Evo, ubedismo ga da piše: Mikele9 - gost domaćin, na rados' našu !
Uvalimo se dva moja ortaka i ja (svi članovi Kulturnog centra) jula meseca 1968 godine među ferijalce u autobus koji vozi na relaciji Beograd - Neum, preko neke poluljubavne veze sa drugaricom članicom, recimo glavnog odbora Ferijalnog saveza. Trebao nam prevoz do plavog Jadrana. Odma' zauzmemo busiju na zadnjim sedištima i nakon što je kulturni poslenik D.Ć. proveo sat vremena u ljubljenju i vatanju sa drugaricom članicom (sve za zacrtani cilj i drugare!), vrati se i prihvatimo se prvog (od tri poneta da nam se nađu) flašijanera Čačanke. Popili smo ga a još ne besmo izašli iz beogradskog atara, znate ono, prokruži flašijaner pet puta i već mu vidiš dno. Ferijalke istežu vratove, neke i prilaze, odbijamo ih nudeći im Čačanku. Drugarica članica je otpila gutljaj nežno devojački ali se zagrcnula od prepeka i više se nije pojavljivala. Već pao mrak, prošla ponoć a mi za treću flašu. Kad smo i nju dokusurili, popadasmo kao snoplje.
Probudilo me nekretanje. Bunovan, glava mi kao poveći ormar od orahovine, pogledam oko sebe. Prazan autobus, moja dva kulturnjaka hrču upijeni k'o klenovi. Priljubim lice uz prozor, kad gle čuda! In the middle of the nowhere, kafana, kafančina, svetle joj se prozori i vrata kao da sunce sija. Bus kao akvarijum, gluv, nikakav zvuk ne dopire. Tu šoferi imaju besplatnu klopu, znači pauza, kapiram. Jedva pronađem dugme kojim se otvaraju vrata, skotljam se niz ona dva stepenika i počnem da prikupljam snagu za dalje poduhvate. Posle litra prepečene Čačanke a toliko sam (najmanje) popio, javila se u meni neutoljiva potreba za vodom, ogromnim količinama vode, jezero bih popio da mi je bilo pri ruci. Razmrdam nekako udrvenele svojevoljne noge (svaka bi na drugu stranu) i doteturam se do širom otvorenih vrata kafančine. Zagluveše mi ionako osetljive uši, u glavi mi zazvoniše sva zvona Notre Dame! U dva ćoška/ugla ogromne prostorije, po dijagonali, nadmeću se u talambasanju i dernjavi dva orkestra sa sve golosisim pevaljkama.
Ne moš' proć' od svijeta. Onih što piju mnogo a pijanih deset puta više. Lete flaše i stolice, lome se stolovi, svi se, osim popadalih po stolovima ili podu, dernjaju kao da ih kolju, shvatam stigao sam uprav na kulminaciju općeg veselja. Čačankom onemoćalim laktovima, nejakim ramenima i glavom-ormarom, pokušah da se probijem do šanka. Lakše pomisliti nego ostvariti. Tri kvarta od ure mi je bilo potrebno da dođem do pocinkanog šanka! Šankerica, i ona skoro golosisa, izvan prslučeta izvirivali su tamni kolutovi, garavih nausnica, obrva a la Brežnjev, upita me poslovno: „Šta'š popit' momak"?
Iako klenovan, ljubazno zatražih dva bokala vode.
„Vode"!Izbeči se sisati Brežnjev na mene!?
„Vode i neka budu četiri bokala" pokušah ponovo.
Brežnjev poče da rza od smeha, sisurine se uzbibaše, mahnito kretanje tamnih bradavica uz kilo Čačanke u krvotoku, Burutet u kafani i u mojoj glavi, skoro me potera na povraćanje. Snagom mladosti i ono malo volje koju mi rakija nije osvojila, suzdržah se. Nadljudski napor, šta reći. Elem, opet se obratih šankerici:
„Ništo ne razbiram, zošto ne možam voda da dobivam, eli je ot topleno zlato?, već su me izdavali nervi, a žeđ je dobijala beskrajne razmere! Odakle i kako, setih se Ričarda III, on je nudio kraljevstvo za konja a ja bih za četiri bokala vode dao ne samo kraljevstvo nego i sve kontinente, Zemlju, Sunčev sistem sa sve Mlečnim Putem!
„Ćuj momak koliko ti je godina?" upita me šankerica uspevši da obuzda rzanje.
„Nisam došao ovde da me ti u ranu zoru anketiraš, daj mi vodu bre", izdrah se na nju.
„Ćuj njega, daj vode, daj vode, znaš li ti uopšte đe si?"
Zgrabih jednu neopranu kriglu, nagoh se preko šanka i počeh da je punim vodom.
„Ćekaj, daću ti ja" izgovori šankerica, uze čist bokal od oko litar i po i poče da ga puni. Dok sam halapljivo ispijao vodurinu, davio se u njoj, curelo mi je niz vrat, šankerica namrštivši Brežnjev obrve, nalakti se na izgrebani matirani cink i ozbiljno poče da razglaba:
„Jeb' ga, isuviše si ti meni mlad da bi ti bila potrebita ova voda! Da nijesi pod nekakvom manom, jadno dijete", puj, puj, puj, pljunu tri puta u stranu preko levog ramena?
Kada sam popio omanje more vode, nekako mi u glavi zazveča OVA voda!
„A šta to ima u ovoj vodi, voda k'o voda, nalio sam se rakijštine, izgoreh od žeđi", rekoh joj došavši do daha.
„Fala bogu, razgali se Brežnjev, već sam se prepala da ti se tako mladom, a jesi lijep k'o jabuka, ne more dignut."
Izbečih se u nju.
„Evo 'vako stoji stvar, ova voda koju si ti pio nije tamo neka obična voda, to ti je bolan MUŠKA VODA, ti si u Kladnju momak", izgovori šankerica i pomazi me ručerdom nežno po glavi. „O'š ipak popit što"?
Naravski da sam popio tri Loze i dva Nikšićka piva, tek da se dozovem sebi.
P.S. Ihahaj godina unatrag, ko, zašto, kako...voda iz malenog Kladnja (Bosna) po nalazima istovremenih stručnjaka (pazi molim te!) za vodu i polnu nemoć (u narodu poznatu kao impotencija), proglašena je uz udaranje na „sva zvona", za superlekovitu u momentalnom rešavanju polne nemoći, tj nedizanja muškog spolovila i održavanja istog u erektivnom stanju. Pored nagrnuća silnog pučanstva muške provenijencije sa svih meridijana, Muška voda je flaširana mogla da se nađe i u najzabačenijim prodavnicama po ne baš zanemarljivoj ceni.