Greškom na grešku

Slažem se Pavinjo sa sve tri stvari koje su uslov za povlačenje tužbe...
No, složićete se da to nije genocid. Definicija genocida je drugčija.
Rasvetliti sudbinu svih nestalih,povratiti kulturno blago i kazniti ratne zločince...
Još 1997. godine, javno sam pisao kako se sve ovo mora uraditi ako hoćemo normalizaciju odnosa. Neke usijane glave su tvrdile i zalagale se da kulturno blago koje je iz crkava i manastira odnela SPC treba smestiti u Sremske Karlovce i tamo ga držati. Bio sam kao Srbin iz Hrvatske ljuti protivnik toga. To blago je nastalo tako što su moji stari davali novac, ovce i druge priloge manastiru Krka ili Krupa, da bi se to kupilo i napravilo.To pripada tamo, a ne u Karlovce. Sve ukradeno treba vratiti.
Što se tiče nestalih, treba razjasniti nestanak 1000 nestalih Hrvata ali i to gde su nestali Srbi..a i njih je priličan broj. Treba suditi sve ratne zločince i individualizovati odgovornost, tu se slažem sto posto. Kako zločine koje su radili Srbi tako i zločine posle Oluje, zločine u Sisku i zločine u Osjeku, Zadru....Bjelovaru...Moraju odgovarati svi koji su okrvavili ruke ili nisu sprečili zločin a to im bila dužnost....To je tako poželjno..
Smatram da je kontratužba Srbije dugoročno gledano loša stvar....a naročito o Jeremićevim metodama vođenja spoljne poliotike mislim sve najgore..

pavinho

Tuzba je podignuta za genocid jer inace ne postoji nadlezan sud,u samom meritumu tuzbe naglasak nije na genocidu.i s jedne i s druge strane su zapravo sigurni da presudu za genocid nece dobiti..po mome osobnom misljenju,samo bi se zlocin u skabrnji mogao okarakterizirati kao genocid(u mikro prostoru).
sto se tice ratnih zlocinaca(pa i ne samo ratnih) oni svi trebaju biti u zatvoru,tu nema spora.bez obzira na nacionalnost.
ono sto je mene posebno iziritiralo je to da je u srbiji pitanje tuzbe svedeno na pitanje "ko je krivlji".i jeremic to svjesno potencira,dok se u tuzbi hrvatske zapravo trazi ispunjavanje konkretnih uvjeta.srbija tuzbom ne trazi zapravo nista,osim skupljanja politickih poena uglavnom na domacem trzistu.od hrvatskih uvjeta jedan je cisto humanitarne prirode(da obitelji napokon dobiju sansu da dostojno sahrane svoje najmilije),dok su druga dva ja bih rekao civilizaciski dosezi u koje se cak i srbija kao pretendent na mjesto u EU zaklinje,a to je obveza da ne krades i obveza da postoji pravna drzava koja sudi ubojicama(pa cak i ako su ubijali hrvate).i ni tadic ni jeremic nisu ni pisnuli o tome da se lako mogu rjesiti hrvatske tuzbe ako ostvare tri stvari koje bi trebale bit pod normalno,nego (opet) potenciraju genocidnost naroda(od jasenovca naovamo) i slicne budalastine koje samo podgrijavaju psihoze iz proslosti koje su i dovele do ovoga.inace kad slusam jeremica o ovoj temi imam osjecaj kao da citam politiku iz druge polovice 80-tih.al valjda to raja voli.

Nemam šta ovome dodeati Pavinjo....ni dodati ni oduzeti. Jednostavno, tako je...

posle jos jednog (ko zna kojeg po redu) prenosa skandiranja "ubij Srbina" na HRT-u.

E, Vaso care...Imaš dobru moć zapažanja..ali još kad bi primetio na srpskim stadionima ono "nož, žica, Srebrenica" ili ono "ubij, zakolji da Šiptar ne postoji"....onda bi bio verodostojan..Ovako, ti si, kao i obično..Vasa, car demagogije i opštih mesta...onaj ko uvek prst upire u drugoga.
No, evo za tebe, da ne bi govorio kako niko ne piše o zločinima protiv Srba, mog teksta u jednom hrvatskom mediju objavljenim ovih dana...Pa čitaj ako te to ne smara. I da ti kažem nešto u šta ti ne veruješ, najverovatnije. Za mentalno i ukupno zdravlje svake zajednice i pojedinca, vrlo je važna borba protiv zla u sebi....bez toga, bez mogućnosti i potencijela da se to zlo izmeri i pobedi, nema Vaso oporavka, zdravlja i napretka....

