gost autor: moj tata :)
(za jedan nestali svet, sa severoistoka Like)
Desilo se to sredinom 50-tih godina. Bio je težak, jak, širokih leđa i još širih sapi. Ćića Đukan i njegov sin Jovo imali su tih godina jednog konja koji se zvao «Môro». Ponekad se samo uz ime dodavalo i Môro Đukanov ili Môro Jovin. Imao je tamno-crvenu, skoro riđu dlaku.
Tih godina, bio sam dečak od 11-12 godina, pun snage, detinje nestašan. Godine uzrasta dece malo je ko pratio osim oca i majke. Znalo se samo u koji razred škole treba da pođeš. Mi, deca, u tim godinama stremili smo da budemo mnogo veći i stariji. Naš prvi komšija Đukan, u to vreme je bio čovek sa preko 60 godina a za mene je tada u dobroj meri ličio na podosta ostarelog dedu.
Konj Môro bio je mlađi, neobučen za vožnju zaprege i jahanje a ređe je izlazio iz podruma (štale) te je zbog toga na otvorenom bio pomalo plahovit i neobuzdan. Jovo, zaposlen i često odsutan iz kuće, nije za njega imao vremena, a ostareli Ćića Đukan prilično onemoćao i bolestan nije mogao, niti se usuđivao da izvodi obesnog konja.
Jednog letnjeg dana, u uobičajenoj odsutnosti sina Jove doviknu mi preko puta komšija Ćića Đukan:
«Bracine, bili poveo Môru na Široku Vodu da ga napojiš pošto cijeli dan nije izlazio?» (Široka Voda je bio potok koji je tekao po sredini ravnijeg dela sela oko pola kilometra udaljen od našeg zaseoka, kamenitim putem, nizbrdo).
Obzirom da sam imao starije sestre Božicu i Danicu dobio sam nadimak Braco i u selu su me znali svi po tom nadimku dok me je stari komšija Đukan obavezno oslovljavao sa Bracine ili Bracija.
Jedva sam dočekao da me pozove u pomoć na tako lak i zabavan zadatak, pa sam brže-bolje odgovorio:
«´Oću Ćića Đukane, kako ne bi» i dodao meni najvažnije pitanje: «A smijem li da uzjašim Môru?»
Ćića Đukan je samo neodređeno odmahnuo rukom, slegnuo ramenima ne odgovorivši ni sa «da» ni sa «ne», što je meni jasno ukazivalo na neizgovorene njegove reči: «Kako hoćeš, nije baš preporučljivo a ti pokušaj na vlastiti rizik». Bio sam letnje obučen i sa kratkim pantalonama.
Ćića Đukan izveo je Môru za ular, i teško ga obuzdavajući priveo na put do komšijskog Ljubanovog plota. Uspentrao sam se na plot (5-6 horizontalno postavljenih i učvršćenih «vrljika» odnosno mladih bukvića) i krenuo golim i bosim nogama na široka njegova leđa. Môro je, naoko, poslušno stajao i čekao a Ćića Đukan mi je pružio kraj ulara. Uspeo sam samo da prebacim jednu nogu na njegova leđa i ne dohvativši kraj ulara, jedva stigao da se uhvatim za grivu. Môro je odjednom skočio i krenuo u brzi galop, kamenitim putem nizbrdo, prema Širokoj Vodi. Da li zbog žeđi i bliske mu vode ili zbog retkog izlaska iz štale na slobodu, Môro je sve žešće galopirao kamenitim putem a ja sve više spadao u stranu ne stigavši da uhvatim pravu ravnotežu na njegovim sapima.
Krajičkom oka ugledao sam starog Đukana, kako se odmah u očajanju uhvatio za glavu. Iz sveg glasa vikao je:
«Stani Môro, stani Môro!» zašta Môro nije ni najmanje mario
U njegovom žustrom trku ja sam sve više spadao na desnu stranu. Uočivši da se ne mogu održati na Môri, jednostavno sam se pustio i pao na kameniti put. Nakon stotinjak metara žestokog trka, Môro je preko mene palog pretrčao, naglo se zaustavio posle 2-3 metra, ukopao se, a prema meni palom i ležećem, na prašnjavom putu, uputio jedan kratak, nevin pogled svojim krupnim konjskim očima. Poprilično razbijen ostao sam da ležim dok se Môro mirno dohvatio zelene trave pored puta i počeo da pase. Pokušao sam da se pomerim, no teško je išlo. Sve me je bolelo. Na uzvisini kod plota, Ćića Đukan je potmulim glasom koji je jedva dopirao do mene zapomagao i proklinjao sebe što mi dade Môru. Zavapio je rečima:
«Šta će mi reći Mane i Milka [moji roditelji] da mu ovako star i benast dam da jaši Môru?»
U međuvremenu sam se nekako pridigao i uz teške bolove u nogama hitao da što pre dođem kući kako bi što manje komšija videlo moj udes. Znao sam da bi počeli iz glasa da zapomažu i jadikuju a da bi to raspametilo moju majku. Želeo sam to da izbegnem i da se sa što manje buke prišunjam kući i legnem u krevet. Tako se i desilo. Majka, tog momenta nije bila u kući. Ja sam se potiho uvukao i legao na moj krevet u sobici. Kako sam se ispružio i primirio, od udaraca u tvrdi, kameniti put, kolena, stopala i članci počeli su naglo da mi buje i otiču. Stiskao sam zube od bolova, no nisam ni pisnuo kako ne bi uznemirio majku. Jedino sam poluglasno stenjao.
U neko doba majka je došla. Bio joj je čudan neki nesvakidašnji mir u kući, bez naših dečijih nestašluka i graje. Provirila je u sobicu kod mene, i videla me u krevetu. Začuđena i majčinski sluteći da nešto nije dobro, brižna, upitala me je:
«Šta ćeš ti, dijete u ovo doba u krevetu?»
«Malo sam legao» -odgovorio sam.
I dalje sumnjičava i uznemirana upita:
«Da ti se nije što dogodilo?»
«Nije mi ništa, malo sam umoran pa sam ´zera´ legao» -odgovorim, ne baš mnogo uverljivo.
Majka već krajnje zabrinuta energično zahteva, glasim prepuklim od straha:
«Otkrij se, malo, da te ja pogledam!»
Sva moja zavlačenja pala su u vodu. Otkrio sam sukneni pokrivač sa sebe zvani «biljac». Ukazala su se zaobljena i otečena kolena, stopala i članci. Majka je uspela samo da izusti, prosto jaukne:
«Šta to uradi, crni sinko!?»
Nije dalje pitala niti tražila objašnjenje, šta se desilo, kako se desilo, niti ko je kriv, nego je samo u strahu i panici za svoje dete, poluglasno prozborila tražeći izlaz i pomoć:
«Moram brzo otići kod Milana `Zorića`. On je pametan čo´ek. Znaće šta treba da se radi.»
I odjuri u komšiluk kod Zorića. Milan, sa nadimkom «Zorić», bio je stariji, naočit, pomalo usporen ali otresit komšija. Zbog njegove pismenosti, životnog iskustva i urođenog zdravog rezona, ostale komšije su ga poštovale. Ambulanta i lekari bili su tada retki, podaleko, i teže dostupni. Malo ko se iz sela, sem u izrazito teškim slučajevima (ako bi bio ugrožen život) u tim vremenima obraćao ambulantama i lekarima udaljenim po 10-12 kilometara a k tome povezani i lošom «makadamskom», prašnjavom cestom.
Ubrzo se usplahirena majka vratila sa Milanom Zorićem, kao jedinim spasom i nadom.
Pogledao je otekline na zglobovima bez dodirivanja, značajno klimnuo i zavrteo glavom, uz reči:
«Treba malome mjenjati mokre slane obloge na koljenima i «koščicama», [skočni zglobovi iznad stopala] i da povremeno tabanima valja staklenu bocu da bi se zglobovi namestili ukoliko su iskočili».
Za moju majku u nedostatku pravog lekara i bolnice, nije bilo dileme da je to najbolje za mene ako je to iskusni i pametni Zorić kazao.
Ubrzo su otekline počele da splašnjavaju i nestaju. Zglobovi su i dalje prilično boleli. Posebno je bilo bolno valjanje staklene flaše tabanima na ravnom podu, na čemu je izrazito insistirala majka a po Zorićevom savetu. Nekoliko narednih dana nisam mogao da hodam niti da stajem na noge. Dva puta dnevno majka mi je menjala vlažne, vruće i slane obloge na zglobovima. No, moj potpuni oporavak trajao je preko 15-tak dana, kada sam počeo prvo oprezno, pa sve smelije da hodam uz sve manje primetan bol. Majka je koristila svaku priliku da me opomene i brižno upozori rečima:
«A sad, pamet u glavu, pazi šta radiš i đe skačeš! Ako se sam čuvaš i Bog će te čuvati. Mogao si sa tog konja da se unesrećiš. Mogao si i vrat da ulomiš. Nesreća se za tren oka dogodi i čo´ek se cijelog života kaje. Čuvaj se, sinko, jer kad nastradaš nikome nećeš biti potreban. Svi bi nakon izvesnog vremena okretali glavu od tebe, osim tvojih najbližih. Nemoj da izazivaš sudbinu. Za tvoje i naše dobro.»
Nije htela nikad ni jednom reči da optuži Ćića Đukana. Znala je jako dobro da se i on sam grize, da ga žena mu, jezičava Strina Anđa, besomučno ruži i proklinje, a bila je sigurna da mu sve ovo teško pada. Samo je kratko dodala, nešto kao opravdanje za starog Đukana:
«Šta će nevoljni i ubogi Đukan! Ćio je najlakše i najbolje a ispalo je naopako. Nije razmišljao mnogo i Bog neka mu oprosti! Ne treba grešiti duše i njega sirotog osuđivati!»
Istina, i Ćića Đukan je nešto kasnije bojažljivo dolazio do moje sobe u više navrata, bez reči i ćutke, sa brigom posmatrao tok moga oporavka. Poznavajući ga znao sam da je za moju nevolju sam sebe najviše krivio.
Iza ovog događaja mnogo godina nisam se usuđivao da uzjašem bilo čijeg konja. Sve do prvih momačkih dana, kada je događaj sa Môrom konačno prekrio zaborav.