Kad sam 2006. godine bila u New Orleansu samo 6 meseci nakon uragana Katrina mislila sam da neću nikad više da odem i vidim ga. Sigurno znate za osećaj kad vidite toliku destrukciju i haos oko sebe da vam dodje muka, obuzme vas neopisiva tuga i sve sto želite u tom momentu je da što pre odete što dalje, da se više ne vratite i gledate tu nesreću. Famozni French Quarter nije ličio na sebe. Svuda samo đubre, napušteni lokali, smrad, nesrećna lica a bogami i veliki broj sumnjivih lica. Kriminala je bilo i ranije kažu, al je nakon Katrine procvetao do neviđenih razmera. Haos je ono što može da na površinu iznese samo najgore kod čoveka. Ljudi koji su otišli nemaju želju da se vrate – njih 125 000 hiljada. Svako ima svoje razloge zašto se ne vraća, al neki kažu pošto su izgubili sve ne mogu da zamisle da nekad možda u budućnosti prolaze kroz sličnu situaciju jer ne veruju da će vlast da uradi sve što može da povrati malo sjaja u životu ovog nesretnog grada na obali i da nađe trajno rešenje protiv poplava. Neki su se snašli već negde daleko od New Orleansa, kao sto je kuvar John "Chappy" Chapman i ne razmišljaju o povratku.
Najviše nih je pobeglo prema:
1. Dallas-Fort Worth
2. Atlanta
3. Memphis
4. San Antonio
5. Austin
6. Los Angeles
7. Chicago
8. Miami
9. Washington
10. New York
Ovo su podaci bazirani na FEMA izvestaj od 31-og Jula, 2007.
Neki medjutim ne mogu da žive bez svog grada gde im je porodica tamo nekih 200 godina. Vratili su se, kupili nove kuće koje su građene pomoću fonda za pomoć gradu. Ali… kad je gradjevincima ponestalo materijala koji se proizvodio ovde u USA preduzetnici su se snašli i nabavili materijal koji je pravljen u Kini. Kineski suvi zid (Chinese dry wall). Ispostavilo se da je taj dry wall naneo više štete nego što je doneo koristi za napaćeni narod kome je trebao krov nad glavom. Problemi su nastali zbog sastojka u tom suvom zidu koji je poznat pod imenom hidrogen sulfid. Problem se pogoršava na velikoj vlažnosti vazduha i visokim temperaturama i podstiče koroziju svih metalnih konsturkcija u kući. Na primer, klima uredjaji se toliko oštete za kratko vreme da su ljudi morali da ih menjaju i po 3 puta u toku jedne godine (slučaj roditelja moje koleginice). Nakon godinu dana života u toj kući njeni roditelji su shvatili da imaju problem i sad zajedno sa još nekih 2000 vlasnika takvih kuća podneli su kolektivnu tužbu (class action suit) protiv gradjevinskih preduzeća. Zdravstveno stanje im se pogoršalo jer je njen brat na primer dobio astmu, njena majka alergiju i tako dalje. Na žalost, niko ne može da im pomogne još uvek. Plaćaju ratu za tu kuću koju su kupili i naravno kiriju gde sad žive. Koliko je to teško da se finansijski izdrži je očigledno, a tek emocionalno…ja ne mogu ni da zamislim.
Ne znam dali znate da su i njihova istorijska groblja bila teško pogođena Katrinom. The Cities Of The Dead su poznati po tome što su svi iznad zemlje i predstavljaju spomenike osamaestog, devetnaestog i ranog dvadesetog veka. Oni ih smartaju neizostavnim delom svoga grada i deo svoje kulturne baštine. Koleginica kaže da na groblju gde su sahranjeni njeni preci ima mnogo tih nadgrobnih spomenika i grobova iznad nivoa zemlje koje niko ne održava jer nema živih potomaka. Katolička Crkva u ovom slučaju ne može da postigne da ih sve popravi, što dovodi do toga da svako ko prođe pored njih vidi posmrtne ostatke ljudi koji su umrli ko zna koliko davno.
Za niži deveti ward kazu da njegovi stanovnici još uvek čekaju da vlast dođe i sredi im sve, a u međuvremenu oni sede ispred svojih kuća i žive od socijalne pomoći. Neće da rade jer kažu neće puno više da zarade od onoga što dobijaju od države. McDonalds je na primer nudio $5000 onima koji bi potpisali radni ugovor i plus plata naravno, ali se ljudi nisu potukli za taj posao. A zašto bi kad im drzava placa? Sede ispred i kukaju kako je država spora da im izađe u susret i pomogne im. JBG kad nećeš ti sam sebi da pomogneš … svi drugi su ti krivi.
Ali nije mi bio cilj da vas užasavam. Htela sam da kažem da sad kad sam išla pre neki vikend u New Orleans-u sa svojom porodicom, moje su se oči radovale kad sam videla da su stare draži French Quarter-a vraćene i da je sve ponovo ludo i nezaboravno tamo u tom grešnom delu grada. Ime dolazi od francuskog Vieux Carré, koji znači stari trg. Površina koju okupira je ista kao i originalna iz 1722 godine kad je osnivan grad New Orleans. French Quarter predstavlja jedan od najstarijih naseljenih mesta u USA. U njemu sad živi oko 4000 stanovnika koji širom otvornih ruku godišnje primaju oko 15 miliona posetioca iz celog sveta. Kad kreneš ulicama tog dela grada stiže te muzika iz svih lokala, zabavljači svakog kalibra šetaju ulicama, little darlings vire sa prozora bordela na Burbon street-u , live acts sex lokali gde verovatno platiš da gledaš kako se neki tamo “vole”, svirači, umetnici, prodavci džiga-miga. Sve u svemu grad je vratio svoju reputaciju Sin City-ja u punom elementu. To je grad koji je rodio jazz, brdo brass bendova, Cajun, zydeco i delta bluz muziku. Ko ne zna za fenomenalnog Louis Armstronga? Nema takvih na zemaljskoj kugli sigurna sam.
O hrani koja može da se nadje u Luizijani bolje da ne počinjem jer to zahteva poseban post. Pomenuću samo Cafe Du Monde koji svako ko prodje kroz New Orleans jednostavno mora da poseti. Prodaju francuske krofne koje se zovu beignets, Café au lait , i kafu pomešanu sa cikorijom - chicory . Ja ne umem da vam objasnim kako je to ukusno. Čak i moja mama ne zna tako da napravi krofne. Ceo lokal je pokriven šećerom u prahu i sve je nekako čarobno belo. Prvi lokal je otvoren na Decatur ulici u New Orleansu 1862!
Poznati tramvaji zvani streetcars i dan danas predstavljaju sastavni deo gradskog saobracaja. St Charles Avenija Streetcar je najstarija linija na svetu koja je radila bez prestanka od kad je osnovana sredinom 19 veka (sa prekidom od augusta 2005 do decembra iste godine zbog Katrine). Streetcar vodi pored brojih istorijskih spomenika, Layola i Tulane Univerziteta, Audubon Zoological Gardens i prelepih antebellum kuća.
Ja kao slučajni prolaznik stičem utisak da obnova grada funkcioniše kako tako, da se stvari pomeraju, da ljudi nisu više tako lenji i bezvoljni. Možda bi moglo brže i bolje da se sve to odvija ali razlozi za nečinjenje ne mora da budu samo lenjost i manjak volje. Ko zna šta je sve tu problem. Ima puno informacija o prošlim, sadašnjim i budućim projektima za obnovu grada na web strani New Orleans Redevelopment Authority.