O ZLOČINU


Hapšenja bivših pripadnika specijalnih policijskih jedinica hrvatskoga MUP-a, osumnjičenih za zločin nad šestoro mahom starih ljudi srpske nacionalnosti, počinjen 25. avgusta, 1995. godine u selu Grubori vratio je u fokus pitanja procesuiranja ratnih zločina počinjenih za vrijeme i poslije vojne akcije «Oluja» pred hrvatskim sudovima.
Ovo hapšenje ne možemo posmatrati van konteksta suđenja hrvatskim generalima pred haškim sudom, jer su upravo «Grubori» dio haške optužnice. Dio haške optužnice je i zločin u Gošiću gdje je ubijeno sedmoro staraca srpske nacionalnosti, kao i zločin u Varivodama gdje ih je ubijeno devetoro.
Svakako, treba imati u vidu i pregovore koje Republika Hrvatska vodi za skoro članstvo u EU i zatvaranje poglavlja vezanog za pravosuđe, ali i postizanje povoljnije društvene klime u Hrvatskoj da se procesuiraju i zločini učinjeni nad Srbima.
Da bi bacili malo više svjetla na pomenute događaja, istražili smo dio dokumentacije, potražili izjave svjedoka i pregledali novinske tekstove iz tog perioda.

Zločin u Gruborima dogodio se 25. avgusta, 1995. godine. O tome zločinu su poznati širi fakti. Pokojni Božo Knežević je snimio sjajan dokumentar «Oluja nad Krajinom» u kome su govorili svjedoci događaja. Neki su još živi, neki su u međuvremenu umrli.
U arhivi Informativno – dokumentacionog centra «Veritas» pronašli smo potpisanu izjavu svjedoka Jovana Grubora, rođenog 8.7.1927. godine u Plavnu. Jovan Grubor je umro prije nekoliko godina u izbjeglištvu. Izjavu je dao u Beogradu, 14.03. 1997. godine.

... dana 4.08.1995. godine, rano ujutro, otišao sam u Plavanjske uvale da kosim djetelinu. Cijeli dan sam zajedno sa Savom Gruborom, Savinim (1927.) mojim prvim komšijom, kosio, a u sumrak se vratio u selo. Preko dana nismo čuli intenzivno pucanje, bolje reći samo po koji put.

Na putu do kuće sreo sam Savu Đurić, koji mi je rekao da je cijela Krajina napadnuta te da bi bilo najpametnije da se spakujem i da bježim. Tad još nije bilo velike gužve niti panike u selu. Inače moje selo je imalo 24 porodice, preko 70 seljana u 24 kuće.

Negdje pred jutro 5.08.1995. godine probudile su me komšije da se evakuišemo iz sela i da bježimo prema Srbu.. Obzirom da sam imao problema sa lijevom nogom i nisam bio sposoban za bilo kakvo pješačenje, odlučio sam da ostanem kod kuće u našem zaseoku. Sa mnom su ostali: Sava Grubor, Savin (1927.), Miloš Grubor, Markov, (1915.), njegova supruga Milica (1919.), Jovo Grubor, Damjanov, (1922.), njegova surpuga Milica, (1925.), Marija Grubor, žena Jakova, (1929.) i njena zaova Milica kći Steve (1944.), Jovo Grubor, Jovana, (1930.), supruga mu Dušanka, (1929.), njegova majka Marija (1905.), Milica Karanović, Lukina, (1927.) i njen sin Đuro (1954.).

