U ekskluzivnom intervjuu za magazin The Skinny, kultni filmadžija Džim Džarmuš [Jim Jarmusch], razgovara o svom tajanstvenom novom filmu „Granice Kontrole" [The Limits of Control], o njegovom poslednjem muzičkom projektu Bad Rabbit, i o tome zašto je istraživanje naše svesti "neotuđivo pravo".
U intervjuu za Njujork Tajms Tom Vejts [Tom Waits] dao je čuvenu izjavu da "Ključ... ličnosti Džima [Džarmuša] leži u činjenici da je osedeo kada je imao petnaest godina. Kao rezultat toga, on se uvek osećao poput emigranta u svetu tinejdžera. On je još od tada emigrant. I svi njegovi filmovi govore o tome."
Od svog debitantskog filma "Konstantno gluvarenje" [Permanent Vacation, 1980] do njegovog poslednjeg neobjašnjenog ostvarenja "Granice Kontrole", nema sumnje da je Džarmuš uvek pokazivao simpatije prema autsajderima. Zauzimajući čvrsto poziciju na marginama američke kinematografije ovaj reditelj stvorio je neke od najupečatljivijih filmskih ostvarenja u poslednjih trideset godina. Spojio je svoju naklonost prema evropskom art-haus filmu sa ljubavlju prema američkoj kontrakulturi da bi stvorio tako nezaboravne filmove poput "Pod udarom zakona" [Down by Law, 1986] u kojem se pojavljuju ranije pomenuti g. Vejts i muzičar Džon Luri [John Lurie]; Memfis-set "Tajanstveni voz" [Mystery Train, 1989] koji prati tri međusobno povezane priče protkane duhom Elvisa; gangstersko-samurajsko ostvarenje "Duh Psa" [Ghost Dog, 1999], i najrecentnije "Slomljeno cveće" [Broken Flowers, 2005] u kojem se "Don Žuan" Bil Marej osvrće na svoj propali ljubavni život.
"Granice Kontrole" pokazuje Džarmuša u njegovom do sada najsmelijem svetlu i predstavlja bez sumnje otklon od njegovog poslednjeg ostvarenja [premda se i u njemu ponovo pojavljuje Bil Marej]. Navodno triler, film je mnogo manje zainteresovan za detalje zapleta nego li za kreiranje specifične atmosfere, ritma i estetike i odvodi nas na putovanje kroz Španiju sa bezimenim čovekom [Isak De Bankole] koji se susreće sa različitim likovima [njih igraju Tilda Svinton, Džon Hart i Gael Garsija Bernal] koji ga snabdevaju sa tajanstvenim instrukcijama u cilju napredovanja njegove misije. Nisu svi kritičari aplaudirali filmu, možda zato što predstavlja nameran pokušaj sa Džarmuševe strane da se suprostavi uobičajenim očekivanja koje posetioci bioskopa imaju. Iz tog razloga "Granice Kontrole" biva više prijemčiv ukoliko se prihvati kao doživljaj, srodan radovima Dejvida Linča [David Lynch]. Iz tog razloga Džarmuš smatra da je jedan od najvažnijih elemenata filma muzika i dajući istovremeno uvid i u prirodu filma i ulogu muzike, osvrće se na njega kao prema "kompilacijskoj kaseti koja vas kroz ogledalo odvodi u zečiju rupu." Očekujte da budete uronjeni naglavačke u Zemlju čuda.
Film "Granice Kontrole" opisali ste kao slagalicu: koliko bi smo od ovog filma trebali tražiti neku vrstu narativnog tumačenja?
- Mi pokušavamo da otklonimo izvesna očekivanja koja ljudi imaju. Nedavno sam bio obeshrabren ljudima koji pokušavaju da udovolje očekivanjima publike. Kristofer Dojl [Christopher Doyle, direktor fotografije] i ja razmišljali smo otprilike: "Šta bi bilo kada bi Tarkovski ili Antonioni danas izdali jedan od svojih filmova, da li bi to iko uopšte izdao?" I mislili smo da to, najverovatnije, niko ne bi učinio. Tako da smo mi pokušali da napravimo film koji nije intelektualna vežba, koji je zabavan, ali je vrlo otvoren i ne podleže formulama. Imali smo mapu priče prema veoma svedenom tekstu koji sam napisao, više poput prozne priče bez dijaloga. To je bila naša mapa, ali je bila veoma otvorena tako da smo mogli stvarati film delom kako se odvijao, što je bilo veoma važno za naš pristup.
Da li "Granice Kontrole" vidite kao izazov bahatoj pasivnosti većine publike?
- Pretpostavljam na izvestan način, premda opet mislim da je film poput transa ili putovanja na koje oni mogu da odu. Ne moraju da ponesu ništa sa sobom, ne morate da povedete Šerloka Holmsa sa sobom, znate. Ali ako film uspe da dopire do njih mislim da će početi ceniti detalje i sve slojeve koje smo stavili u njega, ali koje smo pokušali da stavimo bez predumišljaja, ne sa poentom. Mnogo je slojeva u njemu i na žalost naših distributera smatram da je bolji doživljaj ukoliko ga pogledate više od jednog puta. Premda je dovoljno teško privoleti ljude da ga uopšte pogledaju!
Dok sam gledao ovaj film u jednom momentu palo mi je na pamet da izgleda dobar deo njega govori o arhitekturi?
- Ne posebno o arhitekturi već o stvarima oko čoveka koje formiraju vašu svest ili koje ju hrane. Dakle to su vizuelne stvari, arhitektura, način na koji su gradovi planirani, spoljašnji prostori i enterijeri. Ali takođe to su i muzika i zvuk i pokret i tektstualne stvari koje opažate. Tako da arhitektura jeste deo filma ali ne mislim da je nešto više važna od ostalih njegovih elemenata, poput ritma u muzičkom smislu ili načina na koji se kadrovi zajedno pokreću.
Razlog zbog kojeg sam izdvojio arhitekturu jeste način na koji snimate zgrade, konkretno postoji jedna scena stepeništa [koja se ponavlja nekoliko puta] u apartmanskom bloku u Madridu. Snimljena je pod veoma neobičnim uglom, gotovo kao da ne možete da ju razumete kada ju prvi put vidite a onda iznenada rotirate se i na neki način pronalazite svoj oslonac... Pomislio sam kako je to fantastičan kadar. Nešto što sam zaista cenio u ovom filmu su bili ti kadrovi koji su bili neočekivani, u kojima iznenada sagledavamo stvari iz novog ugla. Znam da su neki kritičari primetili gotovo ikonoklastički aspekt filma i pitao sam se koliko je bila vaša namera da promišljeno stvorite kadrove koji se suprotstavljaju načinu na koji mi inače posmatramo stvari?
- Na neki način je bila. Nama je jedna inspiracija bila film "Mrtva tačka" Džona Bormana [Point Blank, John Boorman, 1967] koji je takođe na čudan način veoma arhitektoničan, sada kada ste mi to rekli, mada nisam siguran da sam ga zaista video u tom svetlu ranije. Ali svaki kadar u tom filmu bio je vrlo upadljiv a opet neki od njih su konfuzni u smislu refleksije i snova unutar snova. Bili smo veoma inspirisani njima... mislili smo, to je zanimljiv pristup, hajde da pokušamo da napravimo svaki kadar interesantim na neki način. A Kristofer Dojl je zaista najbolji tip koga poznajem na planeti za tu vrstu posla; on razmišlja u momentu, želi da svaki kadar bude dinamičan, reaguje na vizuelne klišeje. Tako da smo na neki način bili braća a inspiracija nam ne dolazi samo iz filmske umetnosti već iz poezije i slikarstva, iz knjiga i muzike i arhitekture, iz doživljaja, iz dijaloga i jezika: bili smo veoma povezani u tome tako da smo tražili neku vrstu stila za film koji ne bi bio kliše.
Baš tako, smatram da nema vizuelnih klišea nego su tu elementi referenci na druge filmove... mislim na golu devojku sa naočarima.
- Da, sigurno. Njena obnaženost je neki način gotovo njena uniforma. Postoji čak i citat iz Godarovog filma "Prezir" [Le Mepris, 1963] kada kaže "Da li ti se sviđa moje dupe?" koji izgovara Brižit Bardo. Postoje sigurno i aluzije na filmove Žan-Pjer Melvila [Jean-Pierre Melville], poput "Samuraja" [Le samouraï , 1967], u kojem je usamljeni ratnik autsajder jer se drži pravila koja se više ne uklapaju u njegovo okruženje: vidimo ga samog u sobama, stvari poput tih bile su definitivno reference. Na neki način pokušavali smo da pozdravimo umetnost filma. To je divna stvar i koliko god da mi se sviđaju ovi novi neo-realistični filmovi, mi idemo nekim drugim putem. Mi pravimo nešto, pozdravljamo umetnost filma kao nešto uvrnuto ili predivno.
Takođe tu je i upečatljiv citat koji izgovara Gael Garsija Bernal o tome kako je „odraz ponekad daleko postojaniji od stvari koja se ogleda", pretpostavljam da se isto može reći i za film...
- Film je zaista nešto poput Platonove Alegorije o pećini, znate, ulazite u mračnu prostoriju i vidite projekciju tih konstruisanih slika. Mi radije to proslavljamo nego da pokušavamo da vas prevarimo da mislite kako ste bili u nekom drugom svetu ili nekoj vrsti stvarnog mesta.
Upotreba prostora je veoma upečatljiva: postoji snažno osećanje da se radnja odvija u Španiji; snažno osećanje boravka u inostranstvu. Da li to vidite kao produžetak vašeg istraživanja teme autsajderstva i otuđenja?
- Sigurno je da je on autsajder i da se nalazi u mestu koje ne poznaje. Takođe u filmu je prisutna vrlo tradicionalna struktura a to su tri čina, na tri mesta sa nekom vrstom epiloga na kraju. On počinje u Madridu koji je veoma kosmopolitski, moderan grad; pokušali smo da ga snimimo ne kao turisti, već da pokažemo svetsko osećanje Madrida. Ali opet naravno imamo tu veoma bizarnu zgradu u kojoj on odseda. Potom on odlazi u Sevilju, mesto koje je nekako na pola puta između prošlosti i sadašnjosti. Grad je bio srce kolonijalne Španije, tamo imaju tu kulu od zlata koju on posmatra i pronalazi razglednicu sa njenom slikom, i u kojoj je kraljica Izabela čuvala zlato koje su opljačkali u Novom svetu. I onda poslednji korak filma za mene bio je neka vrsta vesterna, on odlazi u Almeriju i veoma je udaljen od civilizacije a oni predeli su vrlo poznati bar podsvesno nama filmskim fanovima, iz svih onih Špageti Vesterna pa čak iz velikih Holivudskih epskih filmova iz pedesetih koji su snimljeni na prostoru Almerije. Tu ima nešto što je čudnovato blisko, dakle on napreduje udaljavajući se od civilizacije. To smo radili u vizuelnom smislu.
Hajde da pričamo o muzici u filmu pošto ju doživljavate kao intergralni deo filma. Po meni je veoma uspešna iz razloga što ne manipuliše a što, čini se, toliko mnogo reditelja upotrebljava muziku upravo radi toga. Možete li da kažete nešto o ulozi muzike u filmu?
- Kada sam ja u pitanju, uvek kada krenem sa pisanjem, počinjem da slušam muziku koja mi otvara maštu za taj poseban svet ili stvar koju zamišljam. Tako da počinjem da eliminišem muziku koja mi to ne otvara i prosto potapam sebe sa onom koja to čini. U ovom slučaju bila je to muzika sastava Boris, Sunn O))), Earth, ti veoma spori, hard rok predeli bili su za mene veoma inspirativni. Pa su me potom doveli do osećanja ovog filma i naravno naposetku ponovo ušli u njega kao zvučne numere. Za mene su vrlo atmosferične i evokativne. Ne volim muziku koja vas napominje ili koja vam govori - mislim ponekad to je dobro, u filmovima drugih reditelja - ali moj način nije da koristim muziku koja vam pokušava reći šta da osećate. Umesto toga volim ju kao deo građe svega drugoga. A tu su i dva druga elementa, Šubertov Adađo za gudački kvartet i malo flamenka, ali veoma specifična forma flamenka - peternera. Tako da su te stvari završile kao muzička građa.
I vaš sopstveni bend, Bed Rebit [Bad Rabbit], doprinosi mnogo muzici u filmu. Kako je do toga došlo?
- Pravi problem je nastao kada sam montirao muziku na film i kada sam ustanovio da nemam kompozicije Borisa ili Earth-a ili Sunn O))) koje bi ispravno pokrivale scene u kojima on odlazi u galeriju. Pa sam pomislio - napravićemo našu muziku sa našim bendom. Tako smo i uradili, snimili smo neke kompozicije za film i od tada smo skoro gotovi sa našim albumom i nastavljamo da stvaramo još muzike što za mene predstavlja sjajno rasterećenje. Naš stil, usporen je, psihodeličan, pomalo hipi, električan, nešto prljaviji nego recimo zvuk grupe Mogwai ali je takođe atmosferičan na sličan način.
Pretpostavljam da je poslednja tema koju valja dotaći politika filma. Svi filmovi su verovatno do određenih granica angažovani ali postoji nagoveštaj da možda ovaj film poprilično odražava vreme u kojem živimo, da li osećate to? Posebno zbog naslova koji mu je dat - "Granice Kontrole".
- Pa nije bez razloga amerikanac autoritarna ličnost u filmu, znate. Mi smo se zbog Bušove administracije sramotili godinama, kada bih putovao govorio bih taksistima da sam Kanađanin. Sada više ne moramo to da radimo ali... sumnjičav sam prema svim političarima i politikama. Nepoverljiv sam prema vlastima koje vam govore šta je realnost. Nisam pokušavao da napravim film koji je didaktičan ali sigurno tu postoji izvesna metafora o aroganciji i sili koja kontroliše našu svest koja je naša sopstvena, znate, ona ne pripada njima [ko kod da oni bili]. Mislim da je menjanje i istraživanje čovekove svesti neotuđivo pravo, razumete? Smatram da govoriti bilo kome u šta treba da veruje treba da bude tretirano kao zločin, bez obzira da li to govorim ja ili Dik Čeni [Dick Cheney].
[ Izvor: The Skinny / Autor: Gail Tolley / Preveo: Bojan Ljubomir ]