Autor: Rodoljub Šabić
Ako nemaš nogu, onda je nemaš. I za registraciju invalidskog automobile i oslobađanja poreza na luksuz je nebitno kako si je izgubio, invalid je to što jeste, bez obzira na uzrok, zar ne?
Ovo je pitanje iz e-maila koji mi je, tražeći pomoć, uputio M.F. iz jednog grada u unutrašnjosti Srbije. Pomoć koju traži vezana je za odsustvo informacija o (problemima u) ostvarivanju prava na oslobođenje od poreza po osnovu invalidnosti. Reč je o oslobađanju poreza na motorno vozilo koje mu je, razume se, s obzirom na okolnosti itekako potrebno.
Inače, po svemu sudeći ne može biti sporno da kod M.F. postoji procenat invalidnosti koji jeste osnov za oslobađanje od poreza. Invalidnost od 70%, donjih ekstremiteta potvrđuju svi medicinski dokumenti koje ima, kao i rešenje njegovog Centra za socijalni rad.
Ali SUP-u u njegovom gradu traži od M.F. rešenje o invalidnosti izdato od Fonda PIO. A M.F. nikako ne može da dobije to rešenje. Ne može iz prostog razloga što kao, uostalom i ne mali broj drugih ljudi, nije ni stigao da ostvari radni odnos jer je sticajem okolnosti rano postao invalid. A SUP, druga dokumenta kojima dokazuje invalidnost ne prihvata. A na pitanje, zašto ne prihvata - ne daje objašnjenje.
Apsurd, zar ne? A rečenica iz e-maila M.F.: „Prošle godine je u SUP Beograd to promenjeno na zahtev roditelja maloletnog invalida koji takođe nije mogao da registruje svoj automobil jer nema rešenje iz PIO", podsetila me na još jedan apsurd.
Naime, podsetilo me na to da je maloletni D.S. iz Beograda, još sredinom 2008. uspeo da reši „nerešivi" problem i da ostvari pravo na oslobođenje od poreza i registruje svoje vozilo. Doduše, uspeo je to tek nakon obraćanja njegove majke Povereniku za informacije, i tek nakon prilično obimne komunikacije moje zamenice sa nadležnim. I tada je bila nervirajuća predstava o tome da je potrebno uložiti ozbiljan napor za rešavanje izmišljenih problema, ali je bilo utešno uverenje da D.S. svoj „epohalni uspeh" nije ostvario samo za sebe, već i za druge u sličnoj situaciji. Sve druge, i u Beogradu i u Srbiji.
Teško je shvatljivo, ali to uverenje očito nije bilo na mestu. A broj ljudi koji su u istoj ili sličnoj situaciji kao M.F. nije mali. Neprihvatljivo je da se bespotrebno, uz svu nesreću koja ih je inače pogodila, dodatno izlažu maltretmanu koji bi bio nervirajući i za ljude bez ikakvog hendikepa. Čime se može objasniti to da „uspeh" maloletnog D.S. nije bio povod da nadležni jednim cirkularnim pismom obezbede u svim prilikama isti i logičan odgovor na pitanje sa početka teksta, a ljude zaštite od maltretmana?