Mikele plavac u epizodi 'Na tajnom zadatku''
(E!!! Moram ovo da pustim večeras - pa nek' ide život - Margos)
Početkom sedamdesetih, služio ja vojsku (čuš, služio!) u Mostaru na aerodromu, plavac daklem. Najstariji, proslavio 28-mi rođendan onkraj piste uz pečeno (na ražnju) prase i jagnje, hektolitre Loze, Blatine i Žilavke uz aktivno sadejstvo nevelike plave bratije, bilo nas je na broju oko desetak. Stariji sam bio bre i od pomoćnika komandanta eskadrile Majora Dodevskog! Ćapilo me za „zadnji voz".
Elem, izučio ja za Aerofotografa, u to doba avioni (Jastrebovi, Galebovi, MIG-ovi) nosili u kljunu i na krajevima krila ugrađene kamere, snimali šta su već snimali a kad slete, ondak se kamere povade i donesu nama u fotolaboratoriju. JNA je imala dve vrste kamera, američke i ruske. Američke kamere male, picanski doterane, jednom reči portabl, ali fotografije nekako mutne, ubismo se da ih izoštrimo, odnosno snimak. Ruske kamere, zdepaste, ogromne, ko omanji frižider ali zato snimci boli glava. Jebe se meni i danas za Ruse, nije mi ih majka rodila al istina je istina.
Letnje Mostarsko vreme, Perine kiše odavno odradile svoje, nema letenja, većina pilota i oficira na odmoru, zavučemo se mi, mislim nas nekoliko ortaka u borovu šumicu dvestotinak metara od piste, raširimo ćebad i Sijesta! Pušimo, uvijamo Čapljinski zlatni duvan, oko nas desetolitarski demižoni, volj ti domaća Loza, volj ti domaća Blatina ili Žilavka, Eden sa Tigra i Eufrata delociran na Mostarski aerodrom! Dan za danom a mi sve opušteniji, dižemo prkno samo kad nestane pića. E da, Mile Zemunac nam je svakog dana spremao za klopu pasulj, krompir ili đuveč sa pečenim jarebicama, kaže naš'o im teritoriju, ima ih k'o šodera. Dođe jednom red na mene i Mileta da idemo u selo po Lozu i ostala kvalitetna vina sa sve geografskim poreklom. Ponesemo praznu ambalažu, provučemo se kroz žicu i eto nas očas u Martinovoj konobi.
„Ja ću Lozu" kažem Miletu, uzmem nategu, snažno povučem da isteram vazduh i gunem bar tri deci poštenske domaće Loze. Ubacim cevku u demižon, zapalim i posmatram delanje ortaka mi iz Zemuna. Loče ti moj Mile Blatinu ko da je izvorska voda.
„Vadi cuclu iz usta i udeni je u demižon", kažem mu. Klima glavom kao evo sa'ću.
Ako nije polokao tri litra nije ni jedan! Na kraju izvadi cevku, turi je u balon i poče da lovi vazduh:
„Jebote al je dobra, moraću da pitam Martina za recept..." šišti Mile sav zadihan.
„Nego šta nego da ga pitaš, zapatiš lozu ispod prozora u Gajevoj i dok dlanom o dlan tri milona puta, postaneš neprikosnoveni proizvođač Blatine u Zemunu i užoj okolini", zajebam ga.
U Martinovu konobu smo dolazili po potrebi i u bilo koje vreme, sami smo (već opisano) punili demižone, udarali recke u raboš i na kraju svakog meseca uredno plaćali popijeno. Poverenje za poverenje. Jebi ga, toga više nema ili ako ima, onda je samo u tragovima što bi rekli hemičari, sporadično, tek da se potvrdi pravilo. U početku smo išli i kod drugih, probali ali jedan je bio Martin. Naš čovek, pio je samo svoje a sočinjavao ga je bez dodataka prehrambenog tipa, only grožđe i kvit!
Nastavimo mi Sijestu kad jednog dana čujemo frku, dere se neko ko da ga nedajbože kolju...izbio požar, ukrali nekome čarape, ovce provalile žicu i špartaju pistom...? Pošaljemo Spliću u izvidnicu, vrati se on za deset minuta:
„Jebaji ga, zastavniku Kličku neko pokrao kikereze, 'oće da se samoubije", raportira.
Zastavnik Kličko, nismo ga voleli, bio je seronja prve vrste, kad smo iz Sombora došli u Mostar, osnovna briga mu je bila kako da nas zajebava po ceo dan a noć mu je tek bila omiljena. Kada je on bio dežurni, znali smo da od spavanja nema ništa. Malo, malo upadao je u spavaonicu, budio čas ovog, čas onog, te očisti čizme, te nisi složio bluzu kako treba, te klonja je zasrana, 'ajd na ribanje....
