Eksperimenti u blogovanju| Umetnost

" Najveće nežnosti ..najlepše ćute "

trener92 RSS / 27.12.2009. u 09:41

 


... "plašim se mraka, da me ne proguta...,
"
ne plaši se gospođice moja...

znaš ...mrak ima svojih prednosti, ne vidi se , ono što ti piše na licu.

I ponekad je dobro što je tako , kad ne moraš da objašnjavaš ...da se pravdaš

u mraku možeš lepo i da sanjaš , u mraku se na kraju , obično, pojavi svetlo nekada prigušeno , ali ipak ...

,tmina je ono što pritiska ,teška guši ,prvo opkoli sa svih strana, a onda razgoliti sve čak i misli vešto

sakrivene u dubini neke iskidane duše

prateći tragove, preturajući po relikvijama ,u mislima neke davne prošlosti , pronalazim Reči ,

jednostavno

napisane ,zgužvane i bačene u nekom trenutku

besa , rastrojstva , i lažne hrabrosti ili straha od onoga što dolazi


..., pokušavam da napišem, nešto,o njima ,

dok ćutim u tami, koja me polako me usisava kao vakuum...ponekad osetim da se gubim...

možda da bi oslobodio ove misli

nekad ...krenem, idem i teško se zaustavljam

dok tražim najlepšu smrt za ovu ljubav

u sebi

da ...to će biti vrhunska kreacija

nadmašiće sve što sam učinio

tako se ,pretpostavljam, i smrt dugo zadržava

dok se povlači ..

noćas ću ,opet oživljavati ..... misli ... što odjekuju...lude...izgubljene ...što žele,vrisnu ...da se pronađu

,da izađu iz svog skrovišta, na videlo


ponovo gutam i ćutim tu istu želju...

 

"kako bih volio znati

izgledaš li sretno

gospođice moja

kad te jesen zanjiše na rukama

kad u oku oblaka vidiš odsjaj

i prestaneš se mučiti

s jednačinama života

kako bih ja gospođice moja

rado s tobom otvorio vrata

i otišao

zaboravio na život

na ljubav

na potonule brodove

kako bih ja gospođice

tugo moja

skinuo sve brojeve godina

izbrisao datume

da naša ljubav

bude primjer djeci koja dolaze"

Željko Krznarić

 

postoji nekoliko, , stvari koje ti nisam stigao reći ....


možda i nisam imao hrabrosti , strah ?

....strah je kada ti se vene zalede,
 
strah je kada ne znaš šta te sutra očekuje,

strah je kada misliš da je sve gotovo,kada gubiš tlo pod nogama

strah je kada misliš da odlaziš jer nemaš drugog izbora
.
strah je izgubiti,

strah je odustati i u isto vreme se boriti.

strah je slušati neme note,

strah je izreći reči,a ne želeti da ih iko čuje

strah je kada se pitaš šta se s tobom događa,jer ti sam ne znaš,

ne poznaješ ovakve osećaje.

strah je kada plačeš sam u mraku,

jer ne želiš da te iko vidi,jer strah je kada misliš da će ti se podlo smejati.
 
strah je bojati se.

strah je kada misliš da gubiš kada znaš da gubiš i odustaješ.

strah je kada te misli prate kao ubica što prati svoju žrtvu.

strah je kada sumnjaš,

strah je kada u svaku rečenicu čitaš između redova.

strah je saznati nešto novo,čuti nešto što ne želiš, a znaš da to postoji.

strah je znati nešto loše, bolno,a samom sebi ne priznati.

strah je ćutati jer misliš da je bolje,

strah je ćutati, a znati da grešiš....

...


Da li ima smisla tragati za suštinom ... napisanog?
Da li se sa nekoliko reči može napisati , nešto .
?
Kako je tako jednostavno

„ ako nekad „

nada?

Da , možda ,

Kao kad trčiš da uhvatiš vetar ili bežiš od sopstvene senke .

Da li se od nje može pobeći , negde sakriti i pritajiti? I lukavo sačekati da ode

Možda promeniti identitet, da možda je to rešenje, tada i senka više nija ona , nego nekog drugog,

izmišljenog ... da li se promenom identiteta , može promeniti i duša...i dobiti neka nova

"zbogom

oprosti...

tvoja ..."

"tvoja ...? zbog „ako nekad"

Kako tvoja? Kada te nema...

Reči , reči samo reči .

A ipak , reči bole više od svega, nanose najteže rane

ostavljaju najdublje tragove,

sa tako malo reči , napisano mnogo .

kako razumeti?

zar sve može da se kaže sa tako malo reči ?

da li si stvaran ... bio, postojao, pitaš se ponekad jer

prazan prostor u koji si se uvukao kao između dva otkucaja, u tom prostoru je sve što je ostalo ,

ništavilo , praznina, a opet

"...uvek si za jednu nežnost bio lepši

od svih tvojih tuga...."


nisi mogla reći, kao što si nekada mogla nizati reči bez predaha, u nekom čudnom zanosu?

Da li je to možda strah od

.... zaboravila si svoj lik u mojim očima...

te decembarske, mračne , čudno hladne, vlažne,

"....uvek si za jedno ne smem bila nevinija

od svih mojih razloga..."

duhovi se prikradaju , ah osećam ih ...dobro je imati društvo makar i takvo , ,

svi strahovi su izronili , oslobođeni jednim, samo jednim treptajem oka,

ili dobrim gutljajem ...ko će to znati

da ...svi imaju tvoj lik, čudno...

" ... ni u jednoj antologiji nežnosti

nije zapisano tvoje ime

 

nijedna pesma nije mogla

tako nežno

da govori ono što ćuti

 


( najlepša pesma nikada nije napisana

najveće istine nikada nisu rečene)

 


i jednoga dana

kada beskonačno ZAŠTO postane

konačno TI

 

ti-tako mnogo jedna

(moja najlepše nenapisana pesma)

 

ni u jednoj antologiji nežnosti

neću pomenuti tvoje ime

 

(najveće istine nikada neće biti rečene

najlepša pesma nikad neće biti napisana)


... moja najsentimentalnija legenda o nežnosti

neodređena dimenzija svih mojih čula

u namerama odjeka

neka najlepša večnost sa hiljadu lica

i nijednom prolaznošću



možda će sva moja možda biti samo tvoje nikad više
ali

možda je moje jeste iskrenije od svih tvojih nije

možda je moje jednom strpljivije od svih tvojih neću

možda moje nekad više znači od svih tvojih nikad

možda je moje možda lepše od svih tvojih zauvek



najlepša pesma nikada neće biti napisana

biće još onih koji će za jednu nežnost

biti lepši

od svih nečijih tuga



biće još onih koje će za jedno ne smem

biti nevinije

od svih nečijih razloga


biće ih - više od nežnosti

 

I najmudrija od svih tuga zvaće se sreća

u sva buduća neka najlepša predvečerja na svetu

 

možda će još nečije možda

biti lepše od svih nečijih zauvek

možda će još nečije jednom

biti strpljivije od svih nečijih neću



ali najlepša pesma nikad neće biti napisana

najveće nežnosti - najlepše ćute "

"...."


" . ..Mita Golić..."

..."
... ne želim da se sećam ...

i i ne želim da čujem ...

ali nekako dođe samo od sebe

i možda će neko "zbogom " kao tvoje nekada

jednostavno

,

sve  ispisati na licu  ...  ..

da li ćeš onda...

i ..ne zameri što ti pišem ovako

nedovršene misli ... isprekidane

... snovima

da  si volela ...nekada

 



Komentari (106)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

vishnja92 vishnja92 10:13 27.12.2009

hop

topcat, gledaj me

treneru, evo tebi preporuka na naslov, za pocetak
trener92 trener92 10:19 27.12.2009

Re: hop

vishnja92
topcat, gledaj me

treneru, evo tebi preporuka na naslov, za pocetak

topcat verovatno spava , ko zna kako je tamo kod nje
Hvala ti , a tebi jedna lepa pesma

"

Kad bi čovek mogao reći ono što voli,
kad bi čovek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovek mogao razoriti svoje telo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreća ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi



Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i telo plove u njegovu duhu i telu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem neznajući te, ne bih umro, jer nisam živio.


Luis Cernuda"


Baby, There's No One Like You

sesili sesili 11:19 27.12.2009

Re: Lepota..

i ljubav i strah izbijaju iz svake reči. Sve što bih rekla, narušilo bi tu skladnost. Zato samo hvala i preporuka.
mariopan mariopan 11:52 27.12.2009

Re: Lepota..

Najezila sam se
ana_radmilovic ana_radmilovic 12:14 27.12.2009

Re: Lepota..

strah je izgubiti; strah je odustati i u isto vreme se boriti.


cvet za pesnika

zanimljiva ti razmišljanja u neku decembarsku nedelju, treneru :)

preporuka
Milutin Milošević Milutin Milošević 12:16 27.12.2009

Re: Lepota..

Vrlo, vrlo lepo
BebaOdLonchara BebaOdLonchara 13:50 27.12.2009

Re: hop

topcat verovatno spava , ko zna kako je tamo kod nje

topcat je imala dugu noć.
trener92 trener92 16:20 27.12.2009

Re: hop

Nada se da nećete zameriti
Kako sam ,sticajem okolnosti, bio odsutan jedno vreme, i nisam odgovorio na komentare. pokloniću vam jednu priču uz, malo lepih tonova

"
Lily, kći kućepazitelja, doslovno je spala s nogu. Tek što je uvela jednog gospodina u malu ostavu iza poslovnice u prizemlju i pomogla mu da svuče ogrtač, kad je ponovo
zazvonilo kreštavo zvono u predvorju i ona je morala trčati preko nezastrtog hodnika da otvori vrata drugom gostu. Bilo je dobro što nije morala posluživati i gospode. Gospo¬đica Kate i gospođica Julia mislile su i na to i preuredile kupaonicu na gornjem katu u garderobu za dame. One su bile tamo, brbljale su, smijale se i uzrujavale se ni zbog čega, hodale jedna za drugom do vrha stepeništa, zagledavale se preko ograde i dozivale Lily da je upitaju tko je došao.

Uvijek je godišnji ples gospođica Morkan bio veliki doga¬đaj. Tom prilikom došli bi
svi njihovi znanci, rođaci, stari prijatelji obitelji, članovi Julijinog zbora, svi Katini đaci
koji su bili dovoljno odrasli, pa čak i neki učenici Mary Jane. Nijednom se još nije
dogodilo da ples nije uspio. Otkako se pamti ponavljao se iz godine u godinu jednako
raskošan, još iz onog vremena kad su Kate i Julia poslije smrti svog brata Pata napustile kuću u Stonev Batteru i dovele Mary Jane svoju jedinu nećakinju da s njima živi u mračnoj sumor¬noj kući na Usher's Islandu, u kojoj su gornji kat unajmile od g. Fulhama, žitara iz prizemlja. Bilo je to ni manje ni više prije trideset godina. Mary Jane, koja je tada bila mala djevojčica u kratkoj haljinici, bila je sada glavna potpora obitelji, jer je podučavala orgulje u Haddington Roadu. Završila je akademiju i svake je godine priređivala đački koncert u gornjoj dvorani Antient Concert Roomsa. Mnogi njeni učenici pripadali su višim slojevima oko Kingstowna i Dalkevja. Iako su bile stare, njene tetke su također pridono¬sile svoj udio. Julia, koja je bila već sva sijeda, pjevala je prvi sopran u Adamu i Evi, a Kate koja je bila previše slaba da se mnogo kreće davala je početnicima satove iz muzike na velikom starom pianinu u stražnjoj sobi. Lily, kućepa-ziteljeva kći pomagala im je u kući. Iako su skromno živjele voljele su dobru hranu, uzimale su uvijek sve najbolje: naj¬ljepši goveđi bubrežnjak, čaj od tri šilinga i najbolje pivo u bocama. Kako je Lily rijetko kad griješila u poslu, dobro je prolazila sa svojim trima gospodaricama. Bile su nervozne i to je bilo sve. Samo nikako nisu podnosile da im odgovara na njihove primjedbe.
Naravno imale su dovoljno razloga da jedne ovakve večeri budu nervozne. A onda, već je odavno prošlo deset sati, a o Gabrielu i njegovoj ženi nigdje ni traga ni glasa. Osim toga strašno su se bojale da se Freddy Malins ne pojavi nakresan. Ni za što na svijetu ne bi htjele da ga itko od Mary Janinih đaka vidi pod gasom. A kad je bio takav, ponekad je bilo vrlo teško izaći s njim na kraj. Freddy Malins je uvijek dola¬zio kasno, ali čudile su se zbog čega nema Gabriela. Zbog toga su svaki čas dolazile do ograde i pitale Lily da li su došli Gabriel i Freddy.
»O, g. Conroy«, reče Lily Gabrielu kad mu je otvorila vrata. »Gospođica Kate i gospođica Julia već su pomislile da ne ćete doći. Dobra večer, gđo Conroy.«
»Vjerujem da su to pomislile«, reče Gabriel, »ali zabo¬ravile su da mojoj ženi treba tri puna sata da se obuče.«
Stupio je na otirač i počeo otirati snijeg s kaljača dok je Lily povela njegovu ženu do stepenica i viknula:


»Gospođice Kate, evo gđe Conroy.«
Kate i Julia sjuriše istog trenutka niz tamne stepenice. Obe su poljubile Gabrielovu ženu, rekle joj da je zacijelo sva pro-mrzla i upitale je da li je i Gabriel došao s njom.
»Evo, tu sam, tetko Kate, tačan kao sat! Pođite gore, ja ću za vama«, viknu Gabriel iz mraka.
On je nastavio žustro čistiti cipele dok su tri žene smijući se pošle stepenicama prema garderobi za gospođe. Mekani snijeg prekrio mu je ogrtač preko ramena kao pelerina i na¬kupio se na kaljačama kao kapica na cipeli. I dok su dugmeta na njegovu ogrtaču zaškripila u obrubima rupica koje su se ukrutile od mraza, iz nabora se širio hladan svježi zrak koji je unio s ulice.
»Da li još uvijek pada snijeg, g. Conroy?« upita Lily.
Ona je prije njega ušla u ostavu da mu pomogne svući ogrtač. Gabriel se nasmiješio jer je naglasila njegovo prezime kao da ima tri sloga i pogleda je. Bila je vitka i još nedorasla, blijede kože i kose žute kao slama. Pod plinskom svjetlošću u ostavi izgledala je još bijeda. Gabriel ju je znao još kad ie bila dijete i sjedila na najdonjoj stepenici s lutkom od krpa u krilu.
»Da, Lily«, odgovori on, »i mislim da će padati čitavu noć.«
Pogledao je prema stropu koji se tresao od toptanja i povlačenja nogu, poslušao je časak glasovir i zatim pogledao djevojku, koja je pažljivo presavijala njegov kaput na kraju police.
»Reci mi, Lily«, reče on prijaznim glasom, »ideš li još uvijek u školu?«
»O, ne, gospodine«, odgovori ona, »ima više od godine dana da sam završila školovanje.«
»Pa onda«, reče Gabriel veselo, »nadam se da ćemo ti jed¬nog lijepog dana doći na svadbu, e?«
Djevojka mu dobaci pogled preko ramena i reče vrlo gorko:
»Današnji muškarci su samo brbljavci i nastoje iskoristiti djevojku.«
Gabriel pocrveni, jer je osjetio da je pogriješio, i ne gle¬dajući je odbaci kal jače i poče živahno glačati svojom debe¬lom rukavicom cipele od laka.
Bio je kupan visok mlad čovjek. Rumenilo mu je s obraza prelazilo sve do čela, gdje se razilazilo u nekoliko nepravilnih blijedocrvenkastih mrlja. Na njegovom glatko obrijanom licu nemirno su svjetlucala dva čista stakla u blistavom pozlaće¬nom okviru naočara koje su zaklanjale meke i nemirne oči. Njegova sjajna crna kosa bila je razdijeljena po sredini i začešljana u dugoljastom luku iza ušiju, gdje se lagano kovr-čala ispod brazde koju je utisnuo šešir.
Pošto je ulaštio cipele, ustao je i povukao prsluk zatežući ga preko svog punog tijela. Zatim je brzo izvukao jedan novcic iz džepa.
»Lily«, reče i gurne joj ga u ruku, »božićno je doba, zar ne? Eto . . . to je m a l i . . . «
Žurno je prišao vratima.
»O, ne, gospodine!« povikala je djevojka i sustigla ga. »Zaista, gospodine, ne mogu to uzeti.«
»Božićno je doba, božićno je doba!« reče Gabriel gotovo poskakujući do stepeništa i mahnu joj kao da je moli.
Kad je djevojka vidjela da se već počeo uspinjati viknula je za njim:
»Pa, dobro, hvala vam, gospodine.«...
Čekao je pred vratima salona da završi valcer i slušao kako šušte suknje što su prelijetale kraj njega i kako topću noge. Još uvijek je bio smeten zbog djevojčinog gorkog i brzog odgovora. To ga je ispunilo sjetom koju pokusa odag¬nati popravljajući manšete i leptir mašnu. Izvukao je zatim iz džepa od prsluka komadić papira i pogledavao na bilješke koje je nabacio za govor. Bio je neodlučan u pogledu stihova Roberta Browninga, jer se bojao da će biti iznad intelektual¬nih mogućnosti prisutnih slušalaca. Bilo bi bolje da je naveo neke citate iz Shakespearea ili iz Melodija koje bi oni lakše razumjeli. Prosto lupkanje muških peta i povlačenje stopala po podu podsjeti ga da su gosti ispod njegove kulturne razine. Bit će samo smiješan ako navede stihove koje oni ne mogu razumjeti. Pomislit će da se razmeće svojom višom naobra¬zbom. Pogriješit će pred njima kao što je pogriješio pred djevojkom u ostavi. Promašio je sadržaj. Zapravo čitav govor ie promašen od prve do posljednje riječi, potpuno neuspio.
Tog časa su njegove tetke i žena izašle iz garderobe za dame. Njegove su tetke bile dvije jednostavno odjevene stare žene. Tetka Julia bila je nešto viša. Njeno široko mlohavo lice bilo je jednako sivo samo s nešto tamni iim sjenama kao i njena kosa koju je češljala nisko preko ušiju. Iako je bila čvrsto građena i držala se uspravno, njene polagane oči i ras¬tvorena usta odavale su ženu koja ne zna gdje se nalazi ni kamo je pošla. Tetka Kate bila je živahnija. Njeno lice sme-žurano i naborano kao uvenula crvena jabuka djelovalo^ je zdravije nego lice njene sestre, a kosa koju je češljala na isti starinski način još uvijek je zadržala boju zrelog oraha.
Obje su srdačno poljubile Gabriela. On im je bio najdraži nećak, sin njihove pokojne starije sestre Ellen, koja je bila udata za T. J. Conroya iz Lučke kapetanije.
»Gretta mi kaže da večeras ne misliš uzeti kočiju za pov¬ratak u Monkstovn, Gabriel«, reče tetka Kate.
»Ne«, odgovori Gabriel i obrati se ženi. »Zar nam nije prisjela prošle godine? Sjećaš se, tetko Kate, kako se Gretta tada prehladila? Čitavim su se putem prozori na kočiji kli-matali i kad smo prošli Merrion počeo je kroz niih puhati istočnjak. Bilo je vrlo veselo. Gretta je tada uhvatila strašnu prehladu.«
Tetka Kate se ozbiljno namrgodila i na svaku njegovu riječ kimala glavom.
»Imaš pravo, Gabriel, imaš potpuno pravo«, reče ona. »Čovjek nikad ne može biti dovoljno oprezan.«
»Što se tiče Grette, ona bi gazila kući i po snijegu samo kad bih je pustio.«
Gđa Conroy se nasmije.
»Ne slušaj ga, tetko Kate«, reče ona. »On je zaista prava pokora za nas. Nabavio je zelena sjenila da Tom uvečer ne kvari oči i natjerao ga da vježba gimnastiku na ručicama a Evu da jede zobenu kašu. Jadno dijete, ne može je ni očima vidjeti!... Ali nikad nećete pogoditi Što je mene natjerao da obujem!«
Ona prasnu u grohotan smijeh i pogleda muža, koji je zadivljenim i zadovoljnim pogledom prelazio s njene haljine na lice i kosu. I dvije su se tetke također od srca smijale jer je Gabrielova brižnost bila vječni predmet šale.
»Kaljače!« reče gđa Conrov. »To je najnovije. Kadgod je vlažno vrijeme moram navući kaljače. Čak je i večeras zahtijevao da ih obujem ali nisam pristala. Vjerojatno ću idući put dobiti na poklon ronilačku odjeću.«
Gabriel se nervozno smijao i da se umiri poče poprav¬ljati okovratnik, dok se tetka Kate sva previjala jer je iskreno uživala u toj šali. Tetka Julia se međutim uskoro uozbilji i upravi svoje nevesele oči prema nećaku. Poslije nekog vre¬mena ona upita:
»A što su kaljače, Gabriel?«
»Kaljače, Julia!« uskliknu njena sestra. »Gospode, zar ne znaš što su kaljače? Nose se p o v r h . . . cipela, Gretta, je l'tako?«
»Da«, potvrdi gđa Conrov. »Prave se od gutaperče. Sada imamo oboje po jedan par. Gabriel kaže da ih na kontinentu svi nose.«
»Na kontinentu«, promrmlja tetka Julia i kimnu polako glavom.
Gabriel se namršti i reče kao da je malo ljut:
»Nije to ništa osobito, ali Gretti se čini vrlo smiješno jer kaže da je podsjećaju na Christvja Minstrelsa.«
»Ali reci mi, Gabriel«, reče tetka Kate spretno i na fin način. »Zacijelo si se pobrinuo za sobu. Gretta kaže...«
»O, ne brinite za to«, reče Gabriel. »Zauzeo sam sobu u Greshamu.«
»Svakako«, reče tetka Kate, »to si dobro učinio. A djeca, Gretta, zar se ne brineš za njih?«
»Pa to je samo jedna noć«, reče gđa Conrov. »Osim toga Bessie će paziti na njih.«
»Svakako«, reče tetka Kate ponovo, »kakva je olakšica imati takvu djevojku, na koju se možeš osloniti! Evo naša Lily, zaista ne znam što se s njom događa u posljednje vri¬jeme. Uopće više nije ona djevojka otprije.«
Gabriel je baš htio upitati svoju tetku nešto o tome, ali ona naglo prekinu razgovor i pogleda za sestrom koja je pošla niz stepenice i svakog se časa nadvijala preko ograde.
»Pitam ja vas«, reče ona gotovo strogo, »kamo je pošla Julia? Julia! Julia! Kako ideš?«
Julia, koja je već bila sišla do polovice stuba, vrati se i javi im milošno:
"
trener92 trener92 16:22 27.12.2009

