Život

Žuta viktorijanska kuća

Ivana Knežević RSS / 09.01.2010. u 19:23

Česta rana arhitektura koja se vidi u gradu, naročito njegovim starijim delovima, i kojoj ne mogu da kažem da znam karakteristike osim onih koje se meni sviđaju a to je široki, istureni prozor i strma linija krova, se ovde zove viktorijanska. Dok je kraljica Viktorija živela i vladala, samo su dobrostojeći građani mogli da priušte sebi luksuz velikih prozora, naročito u surovoj klimi Novog sveta, onog dela koji je i dalje pripadao engleskoj kruni. Ali kad sam već kod arhitekture, nijedan pravac ne nalazi u siromašnim slojevima društva svoje ime, reputaciju i glorifikaciju. E pa te takve viktorijanske, ili moguće i drugačijeg imena, se mogu naći na brojnim mestima u gradu sa manje ili više autentičnosti i manje ili više oronule, i među njima postoji jedan vrlo fini red istih, uglavnom u žutoj cigli, duž Dundas ulice baš naspram Umetničke Galerije Ontarija, ili Art Gallery of Ontario, tj AGO. Istovremeno je taj deo ulice i završetak, ili početak, Kineske četvrti, koja je fasade tih starih engleskih kuća nakitila svojom kaligrafijom a u velike prozore smestila svoju robu i kulturu. Ni to nije sve - odmah iza Galerije je visoka umetnička škola, tj. Ontario College of Art and Design, tzv. OCAD, kome su pre nekoliko godina napravili novu zgradu i koja većim delom stoji na štulama, i ima geometrijske zakrpe po zidovima u različitim bojama, i uopšte je avangardna do bola i kad sam jednom ušla unutra pronašla sam veliki nesklad između spoljašnosti koja liči na dečiju igračku i unutrašnjeg prostora koji je hladan, beo i mrtav, ali srećom da su studenti kreativni i topli pa udišu i greju tu hladnoću koliko mogu. A ni Univerzitet Toronta nije daleko, plus niz najboljih i najvećih bolnica sa njihovim krilima i neprekidnim proširenjima na moćnoj University aveniji, i sve to ko-egzistira u vrlo malom radijusu.

Taj fini red žutih kuća iz prošlog vremena ima jednu galeriju i kafe koje sam otkrila pre nekoliko godina, tek mesec-dva nakon što su otvorili, i od prvog trenutka se u meni stvorila jedna lepa naklonost prema njima. Odmah posle naklonosti sam se zabrinula kako će opstati. Volela bih da traju sebi, ali i meni.

Prednji prostor je galerija a u zadnjem delu je kafe sa malim stolovima i otvorenom, haotičnom kuhinjom u kojoj prave palačinke i čokolade. Tog prvog puta, pa i svakog sledećeg ,što je možda bila koincidencija a možda i ne, u galeriji su izlagali meksičke umetnike, a vlasnici su bili Turci. Volim takve eklektične mešavine, ali naročito volim prostor kao što su ga oni osmislili u toj žutoj viktorijanskoj kući. Galerija je imala onaj minimum koji besprekorno manipulise moju psihu  - parket glatkog sjaja, bele zidove i dobro osvetljenje. Kuhinjsku krpu smestiti u takav prostor i ja bih joj se poklonila. Kraj onog širokog prozora, koji je i sam kao izložbeni eksponat, smestili su niski stočić i dve kožne fotelje, gde se moglo dobiti posluženje. Pozadi je bilo desetak stolova, zidovi su bili zelene boje, i leti bi smestili par stolova u jedan minijaturan prostor koji nije bio ni spolja ni unutra, popločan crvenom ciglom, sa kvadratnim komadom čistog neba iznad i suncobranom da zaštiti od sunca kad ono prolazi iznad te tačke, sa svih strana ozidan, uz improvizovano gostovanje bršljana. Kako je taj isečak usao u tu zgradu, ili se odvojio od one pored, ne znam, to su bila neka arhitektonska posla, ali sve skupa je imalo jako puno šarma. Što se hrane tiče, ne verujem da je iko tamo stvarno umeo da kuva, ali su improvizacije sa palačinkama, slanim i slatkim, uspevale dobro, i računali su na posetioce za ručak u obliku turista, studenata, i brojnih volontera iz Galerije preko puta, što su uglavnom bile bogate žene još bogatijih muževa koje popunjavaju vreme takvim aktivnostima. Nisu bili najefikasniji, ali su se uvek toplo i neusiljeno smešili, umetnost i palačinke su mi se dopadale, i opravdano sam brinula za njihov opstanak sa takvim polu-nonšalantnim, polu-boemskim pristupom poslu.

