Česta rana arhitektura koja se vidi u gradu, naročito njegovim starijim delovima, i kojoj ne mogu da kažem da znam karakteristike osim onih koje se meni sviđaju a to je široki, istureni prozor i strma linija krova, se ovde zove viktorijanska. Dok je kraljica Viktorija živela i vladala, samo su dobrostojeći građani mogli da priušte sebi luksuz velikih prozora, naročito u surovoj klimi Novog sveta, onog dela koji je i dalje pripadao engleskoj kruni. Ali kad sam već kod arhitekture, nijedan pravac ne nalazi u siromašnim slojevima društva svoje ime, reputaciju i glorifikaciju. E pa te takve viktorijanske, ili moguće i drugačijeg imena, se mogu naći na brojnim mestima u gradu sa manje ili više autentičnosti i manje ili više oronule, i među njima postoji jedan vrlo fini red istih, uglavnom u žutoj cigli, duž Dundas ulice baš naspram Umetničke Galerije Ontarija, ili Art Gallery of Ontario, tj AGO. Istovremeno je taj deo ulice i završetak, ili početak, Kineske četvrti, koja je fasade tih starih engleskih kuća nakitila svojom kaligrafijom a u velike prozore smestila svoju robu i kulturu. Ni to nije sve - odmah iza Galerije je visoka umetnička škola, tj. Ontario College of Art and Design, tzv. OCAD, kome su pre nekoliko godina napravili novu zgradu i koja većim delom stoji na štulama, i ima geometrijske zakrpe po zidovima u različitim bojama, i uopšte je avangardna do bola i kad sam jednom ušla unutra pronašla sam veliki nesklad između spoljašnosti koja liči na dečiju igračku i unutrašnjeg prostora koji je hladan, beo i mrtav, ali srećom da su studenti kreativni i topli pa udišu i greju tu hladnoću koliko mogu. A ni Univerzitet Toronta nije daleko, plus niz najboljih i najvećih bolnica sa njihovim krilima i neprekidnim proširenjima na moćnoj University aveniji, i sve to ko-egzistira u vrlo malom radijusu.
Taj fini red žutih kuća iz prošlog vremena ima jednu galeriju i kafe koje sam otkrila pre nekoliko godina, tek mesec-dva nakon što su otvorili, i od prvog trenutka se u meni stvorila jedna lepa naklonost prema njima. Odmah posle naklonosti sam se zabrinula kako će opstati. Volela bih da traju sebi, ali i meni.
Prednji prostor je galerija a u zadnjem delu je kafe sa malim stolovima i otvorenom, haotičnom kuhinjom u kojoj prave palačinke i čokolade. Tog prvog puta, pa i svakog sledećeg ,što je možda bila koincidencija a možda i ne, u galeriji su izlagali meksičke umetnike, a vlasnici su bili Turci. Volim takve eklektične mešavine, ali naročito volim prostor kao što su ga oni osmislili u toj žutoj viktorijanskoj kući. Galerija je imala onaj minimum koji besprekorno manipulise moju psihu - parket glatkog sjaja, bele zidove i dobro osvetljenje. Kuhinjsku krpu smestiti u takav prostor i ja bih joj se poklonila. Kraj onog širokog prozora, koji je i sam kao izložbeni eksponat, smestili su niski stočić i dve kožne fotelje, gde se moglo dobiti posluženje. Pozadi je bilo desetak stolova, zidovi su bili zelene boje, i leti bi smestili par stolova u jedan minijaturan prostor koji nije bio ni spolja ni unutra, popločan crvenom ciglom, sa kvadratnim komadom čistog neba iznad i suncobranom da zaštiti od sunca kad ono prolazi iznad te tačke, sa svih strana ozidan, uz improvizovano gostovanje bršljana. Kako je taj isečak usao u tu zgradu, ili se odvojio od one pored, ne znam, to su bila neka arhitektonska posla, ali sve skupa je imalo jako puno šarma. Što se hrane tiče, ne verujem da je iko tamo stvarno umeo da kuva, ali su improvizacije sa palačinkama, slanim i slatkim, uspevale dobro, i računali su na posetioce za ručak u obliku turista, studenata, i brojnih volontera iz Galerije preko puta, što su uglavnom bile bogate žene još bogatijih muževa koje popunjavaju vreme takvim aktivnostima. Nisu bili najefikasniji, ali su se uvek toplo i neusiljeno smešili, umetnost i palačinke su mi se dopadale, i opravdano sam brinula za njihov opstanak sa takvim polu-nonšalantnim, polu-boemskim pristupom poslu.
Onda je krenula renovacija Galerije preko puta. Nije to bilo malo popravljanje. Ni blizu. Frank Gehry, rođen u ovom gradu, je pristao da svoje ime smesti na takav jedan projekat, i mada zgradu nisu srušili pa sagradili novu, ceo projekat je trajao i trajao. To neće preživeti, brinula sam.
