Prodjose praznici, vratih se sa odmora i putovanja u Stokholm, u medjuvremenu po ko zna koji put saznah kako je svet mali a neocekivano se ljudi poznaju (Srle mangupe), zavrsih (pre nego je i pocela kako dolikuje) romanticnu pricu sa izvesnim bicem, progutala me opet masina svakodnevnice i vec uredno melje, i konacno danas se usudih da virnem na blog, kad imam sta i da vidim! Umiven i cist potpuno drugaciji, mada ne mogu priznati da mi je ovako i simpaticniji, ali mozda je to samo shok prvog utiska, dok se malo ne priviknem na novonastalu situaciju.
Elem, desavaju se i neke lepe stvari. Cini mi se da je sav moj trud i rasipanje na pet strana istovremeo, ne bi li doprinela bar mrvicu opstem boljitku, konacno urodio plodom i polako saznajem svoju moc. Mozda "moc" i nije prava rec, ali u svakom slucaju u izvesnom delu postajem ravnopravan partner pregovora.
Kazu da je subjektivno receno januar najduzi mesec i najdepresivniji, ali ja pokusavam da to pretocim u nesto korisno. Da iz vremena koji me okruzuje izvucem, mozda ne maksimum, ali svakako dobar deo energije i poguram nase drustvo ka plamicku boljitka.
Malo me zabrinjavaju svi ovi strajkovi i sveopsta ekonomska situacija kao i najava novog talasa krize, ali nikako i novi talas gripa. Citam kako sad ne teraju ljude samo reklamama da zavrnu rukave i prime svoju dozu poreza koji se bacio na bespotrebnu kupovinu ogromne kolicine vakcina koje niko nece, nego su nasli i novi metod ispiranja mozga roditeljima i nastavnicima po skolama. Nije mi jasno zasto je ljudima toliko tesko reci "pogresio sam u proceni".
I tako, dok se Zemlja jos uvek okrece, u ovoj tacki kosmosa ja i dalje pokusavam da shvatim smisao zivota. Mozda mi uspe, mozda i ne, ali svakako, postojim.