To mu nije bilo dovoljno. Čini sve da uguši ljubav koja bukti u njemu. Postaje kum sa njenim bratom i na kraju odlučuje da se oženi bogatom mirazdžikom Julijanom Palanački, koja je punih 25 godina bila zaljubljena u njega i na kraju ga je dočekala. Venčali su se kada joj je bilo 46 godina, a njemu 54. Bila mu je dobra žena, ali nikada nije uspela da pobedi ljubav koju je Laza osećao prema Lenki. Laza je želeo da se Lenka uda za njegovog prijatelja Nikolu Teslu, čuvenog fizičara, koji je bio 15 godina mlađi od njega. Zato mu šalje pismo u Njujork:
„Dragi prijatelju, danas je, od prilike, treća obljetnica kako smo se ono sastali u Pešti i onako lijepo proveli ono nekoliko dana. Naumio sam da proslavim taj dan. Šta mislite kako? Ne biste nikad pogodili da Vam ne kažem:
Hoću da Vas oženim!
... Znam šta ćete reći, znam šta ćete pomisliti, sve znam, pa ipak! Devojka koju sam vam namenio podobna je da savlada svaku ženomrzicu. Ja mislim da bi i mrtvog oživela, ne samo mrtvog Don Huana, nego i mrtvog sveca. Zbilja:
Onomad sam je gledao u manastiru kako celiva neke mošti, suhu ruku nekog sveca, pa, u zanosu od onog tamjana i od one ljepote, čisto sam se začudio, kako da se ona mrtva ruka ne podigne da je zagrli.
- Koji je to svetitelj? Zapitao sam kaluđera do sebe.
- To nije svetitelj.
- Nego?
- To je svetiteljka, prepodobna majka Angelina.
- A? Sad razumem.
Kaluđer me pogleda kao da me je razumio, a znam da ni ne sluti moje misli.
Do sada je odbila čitavu vojsku prosaca. Roditelji se zabrinuli: ima joj 24 godine - al ne biste joj dali više do 20. Otac je moj najbolji prijatelj, te sam dakako prijatelj i njoj. Dugo sam se trudio da doznam za uzrok te nemilosti, te jedva jedvice doznam: NJen je ideal Nikola Tesla.
Ja sam joj priznao da je to i moja davnašnja misao, ali mi je navijek bilo na umu, kako ste vi do sada svu svoju ljubav posvetili velikoj ideji, pa nemate vremena ni misliti na žene, a kamoli na ženidbu. Ona se ipak uzda da bi Vas obrnula...
Toliko o devojci. A sad - (...) o imovini, o ženinstvu ili o prćiji njenoj. Ona može doneti od prilike jedan milion franaka. Ali joj otac tako stoji da bi mogao otvoriti zetu veresiju i do jednog miliona dolara, ako zatreba.
Promislite se dobro, sve mislite na jedno smislite, pa mi javite, na šta ste smislili. Ako pristajete, poslažu Vam odmah sliku moje namjenjenice i doznaćete njeno ime. Bilo kako bilo, svakojako vjerujte da ostajem navjek vaš prijatelj Laza Kostić..."
Odgovor velikog naučnika nije sačuvan, ali se da naslutiti šta je odgovorio po narednom Kostićevom pismu upućenom njemu:
„Dragi Prijatelju, ako hoćete da Vam rečem po duši, ja se drugom odgovoru nisam ni nadao. A kad već govorim o duši i kad se dobro promislim, valja mi priznati: na vašem mestu ne bih ni ja drugojačije.
Najkrupniji razlog za vašu ženidbu bio bi, da se ne satre seme koje rađa takove detiće. Ali prvo: ne može se niko sasvim pouzdati da će imati dece, ni kad bi se oženio u najboljoj snazi, ni kad bi uzeo najzdraviju devojku.
Drugo: Ko zna kakva bi bila deca? Znam da su najgenijalniji ljudi rađali nedonoščad, ili bar sasvim obične, svakidašnje mozgove, a to je - sasvim prirodno: NJihov mozak je toliko radio, da ništa nije ostalo za njihova m... - Pomislite samo, kad bi iza vas ostala dva tri sina tupoglava, kako bi ti uludo mogli potrošiti svu slavu svoje dične očevine...