Bila je zima, i na University aveniji je vetar rendgenski probijao do kostiju. Posle posete lekaru, pognute glave hodala sam u pravcu kafea, što će izgledati kao preterivanje kad kažem da je trajalo i trajalo kao ekspedicija, ali kad sam stigla, vredelo je. Još uvek su bili tu. Unutra je samo par stolova bilo zauzeto, i onaj kraj prozora, odvojen, okružen slikama u galeriji, je bio slobodan. Njemu sam se nadala. Skinula sam kaput, šal, dva para rukavica, skinula bih i više ali nije bilo toliko toplo unutra, još kraj prozora a ni vrata nisu bila predaleko, a jeste bilo toplo, meksičko-turski recimo, i prvo sam prošetala da pogledam umetnost. Potom sam poručila čokoladu, i spustila se u duboku fotelju da gledam na ulicu i Galeriju uvijenu u plastične trake koje su vijorile na vetru.
Neke od stvari koje volim sam već nabrojala, ali ne znam da li sam ikada opisala koliko volim penu sa vrha šolje tople čokolade. Volim da je polako skupljam kašičicom. Što deblji sloj pene, to veća moja radost, i zadovoljstvo. Jedna Ruskinja koja je neko vreme radila za mizernu platu u jednom coffee-shop-u u mom kraju je bila jedina koja me je ozbiljno shvatila, i ona bi mi napunila pola šolje samo penom. Za taj efekat bi dva-tri puta ubacila smešu nazad i propustila je opet kroz profesionalnu Gaggiu. Nije dugo ostala na tom poslu, što je bilo dobro za nju jer je bila i obrazovana i sposobna za bolje, ali je meni bilo žao. Kad god sam pokušala da objasnim nekome šta ja u stvari hoću, nikome nikada nije bilo jasno - pa to je samo pena, vazduh praktično! Da, ali kakva finoća egzistencije postoji u peni, još su ti mehurići pod sobom krili jedan poseban sloj tečnog blaga, gustog, kremastog fundamenta i najboljeg dela cele smeše, što je bio jedini razlog da se mleko dodaje čokoladi, inače bi je trebalo konzumirati samo u gustom, triple x izdanju, nerazblaženu. Ne žalim se, cenim i kad je sloj tanak - koja slučajna ingenioznost - ali kad pena dođe makar i milimetar deblja nego obično, moja percepcija sveta odjednom preraste u čistu euforiju.
Tom penom je tog dana započelo razmišljanje na temu ‘šta me čini srećnom'. Uglavnom se vrti oko udobnosti. Udobnosti za čula. Sa prethodno opisanom penom kao primerom malih varijacija jednog istog principa, rekla bih da udobnost čula čini sve ljude srećnim. Estetika očima, toplina koži, muzika ušima, aroma u nozdrvama, pena na jeziku - mogućnosti za doživljaj sreće su prosto bezgranični. Niko ne bi smeo da bude uskraćen za svoj sopstveni potencijal.
U udobnoj fotelji iza širokog prozora tog dana sedela sam i gledala kako sneg počinje da pada u skoro vodoravnim sitnim tačkama koje su crtale duge bele linije; kako vetar usmerava kosu i kapute prolaznika u skladnu paralelnu geometriju sa plastičnim omotom građevine preko puta koji se na mestima razlabavio i sledio pravac vetra; kako radnici sa zaštitnim kacigama polako skupljaju alat i završavaju za taj dan; kako gole izvijene linije konstrukcije na drugom spratu Galerije, koje su predstavljale neku simboliku iz mašte Frank Gerhy-ja ili njegovih saradnika, liče na rebra praistorijskog čudovišta, ili vasionskog broda; kako devojke drže mladiće za ruku i mladići drzže devojke za ruku; kako moje ruke oko šolje izgledaju bele i mekane; kako je svetlost napolju siva a unutra topla belo-žuta; kako tramvaj prolazi glatko ulicom kao da klizi po ledu; kako me ništa ne boli i ništa mi nije, i sve u mom srcu otkucava redovnim ritmom: ži-vot-stvar-no-ni-je-loš; kako će u Galeriji staviti umetnike u sobe i sobe nazvati imenima bogatih mecena a celu galeriju zovu imenom provincije, jer ona pripada svima nama, ali radnicima sa zaštitnim kacigama koji su je sagradili verovatno neće dati besplatne ulaznice; kako je dobar život bogat život i to nije nikakva zagonetka, ni test, i ne bi trebalo da košta puno - i to je kratak izveštaj prvih par minuta. Prispavalo mi se, potom me je čokolada razbudila. Razmišljala sam o obavezama koje me čekaju u ostatku dana. O lekarskom iskustvu. O domaćim zadacima moje klinke. O putovanjima. O putovanjima. O lepoj svetlosti proleća. Kompozicija misli se vrtila u krug, oko zadovoljstva, ili je pravila osmice.
Kad sam sledeći put otišla, više nije bilo stočića kraj prozora i fotelja - prednji prostor je sada popunjavala neka druga galerija, ruska, imali su sto i kompjuter i mladu plavušu koja se smešila svakome ko je ušao, a pozadi je sve ostalo isto. Galerija preko puta je u novom odelu, otvorena je pre par meseci.