Razmišljam na isti način na koji devojka zadiže suknju (Žorž Bataj)
U životu, prazna doza za cigarete može izazvati više neraspoloženja nego odsutnost ljubljene osobe; nikada u knjigama (Oldos Haksli)
1. Stiže četvrtak, i to me veseli. A primetio sam sledeće: od kada sam rešio da ovde pišem četvrtkom, svaki novi četvrtak stigne - dok lupim dlanom o dlan. S druge strane, kada ponekad, usled lošeg bioritma, već od početka sedmice počnem da priželjkujem da što pre dodje vikend, dani prolaze sporo, pa sam skoro spreman da poverujem da od jednog petka uveče do drugog petka uveče ima više dana nego što je to predvidjeno u jednoj sedmici.Ali, četvrtak dolazi bez zakašnjenja. A osećam se veselim i zato što sam video da postoji kod nas jedna grupa zaljubljenika u - strip, koja se zove «Veseli četvrtak». Baš lep naziv, zar ne? Siguran sam da ti entuzijasti imaju dobre razloge zašto su izabrali takav naslov, jer ja ne mogu da ih zamislim kako se zovu, recimo, «Veseli utorak». Naime, ja sam čuo da postoji narodno verovanje da se nijedan važan posao ne sme započeti - utorkom. Zato se, valjda, ljudi retko venčavaju utorkom. (Ako ste vi, ipak, čuli za neki takav slučaj, onda je njihov brak, verovatno, bio na klimavim nogama od samog početka)! Stoga, ja svoje blogove ne pišem utorkom, već isključivo četvrtkom. So far so good.
Ja, zapravo, volim sve što je veselo. Naime, ne samo da volim «veseli četvrtak», nego volim, recimo, i «veselu nauku». Prvi put sam saznao za to kada sam čitao biografiju F. Ničea (Nietzsche). Makoliko mi njega zamišljamo kao sumornog i teškog čoveka, on je napisao i delo pod poetičnim naslovom (započeo ga je na sunčanoj Siciliji) «La gaya scienza»(Vesela nauka, Die fröhliche Wissenschaft).
A čuo sam i da, u svakodnevnom životu, pod «veselom naukom» neki podrazumevaju matematiku, pa čak i fiziku. Kažem «pa čak i fiziku», jer ja bih (neka mi ne zamere previše fizičari) dao dve fizike za, recimo, jednu geografiju. Zašto? Pa zato što sam ja, po prirodi, pragmatičan čovek i volim da se dobro snalazim pred geografskim mapama. A kako često putujem po svetu, bilo bi loše da, recimo, brkam Tubkal (Jbel Toubkal, جبل توبقال), najviši vrh Atlasa, u meni dragom Maroku, sa - Popokatepetlom, u dalekom Meksiku.
2. Da sada predjem na ozbiljnije stvari. Na knjige. Da ima dobrih i loših knjiga to svi znamo. Naravno, pod dobrim i lošim knjigama ja ne podrazumevam «zabavne versus dosadne knjige», jer to bi bilo suvišno uprošćavanje stvari. U vidu imam - suštinu knjiga, a suštinu knjiga razni ljudi različito doživljavaju. Naime, neki smatraju, recimo, da je «Da Vinčijev kod» dobra knjiga, a neki drugi smatraju da je «Dragulj Medine» dobra knjiga. A ja smatram da su obe knjige - loše. Naravno, ako se neko ne bi složio sa mnom, ja bih odmah iz rukava izvukao ono odbrambeno: «De gustibus non est disputandum».
Moja namera jeste, zapravo, da se kratko osvrnem na dvojicu autora, Engleza i Francuza, koji me, ovih dana, dotiču na različite načine. Pokušaću da budem kratak zato što čujem od nekih blogokoleginica da ne vole dugačko, pa čim vide dugačak tekst izgube volju za čitanjem, te ostavljaju «za kasnije», a onda sve zaborave.
Prvi je Oldos Haksli (Aldous Huxley), koji mi je drag, priznajem, i koga uvek rado pročitavam. Drugi je Žorž Bataj (Georges Bataille), koji je daleko od toga da meni bude drag, ali ga smatram neobičnim piscem, i baš zato se povremeno bavim njime, pošto ja, po defoltu, ne volim obične ljude. (Ovde reskiram da neko zatraži da definišem šta podrazumevam pod nazivom «obični ljudi», kao što je od mene nedavno bilo zatraženo da se izjasnim šta podrazumevam pod «običnim pićem», te sam morao, nevoljno, da naknadno priznam da ne volim koka-kolu, he, he, he).
Šta imaju zajedničko Haksli i Bataj? Ništa, ili skoro ništa. Ali ja ću pomenuti samo neke njihove stavove prema literaturi u kontekstu onoga što mene ovih dana zanima.
Podsećam da je Haksli bio dobar pisac, koji je dao čitavu plejadu zanimljivih karaktera u svojim knjigama, mada neki mudri ljudi tvrde da njegovi likovi služe samo «kao glasnogovornici piščevih ideja i nemaju sopstvenog života izvan te funcije u romanu». U ovom trenutku meni je važno saznanje da su njegove ideje umnogome po mom ukusu. Tako je on, preko jednog junaka knjige «Slepac u Gazi» (Eyeless in Gaza), zabeležio misao koju sam stavio gore, kao motto, da je ponekad čoveku važnije da popuši cigaretu nego da se vidi sa voljenom osobom. Za mene, koji nisam pušač, tako nešto izgleda prilično - unbelievable! A o tome knjige ne pišu. Naime, Haksli kaže da beletristika «ne vrši svoju dužnost», pa da čak i laže, odnosno da ne odražava život u onoj meri u kojoj naivni čitaoci to veruju, navodeći pritom dosta stvari (uglavnom fiziološke prirode) o kojima se, iz ovih ili onih razloga, ne piše u knjigama.
