Sećanje je čudna stvar. Selektivna. Svesno i nesvesno neke stvari nestaju, neke ostaju. Tek ja sam o njoj gotovo sve zaboravila. Sećam se detalja nekih, nekih situacija, vrlo jasno njenog lika, i najjasnije imena, Lidija. I posebno jednog razgovora.
Noć je bila, kasno već. Godine, ne znam tačno koje, ali svakako posle 2003. jer sam već bila završila faks. Žmu i ja smo ušli u bus na Autokomandi, možda 46. možda 55. I u busu, ona .. Lidija. Sa drugaricom.
Hej, gde si, kako si.. uobičajene replike među ljudima koji se nisu dugo videli, a nisu se baš dobro ni poznavali. -Jesi li završila faks? – jer šta bih drugo pitala bivšu koleginicu. -Nisam, odustala sam od toga, družim se, idem u pozorište, gledam filmove, čitam, uživam u životu. Uživam u životu.. u mojoj glavi je usledio nastavak – dok mogu. Glupačo! Glupa! Glupačo! Odzvanjalo mi je u glavi i tad i dan-danas. Faks, mnogo važno.. Zaboravila sam .. Lidija je bolovala od raka.
Sve sam zaboravila. Ne sećam se kad i gde smo se konkretno upoznale. Sećam se da je bila nekoliko godina starija od mene, da je želela da studira svetsku i borila se sa fakultetskom birokratijom oko nekih priznavanja, prelazaka. Ne sećam se sa koje beše grupe. Slušala je predavanja sa nama. Bila je među prvima koji su se pobunili kad su hteli da nas ukinu. Sećam se kako me zadivljno pogledala jednom prilikom kad sam, majušna kakva sam, zagrmela u hodniku i utišala nekoliko stotina ljudi. Jer ona je bila tiha. Ali ništa manji borac od nas bučnih. Naprotiv, imala je energije da se bori više nego mnogi drugi kojima je možda bilo važnije.
Negde u to vreme saznali smo i da ima rak. Nismo bile bliske, maglovito se sećam da je odbila invazivne terapije jer se nadala da bi mogla da bude majka. Na njoj se bolest ni u kom smislu nije videla. Valjda otud i moje tupavo pitanje. Ili meni sad izgleda tupavo i neprlično, mnogo više nego što je tada njoj bilo.
Tek, jednog dana pozvala me N. i rekla: Lidija je umrla. I opet malo toga se sećam. Ne sećam se koje godine. Centralno groblje, N. i ja... naše dve asistentkinje sa fakulteta. Jedna od njih čitala je posmrtno slovo.. postala je Lidijina prijateljica u godinama koje su prozujale od vremena kad sam završila faks i prestala da ih viđam. Lidijina sestra i njene drugarice iz crkvenog hora pevale su nešto. Ne sećam se šta.
Uvek je se setim kada vidim na TV-u onaj promotivni spot za prevenciju raka dojke koji se vrti na B92.* Ne znam zašto. Možda zbog slične boje kose, možda jer je devojka koju doteruju mlada, tek .. Tu je. Lidija.
A ja sam, ljudi moji, zaboravila čak i kako se preziva.
EDIT: * besmisleno zapažanje, malo u vezi sa temom, ali taj spot smatram za odličan jer zastrašuje i poziva na odgovornost prema sebi. Žmu sa druge strane, možda jer je osetljivija priroda, smatra ga užasnim i obično premesti program čim se začuje muzika.