Alexandar Lambros
Ustaška diktatura, vladinim dekretom br. 11689 od juna 1941., uspostavlja u Zagrebu poseban vjerski odsjek zadužen za prekrštavanja, na čijem čelu se nalazio katolički svećenik Dionis Juričević (starješina "misionara" zaduženih za prekrštavanja").
Obraćajući se stanovnicima Staze, gdje je došao da izvrši ko zna koje nasilno "prekrštavanje". Dionis Juričević ih upozorava ovim riječima:" Dobro znamo kamo ćemo poslati one koji izvole odbiti krštenje. Ovdje u sjevernim krajevima već sam izvršio potpuno čišćenje, od djece u pelenama do staraca. I ako će biti potrebno, učiniti ću to i ovdje zato što nije grijeh ubiti ni sedmogodišnje dijete ako smeta nasem ustaškom režimu... Neka vas ne prevare moje svećeničke haljine. Znajte da ja, kada ustreba, uzimam šmajser u ruke i ubijam sve one koji se protive državi i ustaškim vlastima".
Sveštenik Ivo Gubertina, profesor Zagrebačkog sveučilišta i rukovodilac Hrvatske katoličke akcije, piše u "Hrvatskoj smotri" od 7. jula 1941. : "Hrvatska će se čistiti od svih svojih otrova svim sredstvima, čak i mačem". Ovaj concept će preuzeti i artikulisati Guberina 7. oktobra 1943. opet na stupcima "Hrvatske smotre".
"Izvjesni elementi u Hrvatskoj, koji su za vrijeme Jugoslavije imali zadaću da likvidiraju nacionalni i državni organizam Hrvatske i da joj onemoguće život i spriječe je u ulozi koji joj je namijenilo Proviđenje (a to je uloga prethodnice katolicizma prema Istoku), poslije pada Jugoslavije ostali su u hrvatskom organizmu a da nisu nimalo promijenili svoje namjere protivu Hrvata. Primjenjuje sredstva kojima se služi svaki ljekar, pri liječenju nekog organizma. Tamo gdje je potrebito, operira. Ustaški pokret bi više volio da se ti heterogeni, i do sada neprijateljski elementi, asimiliraju slobodno ili da se sav taj otrov udalji od organizma (da se presele u zemlje iz kojih vuku podrijetlo). Ali ako oni ne žele i ako hoće da ostanu u Hrvatskoj kao peta kolona... onda se oni prema svim katoličkim moralnim načelima imaju smatrati agresorima i hrvatska država ima pravo da ih uništi mačem... Protivu takovog neprijatelja dozvoljena je obrana mačem, a prema potrebi i preventivno, ne čekajuci trenutak napada... Ovo su načela na kojima se zasniva i sam prirodni zakon i zato je svaki katolik obvezatan da po svojoj savjesti doprinese da se on ostvari... u takvoj situaciji bio bi grijeh protivu Tvorca ostati po strani odlučne borbe i bila bi prava izdaja Boga naći se na drugoj strani barikada... Hrvati katolici imaju prigodu pokazati u kojoj su mjeri Božiji bojovnici... Crkva će biti zadovoljnija ako njezini vjernici postanu svjesni da treba da se bore u redovima ustaškog pokreta, koji prema svojoj tradiciji i prema svojim vođama, a naročito prema svom programu, teži ka društvenoj i političkoj državi u kojoj že Crkva moći ostvariti svoju natprirodnu misiju bez ikakvih prepreka".
Praksa prislinog "prekrštavanja" postaje za srpski pravoslavni narod i jedna strašna roba za razmjenu. Svjedočenja ima bezbroj. "Nadbiskup Šarić odbija da se zauzme za doktora Dušana Jeftanovića koga muče i ubijaju. Njegovoj ženi odgovara da nije mogao ništa da učini zato što je bio pravoslavni muž". Vinkovački župnik Anđelko Grčić odgovara jednoj majci koja ga preklinje da joj spasi kćeri koje su deportovane u lokalni logor za istrebljenje da ne može ništa da učini zato što nisu primile "prekrštavanje" i da će istovjetnu sudbinu doživjeti svi oni koji se ne privole katolicizmu.
Godine 1941. 21. maja u Kninu, fratar Vjekoslav Šimić se predstavlja komandantu italijanske divizije "Sasari" koja je smještena u dijelu Hrvatske pod italijanskom kontrolom i traži da preuzme civilnu vlast u toj zoni. Generalu, koji želi da zna razlog za ovakav zahtjev, Šimić odgovara: "Hoću da pobijem sve Srbe u što kraćem roku". U svojim sjećanjima visoki italijanski oficir ce zabilježiti: "Zapanjuje me da se ne shvata užas jednog takvog programa i da to još najavi jedan franjevac."
