Kaže meni Radmila:
„Ajde sa mnom u grad da mi pomogneš oko nošenja, moram da nakupujem mnogo stvari."
Vreme događanja: pred neki od tadašnjih državnih praznika, u pitanju su 60-te godine, keva je kupovala na tone svega i svačega i što joj treba ali i što će joj možda zatrebati. Govorila mi je kad uspe da me „ulovi":
„Ova kuća tebi služi kao han, s vremena na vreme eto tebe, ostaviš prljav veš, pojedeš, popiješ, posereš se i onda put pod noge, sam bog zna gde se smucaš?"
Ovog puta me ćapila u raskoraku, nisam imao kud. Tumaramo tako nas dvoje od prodavnice do prodavnice, teret u mojim rukama približava se teretu koji može da ponese manji kiper, kad Radmili pade na pamet „Atina".
„Oni imaju najsvežije"...više se i ne sećam šta! Uđemo mi u „Atinu", ja posrćem, keva za pult i sa prodavačicom razveze žvaku, kad!
„Gde si bre bekrijo?"
Uspem nekako da se okrenem spram glasa, nisam siguran da li se meni obraća, vidim čoveka četrdesetih godina, kez od uva do uva i meni pravo u oči.
„Molim", kažem.
„Šta ne prepoznaješ me", nastavlja kez, „a popili smo tog dana bar hektolitar, i na silu si me uvukao u....kako ga ono zovete... a da, Kulturni centar."
Radmila prekida razgovor sa prodavačicom i okreće se ka nama.
„Molim", beslovesno ponovim.
Keva se približi, pita keza:
„O čemu se radi?"
„Ne mešajte se drugarice, ne obraćam se vama", kaže kez „pričam s prijateljem."
„Ja sam mu majka", kaže keva „i šta hoćete od njega?"
„Izvinite", kez mu silazi s lica „ali vaš sin me je pre deset dana bukvalno ugurao u kafanu i napio, jedva sam posle pet dana došao sebi, a sada me se kao ne seća."
Radmilin pogled mi govori:
„Dokle ćeš bre da nas (računa i odsutnog ćaleta) brukaš pred svetom?"
„Radmila, tebe mi, prvi puta ga vidim, pomešao me s nekim."
„Praviš se lud ili ti je alkohol popio mozak pa se zaista ne sećaš", razdražljivo će kez-nekez.
Prodavačica zapalila cigaretu, nalaktila se na vitrinu, seiri sve u šesnaest.
„Idemo", odlučuje Radmila i kreće prema vratima, ja za njom, po principu His Master Voice. Ne da se kez-nekez, navrzo se da po svaku cenu razjasni situaciju, oseća se luzerom, želi da stvar istera do kraja. Mi pored „Moskve", ja više vučem nego što nosim bakaluk...
„Molim vas da sednemo u baštu, popijemo kafu i na miru staloženo dođemo do istine", zavapi kez-nekez preko kevinog ramena.
„Istina ima koliko i ljudi a verovatno i mnogo više", sokratiše Radmila, ali ipak neodlučno baca pogled na baštu, i njoj su noge otpale od celodnevnog šipčenja. Na kraju sednemo za sto, bakalukom zatrpam okolna tri, četiri sa sve stolicama...
„Izvolite drugarice" kaže kez-nekez kad je prišao kelner.
Keva poruči neku tortu, kolač, kez-nekez jaču kafu a ja duplu Lozu. Posle prvog srka crnogorskog nektara, meni u glavi poče da se odvija storija, igrani film sa mnom i kez-nekezom u glavnim ulogama. Odjednom sve jasno kao lep sunčan bez oblačka dan. Radio sam za Slovenijales i Marles nekakve reklame na sajmu i zgrnuo popriličnu lovu. Pun k'o brod, odšetam do Kulturnog centra tu negde oko dvojke. Upekla zvezda, u Kulturnjaku samo Mara a i ona skoro utonula u Nirvanu od vrućine, oči joj na pola koplja. Popijem Lozu, pa još jednu, nastavim, sve očekujući da se pojavi neko od „zaposlenih" u K. C.-u. Bio je to jedan od najlošijih dana u mom životu. Ni kučeta na vidiku! Uzeo ja od Mare flašu, seo na stepenik ispred Kulturnjaka, pijem, ližem grlić al' nije to to! Nema Šakala, Čede Šiptara, Dekija, Bobe, Šoleta, Admirala, Bude, Bože Kambodže, čika Raleta, Biljca, čika Steve fišmena, Vese, čak ni Bate potpukovnika.
„Crni dane a crna sudbino", muljam Vladiku Danila po glavi, „Sirak tužni bez igđe ikoga", kad!
Prema stepeništu, prema meni, ide čovek, ovaj kez-nekez.
„Zdravo da si neznana delijo" ustajem i zovem ga da sa mnom popije piće.
„Izvinite, upravo idem u posetu, čekaju me na ručku, znate rođaci..."
Nema šanse, jedini živ čovek odavde do Aljaske i da me odbije!
„Dobro, samo jedno, neka mi to bude aperitiv", pristaje kez-nekez.
Posle druge flaše, zaboravi on na ručak i rođake, počesmo igru: „Maro daj nam po metar". To mu dođe ovako: poređa Mara nulapetice jednu do druge po celoj mojoj i njegovoj strani stola, znači negde oko 20 komada, litar pića brat bratu i onda počinje: ajd živeli, prva, druga, treća.......sve dok ne sredimo metar. Ne znam, ne sećam se kako sam uopšte došao do kuće.
„A", kažem ja, Radmila zaustavi kašičicu sa komadom torte ispred usta, kez-nekez me napet ko struna gleda u oči, „A", ponovim ja, „pa daaaaaa, sad se sećam slavili smo nešto..."
„Ne seri! Izvinite drugarice", obraća se kevi, „šta slavili, na silu si me uvukao u kafanu, rođaci me čekali na ručku, ni danas ne smem da im izađem na oči", zavrišta kez-nekez, „pljuni istinu pa da se rastajemo".
„Šta je vama čoveče, ostavite mog sina na miru, šta ste se zalepili ko čičak na njega", vraća Radmila kašičicu sa nepojedenim komadom torte na tacnu a mene gleda pogledom koji govori više od cele Britanike sa sve dopunjavanim izdanjima! Ustaje, meni mahne glavom kao „idemo", počnem da skupljam trgovano, traje „letnji dan do podne", srećom nije me „pjena popanula, niti bjela a niti krvava". Keva otvara novčanik i baca na stočić neku lovu, kez-nekez ostaje za nama sam otvorenih usta.
„Bre u kući ti pun bife pića a ti ločeš sa kojekavima", šišti mi Radmila na uvo, „da ne čuju ljudi"!
„Kakav bife, kakvo piće, nisam ja alkoholičar pa da se ucirkavam sam i to još u sopstvenoj kući, ja sam društveno biće, popijem s ljudima u kafani, ispričamo se, razmenimo iskustva....."
„Moš misliti" zaključuje diskusiju Radmila.