Da li je slučajnost da se na Savindan, 27.januara rodio Lukijan Mušicki, vladika, prosvetitelj, pesnik, poliglota...? Verujem da nije. Velikan koji je bio ispred svog vremena, a o njemu se tako malo zna! Nema godišnjicu, retko se spominje njegovo ime, sem u rodnom Temerinu u kojem odnedavno ime Lukijanovo nose kulturni centar, srednja škola, izviđačka organizacija. Ispred opštinskog zdanja postavljena je bista Lukijana Mušickog. Povodom 233 godine rođenja, KIC “Lukijan Mušicki“ 11.februara u Temerinu će upriličiti veče “Lukijan Mušicki i 21.vek”- govoriće dr Sava Damjanov, dr Šandor Pal i studentkinje književnosti Korana Milanko i Margita Tot. Biće otvorena izložba fotografija i dokumenata o Lukijanu Mušickom.
Nudim vam odabrane rečenice iz tekstova umnih ljudi koji su uvideli značaj Mušickog u srpskoj književnosti, razvoju jezika, pismenosti i kulture.
Porodica Emušicki prešla je iz valjevskog kraja, iz sela koja se zovu gornji i donji Mušić. Porodica je nosila ime Mušićani, koje je u popisima stanovništva izmenjeno u Mušicki. Otac pesnikov učio je bogoslovske škole u Novom Sadu 1762/3. i prema predanju znao Jovana Rajića. Luka (u monaštvu Lukijan) rođen je u Temerinu (Bačka) 27.januara 1777. Učio je najpre kod daskala Pavla Mladenovića u Temerinu, potom u Titelu, gde je jedan njegov srodnik (Sava Popović) bio učitelj. Pohađao je potom u Titelu nemačku školu dve godine i tu je naučio nemački. U Novom Sadu i Segedinu uči gimnaziju i mađarski jezik. S jeseni 1794. Mušicki je u Pešti na studijama filozofije i prava. Već tada na studijama Mušicki se i sam počinje baviti poezijom. U Pešti on je studirao zajedno sa pesnikom Mihailom Vitkovićem i završivši studije imao je već široko obrazovanje, na osnovu kojeg će kasnije Skerlić zaključiti da je Mušicki "najobrazovaniji srpski pisac svoga vremena". Njegovo obrazovanje obuhvatilo je pored uvida u antičke izvore i poznavanje nemačke, ruske, mađarske i engleske književnosti. U Pešti je naučio grčki, italijanski i francuski. Lične i književne veze s mađarskim piscima klasicistima, sa Rajnišem, Viragom, Barotijem i Kazincijem bile su u skladu sa opštom orijentacijom Mušickog.
Posle završenih studija Mušicki se nosio mišlju da zajedno sa pesnikom Atanasijem Stojkovićem ode u Rusiju, ali ga od tog koraka odvraća porodica, pa čak i Stratimirović.. Mušicki tako odustaje od puta u Rusiju i bude postrižen u Grgetegu novembra 1802. i uzme u monaštvu ime grčkog antičkog satiričara Lukijana Samosaćanina.U Karlovcima 1803. Mušicki je postao pridvorni đakon mitropolita. Decembra 1805. postao je arhiđakon, a dotle je bio i profesor na Karlovačkoj bogosloviji. Kako su na bogosloviji učili i učenici drugih škola, godine 1805. kod Mušickog je slušao predavanja i mladi Vuk Karadžić. Koju godinu ranije, pod uticajem Herderovih ideja, Mušicki se zanimao za srpsko usmeno pesništvo i 1803. pisao Isidoru Putniku da mu zabeleži šta zna o "prostom naroda našeg spevanju... ono što narod uveselenija svoga i razgovara (radi) peva i kazuje". Isti zahtev ponovio je i pred svojim učenicima, među kojima je bio i Vuk, pa to spada u prve podsticaje koje je Vuk dobio u ovom pravcu još pre dodira s Kopitarom. Kasnije, Mušicki je i dalje pokazivao živ interes za narodne pesme i usmenu književnost i Teodora Petrović je utvrdila da je preko stotinu pesama koje je Vuk uneo u svoje zbirke – zabeležio i Vuku stavio na raspolaganje Lukijan Mušicki.. Sveto pismo je čitao u originalu. Njegova poezija u to vreme (niz oda i ekloga, kao i nešto mladalačke galantne lirike) još se kreće u vodama rokajne versifikacije. U to vreme Mušicki se upoznaje s Kopitarom, i ovaj 1809. piše o Mušickome Dobrovskom, pominjući njegov spis Serbia docta, za koji pomišlja da bi se mogao u Pešti štampati.
Korišćenje srpskog narodnog jezika u delima visokoga stila značilo je da Mušicki uzima da je taj jezik ravnopravan u književnosti slavjanskom, dakle crkvenom jeziku. Mušicki tada šalje Vuku i Kopitaru u Beč na pregled i štampanje svoje ode, iznosi svoje nazore o gramatici. Mušicki je u svojim odama, pismima i epigramima često diskutovao pitanja vezana za Vukov rad, dao mu je nacrte za pismena ć i đ i Vuk ih je usvojio, usvajajući na taj način ona ista pismena za ove glasove koja su i pre Mušickog bila u opticaju u srpskoj monaškoj sredini, na primer kod Venclovića...Godine 1821. dao je lirsko-didaktičku pesmu Glas arfe šišatovačke, koja je izazvala talas odziva u stihu. "Odzivi arfi šišatovačkoj" punili su stranice srpskih glasila dvadesetih godina XIX veka i stvorili Mušickome ugled najistaknutijeg srpskog pesnika. On se tako našao na čelu škole srpskog klasicizma, na čelu druge generacije srpskih klasicista, i to u času kada je srpski klasicizam dostizao vrhunac popularnosti. Razlozi ovakvog ugleda bili su zasnovani na mnogim pesničkim osobenostima dela Lukijana Mušickog. On je bio formalno najraznovrsniji pesnik srpskog klasicizma; žanrovski on je takođe bio jedan od najsvestranijih i negovao je pesničke vrste od ode i elegije do ekloge, epistole, epigrama, epitafa, epigrafa. Tematski njegovo pesništvo predstavlja veoma lepo misaona poezija, koja postavlja pitanja nastanka sveta i čoveka u njemu, pesnički pejsaž i njegovi opisi prirode daće pečat klasicizmu druge generacije, on neguje rodoljubivu liriku veoma kritički nastrojenu. Ona se upravo ovom skeptičnom notom razlikuje od rodoljublja romantičara, koje često naivnije zvuči od gorkog rodoljuba Lukijana Mušickog ili kasnije Sterije.
Po naredbi Stratimirovića 1823. godine izvršena je revizija čitave istrage nad Mušickim, dugovi su sa njega preneti na manastir i Mušicki je određen za administratora upražnjene gornjokarlovačke dijeceze u Hrvatskoj i on januara 1824. odlazi u Plaški, u vladičansku rezidenciju. U Plaškom Mušicki je radio kao i u Šišatovcu: daje se na podizanje zapuštenog manastirskog imanja, osniva srpsku centralnu školu, izdržava o svom trošku četrdeset učenika, i utemeljuje dvogodišnje učilište za sveštenike.
Bio je izuzetno popularan u periodu između 1820. i 1840. godine, a njegov ,,Glas arfe šišatovačke,, naišao je na više odjeka no i jedan srpski pesnički proizvod pre njega. Veliki Kopitar ga je nazivao ,,Srpskim Horacijem,, a Šafarik ,,knezom srpskih pesnika,,. Za Njegoša on je ,,genije roda,,, a za Đuru Daničića je ,,otac novije srpske književnosti,,.
Grob mu je u Karlovcu. Na mramoru s prednje strane piše ,,pravoslavnom Episkopu Slavnom srpskom pjesniku Lukijanu Mušickom diže spomenik priznanje srpskog naroda,,.Sa zadnje strane je napisano: ,,rođen u Temerinu g. 1777. Episkop od godine 1828. do god. 1837. Upokojio se dne 15. marta 1837. god.,,. Smrt Mušickog imala je snažan odjek. Njegoš je pevao povodom smrti Mušickoga:
“ Hram se srpskih Muzah razruši na vjeki,
Uvjehnuše vjenci pastira i pjevca;
Pade stupac. snažni otečeske crkve,
Katedra je pusta, a lira prebjena,
Mušickoga nema, načalnika kina!”
U senci novih književnih naraštaja koji su prihvatili romantizam sudilo se veoma strogo o Mušickom i njegovoj školi. O stotodišnjici smrti Vasa Stajić je 1938. godine sastavio jedan izbor pesama Lukijana Mušickog i to je jedina knjiga u kojoj savremeni čitalac može da se šire obavesti o književnom naporu negdašnjeg "kneza srpskih pesnika".