Zato nemojte misliti ni sa kakvim bolom na to da ste vi zadnji svoga roda... Jer napokon, vaše pleme, pa da je i Nemanjino ne bi se moglo lepše završiti nego takvim egzemplarom...
Napokon vam javljam da ću se ja, ako Bog da, u nedelju posle Male Gospođe (22/10. septembra) venčati sa mojom verenicom Julijom Palanačkom u Somboru. Sad je dvanaesta godina kako sam je bio isprosio... Ako niste verovali u sudbinu, to je prilika da poverujete..."
Nema sumnje da je Lenka Dunđerski volela Lazu Kostića. Laza Kostić se osećao nedostojan te lepote, što svojim stihovima nedvosmisleno pokazuje. Laza joj je neprestano pričao o Tesli, smatrajući ga dostojnim muškarcem takve žene. A ona je to nevoljno prihvatila. Navodno je njena izjava bila: "Kad nije Laza, neka je Lazin Tesla".
Lenka je umrla u svojoj 24 godini u Beču, od tifusne groznice. Postoje i druge verzije vezane za njenu smrt, ne znam koliko su istorijski potkovane. Spominje se čak da je umrla za vreme abortusa, deteta koje je začela sa Lazom. Vest o smrti pesnik dobija za vreme posete Veneciji sa svojom Julijanom. Ulazeći u crkvu "Santa Maria Della Salute" (Gospe od Spasa) pesnik ostaje zatečen njenom lepotom. U njemu se javlja i osećanje kajanja zbog pesme koju je davno napisao "Dužde se ženi", gde je pogrdno pisao o Veneciji jer je crkva izgrađena od "našeg", Dalmatinskog drveta. Pesnik osuđuje Venecijance zbog uništavanja dalmatinskih šuma za njihovu crkvu. Od tada pa do smrti pesnik je oko vrata nosio skromnu ikonu Bogorodice, a u sebi nenapisane stihove pesme. Svom prijatelju Tesli piše sledeće pismo:
„Dragi prijatelju, eto, to je Vaša nesuđenica,
Vidite, koliko sam se skanjevao i lomio, dok nijesam prekinuo, da vam ipak pošaljem onaj crni list. Meni je bila kao sestra. Kao što vidite, neće ni vaša biografija ostati bez romantike, najlepše al i najžalosnije.
A ja sam ostavio ženu - još prije Lenkine smrti - upravo utekao sam od punica; imam ih dvije. Sad sam opet u manastiru Krušedolu. Žena me zove kući. Sad se pogađamo. I to je romantika, je li?
Sretan vam Božić i da Bog da, da u novoj godini postignete sve što ste naumili. Navek vaš prijatelj Laza Kostić."
Vrativši se sa Julijanom u Sombor, Laza kratko boravi u ovom gradu. Odlazi u manastir Krušedol, bežeći od tašte. Nikako nije mogao da komunicira sa njom, pa se Julijani vraća tek nakon taštine smrti. Tek tada se skrasio u Somboru, gde je obavljao dužnost upravnika "Srpske čitaonice", koja i danas postoji i nosi njegovo ime.
1909 godine Matica Srpska se sprema da izda poslednju zbirku pesama Laze Kostića. Pesnik krajem maja iste godine moli sekretara Matice Srpske, dr. Milana Savića da sačeka nekoliko dana sa štampanjem jer završava još jednu pesmu. U roku od nekoliko dana Kostić završava svoju "Santa Mariju", zbirka pesama izlazi iz štampe i njegova Julijana umire u Beču.
Veliki srpski pesnik Laza Kostić umire sledeće godine, takođe u Beču, gde su umrle i Lenka i Julijana.
SANTA MARIA DELLA SALUTE
Опрости, мајко света, опрости,
што наших гора пожалих бор,
на ком се, устук свакоје злости,
блаженој теби подиже двор;
презри, небеснице, врело милости,
што ти земаљски сагреши створ:
Кајан ти љубим пречисте скуте,
Santa Maria della Salute.