Godine 1941. 24. juna dnevni list "Hrvatski narod" objavljuje da je poglavnik primio monsinjora Pavla Ješina, vođu grupe Katoličke akcije, koji poslije uručenja darova krvavom ustaškom diktatoru, zaključuje susret govoreći Paveliću: "Mi smo u pravu kada smatramo da vam je Bog pomogao od trenutka kada ste uspjeli očistiti polje kršćanstva u Hrvatskoj. Vođeni duhom Našega Gospoda i ustaškim načelima mi smo spremni boriti se za odbranu naše voljene domovine".
Godine 1941. 14. jula ministar naobrazbe i bogoštovlja razašilje cirkularno pismo (br. 42678-B-1941), koje je potpisao poglavnik, a supotpisao ministar Mile Budak, adresovano biskupima Nezavisne Države Hrvatske, preko kojeg ustaška diktatura reguliše praksu prisilnog "prekrštavanja":
"Molimo biskupske urede da u povjerljivom obliku izvijeste sve župne urede o načinu prijema pravoslavaca u katoličku crkvu. Pravoslavcima se neće smjeti dozvoliti pristup u grčkokatoličku crkvu ni u kom slučaju. Hrvatska vlada kani ne primati u katoličku crkvu svećenike, učitelje, ukratko, svu inteligenciju i na kraju bogate trgovce i obrtnike pravoslavne vjere zato što će u vezi sa njima biti obnarodovane naročite naredbe, kao i to da se izbjegnu povrede ugleda katolicizma. Međutim, ako je neka od takovih osoba na nekakav način povezana s katoličkom vjerom i hrvatskom nacijom, onda može biti primljena uz prethodnu privolu ministra pravde i bogoštovlja... U takovom slučaju od odlučne je važnosti da je brak sklopljen u katoličkoj crkvi i da su djeca dobila katoličku naobrazbu... Dozvoljeno je primiti pravoslavni siromašni svijet uz prethodnu obuku u katoličkim istinama..."
Sa svoje strane, katoličko biskupstvo u Hrvatskoj se priprema da primi u svoje milosrdno naručje novoprekrštene bivše pravoslavce koji su izbjegli istrebljenje, dajući precizna upustva. Štaviše, utvrđuju se vjerske obaveze novokatolika, koje su precizirane u posebnoj "objavi" koja je razaslata 14.maja 1941. iz župnog dvora Sv. Tereze u Bjelovaru, a koju je preuzeo dnevni list "Nezavisna Hrvatska":"Svi oni koji su podnijeli zahtjev za prekrštavanje u katolicizam morati će, od dana kada su podnijeli upit, biti nazočni svim misama a posebice propovjedima. Mise sa propovjedima se održavaju od 6 do 11 sati. Prekrštenima je propisano da se opskrbe bilježnicom kojoj će se za sve nedjelje i svečane dane bilježiti njihova nazočnost vjerskoj službi:.
Pred kraj 1941. ritam prisilnog "prekrštavanja" postaje takav da su neke biskupije prisiljene da se dobro organizuju da bi mu odolile. Banjalučka biskupija, na primjer, priprema jedan štampani obrazac pod naslovom "Pravila za prekrštavanje iz grkopravoslavne u rimokatoličku vjeru", koji "kandidati" za prekrštavanje" moraju popuniti svojim matičnim podacima i potpisati:
"Ja dolje potpisani..., izjavljujem i tražim sljedeće:
Rođen sam dana ..., kršten u istočnogrčkoj crkvi i uveden u istočnogrčki obred.
Svečanom zakletvom danas izjavljujem, u nazočnosti svjedoka čiji su potpisi priloženi na dnu, da primam po svojoj spontanoj volji i izboru, bez ikakvog vanjskog pritiska, katoličku vjeru, ubijeđen da će samo u rimokatoličkoj crkvi moja duša naći spas i steći besmrtnost. Zbog tog razloga želim ući u okrilje Katoličke crkve. U isto vrijeme obećavam da ću ispunjavati sve obaveze jednakom mjerom kao i drugi članovi i odani vjernici Katoličke crkve. Pročitana su mi pravila koja su data unaprijed i ja se obavezujem da ću ih poštovati kao što potvrđuje moj potpis.
Potpisano...".
