Ne, ovo nije naselje na smetlištu niti kulisa za horor film.
Ovo su krovovi i ulice, bolje reći prostor između dvije zgrade, nekadašnjeg naselja poznatog kao "Walled City", smještenog na poluotoku Kowloon, dijelu Hong Konga.*
Evo kako je sve počelo (ukratko iz teksta lokalnog vodiča, a za zainteresirane stiže wiki):
Prostor je služio kao stražarnica odakle se kontrolirala trgovina soli, da bi kasnije postao vojna utvrda. Nakon britanske okupacije Hong Kong Islanda 1841, Kowloon Walled City i okolica dobivaju važnu ulogu u kineskoj obrani. 1846, vlada dinastije Qing proširuje utvrdu koja je sada okružena jakim kamenim zidovima sa 6 osmatračnica i četvorim vratima. Gradnja je završena 1847. i prostor zauzima oko 0.03 kvadratna kilometra.
Središnju zgradu, Yamen, koriste visoki vojni dužnosnici posljednje kineske dinastije.
Isti su protjerani 1899. kada Britanci preuzimaju poluotok Kowloon i prostor koji se danas naziva New Territories. Lebdeći između kineske administracije i britanskih zakona, Walled City zapravo biva prepušten sam sebi i uskoro se pretvara u gomilu bespravno izgrađenih i naseljenih straćara.
Tijekom japanske okupacije (1941 – 45) i nastambe i zidovi su uglavnom porušeni, a kamenje iskorišteno za druge građevine. Poraz Japana i poslijeratne godine donose i veliki val izbjeglica koje su ovdje pronašle utočište.
Divlja gradnja više nije uključivala samo na brzinu sklepane straćare, već zgrade od po 10 – 14 katova (više srećom nije bilo dozvoljeno, zbog blizine aerodroma). "Aglomeracija" je doživjela procvat od kasnih 60-ih i 70-ih godina, kada su nove zgrade punile svaku moguću rupu među već postojećim, ostavljajući tek metar do dva između fasada, sprječavajući dopiranje bilo kakvog svjetla u prizemne stanove i konačno pretvarajući ovo zdanje u „City of darkness“. Stanovi su u prosjeku bili veličine od 11 – 20 kvadrata (obitelj u prosjeku četveročlana), svodili su se na jednu prostoriju s krevetima na kat, kuhalo se na balkonu, a sanitarije su u boljem slučaju bile ograničene na jedno kupatilo na katu. Nekad tek 2 – 3 u cijeloj zgradi. U ovim, sve samo ne ljudskim uvjetima, obitavalo je gotovo 35 000 ljudi. Ne treba posebno naglašavati da se grad u kratkom roku pretvorio u leglo kriminala, raj za dilere, makroe i raznorazne muljatore, gdje policija nije imala pristup. I kad bi ušli, bili su potpuno bespomoćni, pošto je lov na kriminalce u labirintu improviziranih mostova i prolaza između zgrada bio svojevrsna nemoguća misija. Krovovi su danju bili igralište za nestašnu dječicu, dok su se noću paradoksalno pretvarali u - podzemlje. Do ulica nije dopiralo danje svjetlo. U naselju se moglo naći i "običnih" radnji i trgovina, ljudi koji su vodili koliko toliko normalan život (posebno je zanimljiv podatak o brojnim zubarima koji su ovdje naravno radili bez dozvole) .
Here, prostitutes installed themselves on one side of the street, while a priest preached and handed out powdered milk to the poor on the other; social workers gave guidance, while drug addicts squatted under the stairs getting high; what were children's games centres by day became strip show venues by night. It was a very complex place, difficult to generalise about, a place that seemed frightening but where most people continued to lead normal lives. A place just like the rest of Hong Kong.
—Leung Ping Kwan, City of Darkness, p. 120
Britanski Hong Kong i Kineska vlada 1987. godine dogovaraju rušenje naselja.
Stanovništvo je preseljeno do 1993. kada počinje demoliranje.
Posljednja zgrada je srušena u aprilu 1994, da bi već 1995. na istom mjestu niknuo današnji park.
(Grad službeno potpada pod Kinu 1997.)
Sagrađen po uzoru na parkove dinastije Qing, obiluje zelenilom, jezerima i paviljonima simpatičnih krovova.
Tu su i kamene skulpture sa znakovima kineskog horoskopa. U središnjoj zgradi, preživjeloj od 1847. – Yamenu – može se pogledati izložba o prošlom vremenu.
Da bi doživljaj bio kompletan, blizu ulaza, gdje se isprepliću ostaci oba vremena – Južna vrata dinastije Qing i armirana konstrukcija, kvazi-temelj nedavno srušene višekatnice, poput nadgrobnog spomenika stoji ploča sa slikom i maketa donedavnog grada.
* dodatak…ili uvod…ne znam točno:
2 važna dijela Hong Konga su: Hong Kong Island (tu su se Britanci prvo skrasili) i Kowloon, poluotok kojeg od ostatka Kine i susjednog grada Shenzhena dijele tek brdo i rijeka. Dok Otok izgleda kao bilo koji veliki zapadni centar, Poluotok još zovu kineski Ghetto. Ja sam bila smještena u ovom potonjem gdje je više nego igdje prisutan sraz starog i novog, primitivnog i modernog, prljavog i čistog, lošeg i dobrog, skupog i jeftinog…
Pored super-modernog nebodera od 40 katova ruševni kućerak sa gaćama na prozoru; pored skupog restorana štand sa visećim pečenim patkama i vlasnikom koji ruča u potkošulji; pored luksuznog hotela beskućnik koji kroz nogavicu obavlja nuždu u plastičnu bocu i potom sadržaj izlijeva u šaht na cesti. U uličnim restoranima stol do stola jedu strani biznismen i "djevojke" koje su malo prije otpustile mušteriju. (btw, i taj servis im je otvoren 24/ 7).
Parkova/ vrtova u Hong Kongu ima puno.
Bili su mi egzotični pošto biljke i životinje koje sam tamo zatekla ne viđam svaki dan. Oduševili su me i bambusi i fikusi, svakakve ptice, među kojima su se našli flamingosi, crnovrati labudovi i čudnovati kljunaš. Za ovaj "ozidani" sam saznala slučajno, dan prije povratka i pod svaku cijenu sam ga htjela obići. Kulminacija gore opisanog sraza i apsurd situacije u kojoj nijemo stojiš na nečemu što je tog trenutka izgledalo kao jedno od mračnijih mjesta u povijesti civilizacije i gledaš ekipu koja okolo đogira kao da se ama baš ništa nije dogodilo.
Osluškuješ šum vode, udišeš svježinu i miris šarenog cvijeća, dok zamišljaš smrad nekadašnjih ulica. Prizor zagrljenog srednjoškolskog para na obližnjoj klupici miješa se sa slikom musavog djeteta koje biciklira među antenama.
Spuštao se mrak i hvatala me nekakva nelagoda.
Čini se da mi je trebalo upola manje vremena od nego do tamo.
Još uvijek mi nije jasno kako je u omeđen prostor (210 x 100m ), koji obiđeš za 10 minuta, stalo toliko ljudi…