Nisam ni sanjao da ću zamrziti jesen, da neću više uživati u njenim čarima, bojama, šuštanju lišća, vazduhu, svetlosti, nagoveštaju novog...što me je očaravalao, dovodilao do ludila, jer kako nazvati stanje opšte izbezumljenosti zbog pronalska u drugome biću nečeg što ti ne da mira, što te danju i noću podbada, milo, ali zaboli ako uzročnik bar ne pomisli na posledice ili ih ne pomiluje rečima. Taman sam se osilio u prilaženju devojkama, bez straha, da će me ignorisati, išao u grad, gledao ih pravo u oči, počele mi se svidjati crvenokose, krivonoge, mršavice, tihe, šepuraste, plavih i crnih očiju, poput jezera i dugih noći, sa tankim prstima kao grančicama breze, sa štrikanim kapama i rukavicama, bez prstiju, one koje su stalno nosile knjigu i one koje su prodavale svoje telo i strast, a za ljubav nisu imale vremena...Bilo je i devojaka koje su išle ispred svog vremena /početak '70-ih/, bacale seme života sa nekih drugih podneblja, rizikujući da budu osuđene i odbačene, izopštene iz društva u kojem su htele da žive, da mu se totalno podaju udahnjujući mu neobičan smisao.
U takav milje krenuo sam da se uklapam, da ga gutam, ne razumejući baš sve do tančina /sedamnaestogodišnjak pred kojim se nazirala vojna karijera/, ali osećajući da je lepo mirisati cvet, da to mogu i drugi u isto vreme, a da u cvetu ostane još dovoljno mirisa.
Mirisao sam majske noći igmansku travu i šumsko cveće čekajući da se na automatskom strelištu pojavi meta i onda pojedinačno, pa rafalno po njoj. S' neba su bele pahulje na zemlji tražile svoju metu i pogađale zelenu dečurliju praveći na plećima sloj bele zaštite ili večni ledeni oklop. Znam da sam posle ovoga dobio jaku upalu krajnika. U oktorbu jednog jesenjeg jutra srušio sam se pored kreveta, srušili su se i vojnički snovi.
„Febris reumatica... reumatska groznica, upala zglobova, vojnička bolest „ – rutinski je konstatova doktor u Vojnoj bolnici – „To se momak, mora odležati, a sa vojskom se pozdravi.„ Utešno za 17 godina!? Šezdeset dana bolničkog lečenja - penicilini, aminopirini, acisali, andoli, vizite...prilika da se nešto dobro pročita, posete drugara, medicinske sestre na praksi...turobne misli, a bolela su samo dva zgloba. Nije imalo više smisla spavati, ni buditi se, ni sanjariti, ni lepotu, ni sreću prizivati, nisam mogao da se vidim ni u trenu, kamoli u sutra ili budućnosti koju su mi obećavali.
Onda odjednom jesen je zacrvenila. Učinilo mi se da dolazi sa visina, da lično Sunce hoće da me odobrovolji, da mi da drugu nadu, povede me u predele gde trava nisko raste i reči se veruje do neba. Pomislih, to je znak, moram od početka. A, šta ja znam gde je početak? Kako pronaći sve što sam izgubio, kuda krenuti da se ne susretnem sa pitanjima bez odgovora, nemoćnim mislima koje su žuljale neodlučnu glavu...
„Da li je slobodno sesti?“- progovara crveno Sunce i ne miče se.
Proškiljih, sve žešće je upiralo, nameračilo je da me ne pusti dok me skroz ne prosvetli. Meni se nije micalo. Zar se Suncu, od tolike vasione, baš svidela klupa na kojoj sam leškario, prepuštajući se svemu, da me najmanje za mene ima.
„Dobro, sešću ti na otečeni zglob?“- upozori me, tiho preteći.
Skočih u stav mirno i započeh da raportiram - ko sam, šta sam i odakle sam...Crvenokoso Sunce je beščujno selo na klupu, na mesto gde se do malopre nalazio moj otečeni crveni zglob, i pogledom mi pokazalo da mogu i ja da sednem, pored. Raskopčalo je beli bolesnički mantil- nazreše se, ispod pidžame, dva Meseca; prekrštajući noge zapahnu me sunčeva oluja, zabacivši glavu unazad crvena sunčeva vatra mi izreza lice. Ostah okamenjen. Da nisam postao neko drugi, da se kojim slučajem nisam zadesio na nekom nepoznatom mestu- neću stići na merenje temperature i podelu lekova, zakasniću na večeru, na film u osama...Ne mogu da trepćem, ponestaje vazduha, srce hoće da prestigne samo sebe... ja bih da krenem, al' noge neće. Osetih nežno milovanje dva petoprsta leptira „ne boj se, nisam te valjda uplašila„. Kasnije smo ponavljali ovu igru, izmišljali situacije, uvodili nove uloge, izvinjavali se Suncu i Mesecu i ostalim nebeskim telima. Crvenkoso Sunce mi je vratilo veru u jesen, posadilo je u mene „seme sa nekih drugih podneblja“, nije dozvolilo da isteknem na izvoru, da postanem balon, nagnalo me je da gledam pravo u njega.
Ne mrzim jesen. I kada me pohode takva osećanja i misli, setim se Crvenog Sunca.