Bice da su jos pre prve svoje zajednicke sesije Barbra Strajsend i njen kolaborator, producent i pijanista za ovu priliku, Dajana Krol, osmislile album "Love Is The Answer" kao duboko emotivan zapis u kome svaka pesma treba da bude svojevrsno "istrazivanje u vezi sa pitanjima srca". Neko bi i sam takav potez - udruziti Strajsendovu i Krolovu u zajednickom projektu - opisao kao potez genija. Ja bih bio skloniji da pomislim da se takvo nesto moglo i moralo ocekivati pre ili kasnije; Barbra Strajsend je, po mnogim sudovima pa i mom licnom, jedan od dva zenska vokala koji su obelezili prosli vek (drugi je onaj mnogo potresniji koji pripada Dzudi Garland), legenda, ikona i superstar, dok je Dajana Krol jedan od verovatno najvecih autoriteta danasnjice za sva pitanja u vezi sa savremenim dzezom za "siru upotrebu", kako se to obicno kaze. Da prica bude jos lepsa, obe zene se po sopstvenim recima medjusobno izuzetno uvazavaju i cene talenat i delo one druge.
Plod ove "saradnje snova", novi album Barbre Strajsend "Love Is The Answer", nadmasio je i najludja ocekivanja, da krenemo od onih najtrivijalnijih: iako je ploca objavljena krajem proslog septembra, u istoj sedmici u kojoj je startovao i novi album Maraje Keri "Memoari nesavrsenog andjela" (sto bi u praksi trebalo da znaci da je titula najprodavanije ploce u Americi za sledecu sedmicu unapred rezervisana bez konkurencije), album dzez-standarda Barbre Strajsend u produkciji Dajane Krol je, na zaprepascenje svih, pobedio u toj nedeljnoj utrci za diskografski primat i to sa prilicnom razlikom, obezbedivsi time svojoj vlasnici i jedan nezapamcen rekord: Barbra Strajsend jedini je zivi umetnik ciji su se albumi nasli na prvom mestu Bilbordove liste najprodavanijih ploca u Americi u svakoj pojedinacnoj dekadi od sezdesetih godina proslog veka do danas. Mnogo je medjutim bitnija jedna druga cinjenica, a ta je da se jedna izvanredno plodna i dugotrajna (i katkad - diskutabilna) umetnicka karijera kakva je Barbrina, uz stimulans jedne daleko mladje ali savrseno kompetentne osobe i umetnice, u osnovi vratila sopstvenim korenima i pocecima na veliko zadovoljstvo njenih najodanijih ljubitelja i postovalaca, u koje ubrajam i sebe samog. To thy own self be true, ne kaze se uzalud. I to za ovaj album vazi ponajvise i bitnije je od svega.
Barbra Strajsend, uz diskretnu ali i sigurnu producentsku podrsku i vodjstvo Dajane Krol, na ovoj ploci je upotpunila krug, odabravsi da peva ono sto joj prirodno i najvise lezi, repertoar u kome se snalazi kao riba u vodi, onaj repertoar kojim je i zapocela svoju briljantnu karijeru pre skoro pola veka - dzez balade iz takozvane "velike americke pesmarice", a koje, sticajem okolnosti ili pukim slucajem, do danas nije zabelezila na ploci. Od introspektivne i pomalo gorke zrelosti jedne zdravice zivotu kakva je "Here's To Life" iz pera Artija Batlera i Filis Molinari, koja otvara ovaj album, preko doslovno srcekidajuce "Gentle Rain" (koju je proslavila Astrud Zilberto), i drugih dragulja i klasika poput "Spring Can Really Hang You Up The Most", "Make Someone Happy", "In The Wee Small Hours Of The Morning", do vrhunca ovog albuma, bozanstvene "A Time For Love" (koju je napisao Dzoni Mendel, ujedno i glavni autor diskretnih ali zato znalackih aranzmana na ovom albumu) ili pak filozofske "Some Other Time", Leonarda Bernstajna i neocekivano tmurne "You Must Believe In Spring" koja zatvara plocu kao bonus track, ove nezne, setne, melanholicne ali u krajnjoj liniji optimisticne himne ljubavi cine jedinstven niz koji se preliva i krivuda kao reka od tople cokolade. Objektivniji slusalac ce, dakako, s pravom primetiti da se na kristalno jasnu boju glasa kakvu kod Strajsendove pamtimo iz mladjih dana polako ali sigurno prevlaci koprena starijeg doba - njen tembr je danas mnogo tamniji, puniji i prozukliji nego nekada i mogao bi se uporediti sa ozbiljnijim tonom viole i njenim nesto skucenijim dijapazonom naspram raspevanih, bljestavih akrobatika violine. Ipak, njena izvrsna dikcija, sjajna vokalna tehnika i neprevazidjen karakter i dalje su nepogresivo prisutni kao licni pecat, uz onu cudesnu, carobnu nadmoc koju ima svaki veliki pevac koji se ne zadovoljava pukim pevanjem napisanih nota, vec gotovo samoubilacki postaje sama pesma svom svojom dusom, srcem i bicem. Barbra Strajsend je bila i ostala jedna od retkih pevacica kojoj to uvek polazi za rukom - pa tako i na ovoj svojoj novoj ploci, vrlo poznoj i vrlo zreloj. Predlazem vam da izaberete jedno popodne ili vece, kada ste mozda klonuli, umorni ili naprosto romanticni, prigusite svetla, otvorite bocu dobrog vina i prepustite se ranjivoj, krhkoj magiji zabelezenoj na ovom albumu, sami ili, jos bolje, sa voljenom osobom. Odvojite vreme za ljubav.