Зар није лепше носит лепоту,
сводова твојих постати стуб,
него грејући светску грехоту
у пепо спалит срце и луб;
тонут о броду, трнут у плоту,
ђаволу јелу а врагу дуб?
Зар није лепше вековат у те,
Santa Maria della Salute?
Опрости, мајко, много сам страдо,
многе сам грехе покајо ја;
све што је срце снивало младо,
све је то јаве сломио ма';
за чим сам чезно, чему се надо,
све је то давно пепо и пра',
на угод живу пакости жуте,
Santa Maria della Salute.
Тровало ме је подмукло, гњило,
ал опет нећу никога клет;
шта год је муке на мене било,
да никог за то не криви свет:
Јер, што је души ломило крило,
те јој у јеку душило лет,
све је то с ове главе, са луде,
Santa Maria della Salute!
Тад моја вила преда ме грану,
лепше је овај не виде вид;
из црног мрака дивна ми свану,
ко песма славља у зорин свит;
сваку ми махом залечи рану,
ал тежој рани настаде брид:
Што ћу од миља, од муке љуте,
Santa Maria della Salute?
Она ме гледну. У душу свесну
никад још такав не сину глед;
тим би, што из тог погледа кресну,
свих висина стопила лед,
све ми то нуди за чим год чезну',
јаде па сладе, чемер па мед,
сву своју душу, све своје жуде,
- сву вечност за те, дивни тренуте! -
Santa Maria della Salute
Зар мени јадном сва та дивота?
Зар мени благо толико све?
Зар мени старом, на дну живота,
та златна воћка што сад тек зре?
Ох, слатка воћко танталска рода,
што ниси мени сазрела пре?
Опрости моје гршне залуте,
Santa Maria della Salute.
Две се у мени побише силе,
мозак и срце, памет и сласт,
дуго су бојак страховит биле,
ко бесни олуј и стари храст;
напокон силе сусташе миле,
вијугав мозак одржа власт,
разлог и запон памети худе,
Santa Maria della Salute.
Памет ме стегну, ја срце стисну',
утекох мудро од среће, луд,
утекох од ње - а она свисну.
Помрча сунце, вечита студ,
гаснуше звезде, рај у плач бризну,
смак света наста и страшни суд -
О, светски сломе, о страшни суде,
Santa Maria della Salute!
У срцу сломљен, збуњен у глави,
спомен је њезин свети ми храм,
кад ми се она одонуд јави,
ко да се бог ми појави сам:
У души бола лед ми се крави,
кроз њу сад видим, од ње све знам
зашто се мудрачки мозгови муте,
Santa Maria della Salute.
Дође ми у сну. Не кад је зове
силних ми жеља наврели рој,
она ми дође кад њојзи гове,
тајне су силе слушкиње њој.
Навек су са њом појаве нове,
земних милина небески крој.
Тако ми до ње простире путе,
Santa Maria della Salute.
У нас је све ко у мужа и жене,
само што није брига и рад,
све су милине, ал нежежене,
страст нам се ближи у рајски хлад;
старија она сад је од мене,
тамо ћу бити доста јој млад,
где свих времена разлике ћуте,
Santa Maria della Salute.
А наша деца песме су моје,
тих састанака вечити траг,
то се не пише, то се не поје,
само што душом пробије зрак.
То разумемо само нас двоје,
то је у рају приновак драг,
то тек у заносу пророци слуте,
Santa Maria della Salute.
А кад ми дође да прсне глава
о тог живота хридовит крај,
најлепши сан ми постаће јава,
мој ропац њено: "Ево ме, нај!"
Из ништавила у славу слава,
из безњенице у рај, у рај!
У рај, у рај, у њезин загрљај!
Све ће се жеље ту да пробуде,
душине жице све да прогуде,
задивићемо светске колуте,
богове силне, камоли људе,
звездама ћемо померит путе,
сунцима засут сељенске студе,
да у све куте зоре заруде,
да од милине дуси полуде,
Santa Maria della Salute.