Kada je blagi bog delio toplinu, empatiju i mentalnu živahnost, očigledno je da je jako pazio ko će mu sedeti u prvim redovima. Tako su se Tamo našle i neke, meni veoma drage Face :
Vlasta, Bili Piton, Skyspoter, Jelena Gall, maksa, vishnja, darkonduty, Jack Bauer, Margitina Mama, omega (i, zamalo - Srki Pajić) priznaćete da predstavljaju jako dobro društvo.
Mnoge stvari koje možete pročitati u tekstu koji će ići ispod ove skromne posvete Dobroj Deci Bloga B92, a najpre one koje bi se mogle prepoznati kao „predstaračko kukumavčenje" ne mogu se primeniti na Njih. Jednostavno, Strelci ne gomilaju godine, nego iskustvo, a njihova vatra ne pravi požare već greje i obasjava.
Nekom, krajnje očaravajućom i šarmantnom igrom, Priroda ih je bogato nagradila večitom Mladošću Duha, bez obzira šta pisalo u krštenici ili iskakalo iz ogledala.
Tamo gde ostatak sveta vidi gromadu od problema, Strelci vide izazov koji nepodnošljivom i neponovljivom lakoćom rešavaju, tako da sa strane gledano izgleda kao dečija igra. Dok Škorpion besni, Vaga zamišljeno odmerava opcije, Strelac svoje situacije nosi i rešava sa vedrinom i osmehom.
Baš to je, skroz ozbiljnog i namrgođenog tipa kakvim sam voleo da se prodajem okolo u ranim dvadesetim, umelo da izbezumljuje : sva ta krajnje sumnjiva i neshvatljiva razdraganost, uprkos očevidne sveopće komplikovanosti okoliša. U neverici gledajući na tu neobjašnjivu količinu dobrih vibracija, topline i vere u ljude koje bespoštedno emituju, mađijajući sve oko sebe, tešio sam se da jednostavno ne raspolažu dovoljno dobrim podacima o svetu u kom žive.
Sada, kada nemam više neobavezujućih dvadeset i nešto, nisam više tako siguran u to :
ova Večita Deca itekako dobro znaju koliko Život ume biti gruba i surova Igra, ali i pored toga, nepobedivo, šarmantno i nesputano ga tretiraju upravo - kao Igru.
Svima Njima, toj Dobroj Deci Bloga B92, želim srećan rođendan. Ostanite mladi i nepobedivi.
If we could be twice young and twice old we could correct all our mistakes.
Čovek uopšte nema šanse da ispadne bar malo pametan kada ga spopadne taj krajnje neproduktivni refleks da analizira godine koje je preturio preko glave. Ceo život se ionako samo mahnito trudi da odraste i konačno postane čovek, a onda, kada se to navodno i dogodi, kao da pomalo ne zna šta bi sa svim tim blagodetima, i da li je to uopšte - To :
Razume fudbal bolje nego dok ga je igrao. Oseća posed neke neočekivane sile* koja lako rešava stvar, debelo sumnjičav spram njene upotrebne vrednosti u tom dobu. Još uvek daleko od stalnog katetera ali isto toliko udaljen od kvalitetno odigranog basketa. Još dalje od radosti dokoličarenja, ali ipak bliži kafani nego čekaonici doma zdravlja. Ne smeta mu toliko odelo koliko preferira farmerke. Oseća da garderoba sada više služi da pokrije nego da pokaže, ali osećaji ga često i ne zanimaju. Vidi dalje, što ne znači da i primećuje, a uglavnom bolje vari to što primećuje, osim kada mu ustupe mesto u busu, pitaju „Čiko, koliko ima sati?" , ali i sasvim iznenada kažu - „sačekaj malo, momak". Momak ? 'Ajde.
(*Bolje primećuje žene nego one njega, ali sa tom univerzalnom blef konstantom lakše izlazi na kraj)
You know you are getting old when the candles cost more than the cake.
Povećava li se to brzina, kao na starim gramofonima : sa raskošnih 33 u, skoro nepropisnih i skromnijih 45, prema/ka, izvan svake sumnje i u svakom smislu rasklimatano-furiozno-zabavnih-78 ?
Brzina - propadanja, uzdizanja ili usložnjavanja ionako složene procedure opstanka? Tko mari, uopće?
Ako brojke jure kao na taksimetru, moramo li i mi?
And in the end, it's not the years in your life that count. It's the life in your years
To sizifovsko „costs-benefits" mozganje počne da se dešava nekako baš oko rođendana, i to baš nekako u određenom uzrastu.
A to je baš taj uzrast „u sred ničega", kada lagano počnu da vas ubeđuju da više niste, pa skoro - ni za šta. 'Ajde?
Krajnje sumnjiv rad na objektu koji, kao kamila grbu, svukud tegli svoje detinjstvo, a višegeneracijsko i jedino pravo nasleđe mu predstavlja očevidan nesklad između brojki i stanja u glavi.
Ili što bi neko rekao : „Onoga u glavi sa onim na glavi".
Valjda otuda, od tog laganog ali stalnog pritiska iz okruženja, onoga što nas ponekad ujutro prepadne u ogledalu (ali bar kvalitetno razbudi!) te pomalo sažaljivih pogleda za koje povremeno mislimo da smo spazili, dođe i ta čudna presabirajuća rabota, kao obavezni road to nowhere.
Ok, ne baš - nigde, jer neko je krajnje oštroumno otkrio da se ljudi najradije samoubijaju upravo oko svog rođendana (ili Nove godine).
To mu dođe kao neko podvlačenje crte u vidu spašavanja sveta od sebe, sebe od bilansa a bližnjih od mozganja oko poklona. Bilans bez balansa.
Bilansi, dakle umeju biti pogubni, iako iskreno mislim da oko bilansa ima ko bi trebalo mnogo više da brine (ne znam čita li blog, ali s MMF svakako povremeno proćaska).
Osim toga, bilansi nas snađu, pre ili kasnije, bavili se mi njima ili ne, čemu trud onda ?
Bilansi - ne hvala, dakle. Uostalom, nemoguće je podvući crtu dok meč još traje, mi još na terenu, a sudija još ne svira ni poluvreme.
Kada bude vreme za to - saznaćemo, ne brinem
It takes a long time to grow young.
Možda dodatnu motivaciju za sve te čudne ideje koje se ljudima vrzmaju po glavi baš oko rođendana čini skoro pa neočekivana, iz aviona vidljiva a „crvenim slovom" iznuđena, vremenski strogo ograničena i svakako preterana i nezaslužena trpeljiva ljubaznost okoline.
Moj Tatko, jedan od onih koji po sistemu „bolje ti njih nego one tebe" gazi furioznih 78 ležernošću 33 , ima za tu lako detektujuću pojavu zanimljivu repliku. Bolje reći - iskustveni ekstrakt mudrosti zrelog doba, :
„Hajd' budite dobri i ljubazni prema meni 364 dana, a ovaj jedan možete slobodno i da me šamarate."
The first forty years of life give us the text: the next thirty supply the commentary.