Onda je krenula renovacija Galerije preko puta. Nije to bilo malo popravljanje. Ni blizu. Frank Gehry, rođen u ovom gradu, je pristao da svoje ime smesti na takav jedan projekat, i mada zgradu nisu srušili pa sagradili novu, ceo projekat je trajao i trajao. To neće preživeti, brinula sam.

Bila je zima, i na University aveniji je vetar rendgenski probijao do kostiju. Posle posete lekaru, pognute glave hodala sam u pravcu kafea, što će izgledati kao preterivanje kad kažem da je trajalo i trajalo kao ekspedicija, ali kad sam stigla, vredelo je. Još uvek su bili tu.  Unutra je samo par stolova bilo zauzeto, i onaj kraj prozora, odvojen, okružen slikama u galeriji, je bio slobodan. Njemu sam se nadala.  Skinula sam kaput, šal, dva para rukavica, skinula bih i više ali nije bilo toliko toplo unutra, još kraj prozora a ni vrata nisu bila predaleko, a jeste bilo toplo, meksičko-turski recimo, i prvo sam prošetala da pogledam umetnost. Potom sam poručila čokoladu, i spustila se u duboku fotelju da gledam na ulicu i Galeriju uvijenu u plastične trake koje su vijorile na vetru.

Neke od stvari koje volim sam već nabrojala, ali ne znam da li sam ikada opisala koliko volim penu sa vrha šolje tople čokolade. Volim da je polako skupljam kašičicom. Što deblji sloj pene, to veća moja radost, i zadovoljstvo. Jedna Ruskinja koja je neko vreme radila za mizernu platu u jednom coffee-shop-u u mom kraju je bila jedina koja me je ozbiljno shvatila, i ona bi mi napunila pola šolje samo penom. Za taj efekat bi dva-tri puta ubacila smešu nazad i propustila je opet kroz profesionalnu Gaggiu. Nije dugo ostala na tom poslu, što je bilo dobro za nju jer je bila i obrazovana i sposobna za bolje, ali je meni bilo žao. Kad god sam pokušala da objasnim nekome šta ja u stvari hoću, nikome nikada nije bilo jasno - pa to je samo pena, vazduh praktično! Da, ali kakva finoća egzistencije postoji u peni, još su ti mehurići pod sobom krili jedan poseban sloj tečnog blaga, gustog, kremastog fundamenta i najboljeg dela cele smeše, što je bio jedini razlog da se mleko dodaje čokoladi, inače bi je trebalo konzumirati samo u gustom, triple x izdanju, nerazblaženu.  Ne žalim se, cenim i kad je sloj tanak - koja slučajna ingenioznost - ali kad pena dođe makar i milimetar deblja nego obično, moja percepcija sveta odjednom preraste u čistu euforiju.

Tom penom je tog dana započelo razmišljanje na temu ‘šta me čini srećnom'. Uglavnom se vrti oko udobnosti. Udobnosti za čula. Sa prethodno opisanom penom kao primerom malih varijacija jednog istog principa, rekla bih da udobnost čula čini sve ljude srećnim. Estetika očima, toplina koži, muzika ušima, aroma u nozdrvama, pena na jeziku - mogućnosti za doživljaj sreće su prosto bezgranični. Niko ne bi smeo da bude uskraćen za svoj sopstveni potencijal.

U udobnoj fotelji iza širokog prozora tog dana sedela sam i gledala kako sneg počinje da pada u skoro vodoravnim sitnim tačkama koje su crtale duge bele linije; kako vetar usmerava kosu i kapute prolaznika u skladnu paralelnu geometriju sa plastičnim omotom građevine preko puta koji se na mestima razlabavio i sledio pravac vetra; kako radnici sa zaštitnim kacigama polako skupljaju alat i završavaju za taj dan; kako gole izvijene linije konstrukcije na drugom spratu Galerije, koje su predstavljale neku simboliku iz mašte Frank Gerhy-ja ili njegovih saradnika, liče na rebra praistorijskog čudovišta, ili vasionskog broda; kako devojke drže mladiće za ruku i mladići drzže devojke za ruku; kako moje ruke oko šolje izgledaju bele i mekane; kako je svetlost napolju siva a unutra topla belo-žuta; kako tramvaj prolazi glatko ulicom kao da klizi po ledu; kako me ništa ne boli i ništa mi nije, i sve u mom srcu otkucava redovnim ritmom: ži-vot-stvar-no-ni-je-loš; kako će u Galeriji staviti umetnike u sobe i sobe nazvati imenima bogatih mecena a celu galeriju zovu imenom provincije, jer ona pripada svima nama, ali radnicima sa zaštitnim kacigama koji su je sagradili verovatno neće dati besplatne ulaznice; kako je dobar život bogat život i to nije nikakva zagonetka, ni test, i ne bi trebalo da košta puno - i to je kratak izveštaj prvih par minuta.  Prispavalo mi se, potom me je čokolada razbudila. Razmišljala sam o obavezama koje me čekaju u ostatku dana. O lekarskom iskustvu. O domaćim zadacima moje klinke. O putovanjima. O putovanjima. O lepoj svetlosti proleća. Kompozicija misli se vrtila u krug, oko zadovoljstva, ili je pravila osmice.