U selu se skrivamo jedino u toku noći. Ne spavamo u kućama nego u trapovima, po ogradama, jer nismo htjeli da nas više spava na jednom mjestu. 8.08.1995. godine prvi put u selo dolazi hrvatska vojska. Njih pet vojnika, tražili su put do planine Orlovice. Nisu nikoga tukli niti provocirali. Tražili su naše vojnike. U selu bijaše sve mirno do 25.08.1995. godine. Tog dana imali smo poziv od hrvatskih vlasti da ujutro dođemo kod škole radi popisivanja i odlaska iz sela, dalje ko to želi, ili ostanka. Nas sedmero je otišlo prema školi radi popisa dok je njih šest ostalo. Uz put smo sreli dosta hrvatske vojske koji su išli u pravcu našeg zaseoka. Navodno da su krenuli radi obezbeđenja pruge zbog prolaska voza na relaciji Zagreb - Split. Za jedno pola sata iz pravca Grubora vidio se dim i vatra i čula se pucnjava . Bilo nam je jasno da su vojnici išli da pale i ubijaju, a ne da obezbeđuju prugu. Za kratko cijelo selo je bilo u plamenu. Tada su u zaseok otrčale Mika Grubor, Milica, Mara i Milica Karanović.

Nas dva muškarca i jedna žena je ostala kod škole. Nismo imali hrabrosti da krenemo prema kućama. Ipak poslije jedan sat vremena, oko podneva, došao sam u zaseok. Od 24 kuće samo tri nisu bile zapaljene. Zapaljeni su svi stogovi sijena, djeteline, sve staje, sva stoka koja je bila na polju je pobijena, a koja je bila vezana u štali tu je i izgorila. Popaljeno i pobijeno je dosta stoke, 7 krava i 10 prasadi. Čak ispod moje kuće sam našao tri svinje rasporene bajonetom, a prethodno pogođene metkom.
Kod kuće Jovana Grubora, Jovinog, (1930.) njega smo zatekli sveg krvavog i izmasakriranog, bio je zaklan. Imao je 14 uboda nožem. Njega smo stavili u ćebe i odnijeli u kuću. U kući Miloša Grubora, Markovog, (1915.) našli smo ga ubijenog pored kreveta u sobi. Pored njega je pronađeno 14 čaura. Njega smo ostavili u kući.

Sutradan je u selo stigla hrvatska vojska, a poslije nje UNPROFOR. Mi smo u međuvremenu pronašli ubijenu Milicu Grubor i Đuru Karanovića, koji su ubijeni na livadi. Ubijeni su iz vatrenog oružja. U kući od Marije Grubor, Jovine, našli smo je izgorjelu. Kosti Jove Grubora, Damjanovog, nismo našli, vjerovatno je izgorio sa kućom, a kosti su ostale u šutu.

Čuo sam da su nagorjele kosti Marije Grubor (1905.) vojnici stavile u kutiju od keksa i bacile u džak. Svi pobijeni tog nesretnog 25.08.1995. godine, sem Jove Damjanovog, sahranjeni su na groblju u Kninu. O ovom slučaju UNPROFOR, na čelu sa Alunom Robertsom, zna sve.

27.08.1995. godine zaseok je još jednom zavijen u crno, što nije izgorilo i popaljeno sada je sravnjeno granatiranjem. Tog dana, negdje popodne oko 16 sati, iz pravca Došnice i mosta Vundukova, otvorili su artiljerijsku paljbu po zaseocima Grubori, Karanovići i Zorići. Grubori su sada sravnjeni sa zemljom, a kuće u Karanovićima i Zorićima nisam vidio, ali su sigurno i one uništene ili oštećene. Poslije ovog događaja istjerani smo iz zaseoka, nas sedam, i 28.08.1995. godine u ponedjeljak svi smo prebačeni u Srednjoškolski centar u Kninu gdje ostajemo sve do 10.09.1995. godine kada smo prebačeni u Južnu kasarnu kod UN-a, a 16.09.1995. godine u konvoju od 1200 izbjeglica dolazimo u SRJ ...

Svjedok koji je preživio zločin u Gošiću, danas živi u Australiji. Izjavu je dao u Beogradu, 17.7. 1996. godine.

MILAN LETUNICA, sin Ilije, rođen 12.07.1933. godine u Gošću, opština Knin
... dana 04.08.1995. godine, rano ujutro oko 5 sati, probudila nas je žestoka artiljerijska paljba koja je obuhvaćala cijelo naše područje i oko Benkovca, zatim Stankovaca, prema Promini i Bribiru, ali su se zapravo najviše čule detonacije oko i u pravcu Knina.