Komandant eskadrile, duša od čoveka, dozvolio mu je (zašto i kako?) da iza naše spavaonice zapati jato kikereza. Voleo ih je više od rođene dece, vazda se muvao oko njih, tepao im, hranio ih pšenicom a najviše je voleo jednog kreštavog pevčića koji se po ceo dan drao, nisi mogao da treneš od njega. Kad nam Splića istrese podatak, svi se kao jedan okrenusmo Miletu. Kao najstariji počnem:
„Jarebice kažeš, a ja se čudim, već petnaest dana ne čujem onog drekavca."
„On je bio prva jarebica" nasmeja se Mile „pa onda redom, mislim da je ostalo dve ili tri kokice, i koj se moj pa vratio ranije s odmora!"
„Najebali smo" zabrinu se Bojan zvani Lipljan.
„Može da nam se napopase muda, perje i creva sam bacao u Neretvu, razbucale to mladice i pastrmke odavno" umiruje nas Mile.
Jebi ga, morali smo da prođemo postrojavanje, uglancani ko za grad, izbrijani do ispod kože, Kličko turio ruke na leđa, tabana pored nas, iz ušiju mu dim a iz usta vatru bljuje:
„Naći ću ja njega...ili njih, jeb...., videće on s kim se dokačio, krvi bi mu se napio... "
„Da je po PS-u", začusmo prigušen Dragišin glas.
Klička to ubaci u usijanje:
„Ko je to rekao...ti si zlotvore pobio moje kokice, izađi, budi čovek..."
Potraja to bogami dok na scenu ne stupi Šime, majka vojnička, komandant eskadrile:
„Dosta je bilo Kličkoviću, vojnici voljno, 'ajte svojim putem", pa opet Kličku: „Možda su samo odlutale, vratiće se, 'ajde smiri se", okrenu se i ode.
Mržnja za razliku od ljubavi ima ogromnu lestvicu, e mi smo bili na samom vrhu merdevina Kličkove mržnje.
Ali dobro to, ne prođe mnogo, Ameri doterali u Tršćanski zaliv Nosače helikoptera, Fregate, Krstarice, Razarače...imaju kao združenu vežbu sa talijanskom Armadom. Naša eskadrila pod slovom A, znači prva reaguje. Polete Jastrebovi i MIG-ovi do Zadra, dopune kerozin i pravac Trst. Izškljocaju šta stignu u brišućem letu iz tz međunarodnih voda, onda rikverc. Elem, razvijemo mi filmove, napravimo fotografije (veličina pojedinačne 70 x 50cm), dođe Šime sa ekipom, mi ređamo po podu hangara, oni uklapaju i ukrajaju, eliminišu iskrivljenja i eto ti pred nama fotomapa Tršćanskog zaliva, plove barke više američke, talijanskih 15 do 20%. Zaboravih da pomenem da smo fotografije eksponirali na tankim gumenim folijama prevučenim srebro bromidom. U tome je bila glavna caka. Mapetina 15 x 15m mogla je da se presavije i svede na veličinu 25 x 25 x 8cm! Šime meni kao pouzdanom a i voleo me čemu kriti, često smo pili u Kujundžiluku poznad Neretve, poveri delikatan zadatak da mapu odnesem u Zemun u Komandu vazduhoplovsta.
„Umeš li da rukuješ Zastavom" upita me, vadeći pištolj iz fijoke?
„Druže komandante sa pištoljem bih samo privukao pažnju, pustite vi mene da ja..."
„A kako ćeš, kako si to zamislio?"
„Stavim mapu u moju vojničku torbicu i avanti, nikome neće pasti na pamet šta nosim, ide vojnik na odsustvo, ordinarna situacija."
Složi se Šime sa mnom i ja na voz, dade mi čovek dva dana za tamo, dva dana za povratak i šest dana da se kao odmorim, deset dana ej!
Digresija: malo malo, me slao u Beograd, te odnesi ovo, te donesi ono, idi tamo, odi onamo, pa čak, slikar si idi po materijal...Moja Radmila ne izdrža nego će jednom:
„Šta si ti Zorge pa te šalju svaki drugi dan ovde (u Beograd)", ili „U šta se to vojska pretvorila, u Korzo, šećkaš se tamo amo ko neki fićfirić..."
„Dobro bre Radmila zar ti nije drago što me viđaš, ej bre sina prvenca?"
„Naravno da mi je drago ali znaš li ti"....okrete se odmahujući rukom.
Vraćamo se temi.
Voz iz Mostara ide do Sarajeva a onda čekaš jedno tri sata brzi za Beograd. Idealan tajming da se čovek u staničnom bifeu potkrepi i dovede u red. Postave brzi na kolosek, pitam šetajućeg konduktera za vagon-restoran, ufuram, uz Lozu zapodenem kolokvijalni razgovor s barmenom i brzi krenu. Kupim flašijaner Loze, oprostim se, nađem prazan kupe, ufuram i razgaćim se. Uvijam duvan, odbijam dimove, cirkam Lozu, periferijom vida ispraćam brzo jureće predele, polako, neosetno, um mi postade delikatno budistički očišćen. U jednom trenutku očišćenje nestade, puče, kad shvatih da cuclam vazduh! Flašijaner prazan ko banka pod stečajem. Stavim SMB torbicu pod glavu, desnu ruku ispod nje, levu iznad, sklupčam se i zasovim. Probudim se negde oko Tošinog Bunara, brzi počeo da usporava, klaj, klaj, dogura do današnje Novobeogradske stanice i stade. Otvorim prozor, vidim crveni signal. Zgrabim torbicu, trk kroz hodnik, otvorim vozna vrata, skočim i strmeknem se niz nasip. Otresem prašinu s uniforme, torbicu na rame i krenem stazom koja je danas Bulevar Milentija Popovića. Sa moje desne strane postavljaju šipove za budući Sava Centar, šuma topola na mestu današnjeg Hajata... Jutro je oko sedmice, uputim se put K.C.-a.
Stignem, već pola osam, Mara videvši me kako ulazim:
„Opet ti, pa zar ne beše tu pre neki dan?"
„Slušaj Maro, dosta mi je jedna keva, sipaj mi Lozu preko crte, ipak sam ja vojnik, ja te branim a ti mirno spavaš".
„Ti me braniš...gde me braniš, ovde uz Lozu, nemoj ti da brineš za moj san...e kako se nekada vojska služila..."
Uđe Šakal sučući riđe brkove, kad me spazi:
„Ti brže otud nego odovud....?"
Prekidoh ga:
„Gde nestade, gde se denu diljem svijeta razglašena srpska gostoljubivost, jebote, jel ti mrsko što me vidiš?"
„Ne seri Mikele ali priznaj, više si ovde nego tamo, ja sam bre sa Prevlake tek posle godinu dana video Tivat...!"
„Gospodine Šakale zaboraviste da ste bili u kaznenom bataljonu, ko te jebe bre, što si tucao ženu Komandanta garnizona."
Zagrlismo se i sede Šakal za sto. U to pristiže i Biljac, pa onda čika Rale, za njim Ambasador, priđe stolu, skide šešir i uz:
„Nisi svraćao do kuće", sede.
Mara mu donese baklavu na tanjiriću za čajnu šolju sa kobalt plavim obrubom i nulapeticu Loze.
„Daj Maro i dečacima, sipaj i Biljcu i Raletu", reče deda, pažljivo kašičicom otkidajući komadić baklave.
Podigosmo čaše i nazdravismo mu. Šeretski osmeh mu zaigra na licu.
„Hvala manguparijo i tebi Rale, u mojim godinama zdravlje je jedino što mi preostaje i što mi je neophodno."
Okrenu se meni:
„Kojim povodom si opet među nama?"
„Dedoviću vojna tajna je u pitanju, to je najviše što mogu da otkrijem."
„Vojna tajna a ti sediš i piješ Lozu, ne razumem, poslali te iz Mostara u Kulturni Centar da ispipaš raspoloženje tz običnih ljudi spram avijacije JNA?"
Svi se u glas nasmejaše, počeše dobacivanja i zajebancije, čak se i ćutljivi Biljac javi:
„Na tajnom je zadatku ispitivanja razlike u bubrežno-bešiknim i psiho efektima koje Loza izaziva u pojedincu tj individumu, kako u Mostaru, tako i u Beogradu."
U K. C. ušeta u masnom kombinezonu Šole francuski đak:
„Oooo, koga to moje oči vide, budite pozdravljeni druže avijatičaru, Maro kevo, stavi flašu pred čoveka s krilima, ima da ga prizemljimo danas, ne zvao se ja Šole."
Izgrlimo se, sede i on kod nas.
„Još jednu" rekoh i „palim za Zemun."
„Neće moći plava ptico", nasmeja se francuski đak „deset dana te nije bilo, srce htelo da nam prepukne bre, a ti, palim za Zemun!"
Popismo mi još po tri Loze, Šole me detaljno ispituje o debljini lima ili od čega su već napravljeni avioni, aluminijuma, Dedović kratko:
„U koliko sati treba da budeš u Komandi?"
„U deset, treba nekom majoru da... e, jadac, da ti ne kažem baš, šta treba da mu predam", trgnem se i sipam svima.
„Gde nestade ono vreme kad unuci poštovahu svoje dede, u ruku ih ljubiše pognute glave", kao, vajkaše se Ambasador.
„Ej bre ljudi, ostavite se vi mene i mojeg zadatka, šta ste se fokusirali na moju ličnost, tema oko vas tušta i tma a vi se navrzli..."
„Lepi moj i pametni Mikele", javi se Bata potpukovnik „dođi de kod mene, ispovrni mi dušu, mani se tih vagabunda...oprostite gospodine Ambasadore, to se ne odnosi na vas."
„Druže Bato, jel' vi ono beste, ako me sećanje ne vara, visokorangirani pripadnik KOS-a", začu se tihi Biljčev glas. Za one koji ne znaju, KOS je bila skraćenica za vojnu Kontra Obaveštajnu Službu.
Bata potpukovnik osmehom plasira zlatan zub:
„Dete je progovorilo, srećni roditelji, rodbina i prijatelji, sipaj nam Maro, svečano proslaviše glasanje svog prvorođenca."
„Koliko je sati" pitam ja „moram da stignem u sekund."
„Molim prisutne" ustade Šole francuski đak „da zaborave na svoje džepne i ručne satove, časovnike, ure, čukarce... u procesu smo prizemljavanja Mostarske Plave Ptice i svako ometanje rečenog, može prouzrokovati nenadjebive posledice, zato sedajte i Lozu u šake, ili već šta ko pije i šlus!"
Veće količine Loze su u neraskidivoj vezi sa gubljenjem predstave o protoku vremena, okrenuh se u jednom trenutku oko sebe, od Ambasadora ni traga!
„Gde mi je otac moje majke" zavapih!
„Otišao Dedović pre pet sati na ručak, da si ti živ i zdrav", reče čika Rale.
„Pa koliko je to..."
„Jesmo se dogovorili da satovi ne postoje, aj' živeli", kucnu mi čašu Šole „Šakale ne dremaj", Maro flašu na sto!"
U kraju se saznalo za moje pristignuće, Đuka (pokoj joj duši) Biljčeva majka, često je zavirivala kroz prozor u K.C. da proveri da li je tu njen sin jedinac, odnese Radmili muštuluk. Znajući me više nego dobro, Radmili nije na pamet padalo da dođe i da me izvuče napolje i dovuče kući na npr kasni ručak, pre večeru. Znam tačno šta je mislila:
„Doći će on, makar na spavanje, a i šta ima žena u godinama da traži po nekakvim rupčagama prepunim alkoholno-duvanskih isparenja?"
Čekala ona al' me ne dočekala! Oko desetke, direktorka Gina pozva Šakala i mene i dade nam ključ od K.C.-a uz reči:
„Ugasite svetla, neka ostane upaljeno samo ono u kuhinji i molim vas budite tihi, znate kakve su komšije, nije ni meni ni vama do zatvaranja lokala."
Poljubimo je Šakal i ja, zahvalimo se na poverenju, tvrdo obećamo da će sve biti kako smo se dogovorili, i ode Gina. Meni Komanda vazduhoplovstva ni u podsvesti, šinjel skinuo još pri dolasku, sad i bluzu, razdrljio se, pljunuti lola bekrija. Društvo se raščistilo ostali samo probrani, kojima je Kultura u srcu i na prvom mestu, nas osmoro: Šole francuski đak, Šakal, Bata potpukovnik, Biljac, Slobo Karadžić, Buda, Bobo i ja.
Cirkamo mi u polutami, zavese nas čine nevidećim eventualnim radoznalcima, kad se oko trojke, prije zore i bijela dana, podiže Karadžić i iz sveg glasa riknu:
„Oćemo li vuci gorski zapjevati crnogorski..."
Skočismo svi na njega ko kad obezbeđenje skoči na Regana u prilici atentata na ličnost mu i telo, zapušismo mu usta:
„Karadžiću sivi tiću, jebali te vuci sve jedan po jedan, izređao se čopor na tebi dabogda, jesi normalan", šištaše Šole „oćeš da nam zakatanče ovo malo slobodnog kulturnog prostora?"
Sedosmo ga, a Šakal mu još držaše šaku na ustima, što je sigurno, sigurno je.
„Šta ti bi, koji ti je naspeo da arlaučeš?", obratih se Durmitorcu.
Smirismo ga nekako, Loza pomože bogznakako. Primiri se Karadžić, podnimi rukom glavu i setno:
„Steglo me nešto u srcu...sjetih se Crnog jezera i Bobotovog Kuka... pa ne odoljeh!"
Nastavismo mi kako i valja, Šakal je uredno beležio popijeno piće. Uhodan princip je bio, odemo u samišku, kupimo po Šakalovom spisku, Lozu, Vinjak, Vlahovac, Pivo.... donesemo u K.C. i mirna Bačka, sve na broju i tačno do u čašicu. Mara se pojavi oko pola sedam, širom otvori vrata i poče da briše vinaz pločice. Pomogosmo joj oko pranja čaša, posklanjasmo flaše, prosusmo i oprasmo pepeljare, Biljac pokupi čaršave i iznese ih napolje da ih istrese, moba, š'a da vam pričam.
U provetrenom i čistom K.C.-u, doručkovasmo po nekoliko Loza i Vinjaka i ja se pozdravih sa društvom:
„Eto me za sat, sat i po."
„Putuj Igumane" reče Mara „da prospem vodu, možda će ti valjati, nikad se ne zna?"
„Vrati se plava ptico, ne mrdamo dok se ne vratiš", otprati me francuski đak.
Pređem bulevar, uđem u bus i za koliko treptaj oka eto me u Taurunumu pred Komandom vazduhoplovstva. Pre toga se picnuo, opasač na propisanoj visini, zategnut, sam sebi delujem very službeno. Dežurni oficir, poručnik pita:
„Kuda momak?"
„Dozvolite da se obratim..." počnem ja po PS-u...
„Mani se formalnosti, kaži gde i kod koga", prekida me poručnik.
„Kod majora Vrtikape, dolazim iz Mostara...", prekide me pokretom ruke, okrenu tri broja na telefonu...
"Razumem druže majore", a meni „popni se na prvi sprat, kancelarija broj..."
Ustrčim uz stepenice, u hodniku me ispred kancelarije već čeka major, suvonjav, uredan, velikih crnih brkova:
„Pa gde si ti vojniče, obišao malo egzotične predele, svratio da razgledaš Akropolj...Šime me zove od juče svakih pola sata, brine da ti se nešto nije desilo?"
„Druže majore dozvolite"..
„Ajde ulazi i vadi to što imaš", kaže mi major.
Stavljam na desetometarski sto mapu upakovanu u gumiranu hartiju. Major skida omot i počne da je razvija, uzima ogromnu lupu sa radnog stola, razgleda pažljivo:
„Šime kaže da ste to ti i tvoja ekipa napravili...alal vera vojniče, sve se vidi ko na dlanu, odlično obavljen posao, sedi, 'oćeš da popiješ nešto, sedi bre šta si se ukipio, zapali ako pušiš."
Prilazi niskom ormančetu i iz njega vadi Hepokovu Lozu, smeje se:
„Šta ćeš, lokalpatriota", sipa meni i sebi u dve decilitarke „'ajd živeli".
Otpije pola, hukne i telefon u ruke, čeka neko vreme i onda:
„Šime druže, ovo je vrhunska stvar... kako šta... pa mapa bre! Jeste, doneo je, ako su svi kao ovaj, vojska ti je prva liga...da tu je pored mene"...pruža mi slušalicu:
„Slušaj bre vucibatino, jesam li ja tebe poslao u Brazil ili u Zemun, gde si se smucao, jebem li ti...?"
„Druže pukovniče dozvolite..."
„Ne kenjaj mladiću, priznaj zapio si se negde, tebi je zadatak, kakav zadatak, tebi je vojska Alajbegova slama."
„Priznajem", kažem.
„Šta priznaješ, da ti je vojska..."
„Ne, zapio sam se."
„E jebem te ludog a ja se plašio da ti se nešto desilo, dobro šta je tu je, vidim Vrtikapa sija od zadovoljstva, ostavi mu to i idi kući naspavaj se, e dete, dete!"
Popijem još jednu s majorom, pozdravimo se i naturalmente, pravac K.C. Izodmaram se i naspavam u K.C.-u još nekoliko dana, posetim pred put, majku mi i oca, čak ručam s njima i veseo, oran i rasterećen zadatka i briga koje je sobom podrazumevao, vratim se u Mostar, pardon na aerodrom.