Kad sam sledeći put otišla, više nije bilo stočića kraj prozora i fotelja - prednji prostor je sada popunjavala neka druga galerija, ruska, imali su sto i kompjuter i mladu plavušu koja se smešila svakome ko je ušao, a pozadi je sve ostalo isto. Galerija preko puta je u novom odelu, otvorena je pre par meseci.

AGO2.jpg

20081114-ago.jpg

ocad_building.jpg



Komentari (33)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Ivana Knežević Ivana Knežević 19:28 09.01.2010

Happy End tj. nastavak price

Preziveli su. Imaju vise posla nego ikada, proslavili su 5-godisnjicu. Ruska galerija je otisla i stocic sa foteljama je opet tu.

Moja klinka je nedavno slavila rodjendan kod njih malom radionicom pravljenja cokolade u zadnjem delu, kapicama i radnim keceljama za cetiri klinke i svaka je ponela kuci papirnu korpicu svojih proizvoda.
ivana23 ivana23 20:13 09.01.2010

Neka od udobnosti za čula

Ivana Knežević Ivana Knežević 20:22 09.01.2010

Re: Neka od udobnosti za čula

Vrlo udobno, cak bi se moglo pricati o euforiji..
Ne, ne, ekstaza je bliza.
Hvala!
mirelarado mirelarado 18:56 10.01.2010

Re: Neka od udobnosti za čula

Ivana Knežević
Vrlo udobno, cak bi se moglo pricati o euforiji..
Ne, ne, ekstaza je bliza.
Hvala!



Ivana Knežević Ivana Knežević 19:17 10.01.2010

Re: Neka od udobnosti za čula

Oh, mirela, ko ovo ne razume ne verujem da ce im reci biti od neke pomoci.

Za one koji budu dolazili u ovaj grad, moram da preporucim Soma chocolatier u Destileriji. Uzeti nerazblazenu cokoladu, u maloj solji, zacinjenu - i spremiti se za neku vrstu smrti od blazenstva. A energija koju daje obezbedjuje garantovano vaskrsenje, tako da nema brige
mirelarado mirelarado 19:25 10.01.2010

Re: Neka od udobnosti za čula

Ivana Knežević
Oh, mirela, ko ovo ne razume ne verujem da ce im reci biti od neke pomoci.


Tачно, Ивана. Осећај је безмало неописив и вредан је сваког добијеног грама. :)
Ivana Knežević Ivana Knežević 19:30 10.01.2010

Re: Neka od udobnosti za čula

mirelarado

Осећај је безмало неописив и вредан је сваког добијеног грама. :)


Ne znam o kojim gramima se radi, sto moze da znaci samo da nema potrebe za brigom
mirelarado mirelarado 01:34 11.01.2010

Re: Neka od udobnosti za čula

Ivana Knežević
mirelarado

Осећај је безмало неописив и вредан је сваког добијеног грама. :)


Ne znam o kojim gramima se radi, sto moze da znaci samo da nema potrebe za brigom


На сву срећу, с тим грамима сам увек у благом мањку, тако да бриге нема. :)
Ivana Knežević Ivana Knežević 03:33 11.01.2010

Re: Neka od udobnosti za čula

Odlicno! I ja sam za netrosenje brige na takve stvari :)
miloradkakmar miloradkakmar 21:09 09.01.2010

Što više

pene, to više sreće.
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:38 09.01.2010

Re: Što više

I ja bih rekla da je to prava mera, milorade.
selica_nena selica_nena 22:39 09.01.2010

Re: Što više


Ovako nekako. Baš sam uživala čitajući.
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:50 09.01.2010

Re: Što više

Oooooooh, ne-no!
I mada je vazno ne zuriti, ima se svega minut-dva pre nego sto se dobar deo istopi. Ziveti u trenutku, nema bolje ilustracije.
selica_nena selica_nena 22:56 09.01.2010

Re: Što više

Ziveti u trenutku

Dovoljno dugo.
intrepid intrepid 00:09 10.01.2010

Re: Što više

Ivana Knežević
Oooooooh, ne-no!
I mada je vazno ne zuriti, ima se svega minut-dva pre nego sto se dobar deo istopi. Ziveti u trenutku, nema bolje ilustracije.