U toku tog cijelog dana zadržavam se u našem selu Gošću. Do kasno uveče nismo ni čuli da je počela evakuacija. Kada sam saznao šta se dešava, moju ženu Mandu (rođena 1932. godine u Grulovićima, kod Kistanja) šaljem u zbijeg zajedno sa mojim komšijom Milošom Borkom.

Moje selo broji 37 kuća sa oko 50 stanovnika, a te večeri u selu ostaje nas dvanaestoro. Negdje oko 11 sati otišao sam spavati ali nisam mogao zaspati. Cijelu noć sam slušao traktore i aute kako u kolonama prolaze i biježe prema Kninu.

Ujutro sam obišao selo. U selu sam našao Savu Letunicu (1922.), Marka Letunicu (1931.), Mariju Letunicu (1925.) i Gojka Ležajića (1930.), svi iz zaseoka Letunice, a u zaseoku Borci našao sam Mariju Borak, udovu Save (1914.), Kosu Borak, Tume (1925.), Grozdu Borak, Vase (1922.), Vasilja Borka, Vasilja (1925.), Savu Borka, Vasilja (1927.), Dušana Borka, Stevana (1940.,po zanimanju lugar) i Borak Milku, udovu Mile (1919.).

U zaseoku Žeželji nisam našao nikoga.

U nedjelju su u selo došli vojnici hrvatske vojske, pretresali su kuće, odnosili su lovačke puške i što su našli od vojničke opreme. Nisu me tukli, samo su me ispitivali kako se zovem, da li ima još „četnika” u selu i gdje mi je familija. Rekli su da bi bilo bolje da sam i ja otišao.

Drugi dan po odlasku ovih vojnika dolaze drugi vojnici u uniformama, naoružani i u grupama po troje do petero. Dolaze u osobnim automobilima. Pljačkaju sve. Najprije janjce i telad. Kasnije svinje, krave i konje. Iz kuća uzimaju šporete, frižidere, škrinje, telefone i sve drugo što se sa sobom moglo ponjeti.

Ja sam bježao u šumu kad su oni dolazili, a od mojih komšija koji su ostali, kad bi pljačkaši došli, tražili su da se sklone i da ih ne smiju gledati što to oni rade. Stalno bi pucali kad bi prilazili i došli u selo. Dolazili bi obično u 9 ujutro a odlazili oko 3 popodne. Uveče i po noći ne bi dolazili. Pljačkanje je bilo sistematsko svaki dan.

Otprilike sedam dana, pošto su moje komšije izbjegle, oko 14 sati čula su se dva pucnja iz pravca kuće Ležajić Gojka. Sava Letunica je baš tada krenula po vodu na Gojkovu gusternu. Našla ga je mrtva u avliji. Pogođen je sa jednim metkom u predjelu grudi, a drugi metak je ostavio trag na bradi. Pozvala je mene, Marka i Mariju. Otrčali smo tamo i vidjeli pljačkaše koji su upravo odlazili. Gojka smo sahranili noću, na našem groblju u Gošiću. Preko dana nismo smjeli jer smo se bojali da će nas sve pobiti.

Tih dana obilazi nas MKCK, tim iz Benkovca. Sve su nas popisali, dali nam hrane, rekli su nam da smo bezbedni, da nam nitko neće ništa naškoditi, te da će nas obilaziti redovno i donositi nam hranu. Nas jedanaest svaki dan smo bili u neposrednom kontaktu, bježali smo kad bi nailazila vojska koja pljačka i uvečer se ponovo vraćali u kuće.

Pred kraj mjeseca, negdje oko 16 sati popodne, vidio sam jedno auto bijele boje kako ulazi u Gošić. Sakrio sam se u jednoj ogradi i promatrao.
Poslije par minuta sam čuo pucnjavu po nekoliko metaka iz automatske puške iz sela. To je trajalo kratko. Poslije desetak minuta isti auto se vratio u pravcu odakle je i dojurio. Odlazim kući, a odmah mi u kuću dolazi Bogdan Dobrić, Špire (1925.) koji mi je sav uzbuđen rekao da su svi u zaseoku Borci pobijeni. Odlazimo najprije u kuću Dušana i Milke Borak. Milka je krunila kukuruz i tako ubijena, a Dušan je sjedio u avliji i tako je streljan. Ubijeni su sa više metaka u grudi. U kući Save Borka, nalazimo Savu, Grozdu i Vasilja, svi su presječeni rafalima. U dvorištu susjedne kuće nalazimo Kosu isto ubijenu sa više metaka u prsa, a u kući do nje nalazimo Mariju Borak koja je isto krunila kukuruz i ubijena sa više metaka niže vrata.

