. Trpam onih nekoliko tost sendviča u usta jedan preko drugog, jedva se suzdržavajući da ne pojedem i celofan. Gladan sam kao vuk, radim kao konj a posao je pasji. Oooo, Orvele, Orvele, ‘de si sada.
Ja:"Pantelija, si prso?"
Panta:"Nisam još."
Ja:"Znači držiš se?"
Panta:"Aha."
Ja:"Dobro, drži se samo, za nekog ili za nešto, mada ako ovo budemo radili ceo dan ima da se držimo i ja i ti za onu stvar."
Panta:"Vidim."
Ja:"Krkali smo, ‘ajde na posao."
Nastavljamo dalje. Šipka udara u nešto i počinje da pišti i zavija, kao kada se dva metala grebu jedan o drugi. U jednom trnutku počinje toliko da biva glasno da nam uši para tolika buka kao da smo u valjaonici metala a ne na sred polja. Panta me gleda ali ja ne prestajem da bušim. Pritiskam još više, udaramo u nešto ponovo i bušilica nam skoro ispada iz ruku. Još više se nerviram i počinjem još jače i brže. Šipka ne ide dalje. Pritiskamo još jače. Ništa. Nešto počinje da smrdi kao kada se metal vari sa električnim aparatom i ja shvatam šta se dešava. Jesam tvrdoglav kao mazga, ne, kao dve mazge, ma kao celo krdo mazgi, ali ovo sada nema smisla. Ne treba ići glavom kroza zid, mada ja praktikujem i to, samo gledam da ne bude moja glava u pitanju. Vadim šipku, imam šta i da vidim. Vrh je skroz crn, spirala na burgiji je slepljena kao da je tenk pregazio, a metal je toliko vruć da ne možeš da ga držiš u rukama. Bacam onu šipku u stranu a gledam krišom Donzija u kabini traktora kako se češka po glavi i gleda nas. Interesuje me šta li je pomislio u tom trenutku. Nastavljam dalje kao da ništa nije bilo. Ponovo rade Miki i Krema, odnosno pajser i macola, respektivno. Krema i ja svoj bes iskaljujemo na Mikiju. Efekat je evidentan, kamenje pršti na sve strane iz one rupe.
Počinje da greje sunce i to baš da peče. Ne volim kišu, tačnije govna mi se jedu više od ovog engleskog vremena ali sada bih više voleo da pada sneg koliko sam se pregrejao. Počinjem polako da osećam umor u rukama ali to je tek početak. Treba ceo dan da se gura a još nije ni podne. Iako je zemlja na vrhu brda skroz suva i kada krenemo da bušimo počinje i prašina da se diže, od nekud zemlja i dalje isparava i ona vlaga nas ubi skroz. Znojim se ne malo, jesam naviko da radim ali ovo već spada u rudarstvo. Ona prašina se lepi svuda. Panta je opremljen u punu ratnu opremu i majicu nikad ne skida dok sam ja standardno go do pola, samo u šortsu i "radničkim" patikama. Panta je do sada već nabacio standardan look & feel rumunskog radnika. Vrat i ruke su mu crne do lakata dok je ispod majice beo kao sir. Ja sam sa druge strane crn kao zemlja. Šta da radim uvek sam voleo reš pečenu kožicu kad krcka. Tamo negde imam waterproof ali to je opet samo za slučaj elementarnih nepogoda. Ruke me već solidno bole, cenim ga sada da ćemo taman na polovini da budemo za vreme ručka, što bi značilo da ćemo ceo dan da rovarimo. Nije mi sada za to što ću da radim i što me sve živo boli, nego što je Panta još u mnogo gorem stanju nego ja a za ovu bušilicu mi treba i on. Mogu da vučem jednog konja ali dva ne mogu. Guramo nekako do ručka. Meni je baš dobro došla kratka pauza ali Panta mi je već sada u očajnom stanju. Jedva smo izbušili zadnjih par rupa.
Ja:"Šta je bilo Pantelija? Si prso?"
Panta:"Prso sam!"
Ja:"Pa šta da ti kažem momak. Teško je, moraćeš neko vreme sam."
Panta:"Da, da."
Ja:"Vidiš da sve znaš. Drži se samo."
Panta:"Za koji moj da se držim. Vidiš da smo propali kao ona stvar kroz tipave gaće."
Ja:"Ajde, ajde. Pa tek je podne još samo ovoliko koliko smo terali do sada i gotovo."
Posle ručka smo se malo povratili i nastavljamo dalje. Mada nije trebalo mnogo da se ponovo vratimo u prethodno stanje. Sa svakom novom rupom smo sve više i više umorni. Panta je prso skroz a ja ne mogu sam da radim na bušilici, treba mi i on, pa se i ja mnogo više umaram pokušavajući da tu skalameriju održim u ravnoteži. Imamo još četiri sata najmanje da guramo ovo. Panta se sada već samo drži za bušilicu i kako se ista nakrene na neku stranu a ja pokušavam da je vratim, osećam da vraćam nazad i nju i Pantu.
Ja:"Panto zapni bre malo, samo se držiš za tu bušilicu."
Panta:"Ma ne mogu bre čoveče."
Ja:"Možeš, možeš, samo još malo."
Panta:"Ma ne mogu bre, prso sam skroz."
Ja već polako počinjem da se nerviram. Donzi iz kabine isto vidi šta se dešava i da ćemo da zanoćimo ovde ako se nešto ne promeni pa rešava da nam pomogne. Sada trojica nas radimo na dotičnoj skalameriji. Ja sa jedne strane već toliko besan da mogu da ujedam. Sa druge strane Panta koji je sada već tu samo da ga ima na broju i Donzi dolazi i hvata se na samoj sredini bušilice i gura na dole. Jeste da ide mnogo bolje ali opet ima toliko kamenja u ovoj usranoj engleskoj zemlji da posle svaki desetak centimetara izvodimo manevre za izbegavanje istog. Srce mi toliko brzo kuca da mislim da će da eksplodira. One vene koje su mi se nastanile na ramenenima su nastavile sada i dalje da okupiraju ostatak mog tela i vidim da ih sada imam i po grudima. Kako i ne bi kada sam ceo dan zapeo kao konj. Jedna šipka se zaglavila i neće ni na jednu stranu. Ne možemo ništa da uradimo. Psujem ja u sebi sve na nebu i na zemlji. Zovem Donzija i teram ga da se popne na šipku koju pokušavamo za pobijemo u zemlju. On se čudi šta li mi je sada palo napamet ali staje na istu. Šipka ima horizotalnu rupu na vrhu. Ja hvatam pajser provlačim kroz istu i počinjem da okrećem kao svrdlo. Donzi se drži za mene jer ne može da održi ravnotežu i da stoji na onome. Guram ali neće da krene. Još više besnim i zapinjem. Odjednom se čuje pucanje kamenja negde dole i šipka ide polako ali sigurno dalje.
Donzi:"Dobra ideja. Kako si se setio?"
Ja onako besan:"Mi na našem fakultetu učimo svašta, ovo je sitnica."
Osim toga ja imam i najveći pedigre od svih nas što smo došli ovde, samo sam ja sa sela sada. Ostalo su sve gradska deca. Panta počinje da se smeje i da psuje Bogija i sve one bazene i sportske terene na prospektima koje smo videli. Tako smo povremeno nastavljali dalje samo ja i Donzi dok je Panta imao vremena da se malo odmori i predahne. Tako sam ja svoj bes istresao više na pajseru, nego na Panti koji manje više sada pri kraju nije ni mogao da se upotrebi ni za šta.
Posao je takav da ti glava ne treba uopšte. Tačnije glavu smo poneli samo da nam ova buđava engleska kiša ne pada direktno u stomak. Pri samom kraju rovarimo opet sva trojica i odnekud izbija moja alat uživo, Miki i Krema. Mi smo taman uhvatili zalet i sada ako stanemo negde može lako da se desi da posle ne možemo da nastavimo dalje. Ne obraćam pažnju na njih a oni stoje na desetak metara od nas. Kada smo završili sa ovom rupom gledam ih a oni umiru od smeha. Krema se smeje ali Miki vrišti od smeha.
Ja:"Šta ti je bre Pajseru šta se smeješ toliko?"
Miki se i dalje toliko smeje da ne može da dođe do daha. Ja se okrećem da vidim ovu dvojicu, ne znam šta su videli. Ništa mi ne izgleda čudno. Panta je seo na zemlju a Donzi se penje da pomeri traktor do sledeće rupe.
Ja:"Ejjjjjj, Pajseru, šta ti je bre? "
Miki:"Trebao si da vidiš na šta ličite pa bi ti onda sve bilo jasno."
Ja:"Aj, pričaćemo u Bermudanu sada me ovi indijanci čekaju a ionako ne možeš ništa da kažeš, ćeš da se zadaviš."
Još tih par sati sam se n puta posvađao sa Pantom i hteo još da ga izmaltim što ne drži onu bušilicu. On se vuče kao prebijen. Usput sam pitao već Donzija da li može da mu nađe zamenu jer ne mogu da držim i njega i bušilicu više. Od toga ništa nije bilo. Koga da nađeš sad ovde u ovoj vukojebini. Jedva sam isterao taj dan a Panta ga je odavno završio. Samo je igrom slučaja tu bio prisutan. Jedva čekam da se istuširam i sperem onih par kila prašine što sam pokupio usput. I dalje sam besan kao ris ali i srećan što se završilo.
Idem onako smrknut ka Bermudanu, pored mene ide Panta koji sada izgleda kao da je doživeo veliku penetraciju od strane celog puka vojske.
Ja: "Ajde sad pajseru sad kaži šta si se onoliko smejao tamo? Šta si to toliko smešno video?"
Miki:"Si gledao nekad spot za Satisfaction?"
Ja:"Misliš na Satisfaction od Stonsa?"
Miki:"Ma jok bre, kakvi Stonsi. Nago one sisate snajke što buše sa onim pneumatskim bušilicama."
Ja:"Pa trebao sam da pretpostavim šta gledaš. Ne, pojma nemam šta ti je to."
Miki:"E kada se vratimo to prvo treba da vidiš. Tako ste izgledali vas trojica kao na tom spotu."
Ja:"Miki počinješ da me zabrinjavaš. Od punog kampa devojaka ti mene vidiš kao neku sisatu pekarku tamo."
Miki:"Ma ne bre pajseru. Kada budeš video spot, sve će da ti bude jasno, ali trebao si samo da vas vidiš na šta ličite. Ti si zapeo kao konj, stego zube i svaka žila ti se vidi. Donzi se onako bledunjav zarumeneo kao da su ga obarili ali Panta je bio najsmešniji. Obraščići mu se drmaju a onaj njegov smešan kačket mu igra na glavi i skače. Pa udari u jedno uvo pa ona vibrira i skačka dok ne udari u drugo uvo, pa onda ponovo. Za ono je trebala kamera."
Ja:"He, he, he, pa definitivno, voleo bih da sam mogao da nas vidim."
Panta:"A sad se smeješ a gore si hteo da me odrobijaš."
Ja:"Ma jedi govna bre, vučeš se ko da te jebo ceo puk vojske, ne mogu da nosim i tebe i sebe."
Panta:"Ma ne mogu bre čoveče."
Ja:"A šta ja treba da radim što ti ne možeš. Oćeš paunde, pa zapni onda."
Panta:"Ma jebi se."
Ja:"Pa sad jebi se, a koliko se sećam i ti si držao predavanje Ceniću dok je još bio tu kako treba da radi i da zapne."
Znam ja šta je bio problem, ali hoću da i on vidi moj, a moj problem je bio on. Nego nema veze i taj dan se završio. Koliko sam ja tada penio i dalje za ono tele vezano za semafor, toliko je Miki penio za Satisfaction. Na kraju sam rekao sebi čim stigneš u Srbiju prva stvar koja će da bude kad stigneš kući je da nađeš taj spot na Internetu. Verovali ili ne to je i bila jedna od prvih stvari koje sam uradio.