...tako nas i danas često zovu.
Oni koji nisu bili sa nama u razredu.
A u stvari sve je počelo kada smo još bili mali i zvali se III5.
Hm.. Da nije bilo baš te ekskurzije, na baš tom,
krajem septembra ledenom, mokrom i maglovitom
Kopaoniku, ne bi bilo ni nas..
takvih,
kakvi smo postali.
Družili smo se i ranije u onom musketarskom fazonu
svi za jednog, jedan za sve.
Kad je trebalo štrajkovati protiv održavanja časova
u ledenim učionicama ili bežati sa časa.
Mi, devojčice bile smo
već odrasle, izlazile u grad, šminkale se u crno,
mislile da su cigarete, vutra i piće
jednako važni za određivanje našeg ne-dizalškog idnetiteta
kao i martinke, karirane košulje i farmerke.
Oni su bili..
Dečaci..
Micheal Jordan, basket, pa još malo basketa
... pojma nismo imale šta još i da li još nešto u životu rade.
Uostalom, mi smo već imale svoje drugare, momke
sa kojima smo izlazile i družile se i koji su imali fazon
- jao što sam mračan i interesantan,
i imam dugu kosu i gradska sam faca.
I onda Kop, JAT-ovi apartmani, hladno, a mi goli i bosi,
mahom u mokrim starkama,
potpuno mrtvilo ako se izuzme hotelska folkoteka
koja naravno nije odgovarala standardima,
po pitanju muzike, a ni po pitanju posetilaca..
Žurke u sobi bile su jedina opcija.
I tada smo skontale, da naši dečaci, nisu baš ..
to
što smo mi mislile..
Naši dečaci su bili zanimljivi momci,
momci koji puno toga znaju,
koji slušaju ama baš istu muziku kao i mi,
vole iste bedove i filmove,
čitaju iste knjige,
koji su u stvari naši pravi
drugari.
I koje smo nepopravljivo upropastile,
bar po rečima jednog opakog strejtera.
Pamtimo tu ekskurziju po mnogo toga.
Po španskom zidu polivenom likerom od višnje
koji smo prefarbali pastom za zube,
po slikama sa Pančićevog vrha na kojem je
bila odabrana delagcija onih
za koje smo uspeli da sakupimo dovljno suve garderobe,
po milion gluposti
koje su uključivale skrivanje cigareta i pića od razredne,
kupovinu smrt rakije od lokalca...
i svega onogo što sedamnaestogodišnjacima
može i ne može da pade na pamet.
Sad pola života kasnije, čini mi se da je pamtim
po tome što smo tada postali,
ili bar počeli da postajemo
ta ekipa.
Ekipa koju danas vežu jedan brak,
dva kumstva, jedno kršteno i jedno venčano (a možda ih bude i još),
jedna ozbiljna veza
i bar desetak
neraskidivih prijateljstava.
Ekipa koja je u maltene punom sastavu
došla na proslavu deset godina mature.
Ekipa koja je svoje dugo, zajedničko putovanje
na studije, na letovanje, u život, započela
prepoznajući se nekako u ovome i mnogo čemu drugom.
EDIT: bilo nas je samo dvadeset i jedan