Uveče je došao Živko Borak iz Zadra i prijavio ovaj masakr policiji u Benkovcu. Nikoga od mojih ubijenih komšija nismo dirali, svi su ostali onako kako su ubijeni i na istim mjestima, sve do jutra. Ujutro je došla vojska i policija, bilo ih je desetak. Vidio sam da su slikali leševe, posipali nekakvim prahom i stavljali ih u crne vreće. Ja sam im morao reći podatke o godištima i o njihovim imenima. Odvezli su ih u Knin i zakopali na gradskom groblju.

Po ovom događaju nitko iz MKCK nije dolazio. Nas sada četvero, već u strahu da ćemo i mi biti ubijeni, odlučujemo napustiti Gošić. Sava odlazi u Šibenik, Marko i Marija odlaze u UNPROFOR u Knin, a ja odlazim u Zadar. Tu ostajem kod Srećka Egića sedam dana. Odlazim poslije toga u sabirni centar u Zadru gdje sam čuo da je ovdje umrlo 15 starijih ljudi iz Bukovice. Vidio sam i 8 nepokretnih starih lica. Ovdje ostajem jednu noć i sutradan idem u konvoju prema Sremskoj Mitrovici, a u SRJ stižem 17.09.1995. godine ...

Jovan Berić je žitelj Varivoda. U Varivodama su ubijeni njegovi roditelji i stric. Ove godine, 4. avgusta, na javnom slušanju koje je organizovala Koalicija za REKOM u Kninu, govorio je o zločinu počinjenom u Varivodama. Integralni tekst njegovog iskaza je preuzet sa sajta korekom.org.
Jovan Berić: Pozdravljam sve prisutne. Također mi je žao zbog svega što se gospodinu Radoslavu Bobanoviću dešavalo za vrijeme rata. Moja je priča malo drugačija. Ja nisam proživio ono što je on. Ja sam živio i radio u Zadru i otišao u to vrijeme iz Zadra u prostor Kistanja s prepolovljenom obitelji. Jedan dio obitelji je ostao u Zadru, ja sam otišao vamo. I ta su dešavanja u tom vremenu barikada i svega toga sam bio tražen da idem u tu neku formaciju vojnu i tako dalje. Nisam prihvatio, jer nisam ni mogao. Iza toga dolazi drugi dio obitelji i bili smo skupa, takoreći do „Oluje“. Kuću smo u Zadru napustili, zapaljena je za dan priznanja Hrvatske. Kad sam otišao sa radnog mjesta, nakon dana ostao sam bez posla. Odlazim u druge prostore izvan Hrvatske, ostavljam roditelje tu u Varivodama. Imao sam neke kontakte s njima za vrijeme same „Oluje“. Dok su oni tu ostali, ja sam bio tamo, čuo sam se s majkom i rekla mi je kako je teška situacija. Imam sestre koje su tu u Hrvatskoj, koje su odmah nakon „Oluje“ došle, obišle majku i kao najgore je prošlo. Međutim, nakon mjesec i dvadeset dva-tri dana, odnosno preciznije za 28. 9. 1995 čuo sam vijest o njihovom stradanju. Otac, majka, stric i još šest komšija. Javio sam sestrama tu vijest. One su se uredno bile prijavile ovdje u Kninu u policiji, obilazile, ako bi se nešto loše desilo da one saznaju i tako dalje. Međutim, kad su stradali, oni su pokupljeni i sahranjeni u Kninu. Njima nisu javili, ali ih je iza toga nakon nekoliko godina Haški tribunal odvezao na Institut sudske medicine u Zagreb gdje smo kasnije izvršili prepoznavanje, uviđaj i tako dalje, da bi nakon osam godina bili sahranjeni na svoje groblje, gdje su mogli odmah, bez tih takoreći i mrtvih nazovimo, da im se da mira duši. Zašto je sve to trebalo, ne znam. Imovina koja je tada ostala od stoke, nekih oruđa, traktora pod, na neki način, u to vrijeme, policijskom nazočnošću, nestala je. Ne znamo. Nikada nismo dobili u tom smislu šta je s njom. Kasnije dolazi do jednog moga angažmana preko raznih organizacija koje su bile prisutne u Kninu, da bi ih sahranio u svoje groblje, pa sam na neki način bio uključen i saznao neke informacije. I pokrenuli smo tužbeni zahtjev koji se vodio par godina. Rezultat tog tužbenog zahtjeva, odštetnog zahtjeva koji smo pokrenuli, ja i sestre, da smo dužni u prvostupanjskom procesu platiti državi 54.000 kuna. Mi smo išli dalje, na Županijski sud. Županijski je, evo, poslije godinu i pol dana još uvijek ne znamo šta je, kako je. Zašto je to tako, počinili su zločin i još počinitelji nisu poznati, iako se proces vodio. Međutim, ja sam se prije šest godina, 2003. vratio iako sam u to vrijeme imao dosta, da tako kažem, nekih razmišljanja pa gdje ćeš, tamo su ti roditelji stradali, ti ideš u taj prostor. Ja sam na to odgovorio: “Oni su ostali na svojoj zemlji, čuvali su svoj prag, ništa nisu počinili, ni oni, ni ja i mislim da bi bilo nekorektno i nemoralno s moje strane da ja to zanemarim.“ Kad sam došao, ja i supruga, imali smo 640 kuna primanja, tj. preciznije socijalnu skrb. Ja sam pokušao po svom načinu, svojoj nekoj genetici, sposobnosti da to stanje promijenim, da ne živim od skrbi, nego da živim od svog rada, znanja i sposobnosti. Uspio sam podignuti neki pčelinjak, doći ponovno do nekog posla koji sam radio. Međutim, u svemu tome, iako su roditelji dobili status civilne žrtve rata, ja nisam, da tako kažem, mogao koristiti, 'ajmo reći beneficije, privilegije, ne znam kako to nazvati, da mi se u tom smislu omogući neki održivi opstanak, nego je to išlo sasvim drugim načinom. Danas, poslije šest godina, često se nađem u društvu ljudi koji nisu moje nacionalnosti, koji nisu Srbi. Sjedim s njima, bilo kroz sportske neke aktivnosti ili razgovor, još uvijek ima onih koji osuđuju, s moje strane Srbi, „a šta imaš s njima razgovarati, oni su ti roditelje pobili, a ti s njima sjediš“. Naravno da ja tako ne razmišljam i da ne smatram da je to počinio svaki Hrvat, nego da su to pojedinci počinili kojima nažalost još nije poznato ime i što me u svemu ovome na neki način veseli ova inicijativa koja bi možda mogla da razotkrije te počinitelje i da se dođe do istina koje će nas sigurno odvesti u nekom boljem smjeru. Hvala vam lijepa na strpljenju.

Šta dodati ovome, osim da je pravda ono što bi vratilo dostojanstvo žrtvama, a državu učinilo vjerodostojnom.





.

Milan Karagaća

Budući hrvatski predsednik( verujem Josipović) i današnji srpski predsednik, možda ugledaju mogućnost da istovremenim povlačenjem tužbe dokažu da su državnici. Jer ako hoće u Evropu, a kažu da hoće, onda bi im to bila sjajna prilika da pokažu kako vode evropsku a ne balkansku politiku....

Upravo je to danas predsednik Tadić rekao, da tužakanje ne vodi nikuda, da treba da se svakom oštećenom licu nadoknadi šteta, da se vrati imovina, da svako osudi pojedince koji su činili zlodela, a da države i kompletni narodi ne mogu biti kolektivni krivci jedni drugima

To znači da čita blogove...ako ne on onda bar savetnik, g. Krstić...

Reagujući na vest iz Sofije, turski ministar spoljnih poslova Ahmet Davutoglu je pozvao zvaničnike da se klone komentara koji bi mogli da ugroze odnose njegove zemlje i Bugarske.

Ovde je u pravu turski ministar...
Ne znam šta je bilo dvadesetih godina, ali se jako dobro sećam Bugarske iz vremena Todora Živkova. Tada su iseljavani Turci iz Bugarske, specijalnim vozovima. Na desetine hiljada ljudi..