Hronika

Priče...

baka Evdokija i unuka Djina RSS / 27.12.2009. u 22:01

 

Hvala mom svekru, gde čuo i gde ne čuo

Ja se zovem Evdokija, svi me zovu Seka, imam 89 godina i rodila sam četvoro dece, jedno mi ostalo da ga anđeli čuvaju, odneo ga šarlah, troje su me učinili bakom i prabakom, a sad mi je i praunuka trudna...

Crnogorac2.gif

E, deco moja, šta se sve dešava...

Ja se zovem Evdokija, svi me zovu Seka, imam 89 godina i rodila sam četvoro dece, jedno mi ostalo da ga anđeli čuvaju, odneo ga šarlah, troje su me učinili bakom i prabakom, a sad mi je i praunuka trudna... Vidim ja da ova moja unuka, Djina, malo-malo pa mrko gleda u kompjutor, pa je pitam šta je... Dade mi naočare, ja pročitah.... Gospod nek im oprosti, tim zlotvorima bez duše, mi žene nećemo! Svaki dan, kad ima ko da mi pusti, ja čitam, sve sam priče pročitala, i moram reći, tugo, da je moj porođaj, pre 71 godine, u Crnoj Gori bio blagoslov i blaženstvo. Porodila sam se u kući, bez struje i vode, noću, uz petrolejku i bila sam najsrećnija pod nebom! Čitam tu, kod vas, kako je neka majka zamerila Crnogorcima nešto, pa me svrbi jezik da kažem kako je to rađati kod PRAVIH Crnogoraca...

Jesen na Bjelim poljima je kao u Srbiji ciča zima! Oktobar, to je 50 km od Kotora u planinu, duva toliko da lomi... Ja mlada, 19 godina, iz Kragujevca, završila malo škole i dadoše me mom lepotanu, Mitru, da me vodi kući... Joj mene kad sam videla gde sam se udala... Visoko, daleko.... Pola godine kasnije, ja se malo svikla kad mi nema mesečnice. Svekrva mi dade neki čaj, ja dušu povratih, a ona se smeje, kaže, biće to dobro, jaka si, i noseća... Ama peti mesec sam bila ko steona krava, veći stomak nego ja cela, a samo mi se spava, gde sednem tu sam već zaspala... A mislila sam da me svekar i ne voli mnogo, sve me gledao ispod oka, pa kaže ženi njoj ne daj nikakav posao, ta će i suknju da zapali, samo spava... Osmi mjesec, ja više i ne izlazim iz kuće, to je septembar a ja kao omamljena, samo otvorim oči da idem napolje sporadi sebe i kad mi svekrva donese da jedem, a hranila me kao dete, sve u krevetu i kuvano... Maše sirota glavom, kaže da nije dobro tolika beba, puknuću...

Na dve nedelje pre porođaja, umre mi svekrva. Svekar dovede žene iz sela da je opreme i obuku, sutra je ukop, došle i narikače i krenile od puta da kukaju. Izlete svekar sa puškom, viče, ko zakuka da će mu skiniti glavu, noseća mu snaja u kući, straviće se i ona i djete... Nije dao ni kovčeg ni mrca u kuću, sve vozi po kiši u crkvu...

Dve nedelje kasnije, ja vidim, krenulo... Bila je tu sa mnom strina, da redi kuću i da se nađe meni, ja ne ustajem više nego tri puta na dan. Počelo je oko podne, ja bi da ćutim, ama ne može, boli da mrem, a živa sam. Tu noć, dođe svekar, kaže, ja ću spavati u štali kod krava a ti se deri koliko ti trebuje, ne stidi se od mene, znam da stežeš zube od srama... plačem ja od bola, od muke...

Jutro je, ništa bolje, a ona strina što me čuva samo viče ćuti, tako mora, ćuti tako treba... Vidim ja njoj je samo da ja ćutim i da je ne grdi moj svekar što se mučim, vidim ja da je moja glava na tankom... Skupim suknje i otvorim onaj prozor što gleda na štalu, viknem koliko mogu Danilo, oče, pomagaj, umreh!! Da kažem da mi je muž bio poslom na moru i da smo bili sami svekar, strinka i ja. Izlete, kao da je obučen sedeo uza vrata, ulete u kuću, a ja klečim, plačem, kažem pucaj mi međ oči, ja više ne mogu... On ne zna kuda bi, gde da me prihvati, kaže možes li do mraka da mi obećaš da ćeš biti jaka, a ja prežem konja i idem po doktora... Ja samo ponavljam pomagaj, pomagaj... Doveo je doktora pre mraka, polomio konje ali ga je doveo... Stisnu doktor, pritisnu negde, nešto, ne znam, izađe devojka, čujem plače, živa je... Strinka zlurado cikće kroz vrata da je žensko, džaba si platio doktora, svekar pita za mene... Doktor kaže da ima još jedno djete, rađa se i dečak... Čujem strinku kako ih pere, mene doktor ušiva, govori da ne puštam muža u postelju bar dva meseca, da sam jadna kao krpa pokidana... Svekar kao lud, samo pita za mene, jel živa zdrava...

Sutra ujutru, svekar sedla konja doktoru, daje mu tri dukata i prati ga... Kad se vratio, strina mu govori da svima kaže da je dečak stariji, da ga ne bude sramota, prvo pa žensko... Joj, te reči da ste čuli, tu viku i prasak... Gađao je zdjelom, kašikom, ma i kamenom bi da ga je bilo u kuhinji... Kletinjo, zmijo, veštice, da su obe devojke neka su žive, to su deca iz moje kuće!!! Oterao je bez dara i pratnje...

Devojčica mi je imala neku kožnu bolest, tada nije bilo apoteka kao danas, mazali smo je ovčijom mašću a deda je išao u Kotor i kupovao svilu, da je sve povijam u svilene pelene i povoje da mu ostane prva unuka... Kad se moj muž vratio, kad je čuo kako je bilo, jako se uplašio... Kad su prošla skoro dva meseca, usred zime, ja nešto prokrvarila... Šta ću sad? Nema više doktora blizu, ono je bio doktor u gostima, na slavi kod rodbine, što me porodio, sad je doktor u Kotoru, a to je dan i po puta tamo i toliko nazad, sneg je do kolena... Ja se stisla, kažem mužu da meni, onako, ženski, nije baš dobro, da me odvede bar kod babice u selo da me pogleda... Skoci muž, Mitar moj lepi, sva mi deca na njega krupna i visoka, ode da preže kola... Ja motam decu, šta ću, moram ih poneti, nije selo daleko, ama nema ko da ih pazi, sami smo sa svekrom... Vidim, eto mog svekra vraća se u kuću, sa vrata gruva... snajo, tebi to nešto od poroda? Ma jeste, kažem, nije strašno, no me strah... Slušaj, kad nemaš pameti ko ni ćurka, danima se savijaš do crne zemlje, nijesam ja ćorav! No, idite po Smilju (komšinica na 5 km, mlada devojka od 16 godina, ali ima petoro mlađih pa zna oko beba), pa ćemo Smilja i ja paziti djecu a ti i Mitar pravac Kotor! Ja sam te pravu uzeo i doveo, ne dam da me tvoja majka kune! Tresnu vratima i ode... Tri dana smo muž i ja bili u Kotoru, kad sam došla Smilja me dočekala mrtva umorna... Priča, kako je đedo ložio peć, pola šume izgorjelo da se djeca ne prehlade njemu na dušu, kako je budio svakih sat vremena, po vascijelu noć, da vidi djecu i da ih obiđe, kako je terao da ih hrani i kad ćute, da ne budu gladni...

Odužih, a nisam htela. Pazio me, i svekar i muž, kasnije sa drugom djecom, pa i kad smo prešli u Srbiju, u Beograd da živimo, i kad je rat bio i posle... 

Eto, tako su se djeca radjala u Bjelim poljima... Hvala mom svekru, gde čuo i gde ne čuo...

A vi deco... Nek vam je Gospod u pomoć... Izgleda da svaka ima svoju strinku da je pakosti i mustra, ama nema svaka svekra da je brani...

Čuvajte se deco, pozdrav od Seke.

 

Kako sam se udala za Mitra mog lepog

Ama, moram to od početka, a ti kad pričaš recept za kolače jel' kažeš muti jaja i brašno ili prvo veliš kakva jaja, kolika, pa koliko komada, pa koje brašno, koliko... Mora od početka!

Dakle, ja sam se rodila oko Nove godine 1919. ili 1920, kako računaš, jer ti jedan pop piše po starom a jedan po novom kalendaru... A kuća je imala dva domaćina. Moga oca, Jevrema i njegovog brata Dušana. E, taj je Dušan preživeo rat i glad i Albaniju, i Albance, da su im duše u paklu a deca na robiji, daće višnji! Pa od svega toga nije mogao da ima decu, a imao je ženu Latinku, svi smo je voleli, na leba da je mažeš koliko je bila dobra. A moja majka, iz jake kuće, rodila mom ocu troje, četvoro, ne znam sigurno, to se tad nije pričalo i sva joj deca mlada ostala anđelima... Ostala sam samo ja, i to me strina Latinka uzela majci iz porođajne postelje i rekla da će ona da me gaji jer moju majku neko ureko. I eto, samo ja ostala i izrasla.

A školu nisam završila, samo 4 razreda, nije otac smeo da me da u Kragujevac jer su mu govorili da sam mnogo lepa i sočna, jedra pa da me neko ne otme ili ne dočeka u mraku...

A stric je bio majstor za bunare, veliko imanje, mnogo zemlje a ja jedinica, to se kazalo miraždžika. A rintala sam kao sluga, nije otac dao da se mazim i kmezim. Opet, Mitar je bio u Beogradu, na školi sa mojim komšijom iz sela, učili trgovačku akademiju zajedno, delili pršut iz Crne Gore i kajmak iz Bagrdana pa ga doveo da zajedno slave Božić...

E, kad sam ga videla na Sv. Stevana pred crkvom... Štono reče moj unuk, ma nije mi bilo dobro! Visok, lep, joj, lep kao upisan, kosa kratka, sjajna, crna a koža mu bela ko da ga mesečina rodila... Pošaljem strinu i majku u komšiluk da ga vide... Na pola puta sretnu se komšinice, jedne pošle da gledaju mene a ove moje da vide momka...

Tri dana smo se gledali, svako jutro na jutrenju u crkvi, nije mi bilo teško ni po tom snegu da idem u bagrdansku crkvu tih 5 kilometara... 5, ej, a peške u kundurama, nema čizama termo kao sad...