No, ako je Haksli govorio da literatura ponekad laže, Bataj je tvrdio nešto drugo - da literatura i zlo idu zajedno, odnosno da su dosadne one knjige u kojima nema - zla. Skoro da to kaže u stilu: bez zla, ne valja! Tako je on napisao knjigu «Literatura i zlo» (La littérature et le mal), pokušavajući da dokaže da zlo itekako postoji u literaturi, na način kako postoji u životu. Navodno ga je na pisanje knjige bila navela izjava filozofa i pisca Žan-Pola Sartra (Jean-Paul Satre) "da je literature nevina"; zato je on našao za shodno da ustvrdi kako to nije tačno, «da literatura nije nevina već kriva», te da se na to mora ukazivati. U knjizi je razmatrao osmoro autora u čijem je pisanju video zlo: Emili Bronte, Bodlera (Baudelaire), Blejka (Blake), Mišlea (Michelet), Kafku, Prusta (Proust), Ženea (Genet) i De Sada (De Sade). Svi ovi pisci su, prema Bataju, pisali svoja dela «zaneti vrtlogom zla, koje je nerazdvojivo od prave književnosti». Pobunom i negiranjem moralnih zakona, ovi autori su "eksperimentisali sa neodoljivom privlačnošću zabranjenog", što god to moglo da znači. U knjizi ima, mora se priznati, i zanimljivih opservacija o piscima o kojima govori. Tako Bataj ukazuje da Emili Bronte «daje čudan kontrast izmedju nežne, mlade žene u ‘Orkanskim visovima', i čestog nasilja i opscenosti»; za Kafku kaže da, zato što se odao pisanju protivno željama roditelja, što je odbijao da odraste (sic), da se oženi i ima decu, sve to stvaralo je u njemu osećaj krivice, koji se odražavao na njegovo pisanje»; Ženeu je zamerao što je olako izdavao sve one ljude koji su mu iole pomagali u životu; Bodleru zato što je sumnjao u Boga, te često otvoreno iskazivao naklonost prema Sotoni, pokazujući to i stavljanjem same reči zlo u naslov svoje najbolje zbirke pesama - Cveće zla, itd.). U vezi sa iznetim, moram, na kraju, reda radi, da kažem još nekoliko uopštenih reči o Bataju. Taj pisac i filozof bio je, kao što je poznato, prilično raznovrstan u svojim interesovanjima. Pored toga što je interpretirao Ničea na način koji neki smatraju prilično originalnim, on je pisao o erotizmu (L'Érotisme), po čemu je danas, izgleda, najpoznatiji. Mnogi znaju za njegovu tvrdnju da je "suština erotizma u kaljanju nečije lepote; što je lepota veća, kaljanje je dublje, a erotski užitak snažniji". A kako je izmedju erotizma i pornografije tanka crta, to se neka njegova pisanja , bez mnogo razmišljanja, mogu okarakterisati kao pornografija. Pisao je on, naravno, i o incestu, nekrofiliji i drugim seksualnim perverzijama. Bio je i marksista. Medjutim, istovremeno, Bataj je bio duboko fasciniran zlom per se, kao i okrutnošću (o tome je napisano više knjiga, recimo, Pascal Louvrier: Georges Bataille, la fascination du mal). Ta njegova fascinacija zlom me podseća na ponašanje čoveka koji ide na koridu (a Bataj je rado posećivao koride), ne zato da bi se divio viteškoj borbi toreadora sa bikom, nego zato što očekuje da mladi toreador bude - žrtva. Ili, nalikuje na one ljude koji posmatraju automobilske trke, ali ih ne interesuje ko će da pobedi, već jedino da li će neko da - pogine. Jer, Bataja su mnogo uzbudjivale ljudske žrtve: jedno vreme je čak izdavao časopis (navodno i formirao tajno društvo pod nazivom) «Acefal» (Acéphale), sa značenjem - čoveka bez glave. Zato ga neki smatraju osnivačem «bezglave (acefalne) filozofije», filozofije koja je «odbacivala paradigme zasnovane na hijerarhiji i centralizaciji, i zamenila ih slobodnom formom nasumične kreativnosti i nihilističkog misticizma». Drugim rečima, mnogi Bataja vide jednostavno kao čoveka koji je bio zainteresovan za seks, zlo, degradaciju, opscenost i smrt. Što mnogima ne smeta da budu njegovi poštovaoci.Vladimir The Veselnik
P. S. Nemam vremena da pišem o tome kako ja vidim, recimo, odnos veselosti i sreće. Generalno govoreći, nesrećan čovek ne može da bude istinski veseo, dok srećan čovek može da ne bude - veseo. Tako je H. Hese (Hermann Hesse), u svom najboljem delu «Igra staklenim perlama» (Das Glasperlenspiel), jednom rekao za svog junaka: «On je srećan, ali nije veseo»; pritom je pošao od toga da sreća znači i - odgovornost. Ja jesam veseo, a nisam srećan, već sam na putu ka sreći, he, he, he...