Koordinate: kada puna penušave tople vode. Ne znam po kom rasporedu Nova godina stiže do moje tačke, ali neka ne žuri. Na radiju svira meditativna muzika. Slow jazz. Slow is a good word.
Nema nikoga u ovom gradu sa kime bih radije bila večeras nego sa sobom.
Radio voditelj je izjavio da mu je drago da mi, slušaoci, spadamo u one koji se ne uzbuđuju oko novogodišnje noći i nismo na ulicama, u klubovima, kafanama i drugim užurbanim mestima večeras. Prisnim glasom objavljuje da ćemo zajedno dočekati 200.-u. U vrlo finom društvu, ako baš želite da znate.
Ima mekan, topao glas nekoga ko zna moć intonacije i pažljivo odabranih reči. Nekada je radio bio revolucija, kao i sve nepoznato što nahrupi u zaštićeni prostor privatnog života. Invazije kojima smo u međuvremenu postali svakodnevne i povremeno nevoljne žrtve.
Muški glas sa radija je dobrodošao u intimnost mog kupatila. Otvorena vrata ga puštaju unutra. Zvuči kao da ima..... sve baš kao što treba. Iako mu je celokupna ekipa na raspolaganju, misao da sam bira muziku i pušta je svima koji su pronašli pravu frekvenciju večeras izuzetno prija. Nagađam da ne bi postavljao glupa pitanja kod susreta uživo, na neutralnom mestu, negde između njegove audio-izolovane sobe i moje kade pune do vrha. Volim neutralne teme sa strancima. One koje zadiru do srži intime, ali ne sadrže adrese i brojeve telefona, godine školovanja, i broj promenjenih karijera. Ili prezimena. Simple. Nepoznato uzbuđuje nedostatkom biografije, zamagljenim prozorima, svežim mirisima, enigmom neotpakovanog... Poznajemo se dobro i dugo, moja druga ja i ja. Nepotrebno smo eliminisale odavno. Sada se najčešće srećemo u zadovoljstvima. Male, ritualne seanse za okrepljenje.
Voda u kadi se ohladila. Odvrćem H for hot! Pritisak iz vodovoda izbacuje vreli mlaz koji se na površini vode razbija u individualne gnjurce. Zaranjaju spremni i spuštaju se na moja stopala smežurana u
medijumu koga smo se mi kičmenjaci odrekli jako davno i niko do danas ne razume zašto, penju se uz gležnjeve i listove, noseći sobom utehu topline. Aid workers zadovoljstva. Duboko zahvalna, ...
Brad - muški glas na radiju se zove Brad - se oprašta. Ipak neće dočekati Novu godinu sa nama, ali ubeđuje nas svojim cimetnim glasom da će sutra u isto vreme opet biti tu. Nije mi žao. Smenjuje ga Tony. Hmmm, susret sa dvojicom nepoznatih u jednoj večeri. Muzika postaje sve bolja. Chick Korea, John Mayes, Robert Jospe, Dizzie Gillespie, Gershwin... Ko zna sa kime se sve susrećem večeras samo slušajući note pobegle inspiraciji opsednutih.
Nikad nisam dočekala Novu godinu uz radio. Da li je moguće zamisliti da je ovo 1950-i-neka i da će sledećih 50 godina doneti neverovatan prosperitet čovečanstvu, koje u stvari već ima sve i kome jedino treba malo vremena sa samim sobom?
Kada puna vode na trinaestom spratu na početku trećeg milenijuma je moja udobna stvarnost. Znam da postoji dug spisak stvari koje me žuljaju, ali mi ne uspeva da se setim ijedne. Uprkos svemu što će je učiniti zapamćenom, 200.-a mi se čini kao i svaka druga godina, prebrzo izrasla, pomalo nezgrapna, u ulozi za koju nema čak ni kostim po meri. I već je smenjuju novom varijantom, još jednim svežim licem, kao što je bila i sama pre godinu dana. Kako se niko ne seti da pripremi debitantkinje za neispunjena očekivanja? Zašto više ljudi ne programira svakodnevicu na džez radio? Muški glasovi sa radija obećavaju da se mogu čuti u celom svetu. Lepo mesto za susrete, uz beskrajne varijacije na temu: slow is a good word.
Noć je neosetno napravila transakciju između dve godine. Čime plaćaju one prošle? Nečim banalnim, sigurno, kao i svakog kome je spotlight dosadio. Anonimnost je velika tajna postojanja. Luksuz i privilegija poznavalaca.
Moja novogodišnja noć u kadi nosi sve elemente savršenog provoda. Za kraj jednog novog početka: "Breakfast at Tiffany's", na kauču, prosušena i u flanelskoj pidžami. Do ranih sati sledećeg dana. Ali sutra je utorak, ili sreda, četvrtak.. sasvim zgodan dan za još jedan početak, bez mašte za metafore i nepotrebne simbolike. Lakše će se podneti ako ne ispuni očekivanja.