Treći dan dovede ga komšija Boško kod mog oca, kao da pitaju za nešto za setvu... Kaka te setva spopala, smeje se moj otac, seje se za tri meseca, nego oće li taj tvoj da ga uzmem za prizetka u kuću, na imanje, da ne ostane kuća prazna ili da je vodi kod sebe, znam ja moje Evdojče, a samo nju imam pa je maza i gazda u kući... Smeje se moj otac, sve mi ova moja Djina na njega nasmejana, i moj Mitar se smeje, pita jel' može malo da priča sa mnom pa da vidimo...

E taj je raspust kratko trajao pa smo se dopisivali, lepo, dopisnica pa peške u poštu u Bagrdan... Javlja mi Mitar da će opet doći za Uskrs i da je dobio dozvolu od oca da me prosi i ugovori kad da dođu njegovi iz Crne Gore, ako moj otac oće da primi prosca...

E tu nastaju moje slatke muke, moja majka u 44 godine opet nosi! Stidi se, već joj je vreme da nuna unuče a ona trudna... Tad je ustvari nju bila sramota da se sazna da je muž gazi ko pevac morku u proleće, a čula sam ih ja noću kad škripi patos...

Tako ti ja pišem Mitru da dođe pa da se dogovaramo kako ćemo... I došao, sam, pravo kod mog oca! Lepo ga pita jel' može njegov otac da dođe u zvaničnu prošnju, moj mu otac objasni da više nisam miraždžika i da čeka još jedno dete...

Oćeš sad da pitaš kad sam zavolela mog Mitra? Kad je reko da me voli i da me uzima taman da nemam ni košulju! Otac njegov mu je rekao da uzme devojku, taman da kad je dovede kući na sebi nema ništa do prašinu sa druma! I tako oni dogovoriše da na jesen, posle Gospojine dođe Danilo da me vidi i vodi... I još mu moj otac rekao da će biti svadba po šumadijskom, ako ću ceo vek da vekujem po crnogorskom, bar da me još uda po svom.

I tako dođe leto... Moja majka rodi na Ognjenu Mariju sina, Svetozara... I imala je od njega i unuke i praunuke, da ne dužim...

Dođe Danilo, sav obučen po crnogorski, sa 30 svatova, a svi pod oružjem ko da će da me biju a ne da me moji daju od srca! Smestismo ih po selu, tada se u svatove išlo kod nas na selu u nošnji a ne u odelu... Ugovorismo svadbu za sledeću nedelju, za 9 dana, a do tad ih gosti moj otac, otvorio vino starije od mene i rakiju iz podruma da se pokaže ko je Jevrem i kad se udaje Evdokija od Popovića...

U tu prvu nedjelju odosmo kod popa u crkvu, na predbračni ispit i da se objavi na jutrenju da smo verenici, a to se tada radilo da se da prilika tračarama da sve loše šta ima ispričaju familiji, da se kida na vreme ako je devojka loša ili momak ne valja...

U sredu počelo da se peče i kuva, mesi, samo je drva potrošeno ko za seosku slavu! Mene oterali kod strine Latinke u kuću, ja pakujem darovninu, sve u kovčege što mi stric pravio od bukovine, dvoja kola sam napunila da su volovima kičme pucale! I krevetac, kolevku i to se davalo za miraz... U subotu mi došle sestre neudate iz familije da malo kao plaču i da me kao spakuju... A u nedjelju... To tebe zanima, znam ja... Ovako...

Prvo, ujutru popeše se moja braća od tetaka na najviše drvo u dvorištu da zakače jabuku na motku pa na drvo. Kad su ušli njegovi svatovi u dvorište, već je oko 100 ljudi bilo tu da ih čeka. Prvo su morali da skinu metkom jabuku, jer ako jabuku ne mogu da potreve, a kako će mladu? Skide je Mitrov stric iz druge ruke... Tad su dobili slatko, vodu, pa posedali za stolove u dvorištu, ali za prazne stolove!

E, tada najmlađa od devojčica u familiji pušta pevca u dvorište, a oni moraju da ga uhvate živog, da se vidi da su zdrava porodica, bistri i vešti... Tad su dobili da jedu nešto malo, pite i meze.

Onda moja braća od tetaka iznesoše džak kuruza koliko sam ja teška, dadoše Mitru da ga obnese tri puta oko kuće, jer ako ne može džak kuruza u mojoj težini, kako će me nositi na grbači ceo život i brinuti o meni i deci?

Posle dođoše babe iz porodice, pa ga skoliše, svaka nešto pita i priča i vuče ga za rukav, da se vidi dal' je momak bistar da čuje i kaže... Tako se proveravalo zdavlje u pamet...

Onda ustaje moj otac i kaže Mitru da uđe u kuću i uzme sebi ženu... Na vrata stadoše moji bratanci i braća iz familije, pa traže otkup, pa sve ovako: zna da kuva, od slame može da posluži slavu na čast mužu, daj za to dukat, pa čestita je, ni jedan joj cvet pod prozorom nije zgažen (niko se nije noću uvlačio kroz prozor - Djina), daj i za to dukat, pa pun joj jelek grudi a suknja zategla, ima i kuk i bedro, rodna je, daj dukat za sinove što će ti roditi, pa tako izvukoše desetak dukata, da se zna da nije on iz puste kuće, da ima i on i u kesi i u glavi i da mu se utuvi koliko ja vredim, jer ti to muško slabo zna kad ne plati suvim zlatom...

Kad je sve bez reči platio, izvedoše mene... E, tu ide svekrva, ali pošto je ona bila bolešljiva pa nije došla, to je svekar uradio, i to je jedino bilo po njegovom na celoj svadbi, darivao me ogrlicom od dukata i brzletnom (narukvicom) od zlata... Pa pođosmo u crkvu, mi na kolima a ostali kako ko, bliži kolima a ostali peške...

Kad je pop obavio svoje, vratismo se kući kod mog oca... Opet je svekar mesto svekrve, dao mi sito sa malo žita i jabukom, da prebacim preko kuće, sad da se vidi da sam i ja jaka i zdrava... I stavili ga da sedne na stolicu, da me uzme u krilo, na koleno pa mu prosuli vodu pod stolicu, kao upiškio se od sreće što ima snaju...

Igrali su i pevali do jutra, a ujutru je doručak za poslušnike, to su one komšije i prijatelji koji su jako bliski sa porodicom pa nisu gosti nego služe goste, a ujutru ja i Mitar služimo njih kao zahvalnost...

A još od običaja je bilo i da nosim okolo gostima jabuku i svako zabode dinar ili dukat u nji, to su pare za mladu, njene, samo njene pare....

To vece, kad su gosti otišli kako koji, neki svojoj kući a Crnogorci po selu kod mojih rođaka i prijatelja, namesti nama moja majka postelju u vajatu. E, sad kako da ti objasim šta je vajat kod nas bio... U dvorištu je bilo više zgrada, da kažem, kuća gde su moj otac i majka živeli, pa kuća moga strica, a kako on nije imao dece, nisu se ni delili, ni ograde dizali, sve su ona i moja majka zajedno radile... Pa je tu bio i vajat, jedna kao manja kuća, tu su nam noćili iz familije koji iz daleka dođu na slavu ili preslavu, ili kad dođu kod strica da ugovaraju za bunar, ili kad je neki posao, tu su noćili nadničari... E tu nam namestiše postelju...

Nije se tad to radilo kao sad, pa da na ulici vidiš kako prave decu, nego koliko imaš pameti da svatiš iz priča, šala, iz pesmica i poskočica, pa kad žene uzmu da diraju neku novu, skoro udatu nevestu, koliko čujes i razumeš, to ti je... A nije se pričalo jer, žensko ti je radoznalo, neće sačekati svadbu, pa posle bruka u kuću... A meni se i deca i unučad razvodila i decu rađala bez muža, sad su druga vremena, lakše je sad ženskom ako je samo... A tad je bila muka i poštenoj udovici sa decom, a kamoli devojci bez muža sa detetom...

Došla ta noć, meni majka dala vezenu spavaću košulju, sad je ova moja Djina nosi ko 'aljinu, kaže mnogo je lepa, pa je nosi i na posao... I kaže mi majka, da znas ćeri, i boli i žulji i muka je dok ne svikneš... A kad svikneš... daćeš i košulju sa leđa za to...

Pade mrak, već i prvi petli, odosmo u vajat. Moj Mitar, moje oko garavo, skide onoj odelo, raspasivo se ko da konja rasedlava! Pa sede pored mene na slamaricu, zagrli me, a meni klecaju kolena, pašću iako sedim! A umorna sam, da sam ceo dan kopala kuruz lakše bi... Uze me za ruku, veli, ajde da ležemo, nisi ti za ljubav noćas ko ni tele za oranje, nego da spavamo, lepa moja nevesto...

Kuku mene! Čula sam ja i za to, da ima ti nesposobni muškarci što i kad oće ne mogu... Zebe me oko srca, ali legoh, šta ću... Zagrli me lepi moj Mitar gurnu ruku u nedra i zamalo zahrka... Ustadoh ja posle malo, sednem na stolici i krenu mi suze... Plačem ko kiša, gledam ga kaki je lep a spava... Probudi se i on, skoči, šta je, Evdo, što je? Grli me, ljubi, ama ja se ne dam dići sa stolice, pa kad grunu iz mene, slušaj ti, ako nisi sposoban, a ti pošteno kaži da se vrćem na slavlje da kažem ocu kako je pa da rasturamo, neću ja ko Rada Nedeljkova da vijam momke po selu!! Koja ti je ta Rada, šta pričaš, smeje se moj Mitar, zacenio se, tebe to muči Evdo moja... Sedi, luda ženo, da ti kažem, sedi, smiri se... Mislio sam, umorna si i pospana, pa sutra polako... Dođi ovamo...

I bi šta bi, malo sam stegla zube i prepala se, ali prođe i to... Sve sam mislila na moju majku, setim se kako ono noću škripi patos kod njih u sobi, a ujutru ona sva vesela i orna, samo leti po kući, pa znam da je od toga takva... Kako reče moja majka, kad se svikneš daćeš i košulju sa leđa...

Ujutru, nismo ni spavali, digoše nas da služimo poslušnike. Taj je doručak trajao preko podne, pa Mitar i ja jedva dočekasmo da se sklonimo u vajat da malo odspavamo... 

U sredu počesmo da se pakujemo. Otac otpremi moje kovčege na železnicu, više ne pamtim kako beše, valjda vozom od Lapova do negde pa tamo da Danilo najmi kola i odnese ih svojoj kući...