Re: Lepota..

sesili
i ljubav i strah izbijaju iz svake reči. Sve što bih rekla, narušilo bi tu skladnost. Zato samo hvala i preporuka.



" »Došao je Freddv.«
Istog časa začu se pljesak i završni tuš pijanista navijesti završetak valcera. Vrata salona otvorila su se iznutra i neko¬liko je parova izašlo. Tetka Kate žurno povuče Gabriela u ttranu i šapnu mu u uho:
»Budi dobar, Gabriele, šmugni dolje i pogledaj da li je dobro i ne puštaj ga ako je nakresan. Zacijelo je nakresan. Zacijelo.«
Gabriel ode do stepenica i osluhnu preko ograde. Čuo je kako dvoje ljudi razgovara u ostavi. Onda prepozna smijeh Freddvja Malinsa. Bučno je sišao stepenicama.
»Toliko je olakšanje kad je Gabriel ovdje«, reče tetka Kate gđi Conrov. »Uvijek se osjećam smirenije kad je on u k u ć i . . . Julia, gospođica Daly i gospođica Power žele nešto popiti. Hvala vam za prekrasni valcer, gospođice Daly. Bilo je krasno.«
Na vratima se tog časa pojavi sa svojom plesačicom visok muškarac namreškana lica, sivkastih brkova i tamnoputan, i reče:
»A da li bismo i mi mogli dobiti kakvo piće, gospođice Morkan?«
»Julia«, reče tetka Kate kratko, »evo i g. Brownea i gospođice Furlong. Odvedi ih s gospođicom Daly i gospođi¬com Power.«
»Ja sam kao stvoren za dame«, reče g. Browne i poče pućiti usne sve dok mu se brkovi nisu nakostriješili i dok mu iz svakog nabora nije navro smijeh. »Znate, gospođice Mor-kan, one me vole zato ...«
Nije završio rečenicu i kad je vidio da se tetka Kate udaljila i da ga ne može čuti, povede tri mlade dame u stra¬žnju sobu. Na sredini su bila postavljena dva četvrtasta stola jedan uz drugi i preko njih su tetka Julia i kucepaziteljica stavljale veliki stolnjak. Na stolu za posluživanje bili su pore¬dani tanjuri i pladnjevi, čaše i hrpe noževa, vilica i žlica. Na vrhu pianina također su bila jela i slatkiši. Kraj manjeg stola za posluživanje u kutu stajala su dva mladića i pila svijetlo pivo.
G. Brovne dovede tu svoje štićenice i predloži im u šali da uzmu kakav punč za dame, vruć, jak i sladak. Pošto su odgovorile da nikad ne piju jaka pića, on im otvori tri boce limunade. Zatim zamoli jednog mladića da stane malo u stra¬nu, dohvati bocu i natoči sebi dobru mjeru viskija. I dok je ispijao prvi gutljaj, mladići su ga s poštovanjem gledali.
»Tako mi bog pomogao«, reče on i nasmiješi se, »ovo je kao po liječničkoj uputi.«
Njegovo namreškano lice razvuče se u širok osmijeh, a tri mlade dame popratiše njegovu dosjetku odjekom smijeha njišući tijela i trzajući nemirno ramenima. Najsmionija reče:
»G. Browne, uvjerena sam da vam liječnik nikad nije tako nešto propisao.«
G. Browne ponovo gucnu viski i reče podražavajući nji¬hovu plahost:
»Eto, znate, ja sam kao poznata gđa Cassidv, o kojoj se priča da je jednom rekla: ,Čuj me, Marv Grimes, ako ne uzmem, prisili me da uzmem, jer osjećam da želim.'«
Prignuo se svojim zažarenim licem nekako previše prisno a pri tom je počeo govoriti vrlo prostim dublinskim nagla¬skom, tako da su ga mlade dame kao po dogovoru saslušale bez riječi. Gospođica Furlong, koja je bila učenica Mary ane upita gospođicu Dalv kako se zvao onaj divni valcer oji je svirala. Kad je vidio da ga zapostavliaju, g. Browne se naelo okrete dvojici mladića, koji su ga bolje shvaćali.
Mlada žena rumena lica i u haljini boje maćuhice banu u sobu uzbuđeno plješćući rukama i uzvikujući:
»Kvadrile! Kvadrile!«
Odmah za njom dojuri tetka Kate i viknu:
»Trebaju nam dva gospodina i tri dame, Marv Jane.«
»Evo, tu su e. Bergin i g. Kerrigan«, reče Marv Jane. »G. Kerrigan, hoćete li povesti gospođicu Power? Gospođice Furlong, smijem li vam predložiti g. Bergina kao partnera? Evo, sad ie sve u redu.«
»Tri dame, Marv Jane«, reče tetka Kate.
Dva mladića upitaše dame da li ih mogu zamoliti za ples, a Mary Jane obrati se gospođici Daly:
»O, gospođice Dalv, vi ste zaista izvanredno dobri što ste nam svirali posljednja dva plesa, ali večeras nam zaista nedostaju dame.«
»Nije mi ni najmanje teško, gospođice Morkan.«
»Našla sam vam zgodnog partnera, g. Bartell D'Arcvja, tenora. Nagovorit ću ga kasnije da nam nešto otpjeva. Čitav Dublin luduje za njim.«
»Ima prekrasan glas, prekrasan glas!« reče tetka Kate.
Kako je netko na glasoviru već dva puta započeo uvod u prvu figuru Marv Jane brzo izvede plesače iz sobe. Tek što su otišli kad u sobu polako uđe tetka Julia osvrćući se iza leđa.
»Što se dogodilo, Julia?« upita radoznalo tetka Kate. »Tko je?«
»Samo Freddv, Kate, i Gabriel je s njim.«
I zaista, odmah iza nje mogao se vidjeti Gabriel kako preko odmorišta vodi Freddvja Malinsa. Posljednji, mlađi čovjek oko četrdesete, bio je Gabrielove visine i građe i vrlo oblih ramena. Lice mu je bilo mesnato i blijedo i samo su

mu debele obješene usne resice i široki nos bili malo rumeni. Imao je grube crte lica, tupast nos, ispupčene i razmaknute obrve, mesnate ispupčene usne. Zbog teških kapaka i razba¬rušene kose izgledao je pospan. Piskavim glasom smijao se od sveg srca nečemu što je po stepenicama ispričao Gabrielu i u isti mah trljao je zglobovima stisnute šake lijevo oko.
»Dobra večer, Freddv«, reče tetka Julia.
Freddv Malins pozdravi gospođice Morkan na izgled ne¬marno zbog toga što je po običaju gubio dah i čim je ugledao g. Brownea kako mu se smiješi kraj stolića za posluživanje, pređe sobu prilično nesigurnim korakom i poče mu tiho ponavljati priču koju je upravo ispričao Gabrielu.
»Ne izgleda tako mnogo pijan, je l'da?« reče tetka Kate Gabrielu.
Gabriel je bio namrgođen, ali brzo razvuče obrve i odgo¬vori:
»Ne, jedva se primjećuje.«
»Pa reci, zar nije strašan« reče ona. »A njegova jadna majka navela ga ie da ioj na Staru godinu obeća kako više neće piti. Ali dođi, Gabriele, u salon.«
Priie neeo što ie s Gabrielom izašla iz sobe ona je mršteći se i prijeteći kažiprstom dala znak g. Browneu. G. Browne joi umjesto odgovora kimnu i kad je izašla reče Freddv Malinsu:
»A sada, Teddv. napunit ću ti veliku čašu limunade, samo da se malo povratiš.«
Freddv Malins koji se bio upravo približio kraju priče, nestrpljivo odbi rukom ponudu, ali ga g. Browne uoozori na njegovu neurednu odjeću, naouni punu čašu limunade i nmži mu je. Freddv Malins makinalno uze čašu u lijevu ruku dok je desnom popravljao odijelo. G. Browne čije se lice oonovo namreškalo od veselosti natoči sebi ponovo čašu viskija, kad Freddv Malins prije no što je stigao do kraia priče prasnu u piskavi hripljiv smiieh i ispustivši svoiu netaknutu i prepunu čašu, poče tri jati liievo oko zglobovima šake i ponavljati riječi posljednje rečenice koliko mu je to smijeh dopuštao.
Gabriel se prisiljavao da sluša Marv Jane koja je u savr¬šenoj tišini salona svirala svoj komad iz Akademije, pun rulada i teških pasaža. Volio je glazbu, ali po njegovom mi¬šljenju komad koji je ona svirala nije imao nikakve melodi¬oznosti, a sumnjao je da se sviđao i drugim slušaoc'ma iako su je molili da im nešto odsvira. Četvorica mlađih ljudi koji su na zvuk glasovira došli iz blagovaonice i stali kraj vrata tiho su otišli poslije nekoliko minuta. Jedine osobe koje su, kako se činilo, zaista pratile muziku bile su sama Mary Jane, čije su ruke letjele preko tipki ili se podizale uvis kao ruke kakve svećenice u času izricanja kletve, i tetka Kate, koja je naslonjena na laktove pažljivo pratila note kako bi u pravom času okrenula stranicu.
Gabriel podiže oči, koje su ga boljele od sjaja što se pod velikim svijećnjakom odbijao od poda ulaštenog pčelinjim voskom, i poče lutati pogledom po zidu iznad glasovira. Tu je visila slika koja je prikazivala prizor na balkonu iz Romea i Julije, a malo dalje goblen dvaju prinčeva ubijenih u To-weru, koji je izradila tetka Julia s crvenom, plavom i cr¬nom vunicom još dok je bila djevojčica. Po svoj prilici su sve tri sestre učile ručni rad godinu dana u školi koji su po¬hađale kao djevojčice. Njegova majka mu je za rođendan izradila prsluk od ljubičastog moarea s malim utkanim lisi-čjim glavama koji je bio podstavljen mrkim satenom i imao okrugla dudova puceta. Čudno je da njegova majka nije imala dara za muziku, iako ju je tetka Kate nazivala umom porodice Morkan. I ona i Julia kao da su se oduvijek nekako ponosile svojom ozbiljnom i dostojanstvenom sestrom. Na velikom ogledalu stajala je njena slika gdje na krilu drži otvorenu knjigu i nešto pokazuje Constantineu koji obučen u mornarsko odijelo sjedi do njenih nogu. Sama je odabrala imena za svoje sinove, jer je veoma cijenila uzvišenost obitelj¬skog života. Zahvaljujući njoj Constantine je sada bio pod-župnik u Balbrigganu i isto tako zahvaljujući njoj Gabriel je diplomirao na Roval univerzitetu. Preko lica mu preletje sjena kad se sjetio kako se prkosno protivila njegovoj ženidbi. Još uvijek su ga u sjećanju boljele neke uvredljive riječi koje je tada izgovorila. Jednom je rekla za Grettu da je seoska namiguša, a to uopće nije bila istina. Za vrijeme njene po¬sljednje duge bolesti upravo ju je Gretta dvorila u njihovoj kući u Monsktownu.
Znao je da će Mary Jane uskoro završiti sa sviranjem jer je upravo ponavljala uvodnu melodiju s nizom ljestvica poslije svakog taktnog tinca i dok je čekao na svršetak pre¬stao je osjećati gorčinu u srcu. Muzička tačka se završila s trilerom visokih oktava i jednom završnom dubokom okta¬vom u basu. Prisutni su burnim pljeskom pozdravili Marv Jane, koja je sva rumena nervozno skupila note i izjurila iz sobe. Najjače su pljeskala ona četiri mladića kraj vrata, koji su na početku bili otišli u blagovaonicu ali su se ponovo vratili čim je glasovir utihnuo.
Plesači su se počeli razvrstavati za kvadrilu. Gabrielova partnerica bila je gospođica Ivors. Bila je to otvorena razgo¬vorljiva mlada dama s pjegavim licem i izrazitim smeđim očima. Haljina joj je bila prilično zatvorena, a isnod ovrat¬nika prikopčala je broš s irskom oznakom i geslom. Kad su zauzeli mjesta, ona iznenada reče:
»Moram nešto s vama obračunati.«
»Sa mnom?« začudi se Gabriel.
Ona ozbiljno kimnu glavom.
»O čemu se radi?« upita Gabriel i nasmiješi se njenoj ozbiljnosti.
»Tko je G. G?« upita gospođica Ivors i pogleda ga.
Gabriel porumeni i upravo se htio namrštiti kao da je ne razumije, kad mu ona odbrusi:
»O nedužni Amy! Doznala sam da pišete za The Daily Express. Zar vas nije stid?«
»Zašto bi me bilo stid?« upita Gabriel trepnuvši očima i pokuša se nasmiješiti.
»Eto, ja se stidim zbog vas«, reče gospođica Ivors iskreno. »Tko bi rekao da ćete pisati za takve novine. Nisam znala da ste na strani Engleza.«
Na Gabrielovom licu pojavi se izraz zbunjenosti. Zaista su svake srijede izlazili u The Daify Expressu njegovi knji¬ževni prikazi, za koje je dobivao po petnaest šilinga. Ali to nije značilo da je na strani Engleza. Više se veselio kniigama koje je dobivao da o njima piše nego tričavom čeku. Uživao je opipavati korice i okretati stranice knjiga koje su tek izašle iz tiska. Skoro svakog dana, poslije predavanja u koledžu, odlazio je uz obalu u antikvarijate, Hickeyu na Bachelor Walku, Websu ili Masseyju na Aston's Quayu ili O'Clohis-seyju u pokrajnjoj ulici. Nije znao kako bi odgovorio na njenu optužbu. Htio joj je reći da je književnost iznad poli¬tike. Ali oni su bili prijatelji dugi niz godina, pa im je čak i život uporedo tekao isprva na sveučilištu, a zatim su oboje postali profesori. Zbog toga joj nije smio bombastično odgo¬voriti. Nastavi žmirkati očima i pokuša se nasmiješiti i ne¬uvjerljivo promrmlja da nema ništa političkog u pisanju književnih prikaza.
Kad je došao na njih red da se izmijene on je još uvijek bio smeten i nepažljiv. Gospođica Ivors prihvati ga spremno svojom toplom rukom i reče nježnim prijateljskim glasom:
»Pa ja sam se samo šalila. Hajde, sad se izmjenjujemo."...

Skyscraper
trener92 trener92 16:28 27.12.2009

Re: Lepota..

mariopan
Najezila sam se



" Kad su se ponovo sastali, ona je govorila o sveučilišnom pitanju i Gabriel se osjećao mnogo ugodnije. Neki njen prija¬telj pokazao joj je njegov prikaz Brovningovih pjesama. Tako je otkrila tajnu. U stvari prikaz joj se neizmjerno svidio. Onda iznenada reče:
»O, g. Conroy, pođite ovog ljeta s nama na Aran otočje! Ostat ćemo tamo čitav mjesec. Bit će divno na Atlantiku. Hajde, pridružite nam se. Ići će i g. Clancey i g. Kilkelly i Kathleen Kearney. Bilo bi sjajno i za Grettu ako bi pošla. Ona je iz Vonnachta, zar ne?
»Njeni su odande«, reče Gabriel kratko.
»Ali vi ćete doći, zar ne?« reče gospođica Ivors i živahno položi svoj topli dlan na njegovu ruku.
»Zapravo, bal sam se nedavno već dogovorio za ljeto¬vanje ...«
»Gdje?« upita gospođica Ivors.
»Znate, svake godine ja i neki moji prijatelji putujemo dvokolicama.«
»Ali kamo?« upita gospođica Ivors.
»Pa, eto, obično idemo u Francusku ili Belgiju ili možda u Njemačku«, reče Gabriel nelagodno.
»A zašto idete u Francusku i Belgiju umjesto da putujete po vlastitoj zemlji?« upita gospođica Ivors.
»Pa, djelomično zbog jezika, a djelomično radi pro¬mjene.«
»A zar vam nije stalo do vašeg jezika — irskog jezika?« upita gospođica Ivors.
»Pa«, reče Gabriel, »kad smo već došli do toga znate, irski nije moj jezik.«
Njihovi su se susjedi okrenuli da slušaju ovo unakrsno ispitivanje. Gabriel nemirno pogleda oko sebe i pokuša saču¬vati dobro raspoloženje iako mu se u ovoj mučnoj prilici počelo rumenilo prelijevati po čelu.
»I zar nemate vlastitu zemlju da po njoj putujete, zemlju o kojoj ništa ne znate, vašu vlastitu domovinu i vlastiti narod?« nastavi gospođica Ivors.
»O, iskreno rečeno«, iznenada odvrati Gabriel, »sit sam moje vlastite zemlje, sit sam je!«
»Zašto?« upita gospođica Ivors.
Gabriel joj ništa ne odgovori jer se bio raspalio.
»Zašto?« ponovi gospođica Ivors.
Morali su zajednički obići krug i kako joj još uvijek nije odgovorio, ona reče vatreno:
»Naravno, nemate što odgovoriti.«
Gabriel pokuša prikriti uzbuđenost predajući se gorljivo plesu. Izbjegavao je njen pogled jer joj je na licu vidio ogor¬čen izraz. Ali kad su se ponovo sastali u dugom lancu izne¬nadi ga čvrst stisak njene ruke. Pogledala ga je za trenutak obi iesno ispod oka i on se morao nasmiješiti. A onda, upravo kad su trebali ponovo stati u lanac, ona se podiže na prste i šapnu mu u uho:
»Britanac!«
Kad se kvadrila svršila, Gabriel ode u udaljeni kraj sobe gdje je sjedila majka Freddvja Malinsa. Bila je to krupna iznemogla stara žena bijele kose. I ona je kao i njen s*n hva¬tala zrak i pomalo zamuckivala. Rekli *u joj da je Freddv došao i da je malne trijezan. Gabriel je upita kako je bilo prilikom prelaska mora. Ona je živjela s udatom kćerkom u Glasgowu i dolazila je u Dublin jedanput godišnje. Ona mu spokojno odgovori da je prijelaz bio divan i da je kapetan bio prema njoj neobično pažljiv. Govorila je još kako njena kći ima divnu kuću u Glasgowu i o prijateljima koje tamo ima. Dok je ona brbljala, Gabriel pokuša izbrisati iz sjećanja svaku uspomenu na neugodni doživljaj s gospođicom Ivors. Naravno, ta je djevojka, ili žena, ili što mu drago, bila veliki zanesenjak, ali sve ima svoje vrijeme. Možda joj nije trebao onako odgovarati. Ali ona ga nije smjela nazvati Bri¬tancem pred ljudima čak ni u šali. Pokušala ga je pred svima učiniti smiješnim obasuvši ga pitanjima koja su ga dovodila u nepriliku i gledajući ga svojim zečjim očima.
Ugleda svoju ženu kako se probija prema njemu među parovima koji su plesali valcer. Kad mu priđe šapnu mu u uho:
»Tetka Kate pita hoćeš li kao i obično rezati gusku. Gospođica Dalv će narezati šunku, a ja kolač.«
»Hoću«, reče Gabriel.
»Čim ovaj valcer svrši, poslužit ćemo najprije mlađe tako da kasnije budemo sami za stolom.«
»Jesi li plesala?« upita Gabriel.
»Naravno, zar me nisi vidio? Zbog čega si se svađao s Molly Ivors?«
»Nismo se svađali. Što, zar je ona tako nešto rekla?«
»Tako nešto. Pokušavam nekako navesti onog g. D'Arcvja da peva. Izgleda da je vrlo tašt.«
»Nismo se svađali«, reče Gabriel zlovoljno. »Samo me nagovarala da pođem na ljetovanje u zapadnu Irsku, a ja sam joj rekao da neću.«
Njegova žena oduševljeno pljesnu rukama i poskoči.
»Hajdemo, Gabriele, voljela bih da ponovo vidim Gal-way.«
»Idi ako ti se sviđa«, reče Gabriel hladno.
Pogledala ga je na trenutak a onda se okrenula gđi Malins i rekla:
»Eto i to vam je dobar muž, gđo Malins.«
Dok se ponovo provlačila natrag na drugu stranu sobe, gđa Malins ne obazirući se na upadicu stade pričati Gabri-elu kako u Škotskoj ima divnih mjesta i prekrasnih predjela. Njen ih je zet vodio svake godine na jezera gdje su obično išli na ribarenje. Njen zet je sjajan ribar. Jednog je dana uhvatio prekrasnu veliku ribu koju su im u hotelu spremili za večeru.
Gabriel je jedva čuo što je govorila. Sad, kad se pribli¬žavala večera počeo ie ponovo razmišljati o eovoru i citatima. Kad je ugledao Freddvja Malinsa gdje dolazi da pozdravi majku, odstupi mu stolicu i povuče se u udubinu prozora. Soba se već bila ispraznila i iz stražnje sobe dopiralo je zveckanje tanjura i noževa. Oni koji su još ostali u salonu izgledali su umorni od plesa i tiho su čavrljali u malim skupinama. Gabri-elovi topli drhtavi prsti tipkali su po hladnom prozorskom oknu. Kako tek mora biti studeno napolju! Kako bi bilo divno šetati posve sam isprva uz rijeku a onda kroz park! Na granama leži snijeg i pokriva kao blještava kapa vrh Wellingtonova spomenika. Koliko bi neuporedivo ljepše bilo tamo nego ovdje na večeri.
Preletio je bilješke za svoj govor: irska gostoljubivost, tužne uspomene, tri Gracije, Pariz, Browningov citat. Ponovio je u sebi rečenicu iz jednog svog osvrta: »Čovjek osjeća da sluša muziku mučenu nemirom.« Gospođica Ivors pohvalila je osvrt. Da li je bila iskrena? Da li ona uopće ima neki svoj vlastiti život iza tog njenog propagandizma? Do ove večeri između njih nikad nije bilo zlonamjernosti. Obeshrabrila ga je i sama pomisao da će ona biti na večeri i da će ga kad bude govorio promatrati svojim kritičkim i ispitivačkim očima. Vjerojatno joj neće biti žao ako mu govor ne uspije. Pade mu na pamet jedna misao koja ga ohrabri. Reći će smjerajući na tetku Kate i tetku Juliju: »Gospođe i gospodo, generacija koja odlazi možda je imala nedostatke, ali po mom mišljenju imala je izvjesne vrline gostoljubivosti, duhovitosti, Čovječ¬nosti, koje nova vrlo ozbiljna i preobrazovana generacija koja sada dolazi, kako se meni čini, nema.« Izvrsno, to će biti za pospođicu Ivors. Nije važno što su njegove tetke samo dvije neuke stare žene.
Žamor u sobi privuče njegovu pažnju. Na vratima se pojavio g. Browne otmjeno prateći tetku Juliju koja se nasmi¬ješena i oborene glave naslanjala na njegovu ruku. Sve do glasovira pratio ih je isprekidan praskavi pljesak koji je postepeno utihnuo kad je Marv Jane sjela na stolicu a tetka Julia, koja seviše nije smiješila, napola okrenula kako bi joj se bolje razlijegao glas po sobi. Gabriel je prepoznao uvod jedne stare pjesme tetke Julije Ukrašena za vjenčanje. Njen snažan i jasan glas izvodio je s velikim žarom rulade koje su ukrašavale napjev, pa iako je pjevala u vrlo ubrzanom tem¬pu nije izostavljala ni najmanju ukrasnu notu. Pratiti njen glas ne gledajući joj lice značilo je osjećati i sudjelovati u uzbuđenju brzog i sigurnog leta. Na kraju pjesme Gabriel je kao i svi ostali burno pljeskao, a glasan je pljesak dopirao i iz druge sobe gdje se posluživala večera. Odjekivao je tako iskreno da se lice tetke Julije osulo rumenilom kad se pri-gnula da vrati na stalak za note u kožu uvezanu staru pje¬smaricu s njenim monogramom utisnutim u korice. Freddv Malins koji je pratio pjesmu okrenuvši glavu malo u stranu kako bi je bolje čuo, pljeskao je još uvijek kad su svi ostali već prestali i živahno nešto govorio svojoj majci koja je kimala glavom ozbiljno i polako u znak odobravanja. Ko¬načno, kad je već iznemogao od pljeskanja naglo je ustao i prišao tetki Juliji, zgrabio je obim šakama za ruku i zatresao je kad god bi mu ponestale riječi ili kad bi izgubio glas.
»Upravo sam govorio majci kako te nikad nisam čuo
tako lijepo pjevati, nikad«, reče on. »Nikad ti još glas nije
bio tako lijep kao večeras. Vjeruješ li mi? To je živa istina.
Časna riječ, to je prava istina. Nikad ti još glas nije zvučao
tako svježe i tako tako jasno i svježe, nikad.«
Tetka Julia se široko nasmiješila i oslobodivši ruku nje¬govog stiska promrmljala je nešto o komplimentima. G. Erowne ispruži ruku prema njoj i onima oko sebe reče kao najavljivač kad predstavlja gledaocima novu zvijezdu:
»Gospođica Julia Morkan, moje najnovije otkriće!«
Sam se od srca nasmijao vlastitoj dosjetki, kad mu se Freddv Malins obrati:
»Pa, Browne, ako si mislio ozbiljno, zaista bi ti se poslije ovoga moglo dogoditi slabije otkriće. Ja mogu jedino reći da je otkad dolazm ovamo nikad nisam čuo tako dobro pjevati. I to je živa istina.«
»Ni ja«, reče g. Browne. »Mislim da joj se glas veoma popravio.«
Tetka Julia slegnu ramenima i reče s krotkim ponosom:
»Prije trideset godina nisam imala loš glas, kako je to već s glasovima.«
»Često sam govorila Juliji«, reče tetka Kate značajno, »da je ona u tom zboru jednostavno zapostavljena. Ali nikad me nije htjela slušati.«
Okrenula se kao da od drugih očekuje razumijevanje zbog neposlušnog djeteta. Tetka Julia je gledala preda se a na licu joj je poigravao neodređeni osmijeh sjećanja.
»Ne«, nastavila je tetka Kate, »ona nije htjela ni čuti ni vidjeti što su joj drugi govorili i robovala je u tom zboru dan i noć, noć i dan. U šest sati ujutro na Božić! A zašto sve to?«
»Pa zar nije Bogu na čast, tetko Kate?« upita Marv Jane vrteći se na klavirskoj stolici i smiješeći se.
Tetka Kate se srdito okrenu nećakinji i reče:
»Znam ja što je čast božja, Mary Jane, ali mislim da nije dostojno pape što je istjerao iz zbora žene koje su u njemu robovale čitavog svog života i postavio im nad glavom neke drske dječake. Pretpostavljam da je za dobro crkve ako to papa čini, ali nije pravedno, Mary Jane, ne, nije pravo.«
Bila se razbjesnjela i nastavila bi braniti sestru, jer je to za nju bilo bolno pitanje, ali kad je Mary Jane vidjela da su se svi plesači vratili umiješa se pomirljivo.
»Tetko Kate, daješ povoda g. Browneu koji je druge vje¬re.«
Tetka Kate pogleda g. Brownea koji se smiješio na tu alu¬ziju o svojoj vjeri i reče žustro:
»Ja ne ispitujem da li je papa u pravu. Ja sam glupa stara žena i ne bih se ni drznula da tako nešto učinim. Ali postoji nešto što se zove obična jednostavna pristojnost i zahvalnost. I kad bih bila na Julijinom mjestu rekla bih to ravno u lice ocu Healevju ...«
»Zapravo, tetko Kate«, reče Mary Jane, »svi smo zaista vrlo gladni, a kad je čovjek gladan onda je i vrlo svadljiv.«
»I ako je čovjek žedan, također je vrlo svadljiv«, doda g. Browne.
»Zato je bolje da pođemo na večeru«, reče Mary Jane, »i da poslije završimo ovu raspravu.«
Gabriel je na odmorištu naišao na svoju ženu i Marv Jane kako nagovaraju gospođicu Ivors da ostane na večeri. Ali gospođica Ivors koja je već stavila šešir na glavu i zakopča¬vala kaput nije htjela ostati. Nije bila nimalo gladna a ionako je ostala duže nego što je namjeravala.
»Ali ostani još samo deset minuta, Molly«, reče gđa Con-roy. »Nećeš zbog toga zakasniti.«
»Pa bar da malo založiš nakon što si toliko plesala«, reče Mary Jane.
»Zaista ne mogu«, reče gospođica Ivors.
»Bojim se da se uopće nisi zabavljala«, reče Mary Jane beznadno.
»Nikad mi nije bilo tako lijepo, uvjeravam te«, reče gospođica Ivors. »A sada me zbilja moraš pustiti da po¬bjegnem.«
»Ali kako ćeš kući?« upita gđa Conroy.
»Pa to je svega dva koraka uz obalu.«
Gabriel je časak oklijevao a onda reče:
»Ako mi dopustite, gospođice Ivors, otpratit ću vas u slučaju da zaista morate ići.«
Ali gospođica Ivors se otrže.
»Neću ni čuti o tome«, viknu ona. »Za ime boga idite na večeru i ne brinite se za mene. Ja mogu i sama paziti na sebe.«
»Pa ti si zbilja smiješna djevojka, Molly«, reče gđa Conroy iskreno. »Beannacht libh,** povika gospođica Ivors u smijehu i potrči niza stepenice.
Mary Jane je gledala za njom sa zlovoljnim i zbunjenim izrazom lica, dok se gđa Conroy naslonila preko ograde da čuje vrata. Gabriel se pitao da li je on možda kriv što je tako naglo otišla. Ali ona nije izgledala kao da je loše raspo¬ložena — otišla je smijući se. Gledao je prazno niza ste¬penište.
Tog časa dogega se iz blagovaonice tetka Kate lomeći ruke od očaja.
»Gdje je Gabriel?« viknu ona. »Za ime božje gdje je Gabri-el? Tamo svi čekaju da se počne, a nema nikog da izreže gusku«.
»Evo me, tetko Kate!« viknu Gabriel s iznenadnom živo¬sti. »Spreman sam da izrežem i jato gusaka, ako treba.«
....

Turn toward the mirror
topcat topcat 16:39 27.12.2009

Re: hop

vishnja92
topcat, gledaj me


Bravo, Višnja!

Odmah 2 paradajza (a ne one neke tablete), Mami sretan rođendan , treneru preporuka za plakanje u mraku i još jedna što je tako slatko, skoro pa uvrijeđen što netko skače dok ja spavam ; )))

Bebi hvala na pokrivanju!

Kakva akcija!
trener92 trener92 16:41 27.12.2009

Re: Lepota..

ana_radmilovic
strah je izgubiti; strah je odustati i u isto vreme se boriti.


cvet za pesnika

zanimljiva ti razmišljanja u neku decembarsku nedelju, treneru :)

preporuka


ili kako to peva Billie "gloomy sunday" ... Hvala ti

"Debela mrka guska ležala je na jednom kraju stola, dok je na drugom kraju na nabranom papiru posutom peršuno-vim stručcima ležala velika oguljena šunka posuta mrvicama i ukusno ukrašena papirnatim naborom oko goljenice. Pokraj nje bio je debeo začinjeni goveđi odrezak. Između ta dva protivna kraja bila su poredana u uporednom nizu ostala jela: dvije male zdjele s crvenim i žutim želeom, plitka zdjela puna kocaka od badema i crvenog džema, zatim velika zelena zdjela u obliku lista s peteljkom u kojoj su bili grozdovi ljubičastog suhog grožđa i očišćeni bademi, a do nje druga zdjela sa šatoom povrh kojeg je bio nariban malajski oraščić, mala zdjela puna čokoladnih i drugih bombona umotanih u zlatni i srebreni papir, pa staklena vaza u koju su bile zataknute visoke celerove stabljike. Na sredini stola kraj pladnja s voćem na kojem je bila piramida narandži i ame¬ričkih jabuka stajale su kao straža dvije pljosnate starinske boce od brušenog stakla. U jednoj je bio porto, u drugoj višnjevača. Na sklopljenom glasoviru čekao je kolač na ogromnom žutom tanjuru, a iza niega bile su prema boji odore poredane kao vojnici u tri voda boce crnog i svijetlog piva i kisele vode, prva dva voda u crnim bocama s mrkim i crvenim naljepnicama, dok je treći i najmanji vod bio bijele boje s koso nalijepljenim zelenim trakama.
Gabriel je od važno zauzeo mjesto na čelu stola i odmje-rivši oštricu noža čvrsto žabo vilicu u gusku. Sada se osjećao mnogo lagodniie jer je bio stručnjak u rezaniu pečenja i ništa nije toliko volio kao naći se na čelu obilno postavljenog stola.
»Gospođice Furlong, što da vam pošaljem?« upita on. »Krilo iii komad od prsa?«
»Samo mali komadić od prsa.«
»Gospođice Higgins, što vi želite?«
»Bilo što, g. Conrov.«
Dok su Gabriel i gospođica Dalv izmjenjivali tanjure s guščetinom i tanjure sa šunkom i začinjenom govedinom, Lily je išla od jednog do drugog gosta sa zdjelom sipkih krumpira umotanih u bijeli ubrus. To je bila zamisao Mary Jane, a ona je također predlagala i sos od jabuka uz gusku, ali tetka Kate je odgovorila da je obična pečena guska bez sosa od jabuka bila oduvijek za nju dovoljno dobra i da bi voljela da nikad ne jede nešto gore. Marv Jane je posluživala svoje učenike i pazila da dobiju najbolje komade, a tetka Kate i tetka Julia otvarale su i raznosile s glasovira boce crnog i svijetlog piva za gospodu a kiselu vodu za dame. Čitavo to vrijeme bilo je mnogo zbrke, smijeha i galame, dovikivale su se narudžbe i protunarudžbe, zveckali su noževi i vilice, pucali su čepovi i zatiskivači. Čim je poslužio sve redom po prvi put Gabriel odmah započe rezati gusku za ponovo poslužvanje a da sebi još ništa nije stavio na tanjur. Svi su glasno negodovali i on popusti tako što je potegao jedan veliki gutljaj crnog piva, jer se od rezanja sav zagri¬jao. Mary Jane je mirno sjela da i sama večera ali tetka Kate i tetka Julia još uvijek su se gegale oko stola, išle jedna drugoj za petama ili natrčavale jedna drugoj na put i izda¬vale jedna drugoj zapovijedi koje nisu izvršavale. G. Browne ih zamoli da sjednu i počnu večerati a to isto ponovi i Ga¬briel, ali one rekoše da ima za to vremena, tako da je konačno Freddy Malins ustao, uhvatio tetku Kate i bacio je na stolicu uz sveopći smijeh.
Kad su svi bili dobro posluženi, Gabriel reče smiješeći se:
»A sada ako netko želi još malo od onog što prost svijet naziva nadjev, neka se javi.«
Zbor glasova pozva ga da počne konačno sam večerati a Lily dođe s tri krumpira koje je sačuvala za njega.
»Vrlo dobro«, reče Gabriel prijazno nakon što je povukao još jedan gutljaj, »molim vas, gospode i gospodo, da nekoliko minuta ljubazno zaboravite na moje postojanje.«
Sjeo je da večera i nije se miješao u razgovor koji se za-podjeo dok je Lily uklanjala tanjure. Govorilo se o opernoj družini koja je u to vrijeme gostovala u Theatre Royalu. G. Bartell D'Arcy, tenor, tamnoputi mladić s otmjenim brko¬vima, veoma je hvalio prvakinju kontraaltisticu, ali po mi¬šljenju gospođice Furlong ona je imala prostački nastup. Freddy Malins reče da u božićnoj igri u kazalištu Gaiety drugu glavnu ulogu pjeva neki crnački poglavica koji ima tako lijep tenor kakav on do sada nikad nije čuo.
»Jeste li ga slušali?« upita on g. Bertell D'Arcyja preko stola.
»Ne«, odgovori nemarno g. Bartell D'Arcy.
»Pitam vas zato što bih rado čuo što vi mislite o njemu«, objasni Freddy Malins. »Mislim da ima veličanstven glas.«
»Teddy ponekad uspijeva otkriti zaista dobre stvari«, reče prisno g. Browne svima oko stola.
»A zašto ne bi i on mogao imati dobar glas?« upita oštro Freddy Malins. »Zar samo zato što je crnac?«
Nitko ne odgovori na ovo pitanje i Mary Jane ponovo vrati razgovor na operu. Neka joj je učenica dala kartu za Mignon. Naravno, bilo je vrlo lijepo, reče ona, ali je podsje¬tilo na jednu Georginu Burns. G. Browne se sjetio čak i dav-nijeg vremena, kad su stare talijanske družine dolazile u Dublin — Tietjenovih, Ume de Murzka, Campaninija, veli¬kog Trebellija, Giuglinija, Ravellija, Arambura. To je bilo doba, reče on, kad se u Dublinu zaista moglo čuti pravo pje¬vanje. Pričao je također kako je galerija u Rovalu bila svake večeri dupkom puna i kako je jedne večeri neki talijanski tenor pet puta ponovio Pustite me da padnem kao vojnik i svaki put iznova unosio visoki C, te kako su mladići s gale¬rije znali u svom oduševljenju ispregnuti konje iz kočije neke velike primadone i sami je odvezli kroz ulice do hotela. »Za¬što sada nikad ne pjevaju veličanstvene stare opere Dinoru ili LucreziJH Borgiju?* upita on. »Zato što ne mogu naći pje¬vače koji će ih pjevati, eto zato.«
»O? ja mislim da danas ima isto tako dobrih pjevača kao što ih je bilo nekad«, reče g. Bartell d'Arcy.
»A gdje su?« upita prkosno g. Browne.
»U Londonu, Parizu, Milanu«, reče g. Bartell D' Arcy živahno. »Pretpostavljam da je Caruso na primjer isto tako dobar ako ne i bolji od svih koje ste spomenuli.«
»Možda«, odgovori g. Browne. »Ali mogu vam reći da u to ozbiljno sumnjam.«
»O, ja bih dala sve na svijetu da čujem Carusa«, reče Mary Jane.
»Za mene«, reče tetka Kate koja je oglodavala kost, »bio je samo jedan tenor na svijetu, mislim po mojoj volji. Ali sumnjam da je itko od vas za njega čuo.«
»Koji je to, gospođice Morkan?« upita uljudno g. Bartell D'Arcy.
»Zvao se Parkinson«, reče tetka Kate. »Čula sam ga kad je bio na vrhuncu svoje snage i mislim da je to bio najčistiji glas koji se ikad izvio iz grla jednog muškarca.
»Čudno«, reče g. Bartell D'Arcy. »Ja čak nisam ni čuo za njega.«

»Da, da. Gospođica Morkan je u pravu«, reče g. Browne. »Sjećam se da sam čuo o starom Parkinsonu, ali to je bilo previše davno da bih ga i sam mogao pamtiti.«
»Prekrasan, čist, mio i nježan engleski tenor«, reče odu¬ševljeno tetka Kate.
Kad je Gabriel završio s pečenjem donijeli su na stol golemi kolač. Ponovo su zazveckale vilice i žlice. Gabrielova Žena je punila tanjure i slala ih gostima. Na sredini stola prihvatila ih je Mary Jane i dodavala žele od maline i na-randže ili bademove kocke i džem. Kolač je načinila tetka Julia i sa svih strana ubirala je za njega pohvale. Ona sama reče da nije dovoljno taman.
»Pa nadam se? gospođice Morkan«, reče g. Browne, »da sam ja dovoljno taman za vaš ukus, jer znate, ja sam skroz--naskroz taman«, reče g. Browne.
Sva gospoda osim Gabriela jela su kolač iz poštovanja prema tetki Juliji. Kako Gabriel nikad nije jeo slatkiše, dobio je celer. Freddv Malins također uze jednu stabljiku celera koju je jeo s kolačem. Rekli su mu da je celer nešto najbolje za krv, a on se baš u to vrijeme liječio. Gđa Mallins koja je čitavo vrijeme večere šutjela reče da se njen sin sprema u Mount Mellerav. Čitav je stol na to počeo govoriti o Mount Melleravju, kako je tamo čist zrak, kako su redovnici gosto¬ljubivi i kako nikad nisu tražili ni penija od svojih gostiju.
»Mislite li time reći«, upita g. Browne sumnjičavo, »da čovjek može tamo otići i smjestiti se kao u hotelu i živjeti kao bubreg u loju i zatim otići ne plativši ni pare?«
»O, većina ljudi pri odlasku ostavi izvjestan milodar samostanu«, reče Marv Jane.
»Volio bih da u našoj crkvi imamo takvu ustanovu«, reče g. Browne iskreno.
Iznenadio se kad je čuo da redovnici nikad ne govore, da ustaju u dva po ponoći i da spavaju u lijesovima. Upita zašto to čine.
»Tako je pravilo tog reda«, reče tetka Kate ozbiljno.
»Da, ali zašto?«
Tetka Kate ponovi da je to pravilo i to je bilo sve. G. Browne kao da još uvijek nije shvaćao. Freddv Malins mu koliko je najbolje mogao rastumači da redovnici pokušavaju tako okajati grijehe koje čine svi grešnici ovog svijeta. Tuma¬čenje nije bilo posve jasno, jer je g. Brovne razvukao lice i rekao:
»Meni se veoma sviđa takva namjera, ali zar im udoban krevet na pera ne bi isto tako poslužio kao i lijes?«
»Lijes je zato da ih podsjeti na posljednji čas«, reče Mary Jane....


Cry Sky
trener92 trener92 16:47 27.12.2009

Re: Lepota..

Milutin Milošević
Vrlo, vrlo lepo


Hvala Milutine !

"Kako je razgovor postao mračan svi su ušutjeli i samo se čulo kako je gđa Malins rekla svom susjedu prigušenim šaptom:
»Ti su monasi vrlo dobri ljudi, vrlo pobožni ljudi.«
Oko stola su počele kružiti grožđice i bademi, smokve, jabuke i narandže, čokolade i bomboni, a tetka Julia pozva goste da natoče ili porto ili višnjevaču. Isprva g. Bartell D'Arcv odbi i jedno i drugo, ali kad ga je jedna susjeda gurnula i nešto mu šapnula, dopustio je da mu se čaša napuni. Postepeno, kad su se i posljednje čaše napunile, razgovor je utihnuo. Nastala je tišina koju je prekidao samo zvuk vina koje je zvonilo slijevajući se u čaše i premještanje stolica. Gospođice Morkan, sve tri, oborile su pogled i gledale u stol. Netko je jednom ili dvaput zakašljao, a nekoliko je gostiju zalupkalo blago po stolu da upozori na tišinu. Svi su posve ušutjeli. Gabriel odgurnu stolicu i ustade.
Pozdravi ga buran pljesak koji naglo utihnu. Gabriel se sa svojih deset drhtavih prstiju upre o stol i nervozno se nasmiješi prisutnima. Njegove se oči sukobiše s nizom lica okrenutih prema njemu i on podiže pogled prema velikom granatom svijećnjaku. U salonu je glasovir svirao valcer i on je čuo kako kraj vrata šušte suknje. Vani, na obali ljudi su možda stajali na snijegu, pogledavali prema osviietljenim prozorima i slušali glazbu. Tamo je zrak bio čist. U daljini je bio park u kome su stabla otežala od snijega. Wellingtonov spomenik imao je blještavu kapu od pahuljica čiji se odsjaj vidio daleko na zapadu preko bijele poljane Fifteen Acres.
On započe:
»Gospođe i gospodo!
Večeras mi je palo u dužnost kao i prethodnih godina da izvršim jednu ugodnu zadaću, ali zadaću za koju se bojim da moje slabe govorničke sposobnosti nisu dorasle.«
»Ne! Ne!« reče g. Browne.
»Ali bilo kako bilo, mogu vas jedino zamoliti da primite dobru volju kao djelo i da mi na nekoliko časaka poklonite vašu pažnju, dok ću ja pokušati riječima izraziti što osjećam ovom prilikom.
»Gospođe i gospodo, nije prvi put da smo se okupili pod ovim gostoljubivim krovom oko ove gostoljubive trpeze. Nije prvi put da smo uživaoci — ili možda, bolje je reći, žrtve — gostoljubivosti izvjesnih dobrih dama.«
Pokazao je rukom kućedomaćice i zastao. Svi su se nasmi-
i
'ali ili osmjehnuli na tetku Kate, tetku Juliju i Marv Jane je su pocrvenjele od zadovoljstva. Gabriel nastavi odvaž-nije:
»Svake godine sve jače osjećam da naša zemlja nema ni¬jednu tradiciju koja joj čini toliku čast i koju bi trebalo čuvati tako ljubomorno kao što je naša gostoljubivost. To je jedin¬stvena tradicija među suvremenim narodima, koliko je meni poznato (a ja sam prilično putovao po svijetu). Netko će možda reći da je to prije nedostatak nego nešto čime bi se trebalo hvalisati. Ali čak i da je tako, po mom mišljenju to je prinčevski nedostatak i ja se nadam da ćemo ga još dugo nje¬govati medu nama. Konačno, u jednu stvar sam posve siguran: sve dok ovaj krov bude štitio naprijed spomenute dame — a ja želim iz svega srca da to bude još mnogo i mnogo dugih go¬dina — medu nama će živjeti tradicija iskrene srdačne i lju¬bazne irske gostoljubivosti, koju su nam predali naši preci i koju mi moramo dalje predavati našim potomcima.«
Oko stola prostruja srdačan žamor odobravanja. Gabrielu prođe kroz mozak da gospođica Ivors nije tu i da je nepri¬stojno otišla i on reče samouvjereno:
»Gospođe i gospodo!
Novo pokoljenje raste u našoj sredini, pokoljenje nadah¬nuto novim idejama i principima. Ozbiljno je i puno oduše¬vljenja, i ja vjerujem da su te nove ideje i oduševljenje čak i kad su krivo usmjereni, u suštini iskreni. Ali živimo u skep¬tično doba i ako smijem upotrijebiti određenu frazu, u doba rastrzano nemirima i ponekad se bojim da će ovom novom pokoljenju, obrazovanom ili preobrazovanom kakvo već jeste, nedostajati one vrline čovječnosti, gostoljubivosti, prijaznog duha, koje smo imali u staro vrijeme. Slušajući večeras imena svih onih velikih pjevača iz prošlosti, učinilo mi se, moram priznati, da živimo u skučenije doba. Ono vrijeme međutim može se bez pretjerivanja nazvati širokim, pa iako su ti dani otišli u nepovrat, nadajmo se bar da ćemo na ovakvim skupo¬vima još uvijek govoriti s ponosom i ljubavlju, još uvijek ču¬vati u našim srcima uspomenu na one mrtve i minule velikane Čiju će slavu svijet čuvati i neće tako lako dopustiti da se ugasi.«
»Čujmo, čujmo!« reče glasno g. Browne.
»No ipak«, nastavi Gabriel blažim glasom, »uvijek nas na ovakvim skupovima obuzimaju i tužni je misli: misli na pro¬šlost, na mladost, na ono što se promijenilo, na lica koja nam večeras nedostaju. Naš životni put je posut mnogim takvim tužnim uspomenama: i kad bismo stalno mislili o njima ne bismo imali srčanosti da hrabro nastavimo svojim radom među živima. Svi mi imamo dužnosti i ljubavi prema živima koji traže, i s pravom traže, sav naš neumoran trud.«
»Zbog toga se neću zadržavati na prošlosti. Neću dopus¬titi da nas večeras obuzme sjetno moraliziranje. Okupili smo se ovdje i otrgnuli samo kratak trenutak od žurbe i jurnjave našeg svakodnevnog života. Sastali smo se kao prijatelji u duhu dobrog drugarstva, u izvjesnom smislu kao kolege u duhu prave camaraderie i kao gosti — kako da ih nazovem? — triju gracija dublinskog muzičkog života.«
Na ovu aluziju zaori oko stola pljesak i smijeh. Tetka Julija je uzalud pokušavala doznati od svojih susjeda što je rekao Gabriel.
»Kaže da smo tri gracije, tetka Julia«, reče Mary Jane.
Tetka Julija nije razumjela što to znači ali pogledala je smješeći se Gabriela, koji nastavi u istom stilu:
»Gospođe i gospodo!«
Neću pokušavati da večeras odigram istu ulogu koju je Pariš odigrao jednom drugom prilikom. Neću pokušavati da biram jednu između njih tri. To bi bio zavidljiv posao i iznad mojih skromnih moći. Jer kad pogledam svaku posebno, bilo našu glavnu domaćicu, čije je dobro srce, čije je predobro srce postalo poslovično za svakog tko je poznaje, ili njenu sestru koja je kako se čini obdarena vječnom mladošću i čije je pje¬vanje večeras za sve nas bilo iznenađenje i otkriće, ili po¬sljednju, ali ne i najmanje vrijednu, našu najmlađu domaćicu, nadarenu, vedru, marljivu i najbolju nećakinju na svijetu, iskreno kažem, gospode i gospodo, ne znam kojoj bih od njih tri dodijelio nagradu.«
Gabriel pogleda svoje tetke i kad ugleda široki osmijeh na licu tetke Julije i suze koje su navrle u oči tetke Kate, požuri da završi govor. Svaki je gost s iščekivanjem prihvatio čašu. On otmjeno podiže svoju čašu porta i reče glasno:
»Nazdravimo svim trima zajedno. Pijmo u njihovo zdrav¬lje, za njihovu dobrobit, dug život, sreću i napredak i neka još dugo zadrže časni i vlastitim trudom stečeni položaj u svom zvanju kao i poštovanje i ljubav u našim srcima.«
Svi su gosti ustali s čašama u rukama i okrenuvši se prema trima damama, koje su ostale sjediti, zapjevaše složno s g. Browneom na čelu:
»Jer oni su veseli dečki, jer oni su veseli dečki, jer oni su veseli dečki, Što nitko neće poreći.«
Tetka Kate je otvoreno brisala rupčićem oči i tetka Julia je izgledala dirnuta. Freddv Malins je dirigirao vilicom za kolac, a pjevači su se okrenuli jedni prema drugima i, kao da se međusobno uvjeravaju, pjevali su naglašavajući svaki stih:
»Sve dok ne kaže laž Sve dok ne kaže laž.«
A onda, okrenuvši se ponovo prema domaćici, još jednom su zapjevali:
»Jer oni su veseli dečki, Jer oni su veseli dečki,
er oni su veseli dečki,
to nitko neće poreći.«
Sveopćem klicanju koje je slijedilo poslije toga pridružili su se i ostali gosti koji su bili izvan blagovaonice, a Freddv Malins im je od vremena do vremena kao zapovjednik davao takt podignutom vilicom.
U predvorje gdje su stajali prodirao je oštar jutarnji zrak i tetka Kate reče:
»Zatvorite vrata. Gđa Malins će umrijeti od hladnoće.«
»Browne je napolju, tetko Kate«, reče Mary Jane.
»Browne je svagdje«, reče tetka Kate tiše.
Mary Jane se nasmije nienom prigušenom glasu.
»Zaista, on je vrlo pažljiv«, reče ona nestašno.
»Sve ovo vrijeme visio je ovdje kao svijećnjak«, reče tetka Kate jednakim glasom, »čitavo božično doba.«
Ovaj put se i sama dobroćudno nasmijala i brzo dodala:
»Ali reci mu, Mary Jane, neka ude i zatvori vrata. Na¬dam se, bože, da me nije čuo.«
Toga časa otvoriše se ulazna vrata i g. Browne ude s kuć¬nog praga kidajući se od smijeha. Imao je na sebi dugi zeleni ogrtač koji je oko rukava i na ovratniku bio ukrašen umjet-n;m astrahanom, a na glavi je nosio visoku krznenu kapu. Pokazivao je na snijegom pokriveni kej odakle je dopirao dugi prodorni zvižduk.
»Teddy će dozvati ovamo sve kočije Dublina«, reče on.
Gabriel se pojavi iz male ostave iza poslovnice i s mukom poče navlačiti svoj ogrtač. Osvrte se po predvorju i reče:
»Gretta još nije sišla?«
»Oblači se, Gabriele«, reče tetka Kate.
»Tko svira gore?« upita Gabriel.
»Nitko, svi su otišli.«
»Ne nisu, tetko Kate«, reče Mary Jane. »Bartell d'Arcy i gospođica O'Callaghan još su ovdje.«
»U svakom slučaju netko luduje na glasoviru«, reče Ga-briel.
Mary Jane pogleda Gabriela i g. Brownea i strese se.
»Kad pogledam vas dvojicu ovako umotane, postaje mi hladno. Ne bih voljela da se u ovaj sat vraćam kući kao vi.«
»A ja bih ovog časa najviše volio finu brzu šetnju daleko od grada ili brzu vožnju s dobrim hitrim konjem između ruda.«
»Mi smo nekad kod kuće imali vrlo dobrog konja i sjajnu opremu«, reče s tugom tetka Julia.
»Nezaboravnog Johnnyja«, reče Mary Jane i nasmije se.
Tetka Kate i Gabriel se također nasmijaše.
»Zašto, što je bilo čudno s Johnnyjem?« upita g. Browne.
»Pokojni i oplakivani Patrick Morkan, naš djed, koji je pod stare dane bio općenito poznat kao stari gospodin, bavio se pravljenjem tutkala«, objasni Gabriel.
»Ma ne, Gabriel«, reče tetka Kate u smijehu, »imao je tvornicu škroba.«
»Dobro, tutkalo ili škrob, svejedno, stari je gospodin imao konja koji se zvao Johnny. Johnny je radio u tvornici starog gospodina, gdje je okretao mlin. Sve je bilo lijepo i dobro, ali sad dolazi tužni dio priče o Johnnyju. Jednog lijepog dana stari gospodin pomisli kako bi bilo lijepo izvesti se s otmje¬nim svijetom na vojnu paradu u parku.«
»Bože, smiluj se njegovoj duši«, reče tetka Kate sućutno.
»Amen«, reče Gabriel. »Tako stari gospodin, kao što re¬koh, upreže Johnnyja i stavi na glavu svoj najbolji cilindar i oko vrata svoj najtvrđi ovratnik i krenu veličanstveno iz pradjedovske kurije, mislim negdje blizu Back Lanea.«
Svi su se nasmijali Gabrielovu načinu pričanja, čak i gđa Malins, a tetka Kate reče:
»Ma ne, Gabriel, nije živio u Back Laneu. Tamo je samo bila tvornica.«
»Izvezao se s Johnnyjem iz pradjedovske kurije«, nastavi Gabriel. »I sve je bilo najljepše dok se Johnny nije približio spomeniku kralja Billa. I da li zato što se zaljubio u konja kojeg je jahao kralj Bili ili zato što je pomislio da se ponovo nalazi u tvornici škroba, svakako on poče hodati oko spome¬nika.«
Gabriel stade u kaljačama obilaziti predvorje uz sveopći smijeh ostalih.
»Išao je tako okolo-naokolo«, reče Gabriel, »a stari go¬spodin, koji je bio vrlo pompozan, veoma se naljutio. ,Napri-jed, gospodine! Što to znači, gospodine? Johnny, Johnny! Kakvo je to čudno ponašanje! Naprosto ne razumijem tog konja!'«
Glasno lupanje na kućnim vratima prekinu urnebesni smijeh koji je popratio Gabrielovo oponašanje događaja. Mary Jane otrči da otvori vrata i pusti Freddyja Malinsa unutra. Freddy Malins, zabačena šešira i zgurivši ramena od hladnoće, puhao je i drhtao od napora.
»Našao sam samo jednu kočiju«, reče on.
»Neka, naći ćemo drugu putem«, reče Gabriel.
»Pa da«, reče tetka Kate. »Bolje je ne zadržavati gđu Ma-lins na propuhu.«

topcat topcat 16:47 27.12.2009

Re: Lepota..