Na ime prijema "novoprekrštenima" se daje "potvrda" u stilu obrasca koji je utvrdio biskup Jozo Garić:"Na vaš zahtjev dajemo vam dozvolu da odmah prestanete ab excommunicatione pro foro externo i da budete primljeni u Katolicku crkvu s pravom na svijetu pričest".
nadbiskup genocida kao uzor Mostarski biskup Alojz Mišić piše nadbiskupu Stepincu 18. avgusta 1941. :
"Okolnosti pod kojima živimo za žaljenje su u svakom pogledu. Potrebito je dopustiti i priznati: ima poteškoća za civilne vlasti, ali ima ih i za Crkvu, onih koje se odnose na njenu božansku zadaću i na rad koji se okreće dušama. Veliki dio pravoslavaca Mostara raspoložen je da pređe na katoličku vjeru. Više civilne vlasti iz Zagreba u više navrata su dale uputstva nižim vlastima u svezi s prekrštavanjem na drugu vjeru. U stvarnosti, po pravilima kojima su nadahnuta, ta upustva nisu takove naravi da bi poslužila za opće dobro Crkve, kao ni države. Po milosti Božijoj danas se ukazuje prigoda kao nikad u prošlosti da se pomogne hrvatskoj stvari i da se spasi veliki broj duša, ljudi dobre volje, mirnih seljaka koji žive među katolicima. Oni poznaju katolike kao što ovi poznaju njih. Prekrštavanje je lako i ustanovljivo. Po nesreći, vlasti sa svojim ograničenim vidicima, postavljaju prepreke hrvatskoj i katoličkoj stvari. Nisu krive vrhovne vlasti, ali se svakojake osobe ubacuju u te poslove: mladi bez naobrazbe i bez iskustva; umjesto inteligencije i razuma rabi se upotreba vatre, nasilja. Nikakovo čudo, onda, da iz toga proistječu posljedice dosta neugodne za hrvatsku i katoličku stvar... U mnogim župama Mostarske biskupije, na primjer u Duvnu, Stocu, Klepcima, Goranicima, Gradaru itd. pošteni seljaci koji žive u katoličkim sredinama pokazali su nakanu da pređu u Katoličku crkvu; odlaze na svetu misu, uče katolički katekizam, krste djecu; ali neki nametljivci prisvajaju pravo da izdaju naredbe; dok su novoprekršteni u crkvi na svetoj misi, izbacuju i mlade i stare, i muškarce i žene, kao životinje i... šalju ih u gomili na onaj svijet. To ne može služiti ni svetoj katoličkoj ni hrvatskoj stvari. Za nekoliko godina svi će osuditi takve nesavjesne akte, a mi sada propuštamo lijepu prigodu koju bismo mogli iskoristiti za svetu katoličku stvar da u Bosni i Hercegovini od manjine koja jesmo, postanemo većina; da ne radimo u korist drugih, nego u svoju. To smatram svetom i plemenitom stvari. U interesu hrvatske i katoličke stvari predočavam uzoritom Predsjedniku potrebu da poduzme sve da spriječi svaku žalosnu posljedicu, da poravna puteve, da tako pripremi sretnija vremena za hrvatsku i za katoličku stvar".
Godine 1941. 7. novembra biskup Mišić upućuje drugo pismo monsinjoru Stepincu:
"Jedno vrijeme sam smatrao da će veliki broj šizmatika preći u Katoličku crkvu: umjesto toga, oni koji su imenovani za stožernika i logornika zlorabili su svoj položaj, iskoristili su ružne nagone mase, potakli su slabe strane ljudske naravi, tako da je nastao pravi užas. I ni sa jedne strane se ne vidi nikakav boljitak... Hvatali su ljude kao da su životinje, ubijali su ih, bacali su ih žive u ponore. Potprefekt Mostara, Baljić, musliman, potvrdio je na sav glas - morao je šutjeti i ne davati slične izjave - da je u Ljubinju samo u jednom danu 700 šizmatika bačeno u jamu. Iz Mostara i Čapljine odvezeno je više vagona punih žena, djevojčica i djece ispod deset godina do stanice Šurmanci. Tamo su ih natjerali da siđu, odveli su ih u planine i majke i djeca su bačeni u ponore: svi su umrli na taj način. U župi Klepci, ubijeno je 700 šizmatika. Otišao bih predaleko ako bih nastavio s nabrajanjem. U samom gradu Mostaru vezano ih je na stotine, a onda su ih izvodili iz grada i ubijali kao životinje. Na kraju se stiglo do deportacije Srba u Srbiju. Plač, kuknjava, tuga: svi bježe sa svih strana; jedna delegacija je otišla čak u Rim kod Musolinija i lako je zamisliti šta su rekli i šta su zahtjevali.
Posljedica toga je nova talijanska okupacija Hercegovine. Talijani su se vratili i preuzeli su civilnu i vojnu vlast. Šizmatičke crkve su odmah oživjele, pravoslavni svećenici koji su se do sada krili, ponovo su se pojavili, Talijani su naklonjeni Srbima.
Katolička crkva ne želi činiti akte nasilja. Ona uvijek kažnjava nasilje i kažnjava je i u ovoj prigodi. Ali, prelazak iz jedne krajnosti u drugu je izrazit: nova okupaciona vlast se odmah pokazala prijateljski prema Srbima, a strogom prema katolicima: bilo je hapšenja i streljanja. Naravski, stožernici i logornici su se razbježali na sve strane; tako su nevini platili zarad njih.
Nikakvo čudo, dakle, da je zbog takovih razloga prekrštavanje pravoslavaca u katolicizam potpuno promašilo. Surovost stožernika i logornika, brutalost nekih pojedinaca nerazumijevanje viših vlasti, nanijeli su veliki štetu ne samo dobru vjere nego i države. Da je Gospod podario više razumijevanja i razuma odgovornima, da izvrše prekrštavanje bez udaraca, u takvoj zgodnoj prigodi broj katolika bi se povećao barem za petsto-šesto tisuća, te bi se broj katolika u Bosni i Hercegovini sa sedam stotina tisuća povećao na milijun i trista tisuća.
Godine 1941., 17. novembra u Zagrebu se održava Plenarna konferencija katoličkog biskupstva. Pod predsjedavanjem primasa, monsinjora Stepinca, ova konferencija osniva poseban odbor - sastavljen od Stepinca lično, senjskog biskupa Viktora Burića i od apostolskog opunomoćenika Križevačke biskupije, Janka Šimraka - koji se ovlašćuje da potvrdi i blagoslovi "prekrštavanje" pravoslavnih Srba u katolicizam. Konferencija isto tako objavljuje rezoluciju (br. 253-41) kojom se - na osnovi uputstva Svetog bratstva Istočne crkve od 17. jula 1941. - daju precizna uputstva u odnosu na način praktičnog obavljanja "prekrštavanja".
U sustini, hrvatsko biskupstvo odobrava i potvrđuje zločinačku praksu nasilnog "prekrštavanja" srbopravoslavaca koje je poglavnik odredio kao put paralelan istrebljenju: "Koristeći raširenu psihozu (katoličko biskupstvo) je prešlo u saučesništvo s ustašama da prekrštava u katolike Srbe pravoslavce, obećavajući prekrštenicima da će spasiti život i sačuvati vlastita dobra.
U toku "Plenarne konferencije" od 17-18. novembra 1941. Biskupstvo upućuje poslanicu poglavniku. U tom pismu se traži dozvola da Hrvatska katolička crkva vrši operativno "prekrštavanje" srbopravoslavaca u katolike:
"(Biskupstvo) smatra dogmatskim načelom da saslušanja i odluke o svim pitanjima u svezi s prelaskom grkoistočnjaka u katoličku vjeru pripadaju isključivo u nadležnost hijerarhije Katoličke crkve, koja jedina ima ovlasti po Božijoj volji i po kanonskim odredbama donositi naputke i norme glede toga, tako da se osim crkvenih vlasti svaka druga intervencija ima isključiti. Uslijed toga nitko osim hijerarhije Katoličke crkve nema pravo imenovati "misionare" za promidžbu prekrštavanja grkoistočnjaka u katoličku vjeru. Svaki misionar mora primiti svoju zadaću i ovlaštenje za duhovni rad od dotičnog biskupa. Uslijed toga je protivdogmatično i protivkanonski da općinske ili kotarske vlasti, ili pak ustaški povjerenici, kao Odsjek za bogoštovlje Državne uprave za obnovu ili bilo kakva druga svjetovna vlast, povjeravaju takvu zadaću bez odobrenja biskupa. U svom duhovnom radu misionari moraju biti podređeni dotičnom biskupu neposredno ili posredno preko župnika. katolička crkva može priznati za valjane samo one prelaske koji su se odvijali ili će se odvijati prema takovim dogmatskim načelima. Svjetovne vlasti ne mogu "poništavati" te prelaske koji su se desili ne samo prema crkvenim nego i prema građanskim normama. U tu svrhu Hrvatsko katoličko biskupstvo bira među svojim članovima Odbor od tri osobe, koji se sastoji od: Predsjednika Biskupske konferencije, nadbiskupa Stepnica, biskupa senjskog, monsinjora doktora Viktora Burića, i apostolskog upravnika Križevačke biskupije, doktora Janka Šimraka. Ovaj Odbor će diskutirati o svim pitanjima koja će pokretati prigodom prekrštavanja grkoistočnjaka u katoličku vjeru. Odbor će raditi u dogovoru s ministrom pravde i bogoštovlja u svezi izdavanja naredbi za pripreme prelaska. Kao članove Izvršnog odbora za prekrštavanje grčkoistočnjaka u katoličku vjeru, Hrvatsko biskupstvo je izabralo sljedeće osobe: doktora Franju Hermana, profesora teološkog fakuteta u Zagrebu; doktora Augustina Juretića, savjetnika Biskupske konferencije; doktora Janka Kalaja, profesora religije u školama na teološkom fakultetu Glagoljica; Nikolu Borića, ravnatelja Nadbiskupske kancelarije u Zagrebu; i doktora Krunoslava Draganovića, profesora Teološkog fakulteta. Ovaj odbor će razvijati svu praksu koja se odnosi na pitanja prekrštavanja grkoistočnjaka u katoličku vjeru pod nadzorom Biskupuskog odbora za prekrštavanje.
pokolj šizmatika Srba u crkvi (Ove odluke Biskupstvo je donijelo u ime) velike ljubavi i velike skrbi za hrvatski narod, za Nezavisnu Državu Hrvatsku i za katoličku vjeru, koja je vjera većine hrvatskog naroda: ovdje se radi samo o pogreškama poradi kojih se prekrštavanje grkoistočnjaka nije moglo razviti u srazmjeri i s uspjehom koji bi bio moguć... Za njih ne krivimo Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo ih predstaviti kao sustav, nego kao rezultate neodgovornih elemenata koji nisu bili svjesni svoje velike odgovornosti... Znamo da su ti elementi reakcija na politiku vođenu tijekom posljednih dvadeset godina i na zlodjela četnika i komunista, koji su počinili tolika krvava djela protiv našeg mirnog hrvatskog naroda. Zahvaljujemo svemogućem Bogu što Vašim radom, Poglavniče, situacija počinje biti urednija, i poradi toga Vam Hrvatsko katoličko biskupstvo izlaže gore pomenuto da ne bi optuživalo već da se u buduće spriječi djelovanje neodgovornih elemenata i da se mogu otkriti razlozi neuspjeha prekrštavanja i šta bi se imalo činiti da ovaj posao krene u pravom smjeru, a da se ne gubimo u nepotrebitim pokusima.
O angažovanju ustaške diktature i hrvatskog katoličkog klera u brutalnim prisilnim "prekrštavanjima" lijepo svjedoči režimski dnevni list "Nova Hrvatska". U izdanju od 13. januara 1942. ove novine pišu:
"Jučer ujutro u Kamenskom, u okolini Karlovaca, prekršteni su stanovnici grčkoistočnjačkog obreda u Popovićima. Služio je velečasni Kuzmanić, župnik Kamenskog. Bilo je nazočno 400 osoba među kojima prefekt županije, oružnički pročelnik, predstavnik lokalne ustaške organizacije, izaslanik Ustaške mladeži Zagreba, načelnik propagande i drugi dužnosnici... Poslije obreda (župnik Kuzmanić) se obratio prekrštenicima, upozoravajući ih da se drže Kristovog jevanđelja i da vjeruju u Gospoda, u Nezavisnu Državu Hrvatsku i u njezinog Poglavnika. Na kraju je govorio prefekt Ante Nikšić: "Danas ste". rekao je, "postali slobodni građani Nezavisne Države Hrvatske". nakon svečane mise nazočni su veličali Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Godine 1942. , 25. februara "Nova Hrvatska" piše o sličnoj ceremoniji: "U Petrinji je na svečan način obavljeno "prekrštavanje" koje je organizirao župnik Mihailo Razum. Obredu je bio nazočan jedan odred ustaša". z knjige "Nadbiskup genocida" Marka Aurelija Ravelija
u izdanju "Jasena", Nikšić a u prevodu Lazara Macure
- nastavlja se -
1. Čekaj, ko će koga da tuži?
2. Holokaust o kom se ćuti
3. Kama i križ
pogledati i:
Match Made in Heaven
i
Znaju se imena 20.000 ubijene dece