U petak je već dvije nedjelje kako se goste Crnogorci kod nas, držao bi ih moj otac još, ali i oni imaju svoje kuće i imanja, pa to jutro krenusmo i mi za Crnu Goru.

Kad smo ustali i malo se privatili, ustade moj otac, pred onim narodom i nazdravi Mitru, Danilu i svatima. Pa kaže Mitru, Evdojče mi je i sin i ćerka, imam sad i Svetozara, ama ona mi je srcu prirasla... Ti je vodiš u tvoje, ne mogu ti dati šume i njive da ih poneseš, a ti ništa sem spreme nisi ni tražio, a ja ti davam uz Evdojče i 500 dukata, cesarskih. I da mi je paziš, i pravedan da si, jer ti se kune Jevrem, ona mi je oko u glavi, svaku ćeš njenu suzu krvlju da platiš! A moja majka dodaje Danilu, da me čuva, jer je i njega žena rodila...

Odvede mene moj otac u stranu, dok se oni spremaše, pa mi kaže, evo tebi ove pare, to da ušiješ u rub od suknje, pa ako tamo zagusti, ako vidiš da ne možeš, vraćaj se ako treba i gole guzice, nek im alal i dukati i sprema! Daću zemlju i kuću, pa ću te udati ko devojku, niko ti neće ni pljuniti pod kapiju. Pogni glavu a ne daj na se, pa kako ti bude... 

I tako odosmo u Bjela polja...

 

Rada Nedeljkova

Ta ti je Rada bila jedna nesretnica, jedno jadno siroče pod kapom nebeskom, da se na višnjeg kamenjem gađala lakše bi išla kroz život. Ona ti se rodila u Jagodini, još u stare godine, to se tako kazalo za sve što beše pre no što ubiše kralja i Dragu.

E sve ti moraš da znaš i pitaš! Ajd' da ti ispričam i to...

Ta ti je Rada bila jedna nesretnica, jedno jadno siroče pod kapom nebeskom, da se na višnjeg kamenjem gađala lakše bi išla kroz život. Ona ti se rodila u Jagodini, još u stare godine, to se tako kazalo za sve što beše pre no što ubiše kralja i Dragu. A bila je ćerka u nekog opančara siromaha koji je više voleo rakiju nego da redi kožu za opanke. Starija sestra joj se udala negde iza Leskovca, za dobričinu, udovca, pa mu i ona nakotila buljuk dece. A Rada ostala sa ocem i majkom, pa kad joj otac umro majka je dade Nedeljku, a ona otide kod druge ćeri da tamo još malo poživi. Znam i to da je brzo i umrla.

A taj ti je Nedeljko bio nikakav, tunjav i smeten, a kako i ne bi kad ga onaj silnik od oca ceo vek tuk'o u glavu i držao ga što moj otac ne bi ni pseto. A mati mu bila zver, skovla jedna i zloća, oraj iz ruke da joj ne uzmeš. Pa kad se ono uzmutilo da se zarati za oni prvi rat, ona na brzinu dovede devojku Nedeljku pa ga za nedelju dana ispratiše u vojsku.

Na pola rata umre Radi svekar, pa osta sama sa tom zmijom pod isti krov, i jadna je sama i orala i kopala, nije to bilo veliko imanje, ama zna se koji posao nije za žensko. I tu je propala mnogo. A svekrva je išla po selu i govorila da je sreće da se tunjavi Nedeljko ni ne vrne, nego da uzme nekog sirotana za Radu pa da je služe za imanje dok je živa. Ej, a to priča za svog sina, kavrija nijedna.

Mučila je siroticu Radu svakom mukom koju je mogla sa smisli, valjda sve što je njoj pola veka muž radio, daće višnji da im se koske ni u grob ne smire, dušmanima. Ali prođe i taj rat i vrati se Nedeljko kući. Sad je babetina imala dvoje za mučenje, ali kad je meni bilo 10-ak godina ode i ona, sve su žene iz sela došle da joj zapale sveću, ama ne što je voleše nego da svojim očima vide da je mrtva skroz!

E ovo do sad je bilo kako mi je pričala sama Rada, i moja strina i majka i žene iz sela, a nadalje kako ja sama pantim.

Njen, Radin muž, Nedeljko, je bio od onijeh što ne mogu i kad oće, a ja sam slušala kad dođe Rada kod moje majke da se žali, plače i priča kako on ne može nikako tu muku mekanu u nju da ugura. A kad joj umrla svekrva, još se i propio i prozlio, tukao je kad gođ je vidi, sve je jadna kod moje strine dolazila po surutku da previja uboje. Jedared, uh, ko da je juče bilo, savetuje je moja strina da uzme neko dete iz familije, jer ti se to tako radilo, kad kuća nema poroda, uzme se siroto iz dalje rodbine, pa ga gaje ko svoje i imanje mu ostave, pa ne bi li se Nedeljko manuo rakije i svio oko kuće i imanja. Sećam se još tih suza i jauka, ne dam da bije i to dete, neću više nikog da dovodim u tu kuću, svaka joj se cigla raspala...

I trpela je tako, a onda poče da se vija sa momcima iz sela, samo vidiš iza nekog plasta izlazi Rada, kosa joj ispala ispod marame, suknja nakrivo, a posle malo neko muško za njom, sa oni pacovski osmeh, da se zna da je dobio šta mu je trebovalo. Tukao je Nedeljko, krvnik, kosti joj lomio, ali ona je i dalje po selu od momčinja uzimala što joj kući on nije davao.

Na godinu pre moje udaje se razbole od neke ženske boljke. Išla i kod doktorke u Jagodinu, iskrala se na pazarni dan, pa joj rekla da je to od valjanja u senu sa nekim bolesnim. Smršala, smanjila se, za mesec dana pola je nije bilo. A mene je volila, pa kad je jednom došla kod moje majke po neki rasad, mene odvela u stranu i kazala da ni slučajno ne pijem iza nje iz lonče, il' da ne zagrizem za njom gde je ona grizla, ta je njena bolest gadna i zarazna i da ne pitam mnogo. I nisam, ni pitala nit kome pričala.

A što je ona mene volila, sad ću da ti kažem. Imao tad, tako običaj, kad se dete jako razboli, da se ukrade nerotkinji košulja, pa se dete zamota u tu košulju, pa ako vrazi vide umotuljak od nerotkinjine košulje, tu neće tražiti dete i proći će dalje. A ja sam bila bolesna jednom kao dete, možda mi je bila druga godina, i moja majka, koja je već dvoje troje saranila ide kao luda po dvorištu, samo plače i kuka...

Treći, četvrti dan, ja ni živa ni mrtva, dođe Rada i sede ispod lipe u avliju, pa kaže mojoj majci, eto, ja nerotkinja, pa sam pošla da operem ove moje košulje dole na potok, ako mi ko ne ukrade koju dok tamo dođem... Znaš, ja nerotkinja, a nosim košulje... nego odoh ja da se malo umijem na bunaru iza kuće, i da se olakšam...

Svatila moja majka, ukrade joj košulju pa me povi. E, sad, znam ja da nisam od toga ozdravila, ama ozdravila jesam. Pa kad me prošlo, moja majka uzme grivnu od zlata i minđuse, pa joj odnese darak, a Rada se smeška i veli, fala, ama nema mi nešto jedne košulje, ko je mako neka mu alal...

I nije dugo poživela, ubila je ta boles' i Nedeljko, kad sam došla da obiđem oca i majku 1940, već su joj davali 40es dana.

Eto, kad ti sve moraš u sitna crevca da pitaš... Rada Nedeljkova... mučenica, dao joj višnji rajsko naselje...

 

Uskrs 1942.

uskrs.jpg

Vidi ti nje! A kad me pet puta pitaš kad je Gospojina i Ognjena Marija, to ne znaš, a ovo si zapantila, nikad od tebe na dom domaćica, sve ti pamet u svet a ne u kuću... Ajde da ti opet pričam, kako da se ne sećam, jadan taj narod beše...

To je bio Uskrs '42, moj Mitar je već bio u Nemačku, u zarobljeništvo, odveli ga još sa početka. A baš te zime je javio da više nije u logor, nego da su ga dali nekoj babi na selo da radi i rinta na zemlji i oko kuće, kao sluga, ali to je bilo dobro jer je bila bolja 'rana i lakše nego iza žice u logor. Tako smo i mi na kraju rata dobili Italijana. I javio da mu ta baba i nije loša, jedan joj sin već poginuo u nemačku vojsku a drugi je na frontu, pa sve strahuje za nj, pa i mog Mitra fino pazi, od stra da joj se ne vrati loše na tog drugog sina, pa mi je bilo malko lakše na duši.

A tad je u selu, gore u Račniku, od nekog učitelja sin krio ponekad Jevreje u svoju kuću, a kad je opasno, on ih malo ukloni kod prijatelja u okolna sela. Pa tako ponekad ne omrknu a osvanu kod nas u vajatu neki ljudi, a naša je kuća bila malko s neruke selu, nismo baš bili ni blizu do, kako da kažem sad, centra sela, pa se i moglo ponešto prikriti.

Kad je počelo, ja sam se zatekla kod oca, sa dečicom, pa mi Mitar javio da sedim tu jer da ne samujem sa Danilom na planini. A onda njega odvedoše i ja osta tu do '44-te.

A pred taj Uskrs, '42-ge, dođe taj učiteljev sin kod mog oca i kaže, kume pomagaj, imam ženu, Jevrejku sa dvoje malih, imam vezu da ih šaljem dalje za nedjelju dana, ali ne smem ih držati kod mene, nije mi sigurno. Uzmi ih kod sebe, ako ko pita kaži došla Mitrova rodbina iz Beograda ne bi li se malo 'leba najeli i deca popravila.

To nije bilo ništa čudno, ako je bila okupacija, moglo se ići kod rodbine na selo, a vazda je kod nas bilo više rane iz bašte nego u gradu za pare. I pristade moj otac da ih uzme, vazda je pominjao kako je za vreme Turaka stradala raja, pa je sad došao vakat da Jevreji budu kao raja pod Turcima i mora se pomoći.

I dodje ta ženica sa dečicom, sitni, bledi, po ko zna kojim tavanima i podrumima skrivani, sirote sunce nije videlo od '40-te, kazala tako da se toliko kriju. A nije se smelo mnogo pitati, što manje znaš, duže živiš. Imali su i papire, nabavio im učin sin, njojzi da je Radmila a deci  Nevenka i Jelena.

Kad sam čula da su male od 5 i 9 godina, srce mi stade, moji su tek u pelenama a jači su i glasniji bili i čini mi se, više su jeli! Dade im moj otac posao oko kuće, manje da rade a više da ih sunce ogreje, a devojčice sam ja učila da se krste i govore Očenaš, ako naiđe patrola da se misli da su naše.

A Radmila me naučila da kuvam jevrejska jaja, i to ovako mi pričala. Kaže, nji, Jevreje, gone i progone od kad su bili u pustinji, pa su žene naučile da sprave ranu da se ne kvari ni od vrućine ni od vremena. Stavi se lukovina, ulje, kašika sirćeta i dve jabuke na četvrtke, pa se kiseli dva dana na ladno. Pa se poređa red jaja, red te kiselice, pa se nalije vodom i kuva bar 7, 8 sati, tiho, i dolivaš vodu, jaja budu lepa, graorasta i mogu i dvaes dana da stoje!

A deca se opet rodila, sirota, pa smotala lutku od kuruzovine i igraju se ispod lipe...

U subotu, pred Uskrs, ja ranim ovi moji dvoje pod lipom, a Radmila ide za mojijem ocem iz štale, on izvadio džakče brašna iz skrivnice da se nešto umesi, a Rada ide za njim i nešto joj moj otac priča, a ona sagla glavu i krišom se smeje, nije sirota više umela ni da se smeje od stra, dao višnji tim dušmanima doveka u pak'o svoje meso da jedu! Kad oco vide da ide patrola, baci ono džakče, prosu se brašno, a moj otac dovati Radmilu za kosu, sobali je u ono brašno prosuto i nagna da je bije! Padaju šamari, viče otac, stoko nezahvalna, smotuljo, kurvo, da sam reko da širiš noge ne bi klecnula, a brašno prosipaš, arčiš, nije tebi grbina pucala nisi ti orala i kopala, živino jedna! Ja od moga oca take reči nisam za svoga veka čula, on je bio čovek blagorodan, on je bre i ovcama i volovima mazio i tepao. Izađe moja majka i strina, vide šta je, pa se skloniše. Uđe patrola, kaže šta je domaćine bilo? A moj otac, crven kao rak, veli, ti si vlast i sila, uzmeš taj šmiser i pokazuje na ono što visi vojniku oko vrata i ubiješ me ako ti naprvim štetu, e ja sam vlast u ovo dvorište, ne dam da se arči mal! Zatražiše papire, majka ih iznese iz kuće, nisu ni pogledali kako treba, odoše dalje u kontrolu, svaka je kuća imala goste, pa su išli u proveru... Mislili valjda kad se biju da su svoji...

Kad se malo sabrasmo, Radmila se isplaka, skupismo brašno i uđosmo u kuću. Oco leže na krevet, dade mu majka šećera i vode i malo rakije, a ona se deca skupila u ćošak i tresu se, od stra ni da plaču. Ustade moj otac, pa kaže, da je Hitleru klet do vek, da mu srce pacovi izedu i oči da mu gavrani iskopaju, kad ja moradoh da dignem ruku na čeljade ni krivo ni dužno. Praštaj Radmila, i vi deco, u zlu se nekad mora i tako. Posle je ona ljubila moga oca u ruku i blagosiljala ga po jevrejski, i smirila decu i objasnila im, a moj otac izvadio dve šećerleme i dao im, da zaslade stra.

Otišli su posle neki dan, jednom kad je svratio učin sin reko je da su ostale žive i da su na sigurnom, ama njega brzo potom ubiše, streljali ga, kad je bilo ono taoci i 100 naših za jednog njiovog.

Eto, tako sam ja naučila da barim ova jevrejska jaja što svi volite.

Mučen narod, ni svoje zemlje ni korena, a svi ih gone ko šugavo pseto...

 

Kraj 1944.

Vid' ti nje! Kuva kavu u mrak, vuče to njeno sokoćalo, znam ja saće da sedne pa da pripitkuje... Ajde, šta sad oćeš da ti pričam? Oću, što da neću, za drugo više i nijesam...

Oktobar 44-te, ravno je četri godine kako sam kod oca. Rat je već na kraj, poneki se i vratili iz logori i zarobljeništvo, od mog Mitra mi stiže pismo da je u neki izbjeglički kamp i da ga čekam za koju nedjelju da mi dođe sa sanitetski voz. Javljaju da još gde gde ima četnika i bandi, ali već lakše se diše i malo se narod primirio, lakše se spava.

Taj mi mjesec stiže i poruka od mog Danila, laka mu crna zemlja, da je bolan i na umoru i da dođem. Svatila sam ja odma, kad je pisalo da ja dođem, da decu ne vodim. Još su bila zala vremena, nije za put ni ženi samoj a kamo i decu. A moj otac kao lud, ni da me prati ni da mi brani, al' prelomi pa mi kaže, Danilo ima samo Mitra, drugu decu uzo višnji i oni prvi rat, ajde ti, spremi suve rane i idi, možda ga i nađes živog.

Tako se ja spremim. Napekla mi majka leba, tri pogače, napunila bisage suvim paprikama, jevrejskim jajima, malo suvog mesa, a oco mi dao pet dukata, tada se više nije znalo koje pare vrede, a zlato uvek ima cenu. Pa odem u Crveni krst u Jagodinu i kažem kako je, da moram u Crnu Goru.

A i ovo moram da kažem. Tada je u Crvenom krstu radila Cana Babović, ona je bila neka vlast tamo, a ja sam znala da je njojzi sin u Rusiju, da ga tamo poslala da mu glavu sačuva što su ona i muž bili komunisti pre rata, znala sam da je dušna žena i da će da pomogne. Pa odem u Jagodinu, vidim, došli tu razni sa najgore muke, gladni, bosi, goli. A meni moja muka najgora, moram Danilu, sve mi ono kako me pazio pred očima. Uđem tamo, kažem koja sam, šta mi je muka, vidim, oni će mene da vrate kući, pa viknem malko, ja sam Mitra Bjelopavlića žena, kuma Buda Tomovića, on vi je bio komandant i komesar i komunista u Crnu Goru, idem Danilu što vi je krio pisma i panflete pre rata, a zovi ti Canu i kaži ko ti je u kancelariju, pa nju pitaj što ćeš sa mnom! Znala je Cana i Buda i mog Mitra, što im je rekla ne znam, ali drugi dan ja na kamion, pa u Crnu Goru. Davali me sa jedan kamion na drugi, i za dva dana ja dođoh pred Bjela polja. I nemoj to više da ponavljam, nije Bjelo polje, no zaselak, 7 kuća je bilo, više ga nema još od 54-te, a zvalo se Bjela polja, Poljice, kako oćeš.

Kad sam došla na puškomet do kuću, meni nešto pripalo muka. Setim se ono 38-me, kad me Mitar doveo prvi put, kako je bilo dvorište, pa štale, kuće... Sad sve propalo, opalo, kapija kriva, ograde nema, nije je valjda nesretnik ložio u nevolji. Dim iz odžaka, nema šta da ga vidiš, tanak, neka trava nikla po krov, a korova i divjake puno dvorište. Klecaju kolena, a neka me snaga ponela, potrčim... Gurnem vrata, moj dobri Danilo leži na oni krevet u sobu, strina Dujka što me porađala sedi uz vatru i nešto mu broji. Kad me video, sunce ga ozarilo, eto meni ćeri Evdokije... plakala sam ko bijeno dete, plakala i za Mitra što mi ga nema, i za moju strinu Latinku što je umrla malo pre tog, i za sve muke što sam imala, sve me stislo i plačem ja kao mala... Kad se malo pogledasmo, vidim ja da njemu strinka Dujka valja ko i meni za porođaj, pa je polako ispratim njenoj kući. A ona, zmija nevaljana, pita me, de su ti djeca, nesretnice, jesi li koje sačuvala, kad te nema tolike godine da pitaš za ovu kuću. Ispratim je, mislim se, idi ženo s milim Bogom, još koju zlu reč ubiće te Danilo ko tuđu...

A kad već pričam, ona, ta strina Dujka, je bila udovica od Danilovog brata. Sitna, mala, spečena, obudovjela mlada, djete joj, sin, bio u desetu godinu kad muž poginuo u oni prvi rat, kuća joj je bila dole prema selu. A kad se sin oženio, pakostila je snai kolko je mogla, ništa joj nije valjalo i prijalo, a nije smela mnogo nego krišom, kad su same, jer pred sinom nije smjela. A još kad je snaja, Nena, rodila četvero muških jedan drugom do uveta, skroz se prozlila, pa kad gođ je kome trebovala ženska ruka, sin je slao u pomoć, da bi li se malo jadna Nena od nje odmorila i tišinu slušala. A živela je ko svaki skot, devedeset i kusur godina.

Tako ostali sami, dobri Danilo i ja. Ja izvadih malo ljeba i mesa, paprika, pa sedosmo da pričamo. Kazivo je da nije imao mnogo muke od Italijana, daleko je kuća i nisu ga mnogo dirali, ali je bolan već dugo i zna da mu je došao kraj.

Bila sam tu, kod njega, dva i po mjeseca, i sve sam poradila kako je trebovalo. Kazao je de je skrivnica sa mojim dukatima što mi oco dao za svadbu, da to otkopam i nosim kad ga saranim, i dovela sam i majstora da mu sklepa kovčeg pa smo ga turili u štalu dok nije vreme.

Umro mi je, moj svekar, na dan do Nove godine. Kako koje? Slušaš ti mene?!?! 44-te!!

Smrzla zemlja, a nema muških mnogo, saranismo ga sve po redu, ja i bratanac njegov. A od moje aljine sa venčanja sam sašila jastuk i pokrov, i sve sam ga obukla u oni odelo što je nosio kad je došao da me vodi.

Kad smo ga saranili, ja debelim ekserima zakujem vrata, umotam ikonu i kadionicu u maramu, spakujem što sam mogla poneti u bisage, a dve ovce i kravu spustim kod Nene u štalu, to je njojzi Danilo ostavio... Pa ajd kući...

A zaželela sam se i moje dece, Dragor i Divna su mi bili već peta godina...

 

Selidba u Beograd

Vrnem se nekako kući. Uđem u kapiju, mrkli mrak, tek sam popodne stigla u Jagodinu, pa po oni sneg peške kući. Priđem do kuće, čujem neki muški glas i smej. Strina Latinka mi umrla te jeseni, nismo se u kući ni skupljali ni veselili. Jos malko bliže i stade mi srce, ama stalo načisto pa se popelo u grlo, oće da me pokida. Moj Mitar!!! Uđem u kuću, Mitar me vidi, ne ustaje. Gleda me, Evdo moja... Ja padoh, na korak do njega, plačem, kažem, Mitre, oči moje, nema više Danila, saranila sam ti oca, Mitre moj. Malo se zaplaka i on, pa kad se i ja smirim sve mu po redu ispričam.

A on je došao dva dana pre, sanitet ga doveo, nije moj Mitar bio zdrav. Pred kraj ga vratilo u logor, pa ga mučilo i tuklo, sva mu rebra od cokula slomljena i levo koleno mu samlelo, nije ni hodao ni sjedio, nego tako, malo kao ležećki na stranu.

Preneli ga mi sutra u vajat a majka uzela decu u svoju kuću, da se mi ispričamo i izmilujemo za sve ove godine. Svako jutro sam decu dovodila, nije mogao da naljubi Mitar ni ćer ni sina, sve ih celivo u oči i ruke.

Punu godinu sam ga tu negovala, tek je posle Đurđovdana malko mogao sam iz vajata do lipe. I dok je živ bio mučilo ga to koleno, svaku je kišu znao tri dana napred kad će. Dolazile su zene iz AFŽ-a, donosile mi pakete, i amerikansko platno za zavoje da pravim, jer je u Mitra dugo bila živa rana, nije dalo da zaraste, pa su mi omladinke iz sela pomagale da idem na Moravu da berem biljku gavez, da pravim obloge, pa nekako izvukosmo mog Mitra.

A kad je bilo proleće 46-te, dođu Mitru drugovi iz partije, što je on sa njima drugovao još pre rata u Beograd, kad je bio na trgovačkoj akademiji, pa mu kažu da je sad oporavio i bolji je sa zdravljem, pa da ga šalju u Beograd partijski, da se ne arči znanje što ga ima i poverenje što ga oni imaju u njega. Tada je se počelo da gradi Novi Beograd, radne akcije, radili i zarobljenici i robijaši, e, nema to sve ni u knjige istorije, mnogo se toga krilo i nije se pričalo, pa ni danas ima što se ne priča i nigdje ne piše, a ja gledala svojijem očima.

Dogovorimo mi da ode Mitar prvo sam, da vidi kako i de će da ga nameste, pa da posle šalje po mene i djecu. Ode on za Beograd, pa malo posle mjesec dana se vrati, da me uzme i vodi. Pa mi pošteno kaže, slušaj Evdo, dali mi pola stana u centar, tu živi neka ruska familija što se nisu dobro držali za vreme rata, pa su im oduzeli višak soba i dali meni da dovedem tebe i djecu. Ima blizu škola, nije zgodno, naše su dvije sobe, kao kujna i jedna nam je zajednička sa njima, ista vrata i kupatilo. Neće da bude lako, ama nije za doveka, namestiću ja nama đe kućicu čim uzmognem, a ja bez tebe ne mogu, da te ostavim ođe sa ocem i majkom neću, nego ajde kupi djecu i idemo, pritrpićemo se malo pa će biti bolje.

Šta ću, ni ja bez njega ne mogu, da je reko koliba išla bi...

Dođemo u Beograd. Znala sam ja grad, bila pre rata sa ocem, vidjela sam kako je tu. Uđem u stan, a ono smrdi, joj, neki smrad ko kad moja mati pere kacu od kupusa, sve mi se zavrte. Pokaza mi Mitar naše sobe, a ja mu velim, idi ti sa djecom malo šetaj, vodi ih da vide ulicu i dvorište, a ja ću da sredim malo.

Jedna soba, to je bila kao za sluškinju, gvozden krevet i orman, na prozor neka zavesa, prljava i pocepana, a dole patos drven, da je svinje držala tu čistije bi bilo. Druga soba malko veća, spavaća, dva kreveta, ormani i neki stočići pored kreveta, pod isto prljav i musav, goli prozori. Uđem u kujnu, tekuća voda, kredenac i sto i dve stolice. Sednem na jednu i počnem da plačem. U onu zajedničku sobu sam vidjela veliki sto i puno stolica. Kako ću ja ovo? Ni kokoške, ni dvorišta, ni drugarice ni rodice. Malo raspremim, složim ono malo stvari što smo doneli, otvorim prozore da malo luftira, kad čujem babuskeru kako krešti iz svoje sobe da zatvaram da joj zima. Kakva zima ženo, pa juni je mjesec, nesrećo bapska.

Bili smo tu, u taj stan dve pune godine. Muke sam mučila sa tom babom, kakve mi je zloće pravila, kad kuvam kupus smrdi joj, pa bega u park da se ne usmrdi na seljanku, to sam ja, seljanka, jesam, seljaka ćerka i trgovca žena, jesam seljanka, neka sam, bolja sam, gospoja, od tebe, ja smrdim na kuvani kupus sa rebrima, suvim, a ti na starost i trule mačke, prokletinjo... A imala je ćerku, jos goru kavriju, ta je sve što ja pipnem ili od sudova uznem prala tri puta da je ne zagadim. Pusti budalu, mislim se, kako je živela i radila tako je dočekala, više gladna nego sita i od sviju prezrena. A da je tela da bude čovek, pa da mi ponekad pripazi djecu ili da raspremi onu sobu zajedničku, da kaže neku lepu reč, dala bi joj ja i da jede i pije vino što moji slali, probala ja, ali baba prokleta, zlo se to rodilo. Kad mi koje dete plače ona reži kako nema mira, ako pišu zadatak u sobu, baš tad joj se jede i treba joj sto. A kad je Mitar doneo i radio... To je bila muka, samo je vrištala po kući.

Negde u jesen prve godine kad smo se doselili, ja opet vidim da sam noseća. To je jesen 46-te, nema ni lekara toliko, ali može da se nađe ako treba. Povede me Mitar kod žene od njegovog kolege, ona je bila predratni lekar, ženski. Pa me pregleda, kaže noseća si, a ja joj sve ispričam kako je bilo prvi put. Sve me lepo slušala, rekla kad opet da dođem i kazala da je zovemo kad počne.

Tri dana pred Đurđovdan 47-me, ja odem sporadi sebe u kupatilo, a nesto ispade iz mene na gaće i na patos. Odem, probudim Mitra i kažem kako je, a on odma diže decu i ode. Decu je ostavio kod druga tu, blizu u komšiluku, da ih njegova žena pripazi, a on otišao po doktorku. Ja se oprala, namestila krevet i legla, ama ništa da zaboli, a prvi put su mi oči ispadale, molila sam Danila da me ubije. Dođe i Mitar sa doktorkom, ona me pogleda i kaže, neće to baš brzo, odo ja u ordinaciju, kad počne da grči često, ti zovi, a ja ću opet doći za sat da te vidim. Ja velim Mitru, idi ti na posao, doće doktorka, biće dobro, malo me bilo i sram da me gleda nako raščepljenu. Mitar me gleda, kaže, slušaj ženo, ti si mi sve, ne mrdam ja nigde, bio sam tu i kad smo ga načinjeli, ne mogu da ga rodim, ama mogu da te pazim i da te poslužim ako zatreba. Tek popodne poče da boli, i to strašno, došla i doktorka, kazala da je beba pravilno nameštena i vikala kad da guram. Ama nešto nikako da ide, sve ko da stoji isto. Ja se derem iza glasa, Mitar malo mene trlja mokrom krpom, a malo bega napolje, muka mu. Jednom kad je ušao, ja mu kažem, tvoj je otac spavao sa kravama da se ja derem koliko mi trebuje, ako ćeš da padaš tu po kući ko od kolere da boluješ, bože me prosti, onda bolje idi napolje, ovaki mi nisi nikaka pomoć, još i za tebe da brinem! Više nije izlazio iz sobe, ali je posle kazao da je lakše bilo batinanje u logor što je trpeo nego te moje muke dok je gledao. Kaže, nemoć boli više nego da ti vade zenicu oka naživo.

U neka doba, već baldisale i ja i doktorka, uđe ona skovla ruska i diže me iz kreveta. Kako sam đubre seljačko i ne dam joj mira da spava. Namesti me nekako, kako da ti opišem... Krevet bio gvozden, sa donjom tablom ispod nogu dosta visokom, tako, meni do grudiju. Pa me diže da ustanem, stavi me leđima uza krevet, da se držim za tu šipku poprečnu na tabli rukama i da visim, a noge mi savije da kao čučim, i kaže doktorki da klekne ispred i ispod mene da vata dete. Porodih se na tri cimanja, izlete devojka bela i rumena! Opra je doktorka, mene malo sredi, vrati me Mitar u krevet, beo ko da mre, nosi me ko da sam od magle. Dade mi doktorka dete, ja je odma namestim na sisu, ona malo povuče i zaspa. Gledam je, bela, rumena, čelo visoko a obrvice crne. Kažem Mitru, kako ćemo da joj damo ime? Pokojni Budo je rekao za Divnu i Dragora, ali on umre bez poroda, koga da pitamo sad za ime. Tad se to nije unapred radilo, da se ne urekne. Mitar me gleda, pa veli, sama si je rodila, sama je imenuj! Ja velim, onda će biti Dana, na Danila mog svekra, da se panti koliko mi je bio dobar. A posle se ona udade za Italijana, pa mi rodi ovu moju Đinu veselu, a ja sve kažem da je Đina za taj Đurđovdan kad joj se mati rodila.

Teško je tad bilo gajiti djecu. Danas, gledam ove moje devojke po kući, pelenu uzne pa uneređenu baci, kremu kupi i potroši, veš mašinu napuni i legne da spava. Meni je mati došla kad sam Danu rodila, pralo se sve na ruke, ni praška kao danas, nego seljački sapun pa trljaj. A mleka nisam imala mnogo, već za mesec sam morala da joj kuvam pola voda pola kravlje mleko, a posle 45 dana sam joj davala i supu kad skuvam, uznem onu vodicu, malo šargarepe izmeljam viljuškom, pre nego što posolim jelo, pa je naranim. Ispala mi i ta devojka lepa i visoka, na oca, sva mi deca na njega lepa i visoka.

A 48-me, dođe mi Mitar i odvede me u selo Surčin, kaže, našao sam plac jedan, lep, jedan Jevrejin trgovac ga kupio pre rata da sebi gradi seosku vilu, ali ga ubiše na Sajmištu, pa sad djeca oće da prodaju dobili su dozvolu da idu u Izrael. Odemo da vidimo, lepo mesto, malo, ušoreno, ništa nalik na moj Bagrdanski tesnac, ravno ali mi se svidelo. Ima dosta zemlje, i za kuću i za baštu, kažem Mitru, ja oću, a ti kupuj. I tako kupismo ovo malo zemlje, pa sagradismo kuću, onu prvu malu, a posle deca kad porastoše i dođose unuci, povileniše pa digose ovu sad kućerinu de smo svi. A moju kuću sad zovu gostinska, pa je sredili, vole ovi mlađi da tamo prave žurke. Smeje se Mitar, kaže, davaš li ženo one dukate iz miraza da platimo ovo? Davam, bre, i košulju sa leđa, samo da se ratosiljam one skovle babe. Za godinu digosmo kuću i opremismo je kako treba, a moj mi otac poslao što sam tražila od moje kuće, a Mitar otišao u Crnu Goru i doneo mi što je ostalo od moje spreme devojačke pa sam celu kuću ušuškala u čipke i hekleraj. A imanje tamo, kuću i zemlju, sve je upisao u knjige na decu od brata od strica, da se zna da se mi tamo nećemo više vraćati.

 

 

Katarina

A sećaš se toga, a? He, jesam, što da nisam, ne dam ja što je moje...

Ajde otpočetka, sve mora lepo od početka da se priča.

Gost autor: baka Evdokija

catfight.jpg

To ti je bilo, vako pedeset i neke... Znam da je i Dana već išla u školu, pa je bilo bar 54-te, ili 55-te. Mitar je tad prešao da radi na železnicu, dali ga za referenta tu u Beograd, a puno se gradilo pa je nekad išao i na teren, a nije ga mnogo slalo da ide jer je se znalo da je invalidan, pa su ga malko i štedeli za teren. Al ponekad, tako, triput na godinu, morade i on da ide.

Nije meni bilo lako. Ja domaćica, troje djece, peri, kuvaj, čisti, ribaj, pa i poneki zadatak uradim sa djecom, a nije bilo ni odelo da se kupi kakvo oćeš, kao sad, mnogo sam ja i šila. A još od malene sam volela da eklam i vezem, pa mi to dodje kao odmor. Mitar je pomagao i radio oko kuće, vječito neki poso imaš, plevi baštu, kači oluk, curi česma, narasto korov, sve je to meni Mitar radio, kolko je mogao od koljena da napregne da radi. A nudilo mu i pemziju, invalidu, ali nije Mitar to tijo, kaže, radiću dok gođ mogu.

Voleo je Mitar kad sam ja lepa i doterana, pa mi počesto donosio svile i materijale iz grada, da šijem sebi lepo odelo, a onda počeo i da mi donosi ženske novine, jao, ne pantim više kako beše, mislim da se zvale Čik ili tako nekako. Tu sam vidila kako se žene nose, bilo i recepata za kolače i jela, pa kako da urediš kuću... Išli smo i u bioskop, to je nekako bilo obavezno, Mitar primi platu, donese kući, ja sve odvojim za račune, djeci za knjige i potrebe, što je za hranu, dadnem malo i njemu za džeparac, za duvan i to, a znam da će i to što mu dam potrošiti na luse za djecu i za neku glupost za mene. Znao je pogoditi meni odelo i cipele, ama kad mi kupi, tako, pleh za rernu ili šerpu uvek kupi pogrešno! Pa kad sve rasporedim novce, vidimo koliko ima za nešto kućno, svaki smo mjesec kupovali ili stočić ili orman ili jorgan, sedam osam godina smo se kućili polako dok smo sve pribavili. E, onda Mitar kaže ima li ženo tu koji dinar da ja vodim moju lepotu u bioskop, ja uvek kažem da ima. Pa sutra sredim kuću, zovnem Maru komšinicu da sjedi sa djecom, naviklujem kosu i lepo se obučem pa odem i sačekam Mitra ispred kancelarije pa u bioskop. Pa posle odemo kod Pelikana na kolače i u šetnju. Ja usput gledam izloge, pa ako mi se nešto sviđa, svratimo da uznemo.

A te godine, doseli se u kuću do nas jedna raspuštenica, na kiriju. Katarina se zvala, bila negde od Apatina rodom, vrag je donio u Beograd. Mi je komšike lepo primile, ja joj odnela i kolača kad je došla, da sam znala šta me od nje čeka, ricinusom bi ih polila. Bila ovako mala ko i ja, a tanka ko trska, samo joj sise bile velike na njoj, a sve se tako nosila da se dobro vidi kolike su i uvijala dupetom kad hoda, svi su momci stajali na kapijama ko da je parada da je gledaju.

Tek, prođe malo, a ona vide mog Mitra. Pa svako malo joj fali muška ruka u kuću. Te joj škripe vrata, te kapija ne zatvara kako treba, te klima se daska u patos, ajde komšija molim te, podmazuj, zakuj, zategni... A kad Mitar ode da radi, sve ga pipka po ramena i baje kako je jak i muževan. O, mamicu ti droljastu, sad će tebi Evda da pokaže zube. Pa kad ona ponovo Mitra pozove, ja dograbim alat i kažem, neka, sestro slatka, boli ga koljeno, ja ću ti popraviti što ti treba, ja sam seljaka ćerka, umem i kutlačom i čekićem. Pa tako pet šest puta, svati i ona šta je. A Mitru smešno, kaže, pusti je Evdo, pa ne bi ja dao tvoje oči garave i one noći naše nesane ni za takih deset, ama meni nešto zeblo oko srca...

Nisam ja bila ljubomorna, radio je Mitar sa kolegicama u kancelariju, pa sam im ja počesto i slala i kolača da imaju za užinu, i one su dolazile u našu kuću i dovodile nekad i muža, momka, kako koja. A kad se jedna pripravnica što je dali Mitru na obuku udavala, ja sam joj paket ekleraja dala da ima, bila je jadna siroče bez majke, pa kad sam čula da se udaje, ja je dovedem kod mene i otvorim sanduk i velim, biraj i nosi, da u tu kuću ne uđes ko ničija, a ako oćeš sve ću da te naučim da radiš ručni rad. Mnogo sam je zavolela, bilo to mnogo dobro djete.

Al opet dolazi Katarina kod nas na kavu samo kad je Mitar tu, pa poče mene da kalja. Ah Mitre, šteta što Evda gubi oči na ekleraj, to više nije moderno, sad se nosi kupovno, za dame, elegantno, ah Mitre, tu vranu kosu tako lepu da ošišate a la bros, znate, to je francuski stil... pa sve tako da kaže da sam ja seljanka a ona je jelte, bolja od mene. Pa ti ja lepo jedared uvatim nju kad je išla kući, pa joj kažem da se mane moje kuće, ako joj treba muško ima momčinja puno selo Surčin a toliki Beograd, moga muža i mene da ostavi.

Prošlo malo, ja mislila da je digla ruke od mog Mitra, kad jednom uveče, dođe Mara komšika da kaže da joj se porađa snaja i da dođem da pomognem malko, rodila sam troje pa znam ponešto, samo dok babicu ne dovedu. Ja odem, pa se malo i zadržala, tek oko ponoći se vratim kući. Popnem se na trem kad čujem Katarinu uz ogradu kako plačnim glasom nariče Mitru. Kako je ja ne volim, kako je nešto olajavam okolo, pa ona ima samo najbolje namere, da me eto modernira da ne budem najgora, i kako je greota da taki muškarac nema uza se pravu ženu nego mene. Mitar se, čujem, nešto preznojava, i polako je isprati kući, sve joj ponavlja kako to ona nije nešto dobro razumela, a kako meni nikaka modernacija ne treba. Uđe ona u svoju kuću, a Mitar u našu. Sklonim se ja iza malo dok ona ode, pa uđem. Mitar sipao sebi jednu rakiju pa mi veli, ja, Evdo nikad ne bi žensko tuko, al ovo bi mlatio ko besno pseto. Pa mi ispriča šta je rekla. I još mi kaže, da joj poručiš da više ne dolazi.

Sutra dan ja stala na kapiju, znam kad će ona na posao, pa je čekam. Kad je naišla, skovla, ja joj dobacim da mi priđe bliže i potiho joj kažem da mi više prag ne prelazi ako joj je život mio! A ona gadura, drčnu se na mene, kaže, seljančuro, svako muško koje oću mogu da imam, ne mešaj se da te ne oteram u svinjac iz kojeg si izašla! U, mamicu ti... Trgnem oni kapiju, pa kad sam je dovatila za one čuperke blajhane, svu sam je počupala ko klanu kokošku! A ona samo cvrči ko štene, bila sam je i nogom i rukom i koljenom, izlete Mara pa me odvede...

Posle bilo svašta. Tela da me tuži u policiju, al joj Mitar reko, samo probaj, onda ću ja da te bijem kad niko ne gleda, a ne ko Evda na sred ulice. I bila modra i raščupana dugo, pa se na kraju odselila negde, smejali joj se derani na ulici kad je vide.

Eto, tako to bilo... Jeste, bila sam je, i opet bi da mi dođe tako da otima moje. Kad ne može lepo, na reč, kad nema kud, šta ćeš, udri... Pa ko ostane...



Komentari (53)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 22:03 27.12.2009

...

Kraj godine je, svi se nešto presabiraju i prebrojavaju...

A ja, ajde da sakupim sve Evdine priče na jedno mesto....

Uskoro se čitamo sa novim pričama...

Dobro došli!!

Djina
sesili sesili 22:26 27.12.2009

Re: ..Uživala.

.. sam opet u svim pričama. Svaka čast svekru, znam da su se ranije rađala deca kući. Pa gde će? I moja mama je nas petoro rodila u šupi. U kući sramota od muža. A ove mlade danas...svašta rade, u pravu si Evdo. Ma šalim se, neka su žive i zdrave i neka rađaju. Malo je dece u Srbiji. Hvala Đini za ovoliki trud. Neka je još veća sreća prati u novoj godini. A danas su Materice, pa je ovo kao posvećeno njima. Ljubim vas obe.
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 22:31 27.12.2009

Re: ..Uživala.

Znam da su Materice, a sve je tako i počelo, od Krugoline i materinstva pa...
Poklon svim majkama....

Djina
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 00:48 28.12.2009

Re: ...

baka Evdokija i unuka Djina
Kraj godine je, svi se nešto presabiraju i prebrojavaju...

Popisi, inventure, završni računi, prijave poreza...bolje da je 2009. potrajala još koji mesec. Ali, šta je tu je.
Srećna Ti Nova 2010.godina.
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 00:49 28.12.2009

Re: ...

Hvala, sretna i Vama!!