Double Trouble?
Pa je...staviš 2 Mačka zajedno i eto ti... : ))))))))))))
trener92 trener92 16:51 27.12.2009

Re: hop

BebaOdLonchara
topcat verovatno spava , ko zna kako je tamo kod nje

topcat je imala dugu noć.


Uz lepu muziku će sve biti bolje , siguran sam .

" Gdi Malins su pomogli njen sin i g. Browne da siđe niz prednje stepenice i poslije mnogo manevriranja uspeše je na kola. Freddy Malins se uspentrao za njom i utrošio dugo vre¬mena da je smjesti na sjedište, dok mu je g. Browne pomagao savjetima. Konačno je bila udobno smještena i Freddy Malins pozva g. Brownea u kočiju. Kočijaš je pokrio koljena pokri¬vačem i prignuo se da čuje adresu. Nastala je zbrka, jer su Freddy Malins i g. Browne proturili glave svaki sa svoje strane i različito ga uputili. Teškoća je bila u tome što se nikako nije moglo doznati gdje treba putem iskrcati g. Brow-nea, pa su se u raspravu umiješale tetka Kate, tetka Julia i Mary Jane koje su stajale na kućnom pragu i svaka sa svoje strane spominjale suprotne pravce i davale protivurječne upute uz obilje smijeha. Freddy Malins je od grohota gubio dah. Svakog je časa izvlačio i uvlačio glavu kroz prozor uz veliku opasnost po svoj šešir i obavještavao majku kako rasprava napreduje, dok konačno g. Browne nadvikujući ostale ne dreknu zbunjenom koči jašu:
»Znate li gdje je Trinity College?«
»Znam, gospodine«, odgovori kočijaš.
»E pa dobro, vozite pravo do ulaza u Trinity College«, re¬če g. Browne,« a onda ćemo vam reći kuda ćete dalje. Razu¬mijete li sad?«
»Da, gospodine!« reče kočijaš.
»Poletite kao ptica do Trinitv Collegea.«
»U redu, gospodine«, reče kočijaš.
Kočijaš osinu konja i kočija pode tandrčući uz obalu pra¬ćena smijehom i pozdravima.
Gabriel nije izašao s drugima pred vrata. On je ostao u zamračenom dijelu predvorja promatrajući stepenište. Neka žena je stajala pri vrhu prvog odmorišta također u sjeni. Nije joj vidio lice ali raspoznavao je njenu suknju s terakota i ružičastim umecima, koji su u mraku izgledali crnobijeli. Bila je to njegova žena. Naslanjala se na ogradu i nešto slušala. Gabriela je iznenadila njena mirnoća i on napregnu uši da i sam čuje. Ali zbog smijeha i razgovora pred kućnim vratima uhvatio je samo nekoliko zvukova na glasoviru i djeliće pje¬sme koju je pjevao neki muškarac.
Stajao je nepomično u tami predvorja trudeći se da čuje napjev i promatrao svoju ženu. U njenom držanju bilo je dražesti i tajnovitosti kao da predstavlja neki simbol. Pitao se što se krije u ženi koja stoji na stepenicama u sjeni i sluša udaljenu glazbu. Kad bi bio slikar naslikao bi je u tom polo¬žaju. Njen plavi pusteni šešir isticao bi na zasjenjenoj pozadini brončanu boju njene kose, a tamni umeci njene suknje isticali bi svjetlije. Kad bi bio slikar nazvao bi tu sliku Udaljena muzika.

Ulazna se vrata zatvoriše i u predvorje uđoše tetka Kate, tetka Julia i Mary Jane još uvijek smijući se.
»Eto, zar Freddy nije strašan?« reče Mary Jane. »Zaista je strašan.«
Gabriel ne reče ništa već samo pokaza prema stepeni¬cama gdje je stajala njegova žena. Sada, kad su ulazna vrata bila zatvorena, pjevač i glasovir mogli su se čuti jasnije. Ga-briel podiže ruku i upozori ih da utihnu. Pjesma je čini se bila u starom irskom tonalitetu, a pjevač kao da nije posve sigurno vladao ni riječima ni glasom. Pjesma je zbog daljine i pjevačeve promuklosti zvučala plačno i glas je bezizražajno izvodio kadencu koja je govorila o boli:
»O, na kovrče guste pada mi kiša,
I rosa mi vlazi put,
A dijete mi hladno leži...«
»Gle«, uzviknu Mary Jane. »To pjeva g. Bartell D'Arcy, a čitavu ovu večer nije htio pjevati. Nagovorit ću ga da nam otpjeva još jednu pjesmu prije no što ode.«
»O, molim te, učini to, Mary Jane«, reče tetka Kate.
Mary Jane prođe pokraj ostalih i pojuri stepenicama, ali prije no što se uspela, pjevanje je utihnulo i glasovir se naglo zatvorio.
»Kakva šteta!« povika ona. »Da li je već pošao ovamo, Gretta?«
Gabriel je čuo kako je njegova žena odgovorila »da« i ugleda je kako silazi prema njima. Nekoliko koraka iza nje bili su Bartell D'Arcy i gospođica O'Callaghan.
»G. D'Arcy«, povika Mary Jane, »zaista nije lijepo od vas što odlazite sad kad smo vas svi ushićeno slušali.«
»Čitavo smo ga veče nagovarale ja i gđa Conroy«, reče gospođica O'Callaghan, »ali rekao nam je da je strašno pre¬hlađen i da ne može pjevati.«
»O, g. D'Arcy«, reče tetka Kate, »to je krupna laž.«
»Zar ne vidite da sam promukao kao krava?« reče grubo g. D'Arcy.
Žurno je otišao u ostavu i navukao ogrtač. Poslije ovoga svi su zanijemili. Tetka Kate mršteći čelo dade znak do o to¬me više ne govore. G. D'Arcy je namrgođen omotavao vrat.
»Vrijeme je takvo«, reče nakon izvjesne stanke tetka Kate.
»Da, svi su prehlađeni«, reče spremno tetka Kate. »Svi.«
»Kažu«, reče Mary Jane, »da trideset godina nije bilo takvog snijega, a jutros sam pročitala u novinama da je snijeg pao svuda, u čitavoj Irskoj.«
»Volim snijeg«, reče s tugom tetka Julia.

»I ja«, reče gospođica O'Callaghan. »Mislim da Božić nije pravi Božić ako nema snijega.«
»Ali siromah g. D'Arcv ne voli snijeg«, reče tetka Kate smiješeći se.
G. D'Arcv izađe iz ostave posve umotan i zakopčan do vrata i pokajničkim glasom ispriča kako se prehladio. Svatko mu nešto savjetova a svi rekoše kako je velika šteta što se tako dogodilo i zamoliše ga da pripazi na svoje grlo na noć¬nom zraku. Gabriel je netremice gledao svoju ženu koja se nije umiješala u razgovor. Stajala je odmah kraj ulaza i plin¬ska svijetlost koja je padala kroz prašno okno iznad vrata osvjetljavala je njenu brončanu kosu, koju je sušila kraj ognji¬šta prije nekoliko dana. Još uvijek je imala isto držanje i Či¬nilo se kao da nije svjesna razgovora oko sebe. Konačno se okrenula prema njima i Gabriel primijeti kako su joj se zaru-menjeli obrazi i kako joj se sjaje oči. I srce mu se preli izne¬nadnom radosti.
»G. D'Arcv«, reče ona, »kako se zvala pjesma koju ste pjevali?«
»Zove se Djevojka iz Augbrima«, reče g. D'Arcv, »ali već sam je pomalo zaboravio. Zašto? Zar je znate?«
»Djevojka iz Aughrima«, ponovi ona. »Nisam se mogla sjetiti naslova.«
»Vrlo je lijepa«, reče Mary Jane. »Zao mi je što niste večeras bili pri glasu.«
»Molim te, M.iry Jane, nemoj dosađivati g. D'Arcvju«, reče tetka Kate. »Ne želim da mu se dosađuje.«
Svi su bili spremni za polazak i ona ih povede do vrata gdje su se počeli opraštati.
»Pa. laku noć, tetko Kate, i hvala za ugodnu večer!«
»Laku noć, Gabriel! Laku noć, Gretta!
»Laku noć, tetko Kate i velika ti hvala na svemu! Laku noć, tetko Julia!«
»O, laku noć, Gretta, nisam te vidjela.«
»Laku noć, g. D'Arcv! Laku noć, gospođice O'Callaghan.«
»Laku noć, gospođice Morkan.«
»Laku noć, po drugi put!«
»Laku noć svima. Sretno!«
»Laku noć, laku noć!«

Ground hog day
trener92 trener92 16:56 27.12.2009

Re: hop

topcat
vishnja92
topcat, gledaj me


Bravo, Višnja!

Odmah 2 paradajza (a ne one neke tablete), Mami sretan rođendan , treneru preporuka za plakanje u mraku i još jedna što je tako slatko, skoro pa uvrijeđen što netko skače dok ja spavam ; )))

Bebi hvala na pokrivanju!

Kakva akcija!


Sve najbolje dragoj Mami , a i tebi

" Jutro je još uvijek bilo mračno. Sumorna žuta svjetlost pritisla je kuće i rijeku, a nebo kao da se spuštalo prema zemlji. Pod nogama je bila bljuzgavica, i samo su krpice sni¬jega ležale po krovovima, zaklonima uz obalu i na ogradama. Svjetiljke su još uvijek treperile crvenkastom svjetlošću kroz tmasti zrak i s druge strane rijeke palača Four Courts prijeteći se uzdizala prema teškom nebu.

Ona je išla ispred njega s g. Bartellom D'Arcvjem. Turnula je pod pazuho smeđi zamotak s cipelama i obim rukama pridržavala suknju da je ne poprska. Izgubila je onu dražest i držanje od maločas, ali Gabriel ju je još uvijek promatrao očima koje su blistale od sreće. Krv mu je jurnula kroz žile i u glavi su mu se rojile misli, ponosne, radosne, nježne, smione.
Išla je ispred njega tako lagana i tako uspravna da je zaželio da potrči za njom nečujno, da je uhvati za ramena i da joj šapne u uho nešto ludo i strastveno. Činila mu se tako krhka, da je žudio da je od nečeg obrani i da onda ostane s njom sam. U njegovom sjećanju zasvjetlucaše kao zvijezde tre¬nuci njihovog skrovitog zajedničkog života. Za doručkom kraj njegove šalice leži omotnica boje suncokreta i on je miluje. Ptice cvrkuću u bršljanu i bijelokosna i osunčana paučina za¬stora svjetluca na podu. Nije mogao jesti od sreće. Ili stoje na prenatrpanom peronu i on joj uvlači voznu kartu u topli dlan ispod rukavice. Pa onda, stoje na hladnoći i gledaju kroz rešetkast prozor kako čovjek izrađuje staklene boce u užare¬noj peći. Bilo je vrlo hladno. Njeno lice, mirisno od svježeg zraka posve je blizu njegovog i on doviknu staklaru:
»Je l'vruća peć, gospodine?«
Ali čovjek nije mogao čuti zbog praskanja vatre. I tako je bilo bolje. Možda bi im grubo odgovorio.
Val još nježnije radosti razli se iz njegovog srca i toplo prostruja njegovim žilama. Njegovo sjećanje obasjaše kao nježni zvjezdani plamen trenuci njihovog zajedničkog života koje nitko nije znao niti će ikad znati. Čeznuo je da u njoj probudi iste uspomene, da joj pomogne zaboraviti sve one go¬dine jednoličnog zajedničkog životarenja i da je podsjeti samo na časove zanosa. Jer, osjećao je da godine nisu ugasile ni njegovo ni njeno srce. Ni djeca nisu ugasila nježni žar nji¬hovih duša, ni njegovo pisanje, ni njene brige oko kućanstva. U jednom pismu koie joj je u ono doba uputio, napisao je: »Zašto mi se riječi kao što su ove, čine tako bezizražajne i hladne? Da li je to zato što nijedna riječ nije dovoljno nježna da bude tvoje ime?«
I sada su kao udaljena muzika izranjale iz prošlosti te riječi koje je napisao prije toliko godina. Čeznuo je da bude s njom sam. Kad svi odu niih dvoje će ući u hotelsku sobu i tada će konačno biti sami. Nježno će je dozvati:
»Gretta!«
Možda neće odmah čuti. Svlačit će se. A onda će je nešto u njegovom glasu trgnuti. Okrenut će se i pogledat će g a . . .
Susreli su iednu kočiju na uglu Winetavern Streeta. Veseli¬lo ga je zaglušno tandrkanje jer tako nije morao razgovarati. Ona je gledala kroz prozor i izgledala umorna. Ostali su pro¬govorili samo po koju riječ i pokazivali poneku zgradu na ulici. Konj je umorno kasao pod tmastim jutarnjim nebom, povlačeći za sobom svoju staru štropotavu škrinju i Gabriel se ponovo prisjećao kako je sjedio s Grettom u kočiji i kako su žurili na svoje bračno putovanje.
Kad su prelazili O'Connel Bridge gospođica O'Callaghan reče:
»Kažu da čovjek uvijek vidi bijelog konja kad prelazi O'Connell Bridge.«
»Gdje?« upita g. Bartell D'Arcv.
Gabriel pokaza spomenik na kojem su ležale krpice sni¬jega. Onda mu prijateljski kimnu i mahnu rukom.
»Laku noć, Dan«, reče veselo.
Kad se kočija zaustavila pred hotelom, Gabriel skoči i us¬prkos negodovanju g. Bartella D'Arcvia, plati kočijaša. Dao je čovjeku šiling džeparca. On ga pozdravi i reče:
»Sretna vam Nova godina, gospodine.«
»I vama također«, reče Gabriel srdačno.

[From The Beginning
topcat topcat 17:04 27.12.2009

Re: hop

Višnjinoj mami je rođendan. Moja je Škorpija. ; )))
trener92 trener92 17:28 27.12.2009

Re: hop

topcat
Višnjinoj mami je rođendan. Moja je Škorpija. ; )))


Svim majkama sretan rođendan!
mirelarado mirelarado 18:29 27.12.2009

Re: hop

vishnja92
treneru, evo tebi preporuka na naslov, za pocetak


Највеће нежности најлепше ћуте - предивно, Тренеру.

У љубави нису важне речи, важна је музика. :)


mirelarado mirelarado 18:32 27.12.2009

Re: Lepota..

topcat
Double Trouble?
Pa je...staviš 2 Mačka zajedno i eto ti... : ))))))))))))


:)))))))))))


vishnja92 vishnja92 18:49 27.12.2009

Re: hop

Odmah 2 paradajza (a ne one neke tablete), Mami sretan rođendan

najveci dzentlmen medju zenama, Topcat
Највеће нежности најлепше ћуте

pa da: pitanje svih pitanja nije: sta je receno, vec - sta nije.

mirelarado mirelarado 19:14 27.12.2009

Re: hop

vishnja92
pa da: pitanje svih pitanja nije: sta je receno, vec - sta nije.


Најчешће су једино битне оне ствари што остају неизречене, прећутане, неисказане и немуште. :)
Срећан рођендан мами, Вишња.
vishnja92 vishnja92 19:18 27.12.2009

Re: hop

hvala Mirela
(ja tebe kao da sam videla pre par dana opet, onaj snimak mi je bio dovoljan da te prizove :))

domatjine, sori zbog trola, sad sam tu skoro bila banovana zbog mnogo manjeg, evo necem vise
mirelarado mirelarado 19:35 27.12.2009

Re: hop

vishnja92
hvala Mirela
(ja tebe kao da sam videla pre par dana opet, onaj snimak mi je bio dovoljan da te prizove :))


Дивно је било, само сте нам недостајали ти, Тренер и још понеко, али видећемо се други пут.

Све остало рећи ће Звук тишине:

vishnja92 vishnja92 19:58 27.12.2009

Re: hop

Звук тишине




pssssst.... :)
trener92 trener92 23:03 27.12.2009

Re: hop

mirelarado
vishnja92
treneru, evo tebi preporuka na naslov, za pocetak


Највеће нежности најлепше ћуте - предивно, Тренеру.

У љубави нису важне речи, важна је музика. :)




Mirela

"San u snu

Čak mi i život davan
(pošto može) liči na san,
ja nikada ne bih hteo
da budem car Napoleon,
nit se moja zvezda gnezdi
na dalekoj nekoj zvezdi.

Odlazeć od tebe sada
priznajem ti srca rada-
takvih bića bi niz ceo
koja moj duh ne bi sreo
da su prošla pored mene
kroz oči mi zatvorene-
ako mir se moj raspada,
noću, danju, bilo kada,
poput ničeg, poput sanje,
da l' ga zato ode manje?

Stojim dok svud oko mene
na sprudu se vali pene
i na mome dlanu bleska
roj zrnaca zlatnog peska-
malo! al' je i to malo
kroz prste u ponor palo!
Moje rane nade? -davno
izčezle su one slavno,
poput munje što zasija
za tren nebom -pa ću i ja.

Tako mlad? ah! ne -zacelo!
Još ne smori moje čelo,
al' ti da sam ohol kažu-
oni lažu -glasno lažu-
od srama mi drhte grudi,
jer se bedni čas usudi
da čast osećanja mojih
sa imenom niskim spoji-
ni stoičan? ne! -u zlobi
i teskobi moje kobi
s podsmehom ću prezirati
tu žalosnu slast "trajati"
Šta? Zenona senka! -Nikad!
Ja! trajati! -ne-ne čikat'!

Primi poljubac u čelo!
i, dok krećem neveselo,
potvrđujem tebi smelo-
jer istinu sada znamo
da moj život san bi samo;
sad kad nesta moja nada,
noću, danju, bilo kada,
poput ničeg, poput sanje,
da l' je zato ode manje?
Sve što znamo i gledamo
zbilja san u snu je samo.

Dolazim do šumnog žala
izmučenog srdžbom vala,
i uzimam zrnca peska
koji kao zlato bleska-
malo! al' je i to malo
kroz prste u ponor palo,
dok mre srce malaksalo!
O Sudbo! zar nema spasa
ni jednom od zlog talasa?
Sve što znamo i gledamo
da li san u snu je samo?"

Edgar Allan Poe


"My Last Regret"
mirelarado mirelarado 23:31 27.12.2009

Re: hop

trener92


ПУТОВАЊЕ

Путујем
И друм такође путује

Друм уздахне
Дубоким тамним уздахом
За уздисање времена немам
Путујем даље

Не спотичем се више
О уснуло камење на друму
Путујем лакши

Не заговара ме више беспослени ветар
Као да ме не примећује
Путујем брже

Мисли ми кажу да сам оставио
Неки крвав неки потмуо бол
На дну понора за собом

За размишљање времена немам
Путујем

(В. Попа)

Time makes two
trener92 trener92 01:16 28.12.2009

Re: hop

mirelarado



" Gde ću tebe, o ljubavi moja,
sad zakopati, kad si izdahnula?
U mom srcu nije ti pokoja,
jer si pokoj sav mu razmetnula.
Da te legnem u zemljicu crnu,
u zemljici ti ne bi sagnjila,
zemska vila dragocjenost tvoju
u kamenje predrago bi zbila.
Da te spustim u duboko more,
U moru se ne bi rastopila,
Morska vila dragocenost tvoju
U biser bi predragi salila.
Pak bi došli ljudi blagohlepni,
iz zemlje bi tebe iskopali,
iz mora bi tebe izvadili
i po svetu svuda rasprodali.
A ti idi, nek te uzdisaji
k nebu dignu, tamo zvezdom budi,
tamo meni žalosnome sjaji,
tamo neće dostignut te ljudi!

Petar Preradović


When It All Comes Down I'll Still Be Around
trener92 trener92 01:22 28.12.2009

Re: hop

vishnja92
hvala Mirela
(ja tebe kao da sam videla pre par dana opet, onaj snimak mi je bio dovoljan da te prizove :))

domatjine, sori zbog trola, sad sam tu skoro bila banovana zbog mnogo manjeg, evo necem vise


Višnja , ovde ne treba da brineš ,

Robert Cray and Keb Mo Singing

"Bring It on Home To Me"



jesen92 jesen92 01:53 28.12.2009

Re: hop

mirelarado

mirelarado mirelarado 03:01 28.12.2009

Re: hop

trener92


МАЧАК
Може да буде било који: подивљали, римски риђан са искиданом длаком и њушком свом у ожиљцима, попут ветерана царских легија, кога сам безуспешно вабио из рушевина Форума Романума.
Или овај необуздани, црни див из Пасадене, који ме упозорио на земљотрес, а како није наишао на разумевање, отишао је заувек, и оставио ме замишљеног у мраку незнања о океанима, звездама и вулканима.
Или тај овдашњи, који је рођен у штали, усред процветалих ливада, сена, потока мокраће и благих брда меса које пахне на млеко.
Може да буде било који - мачак - несхватљива душа, која се не подиже над магличастим водама, већ иде стазама самотних мудраца на четири меке шапе.

(Збигњев Херберт)


trener92 trener92 03:39 28.12.2009

Re: hop

trener92 trener92 03:52 28.12.2009

Re: Lepota..

topcat
Double Trouble?
Pa je...staviš 2 Mačka zajedno i eto ti... : ))))))))))))


houp houp 12:33 27.12.2009

ono što ćuti...

Ono o čemu se ne govori,ono što ne oslobađaju reči,one ih kriju,impuls sopstvene suprotnosti.Povezanost skrivenim.

trener92 trener92 16:33 27.12.2009

Re: ono što ćuti...

houp
Ono o čemu se ne govori,ono što ne oslobađaju reči,one ih kriju,impuls sopstvene suprotnosti.Povezanost skrivenim.





"" Ona se oslanjala na njegovu ruku kad je izlazila iz ko¬čije i kad se na pločniku opraštala od drugih. Oslanjala se lagano, tako lagano kao kad je prije nekoliko sati plesala s njim. Onda se osjećao ponosan i sretan što je njegova, ponosan na njenu dražest i ženstvenost. Ali sada, nakon što su oživjele tolike uspomene, prvi dodir njenog tijela, skladnog, čudnog i mirisnog, proze ga dubokim bolom požude. Pod izlikom njene šutnje on jače privuče njenu ruku i dok su tako stajali pred vratima hotela, njemu se učini da su pobjegli od svog života i dužnosti, od obitelji i prijatelja, i da su se zaiedno uputili strastveno i razdragana srca u nepoznati doživljaj.
Starac je dremuckao u velikom prekrivenom naslonjaču u predvorju. Zapalio je svijeću u svom uredu i pošao ispred njih stepenicama. Slijedili su ga šutke i gotovo nečuino kora¬čali po mekom debelom sagu. Ona je išla prva iza vratara, pognute glave i povijenih ramena kao da nosi teret, sa suk¬njom pritegnutom uz tijelo. Osjećao je da bi je mogao obuj¬miti oko bokova i zaustaviti je, jer su mu ruke drhtale od želje da je privuku i samo je zarivši nokte u dlanove obuzdao silovit nagon svog tijela. Vratar je zastao na stepenicama da popravi svijeću. I oni su zastali ispod njega. U tišini Gabriel je čuo kako rastopljeni vosak kaplje na pladanj i kako mu srce tuče o rebra.
Vratar ih povede hodnikom i otvori jedna vrata. Postavi zatim nesigurnu svijeću na toaletni stolić i upita kad žele da ih ujutro probude.
»U osam«, reče Gabriel.



houp houp 22:20 27.12.2009

Re: ono što ćuti...

trener92


"Bio je jedan ljubavnik koji je voleo bez nade.On se povukao potpuno u svoju dušu,i mislio je da će sagoreti od ljubavi.Svet za njega nije postojao,on nije više video plavo nebo i zelenu šumu,potok mu nije žuborio,harfa mu nije ječala,sve je bilo utonulo,i on je osiromašio i postao bedan.Ali njegova ljubav je rasla,i on je mnogo ranije hteo da umre i propadne,nego da se odrekne posedovanja lepe žene koju je voleo.Tada on oseti kako je njegova ljubav sagorela sve drugo u njemu,te postade moćna,i privlačila je i privlačila,i lepa žena je morala joj se povinovati,i došla je i on je stajao raširenih ruku da bi je privukao sebi.Ali dok je pred njim stajala,najedanput se sasvim izmenila,i on sa grozom oseti i spazi kako je privukao k sebi ceo izgubljeni svet.Ovaj je stajao pred njim i predavao mu se,nebo i šuma i potok,sve mu je u novim bojama,sveže i divno,dolazilo u susret,pripadalo mu,govorilo njegovim jezikom.I umesto da dobije jednu ženu,imao je ceo svet na srcu,i svaka zvezda na nebu plamtela je u njemu i rasipala veselost kroz njegovu dušu-on je voleo i pri tome našao sebe samog.Većina njih pak vole da bi pri tome sebe izgubili."
Odlomak iz Demijana,Herman Hese


za cvetić
jesen92 jesen92 01:07 28.12.2009

Re: ono što ćuti...

..priznaj treneru da su ovi plocnici bili za mene..
evo jos malo..


..a ovo je za tebe...
trener92 trener92 01:44 28.12.2009

Re: ono što ćuti...

jesen92
..priznaj treneru da su ovi plocnici bili za mene..
evo jos malo..


..a ovo je za tebe...


Priznajem i za tebe , samo tebe nema , a ne znam koju magiju da upotrebim osim ovako da bi došla
hvala ti za pesmu

KIlling me softly with this song
jesen92 jesen92 02:34 28.12.2009

Re: ono što ćuti...

...ma tu sam ja uvek, mislim..kod tebe u gostima ali sam bila u nekoj frci u decembru pa slabo komentarisem...
trener92 trener92 03:28 28.12.2009

Re: ono što ćuti...

houp
trener92


"Bio je jedan ljubavnik koji je voleo bez nade.On se povukao potpuno u svoju dušu,i mislio je da će sagoreti od ljubavi.Svet za njega nije postojao,on nije više video plavo nebo i zelenu šumu,potok mu nije žuborio,harfa mu nije ječala,sve je bilo utonulo,i on je osiromašio i postao bedan.Ali njegova ljubav je rasla,i on je mnogo ranije hteo da umre i propadne,nego da se odrekne posedovanja lepe žene koju je voleo.Tada on oseti kako je njegova ljubav sagorela sve drugo u njemu,te postade moćna,i privlačila je i privlačila,i lepa žena je morala joj se povinovati,i došla je i on je stajao raširenih ruku da bi je privukao sebi.Ali dok je pred njim stajala,najedanput se sasvim izmenila,i on sa grozom oseti i spazi kako je privukao k sebi ceo izgubljeni svet.Ovaj je stajao pred njim i predavao mu se,nebo i šuma i potok,sve mu je u novim bojama,sveže i divno,dolazilo u susret,pripadalo mu,govorilo njegovim jezikom.I umesto da dobije jednu ženu,imao je ceo svet na srcu,i svaka zvezda na nebu plamtela je u njemu i rasipala veselost kroz njegovu dušu-on je voleo i pri tome našao sebe samog.Većina njih pak vole da bi pri tome sebe izgubili."
Odlomak iz Demijana,Herman Hese


za cvetić


Nešto čudno, se dešava .Ne znam šta ali otkriću ..

"Ta ja nisam hteo
ništa drugo
nego da pokušam proživeti
ono
što je
samo od sebe
htelo
da izbija
iz mene.
Zašto je to bilo tako mnogo teško?



Kad pesnici pišu romane, oni obično postupaju tako kao da su Bog, i kao da mogu poneku ljudsku povest da obuhvate celu celcatu pogledom, i da je shvate, i da je tako predstave kao da je bog priča samome sebi, bez ikakvih velova, pošto je on svugde i na svakome mestu. To ja ne mogu, kao što to uopšte pesnici ne mogu. Ali moja povest je meni važnija negoli nekom pesniku njegova; jer je to moja vlastita, a ona je povest čoveka –
ne nekog izmišljenog, mogućeg, nekog idealnog ili inače nestvarnog, nego istinskog, živog čoveka , koji je jednom postojao.
Šta je upravo istinski živ čovek, to se danas svakako zna manje no ikada, te se zato u gomilama ubijaju ljudi od kojih je svaki dragoceni ogled prirode, koji postoji samo jedanput. Da mi nismo još nešto više nego ljudi koji postoje samo jedanput, da se može svaki od nas puščanim zrnom zaista skloniti od sveta, bez ikakvog traga, onda ne bi više imalo smisla pripovedati priče.
Ali, svaki čovek nije samo on sam, nego je on jedinstvena, sasvim posebna, u svakom slučaju važna i znamenita tačka u kojoj se pojave sveta ukrštaju samo jedanput na taj način , i nikada više.
Zato je povest svakog čoveka važna, večita, božanska, zato je svaki čovek, dokle god živi i ispunjava volju prirode, izvanredan i dostojan svake pažnje.U svakome je otelotvoren duh, u svakome pati stvorenje, u svakome se izbavitelj razapinje na krst.
Malo njih danas znaju šta je čovek. Mnogi to osećaju , i stoga umiru lakše,
Ja sebe ne mogu nazvati znalcem. Ja sam samo tražio, i to činim još i sada, ali više ne tražim po zvezdama i u knjigama, nego počinjem da osluškujem pouke koje moja krv u meni žubori. Moja priča nije prijatna, ona nije zaslađena i skladna kao izmišljene priče, ona odiše besmislenošću i zbrkom, bezumnošću i snom, kao život svih ljudi koji neće više da se lažu.
Život svakog čoveka je put ka samome sebi, pokušaj jednoga puta, nagoveštaj staze.Nijedan čovek nije nikada bio potpuno on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako ume. Svako nosi sa sobom sve do kraja ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasveta.
Poneko ne postane čovek nikad, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovek, a dole riba. Ali svako je hitac prirode uperen ka čoveku. Svima nama je zajedničko poreklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrela; ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži svojoj vlastitoj svrsi.
Mi možemo razumeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog."
Herman Hese - Demijan



"U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovestima
retko činimo jedno drugo sretnim,
jer i sebe time ne činimo sretnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklad
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo sopstveno unutrašnje,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro. "


Herman Hesse
houp houp 00:05 29.12.2009

Re: ono što ćuti...

trener92


Nešto čudno, se dešava .Ne znam šta ali otkriću


...Ja znam
ja znam i ti znaš,mi smo znali
mi nismo znali,ta mi
nismo tu bili,a ne ni tamo
a povremeno,dok je
između nas samo Ništa stajalo
postajali smo sasvim prisni...

Paul Celan-Toliko zvezda



Mala zvezdo na letnjem nebu!Kako je dobro i istinito to što si mi pisala,i kako bolno odjekuje tvoja ljubav,poput večitog jada,poput večitog prekora.Ali ti si na dobrom putu kada meni a i samoj sebi,priznaješ svako osećanje svog srca.Ali nemoj nijedno osećanje nazvati malim,ne nazivaj nijedno nedostojnim!
Dobro je,veoma dobro svako,pa i mržnja,i zavist,i ljubomora,i svirepost.Ne živimo ni od čega drugog doli od naših bednih,lepih,predivnih osećanja,i ako bilo kome među njima nanosimo nepravdu,to je zvezda koju smo ugasili.
Ne znam volim li Đinu.Zapravo, sumnjam.Zbog nje ne bih podneo nikakvu žrtvu.Ne znam umem li uopšte da volim.Znam za požudu,i da tražim sebe u drugima,da osluškujem odjek,da tražim ogledalo,umem da tražim slasti i sve to može da bude nalik na ljubav.
Nas dvoje,i ti i ja,lutamo istim lavirintom,zamršenim stazama naših osećanja,koja su oštećena u ovom svetu zla i zato se,svako na svoj način,svetimo tom opakom svetu.Ali ostavimo jedno drugom snove,znajući kako je rujan i sladak ukus vina snova.
Samo su valjani,bezbedni ljudi načisto sa svojim osećanjima i sa "dometom" i posledicama svojih postupaka,oni koji veruju u život i ne preduzimaju nijedan korak koji ne bi odobravali i sutra i prekosutra.Ja nemam tu sreću da se ubrajam među njih,osećam i postupam kao čovek koji ne veruje u sutrašnjicu i svaki dan smatra poslednjim.
Draga vitka ženo,bez mnogo sreće pokušavam da izrazim svoje misli.Izražene misli su uvek mrtve!Ostavimo ih da žive!Duboko i zahvalno osećam da me razumeš,da je nešto u tebi srodno meni.Kako se to knjiži u knjizi života,da li su naša osećanja ljubav,pohota,zahvalnost,sažaljenje,da li su ona materinska ili detinja-to ne znam.Često žene gledam kao stari prepredeni razvratnik,a često kao dečačić.Katkad je najčednija žena za mene najprimamljivija,a katkad najbujnija.Sve je lepo,sve je sveto i sve je neizmerno dobro što smem da volim.Zašto,dokle,do kog stepena-to je neizmerljivo.
Ne volim samo tebe,ti to znaš,ne volim ni samo Đinu,sutra ili prekosutra voleću i slikaću druge slike.Neću se kajati ni za jednu ljubav koju sam ikad osećao,kao ni za mudrost ili glupost koju sam zbog nje počinio.Tebe možda volim zato što si slična meni.Druge volim jer su sasvim drugačije no što sam ja.
Pozna je noć,mesec stoji nad Saluteom.
Kako se samo smeje život,kako se smeje smrt!
Baci ovo glupo pismo u vatru i baci u vatru tvog Klingsora.

Klingsorovo poslednje leto - Herman Hese



TAJANSTVENE

U zanosu,
zaljubljene žene otkrivaju
svoju tajnu i ona je naša
za ceo život.
Jer, ako Ljubav obmanuti ume,
ako i Žudnja poznaje prevaru,
kada se sjedine lagati ne mogu.

Ti i ja smo se zakleli,
i Žudnja se s Ljubavlju stopila,
a ipak, nikad mi nisi otkrila,
tu nemirnu zagonetku ko si.
Za mene si večno ostala tajna!

Onda si iznenada otišla,
umorna od mene,
i tako mi nanela poslednju bol;
ali deo mene ostao je u tebi zarobljen.
Kad ugledam te izdaleka kako ideš vitka,
ja poželim tu nepoznatu lepu ženu
kao da jednom nismo bili par.

Herman Hese

trener92 trener92 01:19 29.12.2009

Re: ono što ćuti...

houp





Stajala je preda mnom još više kraljevski negoli u mome snu, i njena blizina bila je ljubavna sreća, njen pogled je bio ispunjenje želja.

To je, dakle, bio nov lik u kome mi se ukazala moja sudba, ali ne više stroga, ne goneći me više na usamljenost, ne, već zrela i puna naslade! Nisam donosio nikakve odluke, nisam činio nikakve zavete — stigao sam do svrhe, do visokog mesta na putu, odakle se dalji put ukazivao dalek i veličanstven, težeći ka obetovanim zemljama, osenčen vrhovima drveća bliske sreće, rashlađivan bliskim vrtovima svakog veselja. Kako god da mi je išlo, bio sam blažen što znam da na svetu postoji ta žena, što pijem njen glas i što dišem njenu blizinu. Neka mi postane majkom, draganom, boginjom — samo neka je tu: samo kad je moj put blizak njenom....

...S vremena na vreme postajao sam nezadovoljan i bivao mučen žudnjom. Mislio sam da više neću moći podneti da je viđam kraj sebe, a da je ne obgrlim. I to bi ona smesta primećivala. Kad sam jednom izostao više dana, pa se potom ponovo vratio pogružen, ona me odvede na stranu i reče:

— Nemojte se podavati željama u koje ne verujete. Ja znam šta vi želite. Te želje morate napustiti, ili ih morate potpuno i valjano želeti. Ako mogadnete jednom tako da molite da ste u sebi potpuno ubeđeni u ispunjenje, onda je i ispunjenje tu. Ali vi želite, pa se opet kajete, i pri tome se plašite. To se sve mora savladati. Da vam ispričam jednu bajku.

I ona stade da mi priča o jednom mladiću koji je bio zaljubljen u zvezdu. Stajao je kraj mora, pružao je ruke i obožavao zvezdu, sanjao je o njoj i upravljao je k njoj svoje misli. Ali je on znao, ili je mislio da zna, da zvezdu ne može obgrliti jedan čovek. Smatrao je svojom sudbinom da voli zvezdu bez nade na ispunjenje, i iz te misli izgradio je čitav životni spev o odricanju i o nemoj, vernoj patnji, koja je imala da ga popravi i prečisti. Ali svi njegovi snovi bili su upravljeni zvezdi. Jednom je opet stajao noću kraj mora, na visokom hridu, i gledao je u zvezdu, i goreo je od ljubavi prema njoj. I u trenutku najveće čežnje poskoči i baci se u prazninu, zvezdi u susret. Ali i u trenutku skakanja pomisli još brzo kao munja: ta to je ipak nemoguće! I eno, ležao je dole na obali i bio je zdrobljen. On nije razumeo da voli. Da je u trenutku kad je skakao imao duševnu snagu da čvrsto i pouzdano veruje u ispunjenje, odleteo bi naviše i sjedinio bi se sa zvezdom.

— Ljubav ne mora da moli — reče ona — niti da traži. Ljubav mora da ima snagu da u sebi samoj dođe do izvesnosti. Onda neće biti više vučena, nego će ona vući. Sinklere, vašu ljubav vučem ja. Ako me ona nekad povuče, ja ću doći. Ja neću da dajem darove, ja hoću da budem zadobijena."


Pred mnogim vratima sam čekao,
Na mnoga uha šapnuo svoju pesmu.
I uvek kad se usta jedna predavala
i žeđ bila ugašena, jedna blažena iluzija u grob bi silazila…

Ostalo bi samo telo u prevarenoj ruci.
Poljupci koje strašno moljah,
duge noći koje grozničavo iščekivah…
na kraju behu kao zgažen cvet,
bez mirisa nestala lepota.
Iz mnogih postelja ustao bih tužan
kad je žudnja postala mi navika.

Bežeć' od užitka tražio sam san
opet novu želju i svoju samoću…
taj užitak moje je prokletstvo
jer nesrećnim me čini
da svaki san o njoj stvarnost uništava.

Oklevajući, ruku ka novom cvetu pružam,
da novom uhu svoju pesmu šapnem:

Brani se, najlepša moja, zakopčaj haljinu svoju,
opčini me, izmuči me nikad mi ne reci DA.

blue

"Nedostojan ja sam, nedostojan svake ljubavi,
od nje izgaram ali za nju ne znam.
Ja sam blesak, munja, vatra iz oblaka,
ja sam vetar, oluja, ja sam melodija...

Ja samo uzimam ljubav
i upijam njenu slast,
suze me večno prate,
jer veran nisam nikom nit ikom pripadam.

Odan sam samo svojoj zvezdi
koja me na uništenje priziva,
koja moj užitak u mučenje pretvara
a koju moje srce ipak voli i slavi.