Ivana Knežević Ivana Knežević 00:45 10.01.2010

Re: Što više

selica_nena
Ziveti u trenutku
Dovoljno dugo.


Ah... to su vec ozbiljne stvari. Ceo zivot se moze protraciti bas na tom mestu
Ivana Knežević Ivana Knežević 00:46 10.01.2010

Re: Što više

Hvala, intrepid.
muaddib92 muaddib92 14:54 10.01.2010

Re: Što više

За љубитеља вина ово му дође чисти збуњоз , али хаједеде..

Ivana Knežević Ivana Knežević 17:26 10.01.2010

Re: Što više

Ovo je i slatko i kreativno i... hvala, i klinka i ja smo se divile
A kasicica ne bi sacekala da se dugo divimo, da smo blize :)

Ima lepih strana i kod vina, ali ovo je bas, bas...
background noise background noise 22:44 09.01.2010

A ja pod nekim drugim utiscima






Ivana Knežević Ivana Knežević 00:44 10.01.2010

Re: A ja pod nekim drugim utiscima

Odvukli su me na drugu stranu, bn - izvinjenje.

Ove tvoje ilustracije se sarene kao prolece i obecana zemlja, i jos bezbroj asocijacija.

Deo te radionice o pravljenju cokolade ( i chocolate truffles, za koje ne znam kako se prevode kod nas - praline, mozda?) za klinke je bio i ratluk ili Turkish delight kako se ovde zove (what a name!) u srcu cokolade. Moja klinka to nije probala ranije - ja ih ne volim - ali joj se njena licna kreacija jako dopala. Meni leze ove druge, baklave. Ali sve cu probati.

Hala na utiscima.

aleksanadar aleksanadar 00:40 10.01.2010

Ако дозволите...

уз топлу чоколаду - мало музике.

Ivana Knežević Ivana Knežević 00:57 10.01.2010

Re: Ако дозволите...

aleksanadar
уз топлу чоколаду - мало музике.


Ali zadovoljstvo je moje!
Tog poslednjeg puta, oko rodjendana, ja nisam nista radila nego sedela u jednoj fotelji, slusala muziku (Sting) i gledala radove trenutne izlozbe, koji su bili u razlicitim teksturama, mixed-medijalne, i razmisljam sada... da su ovo pustali bilo bi jos bolje iako je to tada izgledalo nemoguce
Hvala.
aleksanadar aleksanadar 01:21 10.01.2010

Re: Ако дозволите...

Молим.

Још нешто, да буде шарено...

Ivana Knežević Ivana Knežević 08:53 10.01.2010

Re: Ако дозволите...

Izuzetno lepo, pravi ritam i zvuk pred spavanje.

Hvala i ovog puta.
drug.clan drug.clan 01:21 10.01.2010

:)

lepa prica

moji prijatelji zive par blokova dalje pa bih cesto kada sam u poseti kod njih setali tuda :) Sve te kuce imaju neke cudno lepe ukopane podrume koji kao da nisu ukopani i kao da nisu podrumi, u stvari kao da se ulazi na prvi sprat

Ivana Knežević Ivana Knežević 08:58 10.01.2010

Re: :)

Bas mi je drago da poznajete kraj, druze clane, i svidja Vam se. Meni je bilo uvek zadovoljstvo proci, i pre ovog kafea, prosto ima necega u tom nizu kuca.
I bas je lepo da ste stavili ovaj pogled na tu stranu ulice, iz Galerije.
Jeste to zanimljivo kako su svi nivoi iskorisceni, i ulica je izmedju dva nivoa kuce. Vise svetla, i neka fina asimetrija se stvori.

Oni verovatno znaju za ovaj kafe, mozda ste i Vi bii tamo - Art Square Cafe.
sumo22 sumo22 02:16 10.01.2010

lepa prica



...brojnih volontera iz Galerije preko puta, što su uglavnom bile bogate žene još bogatijih muževa koje popunjavaju vreme takvim aktivnostima...


moje iskustvo je da su cesto ove gospodje mnogo interesantnije od samih muzejskih eksponata a entuzijazma imaju vise od bilo kog ekvivalentnog evropskog "budzetskog korisnika".( da li je iko doziveo guided tour u nekom od srpskih muzeja?)

ako dozvolite, preporucujem members laundz AGO u staroj zgradi (prvobitnoj?) muzeja u nastavku nove galerije. jedino sto mu se moze zameriti je pod od laminata.

pozdrav i preporuka

edit: ( lazem. doziveo sam gajdid tur letos u muzeju nikole tesle u beogradu. a bolje da nisam. ni ja, ni moji gosti. )
Ivana Knežević Ivana Knežević 09:06 10.01.2010

Re: lepa prica

sumo22

moje iskustvo je da su cesto ove gospodje mnogo interesantnije od samih muzejskih eksponata a entuzijazma imaju vise od bilo kog ekvivalentnog evropskog "budzetskog korisnika"


Verujem da jesu. Osim entuzijazma ima i pravih poznavalaca, i uopste, ovde sa toliko mogucnosti za volontere, to se u stvari shvata kao gradjanska duznost, svako moze da se opredeli za ono sto voli. Tako je uvek bolje.

sumo22

...preporucujem members laundz AGO u staroj zgradi (prvobitnoj?) muzeja u nastavku nove galerije. jedino sto mu se moze zameriti je pod od laminata.


Ovo cu zapamtiti. Htela bih da odem i na rucak u 'Frank', novi restoran u Galeriji, za koji kazu i pisu da je jako dobar. Ali obicno odem u kafe kad sam u tom kraju. Mozda sada kad im dobro ide mogu da odem

Steta je za lose iskustvo u muzeju u Beogradu. Sve se to moze popraviti, i nadam se da hoce uskoro.

Hala na citanju i preporuci, i lep pozdrav,
sumo22 sumo22 18:18 10.01.2010

Re: lepa prica


Htela bih da odem i na rucak u 'Frank', novi restoran u Galeriji, za koji kazu i pisu da je jako dobar.


nisam bio, ali kad vec mogu radije biram caj subotom u ROM-u

Steta je za lose iskustvo u muzeju u Beogradu. Sve se to moze popraviti, i nadam se da hoce uskoro.


vise je bio transfer neprijatnosti, losa iskustva vezujem za vadjenje putne isprave i punjenje tudjeg budzeta

Hvala na citanju i preporuci, i lep pozdrav,


ovo mi se narocito dopalo
... na University aveniji je vetar rendgenski probijao do kostiju....
.

izbegavam tu ulicu.

svako dobro


Ivana Knežević Ivana Knežević 18:53 10.01.2010

Re: lepa prica

sumo22
ali kad vec mogu radije biram caj subotom u ROM-u


Dve preporuke - hvala!
Uz sve sklonosti ka lokalnim putovanjima unutar grada, ustale se neke staze a promaknu druge... Jako volim kad mi neko preporuci mesta koja voli.

sumo22


... na University aveniji je vetar rendgenski probijao do kostiju.....

izbegavam tu ulicu.


Nije to ulica kojom mogu da vidim nekoga da hoda osim ako mora, ali je srecom odmah tu blizu gomila boljih i lepsih ulica. Osim Art Square kafea volim da svratim u Cafe la Gaffe na Baldwin-u, i uzmem stocic uz prozor. Ta ulica je bila moja prva omiljena u Torontu. Odatle je pocelo.
razmisljam razmisljam 02:36 11.01.2010

,,Могућности за доживљај среће


су просто безгранични.''
Тако Ви кажете, а ја се слажем са Вама. Али треба умети наћи то нешто мајушно и танано и посебно, и препустити се. Као, на пример, лагано читати све Ваше приче и допустити им да се у уму претварају у слике пуне боја и ветра и склада и топлине и необичних опсервација.
Једно од оних финих задовољстава којима се најрадије препуштам ноћу, неометана од буке града, допуштајући себи да ме понесу асоцијације и размишљања.
Ivana Knežević Ivana Knežević 03:42 11.01.2010

Re: ,,Могућности за доживљај среће

Kako ste ovo lepo napisali, i sami stvorili jednu sliku vrlo lepog dozivljaja. Bas mi je drago da je efekat takav. Ne bih mogla nista bolje da pozelim ni sebi. I na kraju se zaista svodi na to - treba umeti. Nije tesko, ali ipak treba umeti.
A sada uocavam da sam napravila gresku u rodu sa tom recenicom (hvala sto ste mi skrenuli paznju). Ali to je to - rekla je prave stvari.

Lep pozdrav,

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana