Evo prošlo već deset dana 2010-te godine a ja još nisam odjavio 2009-tu kako sam inače bio planirao. Okej, evo saću.
Dakle, cela prošla godina je bila Međunaroda godina astronomije. Tako su odlučile Ujedinjene nacije i odgovarajuća akta o tome su potpisale sve, tj. skoro sve, zemlje sveta. Naravno, i Srbija, kao moderna, napredna i razvijena zemlja koja svoj ubrzan razvoj bazira visokoj stopi ulaganja u nauku... oookeej, malo sam se zaneo, ali uglavnom i Srbija je potpisala dokumente kojim je preuzela obavezu da pomogne popularizaciju astronomije.
Evo ukratko jedne subjektivne i nepotpune liste događaja u vezi astronomije u našoj zemlji tokom Međunarodne godine.
Dakle, negde u februaru ta godina nad godinama je proglašena i kod nas. Svečanost bi međutim prošla potpuno nezapaženo da joj nije prisustvovao ministar za nauku, Božidar Đelić. Bilo je puno govora, planova, svečanih obećanja i zacrtanih projekata, ali novine i drugi mediji su zabeležili samo ministra Đelića. Sudeći po tim novinskim izveštajima čitavoj svečnosti je i prisustvovao samo Đelić. Istina, treba reći da neki od glavnih aktera nisu ni bili pozvani na svečanost. Da ne smetaju.
***
OK, dalje. Dalje se dogodio Astronomski kamp na Fruškoj gori, na predivnoj poljani kraj naselja Letenka. Ne mogu vam opisati koliko je to bio dobar i prijatan kamp. Sem nas domaćih i zatim, Makedonaca, Hrvata, Bosanaca bilo je i Slovenaca, pa i dvoje sa Kalteha, a Kalteh vam je najmesto za doktorske i ostale studije astrofizike u galaksiji - ako ne i u celom lokalnom jatu. Jedan od to dvoje je bio originalni Amerikanac koji je održao sjajno predavanje o vansolarnim planetama i koji je nakon tog predavanja sa entuzijazmom i na kolenima jednoj devojčici objašnjavao kako astronomi pronalaze vansolarne planete. Awesome! To se zove popularizacija.
A posle još došao i Milivoj Jugin, legendarni komentator najvažnijih svemirskih letova u istoriji i to sa lica mesta - i to oba: i iz Amerike i iz SSSR-a. Dakle, čovek je erudita sa enciklopedijskim znanjem i tih nekoliko sati što je proveo s nama je bezobrazno brzo proletelo. Neverovatno. Neka devijacija se dogodila s vremenom.
Moram reći da naša draga koleginica sa ovog bloga, Gordana Čomić, i pored obećanja nije došla i nije poslala knjige za nagrade takmičarima. Ali sve će joj biti oprošteno ako na kamp dođe ove godine.
Samo zahvaljujući ogromnoj samokontroli i snazi volje ovde ću prekinuti pisanje o Letenki, uz napomenu da su glvani donatori prošlogodišnjeg kampa bili ministarstvo za nauku (preko Društva astronoma Srbije), zatim Pokrajinski sekretarijat za nauku i Urbis iz Novog Sada. U ime 220 stalnih gostiju kampa i bezbroj ostalih koji su došli na po nekoliko sati - hvaaala!
***
Jako lepo se pogodilo da je baš u godini astronomije jedan astronom primljen za dopisnog člana u SANU. Kao što znate ili bi bar bilo lepo da znate, to je dr Zoran Knežević, direktor Astronomske opservatorije Beograd (AOB), čovek po kome jedan asteroid nosi ime, astronom sa izuzetnim ugledom u Međunarodnoj astronomskoj uniji itd. i koji je više puta bio na Letenki kao gost astronomskog kampa. Prijatelji sa svih strana su mu čestitali, a neki su ga pitali i šta mu je to trebalo. Oni ne shvataju da ne treba Akademija njemu, već Akademiji on. U svakom slučaju nadamo se najboljem.
***
A kad smo kod AOB prošle godine su se u javnosti pojavile prve slike naše nove osmatračke stanice na planini Vidojevica. Domaći astronomi više decenija grizu nokte od nervoze i nestrpljenja dok čekaju na tu stanicu jer im je već odavno uskraćen dobar pogled na noćno nebo. Opservatorija na Zvezdari je izgrađena početkom tridesetih godina prošlog veka, kao jedna od naj opservatorija u svakom pogledu. Na čitavom kontinentu mogli ste da nađete možda jedu ili dve koje su imale malo bolju opremu od ove naše. A sama zgrada je ostaje upisana kao remek delo srpske moderne arhitekture. Evo upravne zgrade:
Inače čitava opservatorija se sastoji od desetak objekata i neke detalje možete videti i pročitati ovde. Da dodam da je čitav narod tih ranih tridesetih godina prošlog veka s pažnjom pratio vesti o izgradnji opservatorije, a vlada je uložila grdne pare u nju jer je putem ulaganja u nauku želela da zemlju uključi u naprednu Evropu.
Ali, Beograd se zadnjih decenija znatno proširio pa Zvezdara odavno više nije van grada već se našla skoro u njegovom centru. Eto zato je našim astronomima bilo potrebno neko drugo mesto za posmatranje neba. I konačno, evo osmatračke stanice:
Kao što vidite, u prvoj polovini prošlog veka naš narod je iznedrio opservatoriju na Zvezdari, a na početku 21. veka osmatračku stanicu na Vidojevici. Čudo jedno, kako arhitektura može puno da kaže o jednom vremenu i čitavom narodu (da bih predupredio neke komentare podsetiću da narod bira vlast).
***
Od svega pomenutog, mene je, što se astronomije tiče, prošle godine ipak najviše impresionirao sledeći događaj. Dakle, nakon punih šest godina izlaženja, tačno u dan od svog prvog broja, u Međunarodnoj godini astronomije, ugasio se časopis Astronomija, jedini časopis za popularizaciju nauke koji je redovno izlazio i mogao da se kupi na kioscima.
Nije to bio loš časopis. Naprotiv. Zoran Knežević je rekao da je to bio najbolji časopis za popularizaciju nauke koji je ikada izlazio u ovoj zemlji. Miroslav Filipović, profesor na Univerzitetu zapadni Sidnej je govorio da je Astronomija čak „suviše dobar časopis". Čitaoci Astronomije se i dan danas javljaju. U početku među njima je vladala neverica, pa razočaranje, pa tuga i zatim seta. Od brojnih komentara izdvojiću samo jedan koji je nedavno stigao: „...i danas sam kraičkom oka bacio pogled prema trafici.....ništa.... „
Evo ukratko o Astronomiji:
Ukupno, izašlo je 37 brojeva na oko 2800 strana sa oko hiljadu članaka, više hiljada fotografija, mapa, skica i raznih ilustracija. Objavljeno je nekoliko desetina intervjua i veći broj postera. Za Astronomiju je bar jedan članak napisalo preko 120 autora. Za Astronomiju su pisali učenici, studenti i univerzitetski profesori. Pisali su astronomi, astrofizičari, fizičari, matematičari, lekari, biolozi, geolozi, paleontolouzi itd. sve do filozofa, slikara i književnika. Astronomija je imala saradnike u mnogim zemljama Evrope, u SAD, Kanadi i Australiji.
Nije bilo ni malo lako praviti Astronomiju, ali vredelo je, ne samo zato što je pravljenje takvog časopisa jedan od najlepših poslova koji postoje, nego i zbog takvih čitalaca kave je Astronomija imala. Na žalost nije ih bilo dovoljno.
Eto toliko, da ostane zapisano.