Čarobnjak i zavodnik, to je moja sudbina!
Sejem gorka zadovoljstva što traju tek tren,
Gospod moj i moj vođa je smrt."

Hesse
houp houp 01:59 31.12.2009

Re: ono što ćuti...

trener92


Alikante

Narandža na stolu
Tvoja haljina na podu
A ti u mojoj postelji
Blagi poklon trenutka
Svežina noći
Toplota moga života

Prever

trener92 trener92 14:58 31.12.2009

Re: ono što ćuti...

houp


"Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.

Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti
i čučati i doći ću pijan.

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek na godinu, šta
tako gledaš u mene?

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za trista godina,
pa zar je to neko vrijeme?

Past ću na prozor u spodobi jednog besprizornog
razrokog fotona. Posadit ću se u obliku
prašine, spale nekom s cipela,
na prag tvojih vrata.

A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi. Ne pravi mi
scene. Ljubavnike
ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.

I ostavit ćemo sebi svjetlo. Ta pusti me k sebi.

Ta pusti me već k sebi, pa pusti me već, zašto ti
to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ta to je
grozno dugo, pa ja ću usahnuti umrijeti umrijeti ću od
žalosti, ta molim te ipak otvori ili ću ti ta vrata razvaliti,
kožu ću ti izgrepsti, oči ću ti iskopati

ljubavi moja."

Jiří Šotola



Sve najlepše , houp
houp houp 03:34 01.01.2010

Re: ono što ćuti...

trener92

Obletao je oko mene

Obletao je oko mene
Za vreme mnogih meseca dana i časova
I stavio je najzad svoju ruku na moje grudi
Nazivajući me svojim malim malim srcem
Istrgao mi je obećanje
Kao što se istrže cvet iz zemlje
I zadržao ga u svome sećanju
Kao što se čuva cvet u zimskoj bašti
A ja
Zaboravila sam na svoje obećanje
I cvet je brzo svenuo
Oči su mu se iskolačile
Pogledao me je popreko
I uvredio teško
A drugi je došao i nije mi ništa tražio
Ali me je celu obuhvatio pogledom
U času za njega bila sam naga
Od glave do pete
I kad me je svukao
Dopustila sam mu da od mene čini šta hoće
A nisam znala ni ko je on.

Prever





treneru
ines08 ines08 12:58 27.12.2009

* * *

"...uvek si za jednu nežnost bio lepši
od svih tvojih tuga...."


trener92 trener92 17:00 27.12.2009

Re: * * *

ines08
"...uvek si za jednu nežnost bio lepši
od svih tvojih tuga...."





"
Vratar pokaza na prekidač za električnu svjetlost i poče mrmljati ispriku, ali ga Gabriel prekide:

»Ne treba nam svjetlost. Dovoljno nam dolazi s ulice. A vi budite dobri i uklonite ovaj lijepi predmet«, doda on i pokaza na svijeću.
Vratar ponovo uze svijeću, ali polako, jer ga je začudila takva novotarija. Onda promrmlja laku noć i izađe. Gabriel zaključa vrata.
Ulična svjetiljka bacala je snop sablasne svjetlosti s pro¬zora sve do vrata. Gabriel baci na kauč ogrtač i šešir i priđe prozoru. Gledao je na ulicu da malo smiri svoje osjećaje. Onda se okrenuo i leđima naslonio na komodu. Ona je skinula šešir i ogrtač i stajala je pred velikim ogledalom otkopčavajući steznik. Gabriel je nekoliko trenutaka šutio i promatrao je, onda reče:
»Gretta!«
Ona se polako okrete od ogledala i pođe tragom svjetlosti prema njemu. Lice joj je izgledalo ozbiljno i umorno i riječi mu zanijemiše na usnama. Ne, još nije bio pravi čas.
»Izgledaš umorna«, reče on.
»I jesam malo.«
»Da nisi bolesna ili slaba?«
»Ne, samo sam umorna.«
Otišla je do prozora, stala i gledala napolje. Gabriel ponovo počeka, a onda u strahu da ga ne obuzme plahost iznenada reče:
»Znaš, Gretta!«
»Što je?«
»Znaš onog jadnika, Malinsa?« brzo reče.
»Da, što je s njim?«
»Vidiš, siromah, na kraju krajeva, pristojan je čovjek«, nastavi Gabriel glasom koji nije bio njegov. »Vratio mi je onaj zlatnik koji sam mu posudio, iako to uopće nisam očeki¬vao. Šteta je što se druži s onim Bro-wneom, jer zapravo i nije loš čovjek.«
Sada je drhtao od muke. Zašto je izgledala tako odsutna? Nije znao kako bi počeo. Da li je i nju nešto mučilo? Kad bi mu se malo okrenula ili mu prišla sama od sebe! Bilo bi grubo uzeti je ovakvu kakva je bila sada. Ne, najprije mora vidjeti u njenim očima bar neku strast. Gorio je od želje da zagospodari njenim čudnim raspoloženjem.
»Kad si mu posudio funtu?« upita ona nakon nekog vremena.
Gabriel se jedva suzdržavao da ne plane i ne prokune pi-janduru Malinsa i njegovu funtu. Čeznuo je da je zovne iz dubine srca, da snažno pritisne njeno tijelo uz svoje, da je nadvlada. Ali samo reče:
»Na Božić, kad je otvorio onu malu trgovinu božičnim čestitkama u Henry Streetu.«

samo za tebe ovako
ines08 ines08 21:53 28.12.2009

Re: * * *

trener92

samo za tebe ovako


Tek sada vidim promenu, hvala

Evo i tebi nešto ...
trener92 trener92 22:30 28.12.2009

Re: * * *

ines08
trener92

samo za tebe ovako


Tek sada vidim promenu, hvala

Evo i tebi nešto ...


Mislio sam da bi ti se ta pesma svidela , meni se slušalo tog trenutka, i eto.
Hvala ti
ines08 ines08 23:12 28.12.2009

Re: * * *

trener92

Mislio sam da bi ti se ta pesma svidela , meni se slušalo tog trenutka, i eto.
Hvala ti


Nikad nemam zamerki na tvoj izbor muzike, uvek je pravi

Ovo ja slušam sada
trener92 trener92 23:15 28.12.2009

Re: * * *

Ovo ja slušam sada


Hvala ti
BebaOdLonchara BebaOdLonchara 13:54 27.12.2009

the pillow book

sve ispisati na licu


moj omiljeni film

trener92 trener92 17:02 27.12.2009

Re: the pillow book

BebaOdLonchara
sve ispisati na licu


moj omiljeni film



" Toliko je bio obuzet strašću i žudnjom da je nije čuo kad mu je prišla. Stajala je pred njim jedan čas i gledala ga čudno. A onda, odjednom, podigla se na prste, lagano mu stavila ruke na ramena i poljubila ga.
»Ti si vrlo plemenit čovjek, Gabriele«, reče ona.
Gabriel zadrhta od slasti zbog njenog iznenadnog poljupca i privlačne jednostavnosti njene rečenice i poče je milovati po kosi jedva je dotičući prstima. Poslije pranja kosa joj je bila meka i sjajna. Srce mu se prelijevalo od sreće. Upravo kad je zaželio da mu priđe, ona je došla sama od sebe. Možda su njene misli tekle uporedo s njegovim mislima. Možda je i ona osjetila onu istu silovitu čežnju koju je on osjećao i zatim zaželjela da mu se preda. Sada kad mu je prišla tako lako, čudio se zašto je bio tako plah.
Stajao je i držao njenu glavu u svojim rukama. A onda ogrlivši je brzo jednom rukom i privukavši je k sebi nježno reče:
»Gretta, draga, o čemu razmišljaš?« Ona ništa ne reče i kao da se još uvijek nije posve pre¬puštala njegovoj ruci. On opet nježno ponovi:
»Reci mi, Gretta, što je? Možda znam o čemu se radi? Da li znam?«
Nije mu odmah odgovorila. A onda reče briznuvši u plač: »O, mislim na onu pjesmu Djevojka iz Aughrima.« Otrgla se i otrčala do kreveta. Prebacila je ruke preko naslona i sakrila lice. Gabriel je trenutak stajao nepomičan od iznenađenja a onda joj priđe. U prolazu kraj ogledala ugleda samog sebe u punoj veličini, svoja široka dobro popu¬njena prsa, lice čiji ga je izraz uvijek zbunjivao kad bi ga vidio u zrcalu i svjetlucave naočari u pozlaćenim okvirima. Zaustavio se nekoliko koraka iza nie i rekao:
»Što je s tom pjesmom? Zašto zbog nje plačeš?« Podigla je glavu i obrisala oči nadlanicom kao dijete. Blaže nego što je namjeravao on je upita: »Zašto, Gretta?«
»Sjetila sam se osobe koja je nekada davno pjevala tu pjesmu.«
»A tko je bila ta osoba nekad davno?« upita smiješeći se Gabriel.
»Bio je to čovjek koga sam upoznala u Galwayu kad sam živjela kod bake«, odgovori ona.
Na Gabrielovu licu zamre smiješak. Osjeti kako mu negdje u podsvijesti poče ponovo tinjati pritajena srdžba i kako mu se žilama razbuktala stara strast.
»I u koga si bila zaljubljena?« upita s podsmijehom.
»Bio je to mladić s kojim sam se družila«, odgovori ona.
»Kad sam bila u Galwayu išli smo zajedno u šetnju«, »Zvao se Michael Furev. On je pjevao tu pjesmu Djevojka iz Aughrima. Bio je vrlo osjetljive prirode«.
Gabriel je šutio. Nije želio da ona pomisli kako ga zanima taj nježni mladić.
»Tako ga jasno vidim«, reče ona nakon nekog vremena. »One njegove oči, velike tamne oči! I onaj izraz u njima — onaj izraz!«
»Znači, bila si zaljubljena u njega?« reče Gabriel.
»Kad sam bila u Galwayu išli smo zajedno u šetnju«, reče ona.
Jedna misao prođe Gabrielu kroz glavu.
»Možda si zbog toga htjela ići u Galway s onom dje¬vojkom Ivors?« upita on hladno.
Ona ga pogleda i začuđeno upita:
»Zašto?«
Njen ga pogled zbuni. Slegnu ramenima i reče:
»Što ja znam. Možda da ga vidiš.«
Ona šuteći svrnu pogledom s njega prema snopu svjetlo¬sti sve do prozora.
»On je mrtav«, reče konačno. »Umro je kad mu je bilo tek sedamnaest godina. Nije li strašno umrijeti tako mlad?«
»Čime se bavio?« upita Gabriel još uvijek s podsmijehom.
»Radio je u plinari«, odgovori ona.
Gabriela obuze osjećaj poniženja zbog promašene ironije i oživljavanja uspomene na mrtvog mladića iz plinare. Dok je bio ispunjen uspomenama na ni'hov zajednički skroviti život, pun nježnosti, radosti i čežnje, ona ga je u mislima uspoređivala s drugim. Obuze ea sramna spoznaia o vlasti¬toj ličnosti. Bio je sam sebi smiješan, trčakaralo svojih tetaka, nervozan i dobronamjeran sentimentalan glupan, koji drži govore prostacima i idealizira svoje vlast'te lakrdijaške stra¬sti, kukavan i smiješan jadnik čiju je poiavu ugledao u ogle¬dalu. Instinktivno jače okrene leđa prema svjetlosti, da ona ne primijeti kako mu se čelo obl'lo rumenilom od stida..."

You don`t know what love is
49 41 49 41 13:56 27.12.2009

Ponekad

kroz; trnje, vodu (ledenu), prasinu i znoj, kosmarni san do
samo tako malog.
Neophodnog - vaznog.
trener92 trener92 17:06 27.12.2009

Re: Ponekad

49 41
kroz; trnje, vodu (ledenu), prasinu i znoj, kosmarni san do
samo tako malog.
Neophodnog - vaznog.


Hvala ti ..

" Pokuša da zadrži hladni ispitivački prizvuk, ali čim je progovorio glas mu postade čedan i ravnodušan.
»Pretpostavljam da si bila zaljubljena u tog Michaela Fureyia, Gretta«, reče on.
»U ono vrijeme mnogo sam mu značila«, reče ona.
Glas joj je bio tmuran i tužan. Gabriel osjeti da bi sada bio uzaludan svaki pokušaj da u njoj probudi svoje raspolo¬ženje i poče joj milovati ruku pa reče i on s tugom:
»A od čega je umro tako mlad, Gretta? Od sušice, je li?«
»Mislim da je umro zbog mene«, odgovori ona.
Od tog odgovora obuze ga nejasan strah, kao da mu se tog časa, kada se nadao da će ipak nadvladati, suprotstavilo
izvjesno neopipljivo i osvetničko biće koje je iz svog maglo¬vitog svijeta podiglo mračne sile protiv njega. Ali naporom razuma on se otrese tog osjećaja i nastavi je milovati po ruci. Nije je više ništa pitao, jer je osjetio da će mu sama pričati. Ruka joj je bila topla i vlažna. Nije odgovarala na njegov dodir, ali on je ipak milovao baš kao što je milovao i njeno prvo pismo onog proljetnog jutra.
»Bila je zima« reče ona, »nekako je upravo počela, kad sam se spremala da napustim baku i da odem u zavod. A on je baš tada ležao bolestan u svom stanu u Galwayu i nisu ga puštali da izađe i pisali su njegovim roditeljima u Oughte-rard. Govorili su da ima sušicu ili tako nešto. Nikad nisam tačno saznala.«
Ona za trenutak ušuti i uzdahnu.
»Jadnik«, tiho reče. »Veoma me je volio, a bio je tako
f
lemenit mladić. Izlazili smo zajedno na šetnju, znaš Gabriele, ako je već običaj na selu. Želio je učiti pjevanje, ali nisu mu dopuštali zbog zdravlja. Imao je vrlo lijep glas, siroti Michael Furey.«
»Dobro, i onda?« upita Gabriel.
»I onda kad je došlo vrijeme da napustim Galway i dođem ovamo u zavod, njegovo se zdravlje pogoršalo i nisu me pustili da ga vidim, pa sam mu napisala pismo da odlazim u Dublin i da ću se vratiti na ljeto i da se nadam da će mu tada biti bolje.«
Zastala je časak da svlada uzbuđenje i nastavi:
»A onda, uvečer, uoči odlaska bila sam u kući moje bake na Nuns'Islandu, i spremala stvari za put, kad začuh kako je netko bacio šljunak u moj prozor. Okna su bila tako zamag¬ljena da nisam mogla ništa vidjeti. Otrčala sam niza stepenice i iskrala se kroz stražnja vrata u vrt, kad tamo na kraju bašče, stajao je jadni mladić i sav se tresao od groznice.«
»Zar mu nisi rekla da se vrati?« upita Gabriel.
»Preklinjala sam ga da se odmah vrati kući i rekla mu da će umrijeti na kiši. Ali on je odgovorio da ne želi živjeti. Tako jasno vidim njegove oči, tako jasno! Stajao je na kraju zida gdje je bilo jedno stablo.«
»I je l'otišao kući?« upita Gabriel.
»Da, otišao je kući. I tek što sam provela tjedan dana u zavodu čula sam da je umro i da su ga zakopali u Oughte-rardu, odakle su njegovi. Kad se samo sjetim dana kad su mi javili da je umro!«
Ušutjela je i sva se trzala od jecaja i obuzeta osjećajima bacila se na krevet i zarila lice u pokrivač. Gabriel je još koji trenutak držao njenu ruku neodlučno, a onda iz bojazni da joj ne smeta u boli, pusti je nježno da padne i tiho ode do prozora.
Zaspala je duboko.
Gabriel je naslonjen na laktove gledao neko vrijeme bez ljutnje njenu zamršenu kosu i poluzatvorena usta i slušao nieno duboko disanje. Tako dakle, ona je u svojoj mladosti doživjela tu romantičnu priču: jedan je muškarac umro zbog nje. Jedva ga je sada i zaboljelo kad je pomislio kako je jadnu ulogu, on, njen muž, odigrao u njenom životu. Pro¬matrao ju je dok je spavala kao da nikad nisu živjeli zajedno kao muž i žena. Njegov radoznali pogled dugo se zadržavao na njenom licu i kosi, i kad je pomislio kakva je morala biti u to doba svoje prve djevojačke ljepote, obuze ga čudna prija¬teljska samilost prema njoj. Nije volio priznati čak ni samom sebi da njeno lice nije više lijepo, ali znao je da to više nije bilo lice zbog kojeg je Michael Furey prkosio smrti.
Možda mu nije ispričala čitavu priču. Pogled mu svrnu na stolicu preko koje je prebacila odjeću. Po podu se vukla vrpca iz podsuknje. Jedna je cipela stajala uspravno i samo joj se gornji mekani dio savio. Njen par je bio povaljen na stranu. Čudio se bujici svojih osjećaja prije jedan sat. Što ga je uzbudilo? Tetkina večera, njegov vlastiti glupi govor, vino i ples, veseli oproštaj u predvorju, užitak povratka po snijegu uz rijeku? Jadna tetka Julija! I ona će se uskoro pri¬družiti sjeni Patricka Morkana i njegovog konja. U jednom času zapazio je kako joj je lice oronulo kad je pjevala Ukra¬šena za vjenčanje. Možda će uskoro sjediti u tom istom salonu obučen u crno odijelo s cilindrom na koljenima. Zastori će biti spušteni i tetka Kate će sjediti krai njega i plačući i šmrčući pričati mu kako je umrla tetka Julia. On će u mislima tražiti izraze utiehe, ali sjetit će se samo beznačainih i bes¬korisnih riječi. Da, da, to će se vrlo skoro dogoditi.
Od zraka u sobi osjeti studen u ramenima. Pažljivo se uvukao pod pokrivače i ispružio kraj svoje žene. Jedan za drugim svi će postati sjene. Bolje je preći odvažno na onaj drugi svijet, u punom zanosu neke velike ljubavi, nego nesta-jati i turobno venuti sa starošću. Razmišljao je kako je ona, koja je ležala kraj njega, zadržala tolike godine u svom srcu lik svog dragog i njegov pogled kad je govorio da ne želi živjeti.
Gabrielove se oči ispuniše plemenitim suzama. On sam nikad nije tako osjećao prema nijednoj ženi, ali znao je da takav osjećaj mora biti ljubav. Suze su mu sve gušće navirale u oči i u polumraku on je zamišljao da vidi mladića kako stoji ispod mokrog drveta. I druge su prilike počele izranjati iz mraka. Njegova je duša zaronila u prostranstva u kojima prebiva beskrajno mnoštvo mrtvih. Bio je svjestan njihovog čudnog i lepršavog postojanja, ali ga nije mogao uhvatiti.
I njegova vlastita osobnost gubila se u sivom neopipljivom svijetu. A sam čvrsti i tvarni svijet, koji su ti isti mrtvi jednom gradili i u njemu živjeli, rastvarao se i iščezavao.
Nekoliko laganih udaraca o prozorsko okno nagnaše ga da se okrene prema prozoru. Ponovo je počeo padati snijeg. Pospano je promatrao pahuljice, srebrnaste i tamne, kako su koso padale u svjetlosti svjetiljke. Došlo je vrijeme da pode na put na zapad. Da, novine su tačno pisale, snijeg je pao u čitavoj Irskoj. Padao je na svaki djelić mračne središnje ravnice, na brežuljke bez drveća, na Bog of Allen i još dalje zapadno u tamne buntovne valove Shannona. Padao je tako¬đer na svaki djelić pustog groblja kraj crkve na brežuljku gdje je bio pokopan Michael Furey. Pritiskivao je gustim nanosima nakrivljene križeve i nadgrobne spomen;ke, napa¬dao je na šiljke malih željeznih vrata i na ogoljelo trnje. I dok je slušao kako pahuljice lepršaju kroz svemir, njegova je duša polako gubila svijest, a snijeg je lagano padao na sve žive i mrtve, lagano, kao što dolazi posljednji kraj."

"Dubliners - "The Dead"
James Joyce,
Since I`ve been loving you
Unfuckable Unfuckable 17:12 27.12.2009

Ćutanje

ume biti lepo, ali nije uvek zlato.
Zanimljiva tema, Coach.
trener92 trener92 17:36 27.12.2009

Re: Ćutanje

Unfuckable
ume biti lepo, ali nije uvek zlato.
Zanimljiva tema, Coach.


Ponekad se ćutanjem mnogo više kaže nego ....

"Beskrajna pesma

U ovoj večeri tvoj profil nema preciznih linija
Jer na tvom licu nema međe gde bi počivao tvoj osmeh
Ali on je odjednom u tvojim ustima i ne zna se kako teče
I kad odlazi , nikad se ne može reći da li je još uvek ovde
Isto kao i tvoja reč, od koje nikad ne čujemo prvi slog
I nikad ne prestanemo slušati ono što govoriš
Jer ti si tako bliska u svojoj udaljenosti
Te je uzalud pitati kad je došao tvoj odlazak
Jer nam se čini da si bila ovde celog života
S tim večnim glasom , s tim stalnim pogledom
S tim nepromenljivim obrisom svoga lica

Joaqin Pasos




C'est La Vie

sesili sesili 18:30 27.12.2009

Re: Ćutanje

Nijedna reč nije dovoljno nežna da bude tvoje ime... Dirnula me je Gabrielova priča, a nije obećavalo na početku.
jesen92 jesen92 01:28 28.12.2009

Re: Ćutanje

...neznost i cutanje.....

mirelarado mirelarado 01:54 28.12.2009

Re: Ćutanje

Jесени, поздрав и .

trener92 trener92 02:02 28.12.2009

Re: Ćutanje

sesili
Nijedna reč nije dovoljno nežna da bude tvoje ime... Dirnula me je Gabrielova priča, a nije obećavalo na početku.


Joyce te ,,polako.uvodi ..naizgled neprimetno, čini se nevažnim detaljima ,koje slika pred tobom, i odjednom osetiš atmosferu koja je opisana kao da si tamo u tog trenutka, poznajući sve likove koji se pojavljuju.
jesen92 jesen92 02:43 28.12.2009

Re: Ćutanje

mirela, nece trener da se naljuti za trol.....premotavala sam onaj snimak sa "zurke" i nisam mogla da utvrdim koja si ti....a bas me zanima kakav sam "psiholog"....javni mi na pp ako hoces

mirelarado mirelarado 03:14 28.12.2009

Re: Ćutanje

jesen92
mirela, nece trener da se naljuti za trol.....premotavala sam onaj snimak sa "zurke" i nisam mogla da utvrdim koja si ti....a bas me zanima kakav sam "psiholog"....javni mi na pp ako hoces


Jави ако си схватила која сам и да ли се уклапам у замишљени профил. :))


trener92 trener92 03:57 28.12.2009

Re: Ćutanje

mirelarado
jesen92
mirela, nece trener da se naljuti za trol.....premotavala sam onaj snimak sa "zurke" i nisam mogla da utvrdim koja si ti....a bas me zanima kakav sam "psiholog"....javni mi na pp ako hoces


Jави ако си схватила која сам и да ли се уклапам у замишљени профил. :))




Pa da , a meni niko ništa neće da kaže . Još su mi tamo obrisali i komentar , jer sam se malo "previše"( po njihovoj proceni), šalio,
Nije važno!
trener92 trener92 03:59 28.12.2009

Re: Ćutanje

jesen92
mirela, nece trener da se naljuti za trol.....premotavala sam onaj snimak sa "zurke" i nisam mogla da utvrdim koja si ti....a bas me zanima kakav sam "psiholog"....javni mi na pp ako hoces



Evo da ti pomognem, ona koja nije margos ( a ne znam ni koja je margos )
mirelarado mirelarado 04:22 28.12.2009

Re: Ćutanje

trener92
Evo da ti pomognem, ona koja nije margos ( a ne znam ni koja je margos )


Следећи пут дођи и све ћеш сазнати. ;-)


trener92 trener92 04:39 28.12.2009

Re: Ćutanje

mirelarado
trener92
Evo da ti pomognem, ona koja nije margos ( a ne znam ni koja je margos )


Следећи пут дођи и све ћеш сазнати. ;-)



Uspeo sam da se "teleportujem iz istočnih zemalja" , u neko vreme , pa dok sam došao kući
Ma došao bi ja i onda ali , niko ništa nije odgovorio ,kada sam pitao koliko je predviđeno da traje Doduše bilo je oko 22h uveče , pa bi mi trebalo autom oko dva sata do Begeša, tako da je bilo teško izvodljivo.( kasno Marko ...

edit: ja mislim da sam te prepoznao , iako je jako kratko snimljeno, evo baš sada gledam ponovo!
mirelarado mirelarado 01:46 29.12.2009

Re: Ćutanje

Још један лепи поноћни блуз за вечерас:



trener92 trener92 01:49 29.12.2009

Re: Ćutanje

mirelarado
Још један лепи поноћни блуз за вечерас:



Hvala Mirela
angie01 angie01 17:40 27.12.2009

hej,

koje iznenadjenja,..pozanejm Mitu i nju, kojoj je napisano!

trener92 trener92 00:40 28.12.2009

Re: hej,

angie01
koje iznenadjenja,..pozanejm Mitu i nju, kojoj je napisano!



Bilo mi je zadovoljstvo , jednom prilikom na sajmu knjiga , davnih dana, vidim i čujem neke od stihova pokojnog za mene nezaboravnog pesnika Mite Golića.
. Utisak koji sam stekao o njemu i na osnovu onoga što sam video, je neka dobrodušnost , i možda čežnja . koja se oseti u vazduhu .

U to ime jedna lepa pesma

Robert Cray - Will You Think of Me
angie01 angie01 18:22 28.12.2009

Re: hej,

pokojnog


:((((((((((((((((((,

eto, ja u odsustvu propustila,

bash me pafnu,

evo, chula sam se s njom, pa mi je isprishala-bash tuzno!

bejah jednom davno u njegovoj kuci u Mokrinu i posle u nekoj chardi sa ciganima do ujutro-dodushe, sestra Vera je bila domacica.
trener92 trener92 19:15 28.12.2009

Re: hej,

angie01
pokojnog


:((((((((((((((((((,

eto, ja u odsustvu propustila,

bash me pafnu,

evo, chula sam se s njom, pa mi je isprishala-bash tuzno!

bejah jednom davno u njegovoj kuci u Mokrinu i posle u nekoj chardi sa ciganima do ujutro-dodushe, sestra Vera je bila domacica.


Da, tužno je , i bio je nekako blag u svojim stihovima, čudni su ti Mokrinski vetrovi.
miloradkakmar miloradkakmar 19:27 27.12.2009

Treneru,

hvala ti za Mitine stihove.
možda će još nečije možda

biti lepše od svih nečijih zauvek

možda će još nečije jednom

biti strpljivije od svih nečijih neću
trener92 trener92 00:51 28.12.2009

Re: Treneru,

miloradkakmar
hvala ti za Mitine stihove.
možda će još nečije možda

biti lepše od svih nečijih zauvek

možda će još nečije jednom

biti strpljivije od svih nečijih neću


Hvala tebi Milorade, a i kako bi drugačije kad je bio ....

ovako je o njemu govorio Đorđe Randelj:

"Rođen je u Mokrinu, selu koje je samo na prvi pogled kao i svako drugo selo, ali poznata je fraza da ima nešto valjda u mokrinskom vazduhu što ga izdvaja od drugih.
Tamo je Mita kao neki Geteov Ekerman bio ekskluzivni čuvar uspomena u virtuelnom muzeju Miroslava Antića.
Postoji neki mokrinski nišan kroz koji se gleda malo gore kako bi se tim putem krenulo ostavljajući veći i dublji trag. Mokrin je uvek bio pun pesnika, a svi oni su imali svest da se može nešto lepše i čudnije napraviti od ovog života."

Za njih dvojicu ...samo ovako

melpomena9 melpomena9 17:16 28.12.2009

...

ovo je divna dzojsova prica..kako si izabrao pravu treneru..otputovah.
trener92 trener92 19:27 28.12.2009

Re: ...

melpomena9
ovo je divna dzojsova prica..kako si izabrao pravu treneru..otputovah.


Učinilo mi se da će biti dobro postaviti ovako kroz komentare( razmišljao sam odavno da je postavim) i drago mi je da ti se dopada, iako sam razmišljao da postavim nešto drugo ( , ali to će biti neki drugi put!
Hvala ti što si ovde , postaviću jednu lepu pesmu za tebe ( malo kasnije .)

Perfect Waves
rape70 rape70 17:12 28.12.2009

Trener...

Hvala ti na divnim stihovima, kojim nas "hraniš".

-Jesi l' čuo da će sutra padati dinari s neba?
-Nisam.
_A jel' veruješ da ima tica sto donosi kolače?
-Ne verujem
-Jesi l' čuo da ima negde da je stalno leto?
-Nisam.
-A jel' veruješ da u radijo živu mali ljudi?
- Ne verujem.
-Marš iz našeg sokaka kad ne umeš da sanjaš! Da te pokrljam napola k'o lebac...Eto!

Mika Antić
trener92 trener92 20:02 28.12.2009

Re: Trener...

rape70


Hvala tebi i na ovoj Mikinoj, a od njega ću pripremiti jednom nešto posebno !

Za sada ovako :


"Znaš kako se ja zovem?

Ne kao ime i prezime,

vec kao svetlosni znak!

Šta je uopšte ime?

Ono je naša mogućnost

da letimo kroz prostore

kao opiljci svemira

I da plodimo cvetanja

Veštinom poverenja

I majstorijom nade.

Znaš kako se ja zovem?

Ne kao ime i prezime

već kao boja života,

načinjen od iskonske vatre

Misleći je, ja plamtim.

I čuvam u tom požaru način

paljenja zvezda.

Otud i takve čarolije

u dubini mog srca.

Znaš kako se ja zovem?

ZOVEM SE ČEKANJE TEBE!"


Still you turn me on
dunja73 dunja73 00:19 29.12.2009

bla bla bre..

ma sta cutanje , kakvo cutanje ...mora se govori ..
i to ..do tancina..sazeto , kratko , jasno i glasno..tako je - dabome..





trener92 trener92 01:41 29.12.2009

Re: bla bla bre..

dunja73
ma sta cutanje , kakvo cutanje ...mora se govori ..
i to ..do tancina..sazeto , kratko , jasno i glasno..tako je - dabome..



Pa i to si u pravu nekad je bolje reći ....
može svašta da se dogodi
dunja73 dunja73 11:48 29.12.2009

Re: bla bla bre..

Pa i to si u pravu nekad je bolje reći ....
može svašta da se dogodi





ps
I Srecna Ti Nova.!!
mariopan mariopan 12:58 29.12.2009

Re: bla bla bre..

Hvala ti za ovaj divan blog i srecna ti Nova
jasnaz jasnaz 13:23 29.12.2009

pričaj sa njom

trener92 trener92 19:31 29.12.2009

Re: bla bla bre..

dunja73
Pa i to si u pravu nekad je bolje reći ....
može svašta da se dogodi


ps
I Srecna Ti Nova.!!

Hvala , i tebi sve najbolje !

Oye
trener92 trener92 20:30 29.12.2009

Re: pričaj sa njom

jasnaz


"Na početku... pre nego što je početak počeo,
mnogo pre toga,
kada je svemir smatran samo snom ludog čoveka...
postojao je samo Devojčin glas.
Niko nije mogao da čuje Glas jer niko nije postojao.
Trebalo je da se pojavi neki čovek, neko, ko će prvo otkriti svemir.
Kada je najzad taj dan došao,
kada je Devojčin Glas postao umoran od dozivanja,
Jedan Čovek ga je čuo...
To je bilo na samom početku.
Išao je prema glasu,
mada nije znao kome taj glas pripada, nije znao ni da postoji Devojka, neko ko se razlikovao od njega...
I Čovek i Glas su se podjednako umarali.
Niko ne zna koliko je godina moralo da prođe,
dok se Jedan Čovek i Devojčin Glas nisu susreli. "

Mika Oklop "C.A blues

trener92 trener92 20:37 29.12.2009

Re: bla bla bre..

mariopan
Hvala ti za ovaj divan blog i srecna ti Nova


Hvala ti mariopan , želim ti sve najlepše



jasnaz jasnaz 13:21 29.12.2009

strah nosi bajno


pa je obučem


kada se plašim:

i gledam kako ne primećuju.........




trener92 trener92 20:15 29.12.2009

Re: strah nosi bajno

jasnaz

pa je obučem


kada se plašim:

i gledam kako ne primećuju.........






"To je ljubav.
Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu.
Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je.
Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.

To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, užas življenja u budućnosti.

To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.

Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.

Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne žene me odaje.

Boli me jedna žena svuda po telu."
Borhes

gordanac gordanac 21:48 29.12.2009

reči i ...

trener:

"Na početku... pre nego što je početak počeo,
mnogo pre toga,
kada je svemir smatran samo snom ludog čoveka...
postojao je samo Devojčin glas.
Niko nije mogao da čuje Glas jer niko nije postojao.
Trebalo je da se pojavi neki čovek, neko, ko će prvo otkriti svemir.
Kada je najzad taj dan došao,
kada je Devojčin Glas postao umoran od dozivanja,
Jedan Čovek ga je čuo...
To je bilo na samom početku.
Išao je prema glasu,
mada nije znao kome taj glas pripada, nije znao ni da postoji Devojka, neko ko se razlikovao od njega...
I Čovek i Glas su se podjednako umarali.
Niko ne zna koliko je godina moralo da prođe,
dok se Jedan Čovek i Devojčin Glas nisu susreli. "

Mika Oklop "C.A blues"

"To je ljubav.
Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu.
Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je.
Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.

To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, užas življenja u budućnosti.

To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.

Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.

Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne žene me odaje.

Boli me jedna žena svuda po telu."

Borhes


...
o je
blues brother
malo nedostaje pa da dodam još i Herman Hese ovde, sve u isti komentar (a o Miki Antiću i da se ne govori), jedna fina trilogija iz četiri dela. Pa, pošto si već stavio "Slovensku" (o je, o je, o je) onda ću da kompletiram i tu trilogiju iz četiri dela sa još tri muzike...

MARIM JA
LJUDMILA
ČIVUTSKI VRT
trener92 trener92 03:56 30.12.2009

Re: reči i ...

gordanac

MARIM JA
LJUDMILA
ČIVUTSKI VRT


"Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti.
Pre svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad.Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.
Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica.
Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha.
Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon.
Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni.
Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći.
Moja usamljenost je sada apsolutna.
Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pevanja.
Sad moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri.
To je samo Ona znala.
A nije znala da zna.
Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore.
Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene.
Kada bih samo mogao pobeći od onoga što sam rekao!
Živim u užasnom strahu.
Bojim se da govorim, da pišem.
Svaka me reč može ubiti.
Ja sam najveći deo svojih pesama napisao pre nego sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu peva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje.
Sada moja poezija gubi svaku vrednosti i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja.
Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene.
Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo.
Poraz ne može biti pobeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar.
Ja više ne umem da pišem.
Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće.
Sećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih "Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik".
Tek sada vidim koliko je to tačno.
Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno.
Ali ova užasna patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko.
Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro.
Ali ja ne verujem da ću je nadživeti.

Želi ti sve najbolje Branko

P.S
Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj.
Bilo šta.
Ne u vezi sa mnom.
Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati
Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti.
Ako prestanem da mislim o njoj počeću da mislim o smrti.
Ponoć je.
Doviđenja.
Branko "
Miljković

"...ne lomite mi bagrenje
pod njima sam je ljubio
bosonogu i odbeglu od sna..."




jasnaz jasnaz 11:19 31.12.2009

a sad: pucketanje (bez lomljenja) !

trener92 trener92 15:15 31.12.2009

Re: a sad: pucketanje (bez lomljenja) !

jasnaz


zar je tako nešto moguće

"Tri velika jablana

i jedna zvezda.

Tišina

nagrizana od žaba

nalik je na ispisani veo

sa zelenim mrljicama.

U reci,

suvo drvo procvetalo

u krugovima koncentričnim.

I sanjario sam iznad voda

o maloj crnki iz Granade.




Lorca
"

želimti20:10

kole_cat kole_cat 03:06 30.12.2009

ruzicasti stihovi

.
.
.
...
Mi smo samo izgubljene duse
Koje plivaju u posudi za zlatne ribice
Iz godine u godinu, nocu i danju
prelazeci istu putanju.
I sta smo nalazili na mahove,
Iste stare strahove


Wish you were here - Pink Floyd

Sve najbolje u Novoj Godini za Trenera i drustvo
sa manje karasevdaha a vise sevdaha(trola)...
trener92 trener92 04:41 30.12.2009

Re: ruzicasti stihovi

kole_cat

Sve najbolje u Novoj Godini za Trenera i drustvo
sa manje karasevdaha a vise sevdaha(trola)...

Hvala ti Sve najbolje i tebi

"Ono što me je snažno privlačilo nije neka spoljna lepota koja se može meriti opštim kriterijumima ili količinom, već ono nepromenljivo, što se nalazi duboko unutra.
Kao što neki ljudi potajno vole oluje, zemljotrese ili nestanak struje, tako ja volim to nešto neopipljivo što mi upućuju pripadnice suprotnog pola.
Nazovimo to magnetizmom.
To je sila koja te hteo ne hteo, ščepa i usisa.
Ta sila bi se najpre mogla uporediti sa mirisom parfema.
Možda čak ni onaj koji se bavi spravljanjem parfema ne bi mogao da objasni kako se stvara miris koji poseduje takav magnetizam.
Ni nauka ne može to da objasni.
Jedan miris privlači možda pedeset od sto ljudi, a neki drugi miris verovatno privlači onih preostalih pedeset.
Ipak, na svetu postoje i mirisi koji silovito privlače samo jednog ili dva čoveka.
To su posebni mirisi, a ja sam imao moć da ih iz daljine jasno namirišem.
Znao sam da su mi suđeni.
Tim devojkama sam hteo ovo da kažem:
Slušaj, ja znam! Možda niko drugi nije shvatio, ali ja - jesam!"

Haruki Murakami




topcat topcat 04:44 02.01.2010

Mačak,

rođendandžijo

Sretna ti Nova godina!

trener92 trener92 05:14 02.01.2010

Re: Mačak,

topcat
rođendandžijo

Sretna ti Nova godina!


A ja sve gledam gde da ti pošaljem čestitku!



Sretna i tebi !
Kako si se provela ?
topcat topcat 05:17 02.01.2010

Re: Mačak,

trener92

Kako si se provela ?


Iznenađujuće lijepo - kako to obično biva kad ništa ne očekuješ i kreneš bez plana. ; ))
Hau abaut ju?


trener92 trener92 05:28 02.01.2010

Re: Mačak,

topcat
trener92

Kako si se provela ?


Iznenađujuće lijepo - kako to obično biva kad ništa ne očekuješ i kreneš bez plana. ; ))
Hau abaut ju?




Arbajt! , jako lepo ! Zato sam na kompu , ali završavam ( nadam se uskoro ) ...



Ovo nisi čula odavno

topcat topcat 05:36 02.01.2010

Re: Mačak,

trener92
Ovo nisi čula odavno

Nisam, istina.
Baš si zamislio da me razbiješ, ha? ; ))

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana