by Mikele
„Zove te deda" kaže mi žena i pruža slušalicu.
„Kaži Dedoviću đe gori i koje su te muke popanule", počnem ja a on me prekine:
„Dođi sutra u devet u K.C., sreo sam Zuju i rekao mi je da ima nešto da razgovara s tobom, koliko sam razumeo, oko nekog posla, nemoj da zaboraviš".
Dedović se inače pajtao uglavnom s mojim društvom a na pitanja tipa:
„Šta ćeš ti sa mladima, imaš ti svoje vršnjake", odgovarao bi:
„Ne mogu po vazdan da slušam jedno te isto, male penzije, žiga me ovde, a mene onde, koje lekove piješ za..., operisali me, upropastili mi karijeru, znaš li ti da sam ja...i sebe i okolinu ruiniraju, mene bogami neće!"
Počešem se po glavi, ništa mi nije jasno, juče sam sreo Zujketa, sedeli, popili, ni reči o poslu a onda mi pade na pamet:
„Ambasadore, pa sutra je nedelja a Zuja ne ustaje pre dvanaest ni radnim danom!"
„Samo ti dođi u devet i biće sve u redu, energično mi odbrusi i spusti slušalicu."
Cela subota mi je protekla u štokakvim kupovinama i nabavkama, godina je bila 1986, mesec jun, Megamarketi ne samo da nisu postojali, nije postojala ni vizija da će ikada takvo što postojati, jedna Centropromova samoposluga na 50.000 homo sapiens-a oba pola i nekakve malecke radnjice, tako da smo se pošteno našetali, mislim, moja žena i moja krupnost. Obiđi ovo, uđi onde, zaviri u ono, pitaj da li imaju....smor na delu!
Uspemo do pred smiraj dana da kupimo uglavnom sve što smo strategijsko-taktičnim planom bili zacrtali i lakih slonovskih nogu odtabanamo sweet homu svome. Rastovarimo se, pojedemo nešto onako s nogu, uzmem ladno pivo, Lozu pod mišku, izađem na terasu, uvalim se u ligeštul...kakvi Bahami! Ispod mene zvrndaju tramvaji, ja Nirvanu snažno podupirem Lozom i zalivam već mlakim pivom.
Litl digresija: moja tetka Maca (pravo ime Jelena) godinama me ubeđivala da je toplo pivo piće bez premca?! „Probaj bre, nećeš se otrovati" nudila me kad god bi me put naneo u Balkansku ulicu a nikad je nisam zaobišao, ne ulicu nego Macu, tj tetku.
„Macka, mani me već jednom tih splačina, znaš da pijem isključivo Lozu", branio sam se.
„Kapu skidam Lozi, šalje li ti je Petar (stric) redovno? E ali sad imam i dokaze, jesil gledao pre neko veče onaj mračni Danski film...ma jebeš film, bila je pogana na jeziku, nego ima jedna scena kad joj se muž po mećavi vraća kući a ona mu na šporetu greje pivo". „A šta kažeš sad?"
„Poštovani sude, dozvolite mi da u nekoliko rečenica odbranim svoj stav, pod broj 1. nisam Danac niti volim da se smucam po mećavama, pod broj 2. pijem samo Lozu i samo Lozu tako mi bog pomogao, pod broj 3. ..."
„Ti mene Mikele jebeš u zdrav mozak, a", naljuti mi se Maca.
Zagrlim je, poljubim u vranu kosu, voleo sam je, baš sam je voleo:
„Macane ne ljuti se ali si mi se na glavu popela s tim vrelim pivom!"
„Otkud sad pa vrelo, sobna temperatura, da donesem?"
Sobna temperatura u tom trenutku 32 stepena poštovanog gospodina Celzijusa! Vrati se Maca iz kuhinje noseći dva BIP-a i otvarač:
„Na posao mladiću."
Otvorim flaše, Maca cugne do pola, mljacne jezikom:
„Zevsov Nektar je sranje prema ovome, nateži, šta se skanjeraš ko neka mlada?"
Gledao ja nekog tipa na TV, fol ekspedicija po Amazonskim nedođijama, naišli na neko pleme, nije ih bilo brat bratu više od dvadesetak, malecki, gologuzi, sisovise, dečurlija sva u očima, hrane se po principu: sve što iskopaš, ubereš ili ćapiš, to se jede. E taj tip, explorer sve to crta mašući rukama, obraća se kameri kad! Čovečuljak gologuzan iza njega, iz nekog trulog panja izvlači larvetinu, dužina oko 25cm, obim od 8 - 10cm, prilazi tipu odgriza joj glavu i s dvozubim osmehom prijateljstva, pruža je exploreru. Ovaj ubezeknut i skamenjen, gologuzan mu pokazuje princip, pritiska larvu po sredini ko kalodont i iz odgriženog mesta izlazi beličasta masa! Ajd sad pa odbi! Verujem da su mu creva bila ne u grlu nego u mozgu ali jebi ga, istraživač si bato, gutaj i ništa mrštenje! Odgrize on komad bele AMORFNE (ovo u spomen na Aninog tatu) mase, žvaće, curi mu niz bradu, Adamova jabučica da iskoči ali nekako proguta i poče da kenja o bogatstvu proteina. E, e i e, tako sam se i ja osećao kad me Maca naterala da „probaj makar" gunem BIP-ovu vruću amorfnu tečnost! Tad i nikad više!
„Maco ti nisi normalna, jebeš Dance i sve Vikinge, mećave i verne žene pivogrejačice, ovo je najveće sranje koje probah u svom mlađahnom životu!"
„E jesi konzervativan", frknu Maca „ne znam na koga si se dao, na nas nisi, možda na Dedoviće..."
„Dedovića mi ne diraj" kažem „uostalom i on pije Lozu kao ja, a što se tiče nas, probaj Petru ili Nikoli da ponudiš taj svoj kuvani bućkuriš, ćerali bi te sve do vrh Koma...ili bar Avale!"
Skoknem ja do frigidera po ladnjaka, nije da preferiram biru ali mi prija kao dodatak za beton, vratim se u ligeštul da se zdravim s zalazećim suncem, kad opet Ambasador:
„Samo da te opomenem da ne zaboraviš, sutra u devet u K.C."
„Dobro bre deda jel ti to mene učlanjuješ u Masonsku Ložu...ako je to u pitanju, odmah da ti kažem ili Škotska ili nič", otpovrćem. „Hajde zdravo i pozdravi mi snajku i praunuka", buć, tu,tu,tu,tu...
Poranim ja sutra, ne obrijem se (bradu sam pustio daleke 1975 godine i još me dobro služi), poljubim ženu i sina i noge me lagane najkraćim putem dovedoše do K.C.-a. Nedelja, u K.C.-u samo Ambasador i Mara, on hvali baklavu:
„Ne štediš na orasima", Mara uspija: „Znam neke koje mešaju orahe s prezlama, kao neće se primetiti..."
Rukoljub Mari, sednem kod Dedovića, Mara već donosi Lozu ispod crte:
„Gde je Zuja?" pitam.
Ambasador ustaje, uzima tanjirić s baklavom i Lozu:
„Dođi ovamo da sednemo do prozora."
Prebacujem se i ja:
„Što šapućeš?"
„Ne šapućem samo govorim tiho" kaže Ambasador „imam razloga, čućeš, sedi."
Iz unutrašnjeg džepa sakoa vadi beli podebeo koverat i pruža mi ga tako da ga Mara ne vidi.
„Šta je to..." iznenađujem se, Dedović maše rukom, „kao tiše, tiše".
„Slušaj, ovo je za M. (mog sina, njegovog praunuka), da sam na tvom mestu ne bih ga stavljao u banku, kupite mu nešto, idite na more...smislićete vi već."
Ja zabezeknut, Ambasador zove Maru i poručuje dve Loze.
„Dobro", dođem sebi, ali čemu ta i tolika tajanstvenost...", prekida me:
„O ovome babi...nikome ni reči, stigli mi neki zaostaci i povećanja penzije, pa sve odjednom, đuture, a ja kome ću nego njemu, ćerka jedinica, praunuk jedinac, razumeš?"
„Ič ne razbiram" odgovaram, naginjem se preko stola i ljubim ga u usukani pažljivo izbrijani obraz.
Deda se okreće:
„Maro, hajde sad ono."
U K.C. bučno (a kako bi drugačije) ulazi Karadžić:
„Dobra vam sreća dobri ljudi", hvata se za stolicu „Maro..."
Ambasador:
„Slobodane sine, ostavi nas pola sata, sedi...eno tamo, brzo ćemo mi."
„Deda koji ti je đavo i šta sve ovo treba da znači."
„Evo ovako, nemoj samo da mi dramiš, odlučio sam da umrem!"
„Dedoviću, deda, Ambasadore jel ti vrana popila mozak..."
„Sedi i ne galami, prvo me saslušaj, poslednjih meseci, niko to ne zna, ni baba, počeo sam da gubim svest, da padam i nikad ne znam kada će to da me zadesi...dođe iznenada i učestalo je..."
„Jesi li išao kod doktora", srce mi se steglo, boli, oči mi pune suza!
„Ma", odmahne rukom „sve ima svoj vek trajanja i kako ono reče Iguman Stefan 'Sve što dođe, ja sam mu naredan.' Tebi prvom kažem, tebe najviše volim, ostali će saznati uskoro...i basta, ni reč nećemo više o tome!...Slobodane dođi sedi kod nas."
Uskoro, jedan po jedan počeše se sakupljati i na radno mesto dolaziti, Kulturnog Centra poslenici i radenici. Mara iz improvizovane kuhinje poče da iznosi ovale sa pečenim kobasicama, ćevapima, vešalicama, pilećom džigericom uvijenom u slaninu pričvršćenu čačkalicom... Razgaćiše se kulturnjaci, počeše da nazdravljaju Ambasadoru (Mara ne izdrža nego poveri prisutnima da to Ambasador časti), nedelja se pretvori u narodno veselje. Potrajasmo do večeri, popio sam najmanje kilo Loze ali mi ne pomože ni zeru! I sve vreme sam ćutao i gledao ga.
Jebi ga, Dedović je bio čovek starog kova: Što zbori to i tvori! Posle dva, tri dana legao je u krevet i počeo da odbija hranu. Baba se izbezumljivala, dolazio sam svaki dan, doveo sam i Dr Raleta Don't Let Me Be Misunderstood ali džabe. Kaže mi Rale u kuhinji dok nam baba sipa Lozu:
„Umreće, tu nema pomoći, odlučio je."
Počeo je da popušta, svakog dana je bivao sve mršaviji, samo su mu oči bile žive i nezamućene, njima je govorio: idi sad, babi, mani se plača, ostavi me na miru...
Negde sredinom avgusta, sedeo sam na ivici kreveta, isporučivao mu pozdrave, pogledom me pozva da se sagnem i uvo primaknem njegovim ustima:
„Nemoj da me žališ, kada nisam mogao dostojanstveno i uspravno da živim, mogu bar dostojanstveno da umrem, neću vas još dugo mučiti."
„Deda", zagrcnuh se, pogledom mi kaza: idi sad. I umro je krajem avgusta, ugasio se moj dobri deda, Dedović, Ambasador.