Pozdrav

Djina
kiselkasta kiselkasta 08:53 28.12.2009

Re: ..Uživala.

i ja sam uzivala :)
gradivo ponekad treba obnoviti
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 09:33 28.12.2009

Re: ..Uživala.

Hvala devojko, i ja sam uživala dok sam zapisivala...

I nadam se, još dugo da se čitamo...

Djina
Oljacat Oljacat 22:25 27.12.2009

Citala

Ali ovaj prvi tekst je definitivno najbolji!! Toliko me je oduševio prvi put kada sam ga čitala da sam danima posle razmišljala o svakoj reči. No, što reče, nije zgoreg ponovo se podsetiti. Ja sam iskreno skroz usmerena na porođaj kod kuće, svekra nemam ali imam jednog lepog, pa bledeo ili ne , ima da prođe kroz to... heheh.
A Katarine razne ima, ja isto s njim postupam. To se u Leskovac kaže - kad je dohvatiš za kosu- iskubeš gu. Pa lepo kroz šake provučeš, i nema više oko muža da se mota. Drugo je to kad on oće, onda skubeš njega.
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 22:32 27.12.2009

Re: Citala

Taj prvi tekst je početak, dok sam se još i trudila da gramatički sredim njene priče...
Sad, samo sednem i pišem, ko šiša gramatiku, original je lepši...

Djina
nurudin nurudin 22:34 27.12.2009

Ето, тако....

tmrnsk tmrnsk 22:35 27.12.2009

Bjelopoljski bejbi frendli program

Procitao samo prvi deo, o porodjaju Evdokije-Seke. Izgleda da je nekada postojao "Bejbi frendli program", ali to se nije tako zvalo. Ili se program zaboravio, ili je osnovne ljudskosti pocelo da ponestaje, pa sad mora da se trazi i "instalira" ponovo, uz pomoc "radnih grupa" i "eksternih evaluatorki"... Svaka cast na tekstu, Pozdrav za Baku i Unuku, uz preporuku!
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 22:45 27.12.2009

Re: Bjelopoljski bejbi frendli program

Hvala na lepim rečima.


Unuka Djina
selica_nena selica_nena 23:32 27.12.2009

Lep poklon, Đina!

I da znaš, najmilije su mi ove o svekru i Mitru njenom lepom. Jedva čekam da ih vidim ukoričene.
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 23:34 27.12.2009

Re: Lep poklon, Đina!

Hvala, devojko, a ja oću Cvetkoviće... Razumeš?

Djina
stefan.hauzer stefan.hauzer 23:47 27.12.2009

Aa,dje taj Beograd?

Malo raspremim, složim ono malo stvari što smo doneli, otvorim prozore da malo luftira, kad čujem babuskeru kako krešti iz svoje sobe da zatvaram da joj zima. Kakva zima ženo, pa juni je mjesec, nesrećo bapska


Eh,ti drzavni stanovi,na deljenje...

Nacitah se,al' odlicne tekstove,vredi procitati,jos jednom!

'Ce stvarno biti nekog koricenja u skorije vreme...poispadose mi oci,citajuci na monitoru?!
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 00:14 28.12.2009

Re: Aa,dje taj Beograd?

Možda i bude, planiram nešto ali dok ne uokvirim planove, ne objavljujem da ne ureknem...

Djina
miloradkakmar miloradkakmar 00:12 28.12.2009

Lep poklon

za Novu godinu.
Pozdrav tebi i baki.
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 00:14 28.12.2009

Re: Lep poklon

Hvala, gosn Kakmar, i ljubite unuku!!

Djina
milisav68 milisav68 00:42 28.12.2009

Re: Lep poklon

Ovo mu dođe ko ono obnavljanje gradiva
Klik na naslovnu, baka Evdokija i unuka Djina.....priče....super...taman nešto lepo pred spavanje....kad imam šta da vidim....ja sve ovo čito.....a i kopiro (za svoju dušu)


Pozdrav i sve najbolje......
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 00:44 28.12.2009

Re: Lep poklon

Evdi je rođendan 01.01.2010 i to ravno 90ti!
Pa sam mislila da prikupim sve što sam do sad zapisala na jedno mesto...

Hvala na komentaru!!

Djina
caricamajka caricamajka 19:16 28.12.2009

Re: Lep poklon

znala sam da je baka Evdi rodendan pocetkom godine, ali tek sam sada saznala da je bas 01.01. Cestitam rodjendan, ljubim vas u obraze i celo i zelim puno, puno,....zdravlja i nama podarenih lepih prica. Bako Evdo, moj muz, sa kojim sam vec dvadesettri godine, je rodjen 01.januara i uvek sam se salila s tim datumom, po sistemu bas si naso kad da se rodis. Kad svi odmaraju od doceka ja se ceo dan vrzmam po kuhinji, kuvam, pecem i cekam goste. Po podne mi kuca pocne da se puni gostima, jer taj datum niko ne zaboravi, pa kad se naspavaju eto ih kod nas. Kod nas kazu, kako ti pocne godina takva ce ti biti cela, sto kod mene znaci da cu da kuvam, imam punu kucu gostiju, smeha i sale.
U petak cu cesto misliti na vas baka Evdo i cestitati vam u mislima. Drago mi je sto se poznajemo barem ovako virtuelno kad ne moze stvarno, vi ste meni zamena za moju Mamiku. Jako me je obradovalo kad mi je Djina napisala da me se secate i da me spominjete. Volela bih vas barem jednom uhvatiti za ruku i pomilovati po obrazu. Srecni su vasi sto vas imaju uzivo a mi ostali necemo biti neskromni nego zahvalni na tome sto smo mogli da vas upoznamo i ovako.
Gradivo sam ponovila, na istim mestima su se oci napunile suzama...
Srecna, zdrava, vesela da budete, da se citamo, a posebno vam u ovoj godini zelim da dobijete novo praunuce i to od Djine, pa da na blogu slavimo. Poljubac za baka Evdu i unuku Djinu.
Marija
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 21:20 28.12.2009

Re: Lep poklon

Draga Marija, ja sam u Moskvi kod muževljevih, ovde je hladno i pada sneg....

Hvala vam na prelepim rečima i dobroti, hvala na komentarima koji su svaki po jedna dragocena priča.
Želim vam sretnu, presretnu, zdravu i veselu Novu godinu, puno radosti i sve želje da vam se ispune.

Od srca

Djina
hajkula1 hajkula1 00:39 28.12.2009

Devojko


pravi cas da pokupis, sve na jedno mesto da stavis. Ponovo citala, sva raznezena odoh na spavanje.

PS
Ja mislila da si neka Tajson-devojka. Kad ono, ten kao - dama od porcelana, krupne oci i dobrota koja se ne stidi.
Ljubim i tebe i baka Evdu.

baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 00:42 28.12.2009

Re: Devojko

I-ju, hvala na komplimentu!
Ono, krupne oči će pre biti buljave, a za ten mogu da zahvalim Max factoru i tečnim puderima.....

Opet, i hajkula, slatka i mala, tiha voda breg roni....

Hvala devojko i čitamo se!!

Djina
hajkula1 hajkula1 12:06 28.12.2009

Re: Devojko

baka Evdokija i unuka Djina
I-ju, hvala na komplimentu!
Ono, krupne oči će pre biti buljave, a za ten mogu da zahvalim Max factoru i tečnim puderima.....

Opet, i hajkula, slatka i mala, tiha voda breg roni....

Hvala devojko i čitamo se!!

Djina



E, sada je na mene red da kazem, I-ju. Kakva si to devojka koja ne zna da krije tajne
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 21:21 28.12.2009

Re: Devojko

Evo, stidim se, ali takva sam, što na um to na drum...

Sretna nova, devojko, a grdi me kad prođu praznici...


Djina
NNN NNN 01:35 28.12.2009

Srećna nova godina

Srećan rođendan Evdi i sve najbolje!
mariopan mariopan 02:14 28.12.2009

Re: Srećna nova godina

I ja jos pamtim prvi tekst, nekako mi je nadrazi.

Baka Evdo srecan 90. rodjendan

Sve najbolje i za Novu godinu, zdravlja i radosti sa vasiom decicom, unucicima i praunucicima
Hvala Djina sto si nam sve ovo napisala, pravo blago ta tvoja ( i nasa) Evda.
razmisljam razmisljam 03:11 28.12.2009

Re: Srećna nova godina

Прочитала са уживањем и у једном даху. Просто плени чојство бака Евдиних свекра и супруга.
Бака Евди хвала за прекрасне приче и срећан јој рођендан, а обема све најбоље у сваком дану који је пред вама.
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 09:27 28.12.2009

NNN

Srećan rođendan Evdi i sve najbolje!


Hvala, dečice, i vama svima sve najbolje a Srećici želim batu ili seku!

Djina
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 09:29 28.12.2009

Re: Srećna nova godina

I ja jos pamtim prvi tekst, nekako mi je nadrazi.


Pamtim ga i ja, sestro slatka...
Ja otkucala priču za sajt Majka Hrabrost, a vidi šta ispade....

Pozdrav i sve najbolje

Djina
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 09:31 28.12.2009

Re: Srećna nova godina

Просто плени чојство бака Евдиних свекра и супруга.


Bilo je tu dosta polemike, napadali mi Evdu kako veliča jedan zaostali i patrijarhalni sistem... A ona, samo priča kako se njoj zalomilo u životu, bez želje da ikog brani ili veliča, onako kako jeste bilo, kako ona pamti...

Hvala na lepim rečima!!

Djina
sofy_kg sofy_kg 09:50 28.12.2009

Re: Srećna nova godina

Sve najbolje i za Novu godinu, zdravlja i radosti sa vasiom decicom, unucicima i praunucicima


i cukununucicima, ako se ne varam...zar ne...

pozdrav devojkama, sve najlepse u NG, sve najlepse Evdi za rodjendan i da prozivi bar jos ovoliko, da nam na miru isprica sve pricice...

A sto se tice koricenja, ja sam na dobrom putu... Sve price, redom odstampane, stavljene u registrator i samo idu iz ruke u ruku...

puno pozdrava i ljubaca za sve od lepe Sumadinke... (salim se naravno, nisam bas toliki narcis.. )
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 21:23 28.12.2009

Re: Srećna nova godina

Sve su Šumadinke lepe, a još ako si i Kragujevčanka... Evdi si odma slatka ko šećer!!

Ljubim te, devojko i hvala na lepim željama!!

Djina
razmisljam razmisljam 01:41 29.12.2009

Re: Srećna nova godina

napadali mi Evdu kako veliča jedan zaostali i patrijarhalni sistem...


Оно што је мене дотакло нема везе ни са патријархалношћу ни са заосталошћу. Време које је прошло је било такво какво је било и нормално је да су из ове перспективе многе ствари архаичне. Али постоји нешто у понашању те двојице мушкараца што је свевремено и што би могло да послужи као узор и многим данашњим припадницима мушког рода, а то је велико поштовање и разумевање које су показали према женама. На то сам чојство мислила, на лепу мисао и реч и гест упућене другима са пуно пажње и доброте.
ddsonik ddsonik 11:26 28.12.2009

Zaista ne znam sta da kazem

osim da se zahvalim obema na ovim pricama i da cestitam baka Evdi rodjendan.

Sve najbolje u Novoj Godini
Pozdrav
Dusan
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 21:24 28.12.2009

Re: Zaista ne znam sta da kazem

Hvala i vama na čitanju i komentaru!!

Sretna nova i sve najbolje!

Djina
pepeyac pepeyac 13:01 28.12.2009

Odlicno..

Price su fantasticne.

Sve najbolje u Novoj Godini
Pozdrav
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 21:25 28.12.2009

Re: Odlicno..

Hvala, kakve su, takve su, tako Evda pamti, ja pišem i koliko vidim, mnogi uživaju i da čitaju....
Čitamo se i dalje!!

Djina
lucidalina lucidalina 15:11 28.12.2009

sve sve ali prva je prva

prva me i rasplakala i iznenadila i zgrozila i dirnula i sve.... sve su posle i lepe i tuzne i zabavne i svakakve, ali prva je prva, ko prvi dan u novoj godini, koja ce biti nadam se lepa i vesela, i djini plodna, i evdi zdrava, i milici mudra i svima najlepsa od svih dosadasnjih!

krugolini hvala sto vas je prepoznala, njoj zelim strpljenja za te idiote protiv kojih se bori.

svima ostalima zelim ni manje ni vise nego samo ono sto oni zele sebi samima!

veliki svima
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 21:27 28.12.2009

Re: sve sve ali prva je prva

Joj, Agnes!!
Hvala na lepim željama, posebno na onoj jednoj....

A ja tebi želim zdravu dečicu, da na njih budeš ponosna!
I svu sreću, zdravlje i radost!!

Sretna nova i svi praznici!!

Djina
kole_cat kole_cat 15:30 28.12.2009

Neka je baki sa srecom 90

Vid' ti nje! Kuva kavu u mrak, vuče to njeno sokoćalo, znam ja saće da sedne pa da pripitkuje...

Sjajne ste...
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 21:29 28.12.2009

Re: Neka je baki sa srecom 90

Hvala!!

Sretna nova i čitamo se!

Djina
Vlasta92 Vlasta92 19:48 28.12.2009

Hvala,

dje čula i ne čula...
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 21:31 28.12.2009

Re: Hvala,

Hvala!!

Pročitala sam tvoju priču kako si se izvukla za Deda mraza...
Ja sam to mnogo trapavije uradila, od rođenja sam joj govorila od koga je paketić, mama, baka, deka, a za Deda mraza sam joj rekla da je to samo simbol Nove godine... Kad me nisu prebili roditelji klinaca u vrtiću.....
Znam da nije izgovor, ali šta ću, kad me pogleda onim pametnim okama, kako da je slažem?

Piši i dalje, prelepe su ti pričice...

Djina
omega68 omega68 20:00 28.12.2009

Sjajno

je ovako na jednom mestu
Bagrdan

Račnik

baš tu mi je tazbina
A moja Nana je Evdino godište
i završila je trgovačku akademiju u Beogradu.Da je živa možda bi zaključila da se poznaju
Djina uživao sam , hvala ti
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 21:33 28.12.2009

Re: Sjajno

Paaa... Evda je iz trećeg sela, ova dva su joj komšiluk... A ako je tvoja Nana za života pominjala nekog Mitra Bjelopavlića, to je moj deda, on je završio Trgovačku akademiju pre rata....

Pozdrav i čitamo se....


Djina
tompinchns tompinchns 14:46 29.12.2009

E,...

... slatko sam se naplakala i ismejala. Meni lepši poklon za Novu godinu ne treba.

Hvala!
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 15:06 31.12.2009

Re: E,...

Hvala, devojko, sretna ti Nova i pozdravi mi Novi Sad!!

Djina
milicadj milicadj 16:21 29.12.2009

svilene pelene :)

nakon silnih kliktanja, ponovnog registrovanja (neko mi je maznuo nik :(), prihvatanje svega i svacega, napokon mogu da ostavim komentar. ovo je jedan od retkih blogova koji citam, i saljem okolo svima link.
samo sam htela da kazem da postoji mala mogucnost da su svilene pelene za baka Evdokijinu cerku kupovane kod mog pradede u Kotoru
svet je zaista mali, a ni vreme mu ocigledno ne moze nista
eto, toliko od mene :)

ps. odoh sad da citam dalje...
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 15:08 31.12.2009

Re: svilene pelene :)

Hajde, sad, prst na celo i priseti se, jel ti deda ili pradeda nekad pominjao nekog Ninka i zenu mu Mariju iz Kotora, trgovce? E, kod njih se rodio moj deda, kod njihovih sinova su kupovane pelene za moju majku.....
Hvala ti na ovome!!

Djina
milicadj milicadj 12:44 02.01.2010

Re: svilene pelene :)

Evo stavila prst na celo i pozvala mamu da pitam kako se zvala pradedova majka .
Ipak svila za pelene nije kupovana kod mog pradede (Risto i zena mu Natalija), jer se njegova majka zvala Kosara. No nema veze, sama ideja da je sve tako povezano je uzbudjujuce fascinantna :). Moj pradeda je bio trgovac u Kotoru, trgovao je platnima, koncima i tako tim, ko ce ga znati sta sve. Moja baka je bila najstarija cerka, i pamtim pricu kako joj je otac kupovao duvan jer je to tada bilo potpuno in i moderno, a jelte njegova najstarija cerka ima da bude Kotorski mainstream tog doba.
Evo sad cu i ja da iskucam jednu ljubavnu pricu, pricu koja je rasplakala moju drugaricu koju sam pre par godina vodila u Kotor kod bake. Baka nije vise medju nama.
Istinitu naravno, kako su se upoznali i ostali zajedno baka i deka. Godine ne znam, ali sve se desavalo malo posle rata.
Baka, Vinka, imala je nazovi vezu sa nekim momkom koji je studirao tehniku. Vrlo bitno je napomenuti da su za nju u obzir dolazili samo inzenjeri, advokati i doktori . Sve ostalo je nije zanimalo ich. Bili su zajedno nesto oko 7-8 meseci kad je on na leto dosao u posetu sa svojim kolegom Brankom. Pokusacu da citiram baku, koliko se secam:
Kad sam ugledala Branka, srce mi je stalo, glas sam izgubila i ovog vise nisam ni videla (mislim da mu se ona ni imena vise nije secala). Samo sam na njega mislila, na mog lepog Branka. I te njegove plave oci. Nisam mogla ni da spavam ni da jedem. Al ja sam devojka njegovog druga, ne ide nikako da u Branka samo gledam. I tako je njihova poseta meni, Milice, prosla u teskim mukama, sa ovim se setam a srce samo misli na Branka. Dosao je i kraj njihove posete i ja smislim kako moram nekako da sa Brankom razmenim adrese, bilo sta. Rastajem se sa njima i placem, placem za Brankom, a niko ne zna.
Slagala je da mora da ide u Sarajevo zbog necega na fakultetu i da bi bilo zgodno da ima njegovu adresu ako joj sto zatreba. I tako su razmenili kontakte.
(Brankova majka i otac, moja prabaka Ruza i pradeda Nenad su tada ziveli u Sarajevu. Pradeda je dobio neku prekomandu kao inzenjer zeleznice ili tako nesto, te su iz BGd presli u Sarajevo, gde sam se ja rodila i odrasla, donekle).
Elem, ona je naravno, pricu odlaska u Sarajevo izmislila u trenutku, i sad je treblo da je sprovede u delo, jer je ona studirala u Beogradu (baka mi je bila luda kao struja, definitivno). Slagala je svoje kako mora ranije u Beograd, da bi stigla da obavi putestestvije po Bosni. I krenula je nekim suludim putem do Sarajeva i kad je stigla tamo ispostavilo se da su se ona i Branko mimoisli za koji dan. Tu tugu mi je jedva recima prenela, bila je sva skrhana i razocarana. Naravno, u medjuvremenu je raskinula sa tim sa kojim se zvanicno zabavljala. I tako tuzna je otisla u BGD gde je i trebala da bude, i pokusavala da zaboravi Branka. I sad ide najbolji filmski deo. Tokom studija je iznajmljivala sobu kod neke zene, obe su bile strasni pusaci. I nestalo im je duvana u neko doba veceri, i baka je otisla na Terazije u neku radnjicu da kupi duvan da nastave pricati pusiti celu noc (baka pravi nocobdija bila, pre 2-3 nije legala). I ona za pultom placa, kad u radnju ulazi neki momak, nije videla ko je i trazi duvan. I sad citiram: Milice, skamenila sam se! To je bio Brankov glas, moj Branko je tu iza mene. Kupili smo duvan, seli na klupu u parku i tu ostali do svitanja. Od tada se nismo rastali vise od par dana, kad je on isao na put. Ona zena kod koje sam zivela se bas zabrinula, celu noc se nisam vratila kuci, a otisla samo po duvan. Kad sam joj objasnila, sve je bilo u redu.

Eto, kako je to ranije izgledalo, devojke :).



Milica

ps. aaa, zaboravil sam da cestiam rodjendan Baki Evdi. Zdravlja, radosti i decije graje Vam zelim!



sofy_kg sofy_kg 15:56 01.01.2010

S R E C A N R O D J E N D A N!!!!!!!!!!!

i nova godina naravno... Ali to je manje bitno....

90 rodjendan!!! Svaka cast, baka Evdo... Zelim Vam jos najmanje toliko da prozivite i da uzivate u svakom trenutku, sto i nije tako tesko jer je Vas zivot ispunjem brojnom porodicom, divnim ljudima, sa divnim zivotnim pricama, koje volite i koji Vas vole...a neki to mogu samo da pozele!

Zelim Vam svu srecu ovoga sveta!!!

I naravno srecnu NG i da svima nama bude bolja nego predhodna...

Puno pozdrava i poljubaca za Vas, Djinu, Micu i ostale...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana