Ne sećam se kako me je Olga pronašla, ili je to bio slučaj koji je doveo do mene jednog jesenjeg dana, ali nije bilo sumnje da nije nasumice lutala; ne verujem da je u nizu godina pre i nakon tog susreta ona išta radila nasumice. Ne, sve je na njoj imalo svrhu. Lepa Ukrajinka, sitne građe i teatralne fizikalnosti, Olga je bila obeležena dubokom potrebom da uspe. Dizajner mode, imala je ime za svoju opsesiju i bila je uporna kao što to ljudi koji se dokazuju sebi, generacijama svojih predaka ili finansijerima umeju da budu: do poslednjeg atoma energije, i svoje i tuđe. Možda je bila previše gladna pa nije odmah spazila da ja nisam prava osoba za nju i njene potrebe, ali Olga to nije pokazala. Ona je došla kod mene, i u ovaj grad i državu, da pronađe sponzore za svoj projekat, i nije dopuštala da iko ostane neproveren. U Torontu je uskoro počinjala Nedelja Mode u kojoj je ona učestvovala, i ako nisam mogla da joj dam donaciju u parama sigurno sam mogla da pomognem na neki drugi način. Olga je već bila upućena u tajne sastojke uspeha, kao da 'ne' nije prihvatljiv odgovor, a možda je za to znala pre nego što je stigla ovde. Svejedno je bila dah svežine u mom svetu mirne rezignacije.
Zbog Olge sam jedne srede popodne došla u tek nedavno otvoreni noćni klub sa vrlo deskriptivnim imenom „Schmooze", kome je isto tako bila neophodna promocija, jer je samo do kraja kratke ulice na kojoj je stajao bilo bar jos desetak sličnih njemu, a u rasponu od nekoliko ulica nije im se znao broj. Svi smo mi pomagali jedni druge, to je bilo staro pravilo koliko i svet, ali je neko ipak platio piće i materijale i sve što Olga nije uspela da dobije za džabe, i nisam znala ko. Nisam pitala.
Napolju je bilo hladno, a u klubu ne samo što nije bilo grejanja već su dodatno i hladili. Praznim prostorom su se pojedinci kretali sa svrhom, ja nisam imala šta da radim i bilo je neprijatno hladno. Ljubazni barmen me je nudio pićem s vremena na vreme, ali nisu imali ništa toplo, kao supu, na primer. Olga jedva dotiče pod u neprekidnim preletima sa jednog kraja velike dvorane na drugi. Mlade devojke su pristigle i neverovatno su mršave izbliza. Izgleda da znaju šta rade - nagurale su se u jednu sobicu, preskaču jedna drugu, presvlače se, prate svoja imena i nalepnice na odeći koja ih čeka uredno poređana, čavrljaju i ne izgleda kao da će se srušiti od slabosti, ali im je koža naježena od zime.
Olga mi svakim minutom sve više prirasta za srce. Nasmejana, kreće se takvom brzinom da je napor samo pratiti je pogledom. Pegla još jedan rukav, daje uputstva manekenkama, proverava svetlo i ton, zahteva da sve bude baš onako kako je zamislila, i svuda stiže kao gumeni oktopus žuto-belo-ružičast i...strašno podseća na nekoga. Oko piste su poređane stolice sa obe strane, prvi redovi za medije, jasno označeni odakle su. Olga je rekla da su svi potvrdili da dolaze. Neke druge devojke, vrlo slične onim prvim, rade za barovima sa golim leđima i u prekratkim majicama završavaju poslednje pripreme pred dolazak modne gomile.
Gosti su počeli da pristižu oko pola sedam. Svakog dana u toku te nedelje odvijale su se revije po gradu na različitim lokacijama, veliki broj njih ide na sve što mogu da postignu, ili ih zanima. Ovde su gosti uglavnom iz Istočne Evrope - Olga je pozvala sve ljude koje zna, bar još toliko onih koje ne zna. Znam da je očekivala više ljudi. Show kasni sa početkom i od medija se niko nije pojavio. Žao mi je, ne truda koji je uložila već koliko je srca stavila u sve ovo - to mi je poznato. I u tom trenutku shvatim na koga me Olga podseća. Na onu koju svakog dana pogledam u ogledalu i poželim joj dobro jutro. Vizije, ideje, ambicije, istrajnost...sve sam već videla, samo na Olgi one bolje stoje.
Još uvek sam tražila zgodno mesto kad je revija započela senzualnim aktom modernog baleta. Naslonila sam se po strani na jedan korintski stub ili neku sličnu imitaciju sa pozlaćenim ornamentima (iako je meni svaki stub korintski). Iza mene je neočekivano jedna crnkinja moćnog glasa i figure započela sa nekom pesmom o samopoštovanju, reflektor se uperio prema njoj i uhvatio me u snopu svetla od 15 hiljada vati kao životinju na autoputu. Zaslepljena ne vidim gde bih mogla da se sklonim, i zabrinuta da ću se saplesti i pokvariti ceo performans ostala sam tu gde sam bila, okrenuta profilom da ne oslepim gledam u pod, znojeći se od nelagodnosti i zaklanjajući crnkinju kao nevešto ilustrovan paravan.
Na kraju pesme ugasilo se svetlo i devojke su počele da izlaze na pistu jedna za drugom, u visokim štiklama, sa umetnički raščupanim kosama, šminkom, u suknjama, pantalonama, haljinama...- i sve je izgledalo jako dobro. A Olga je čuvala najbolje za kraj. Pojavile su se trudnice, lepe, blistave, starije od onih izgladnelih devojčica na početku, vrlo pažljive sa linijama i novim oblikom koji raste, hodale su samouvereno u modelima koje je Olga kreirala sa ciljem da priušti trudnicama komforni glamur. I za sam kraj - večernja haljina, crna, od rategljivog materijala, do poda, i prekrivenih ruku, a na sredini jedan veliki izrezani krug kroz koji je smelo štrčao jedan veliki, okrugli, beli stomak, u 8-om mesecu trudnoće! Bilo je to i lepo i seksi, i Olga je na kraju izašla i sama na pistu u društvu svojih manekenki, minijaturna među njima, blistavo srećna na kraju jednog tako velikog poduhvata koji je izgurala sama jer je samo to bilo više nego dovoljno da otkači teško sidro realnosti i prenese je preko mora razočarenja i neostvarenih očekivanja pravo u spotlight. I on joj je dobro stajao.
Olgu nikada više nisam videla. Čula sam o njoj kroz par ljudi koje je upoznala kao što je i mene - ona je njih našla. Ne znam gde je sada; u ovom gradu neki ljudi ostanu, neki nestanu a neki odu dalje. Visoka koncentracija snova visi nad gradom kao izmaglica ili teški oblak zagađenja, samo se to ovde reguliše. Za svoje snove se svako pobrine sam - sačuva, skine, sakrije ili baci u hodu i utopi se u masu drugih ljudi.