Avganistan, priča druga
Razgovor sa mojom dugogodišnjom prijateljicom, sada nevladinom aktivistkinjom u Kabulu.
Upozoravam da su neki delovi teksta potresni.
***
Moja organizacija radi puteve po zemlji sa idejom da omogući napredak. Posao mog tima je da nekoliko kilometara sa strane tih novih puteva radimo sa ljudima i unapredjujemo njihov društveni život. Ja radim u programu za žene. Kupujemo im mašine za šivenje, razboje za ćilime, krave, šta god im može da bolje žive. Imamo godišnji budžet koji moramo da potrošimo, ali ne ožemo previše da uložimo. Mislim da nemamo skoro nikakav uticaj na promenu. Samo zagrebemo po površini. Prirodno, program je najmanje bezbedan na jugu, u oblastima sa Paštunskim stanovništvom.Posao mi je jako, jako, jako težak. Godinu dana sam tamo. Ne znam jezik, pa mi je teško da pratim izveštaje i znam situaciju. Ne mogu da izlazim. Postoji ideja da nas nekoliko radimo u kancelariji, primamo izveštaje, procenjujemo i donosimo odluke. To bi bilo lepo. Onda ne bih bila u kontaktu sa drugima.
Ne mogu da opišem koliko ima korupcije, a ja na to nisam navikla. Pozatvarali smo polovinu naših kancelarija po zemlji. Osoblje je napravilo nenormalno puno falsifikovanih materijala, projekata, izveštaja, isplata. Sve su iskonstruisali, samo da ukradu novac. To je jedno veliko razočarenje. Došla sam u ovu vukojebinu da radim za nekoga, za neke nesretne žene, a oni sve izmajmunišu da maznu pare.
Imali smo u Kartezu neko plaćanje, poslednja plata za žene. Poslali smo pare tamo, i dobili liste sa isplatama. Kada je došao dan za isplatu, došla je naša koordinatorka svih 7 projekata i videla da je došla neka bulmenta ljudi koje nikada nije videla. Naš čovek tamo je napravio spisak ljudi koji nikada nisu radili za nas, sa ciljem da ukrade pare. Odmah smo zaustavili plaćanje, pa smo onda morali da napravimo nove spiskove na kojima su se nalazili muževi, jer oni mogu da putuju do mesta gde se vrši isplata. Tri sata putovanja je suviše dugo izlaganje riziku za žene. I ne znamo ni danas da li su novci otišli u prave ruke, ili je novi koordinator napravio neke nove falš spiskove.
Oni nikada nisu išli u školu. Ne znaju šta znači potpis, garancija neka. Sve što se dogovori nema veze, nema svoju težinu. Muževi su se, eto, potpisali otiskom prsta.
Pokušavaju da smanje broj nas stranaca, Obama je rekao da je potrebno da se projekti "avganistanizuju", da polako sve preuzimaju lokalci. I to je u redu, bar ja tako mislim.
***
U Kabulu nema snajpera, kao u Badgadu. Opasnost su samoubice. Zbog predostrožnosti, kretanje nam je ograničeno. Mi imamo jako obezbedjenje, i zato nas čak i zezaju. Kada sam šla u Kandahar, letela sam avionom Ujedinjenih Naroda. Sačekao me je kolega i povezao me džipom. Odmah izvan aeroroma napravljen je konvoj od četiri džipa, samo za mene, koji me je odveo do našeg kompaunda. Tamo sam imala sve sastanke, i odatle su se vratili na pravo aerodrom. Nema skretanja, samo strogo utvrdjena maršruta. Nema izalazaka napolje, samo sastanci u obezbedjenom prostoru. Problem nije samo moja bezbednost, nego možda još više bezbednost onih sa kojima pričam. Ako se išta vidi, odmah bi ih digli u vazduh. Stoga se i moramo oslonjati na lokalce.
Kažu da su ti talibani koji se raznesu na ulici iz Pakistana. Dolaze da "izvezu revoluciju". Pre neki dan ih je došlo 20, uvijeni u ćebad, ušli u tržni centar. Skinuli su ćebad, ali su srećom obavestili ljude da izadju pa je bilo malo žrtava. Popeli su se na krov i odande pucali na sve okolo. Zamisli, oni uništavaju zgrade, normalan život koji treba da žive. Njihov cilj je samo da izazovu nestabilnost.
Život običnih ljudi je nikakav, Stoga i nije problem da im prodaju priču da ih čeka raj ako naprave nešto što je uzvišeno, što će ih približiti Bogu. Jedostavno: ubiješ se, i odmah si u raju! Koja bolesna filozofija života. Ne mogu da razumem to ludilo, da im je ideja da sve upropaste do kraja ne bi li onda preuzeli vlast. Koja je to morbidna ideja.U Kabulu se policijska uniforma može kupiti na pijaci. Pa ne znaš ko je polocajac a ko nije. Može te neki ludak zaustaviti, uzeti pasoš, i onda pobeći; ili te oteti i tražiti otkup. Jednog mog kolegu su tako oteli, pa je onda porodica sakupila nekih 35.000 dolara i platila otkup.
Pre mog dolaska ubijena je jedna NGO radnica. Ona nije želela da živi normalnim životom. Mislila je da nije nikome ništa učila nažao, da radi za njih, ta da joj ne preti opasnost. Ubili su je na ulici.
Kad bomba grune, mislim ona prava, kad naprave diverziju, ja poskočim na stolici. Do sada je to bilo nekih petnaestak puta. Malte ne jedna nedeljno, tako da sam se već navikla. Pogledam oko sebe i vidim da je sve u redu, pa nastavim da radim. Pre neki dan je bila jedna mnogo jaka - izvalila je nekoliko prozora na zgradi.
Čujem da su kao počeli pregovori sa njima. Kakvi pregovori? Kako se može pregovarati sa nekim kome život ne znači ništa, ko je spreman da ubije sebe i ko zna koliko civila, nedužnih ljudi, dece?
***
Avganistan je PRLJAV. Prašina i štroka svuda. Što je najgore, prljav je politički. Šta se tamo dešava je neverovatno.
Karzai je pokrao Boga oca. Prvi put je postavljen dekretom, a sada su kao bili izbori. U medjuvremenu, svoje rodjake i ljude je svuda rasporedio. Podržavaju ga Hilari i Obama, tako da može da radi šta hoće. Cepali su plakate, ubijali ljude. Vodio je kampanju kao Vladin posao, a svi ostali su nešto pokušavali sami. Bio je protivkandidat, neki doktor Abudla. Traži je i on pare, ali mu Ameri nisu dali. Odustao je, sam od sebe.U medjuvremenu, Karzai je okrenuo ćurak i rešio da iskoreni korupciju, ali to je praktično nemoguće. Mora da su mu sada zavrnuli šiju spolja. Naredio je da se strogo kažnjava svaka malverzacija. Ne verujem da će to uspeti, da se mogu preko noći potpuno promeniti oni koji su godinama krali.
Nerviraju me ovi zapadnjaci. Sve su im pokrali i poharali poslednjih par vekova, iskorišćavali ih kao svoje kolonije. E, sada su došli sa pričom "mi ne želimo da vam namećemo naš kulturni model", ali su opet došli da im uzmaju naftu i sve drugo što mogu. Zato smo mi koji dolazimo iz malih zemalja mnogo važni, jer stvari sagledavamo na realniji i korisniji način.
Ljudi su preplašeni. Nemaju dobro iskustvo sa strancima. Ko god da je došao, napravio je neki zijan. Ne vole ni to što im pravimo puteve. Onda svako stran može lakše da im pridje. Sigurnije im je da budu izolovani.
Sve zemlje plaćaju talibanima da njihove ne kidnapuju i ne ubijaju. A onda oni kupuju oružje za te pare. Idiotizam.
***
Imam utisak kao da su kolektivno odustali od života. Kao da im nije važno. Toliko ih je od devedesetih godina naovamo otišlo iz zemlje. Svako ko je želeo nešto od života - taj je otišao. Posle dvehiljadite su počeli da se vraćaju, ali se ne zadržavaju dugo. Još nije vreme. Praktično se nikad ne zna kada i gde će pući bomba samoubice.
Kada su talibani uleteli devedesetih, mnogi su masovno pobegli u Pakistan. A i ranije, tokom Sovjetske okupacije, mnogo ljudi je emigriralo. Kažu da je preko milion i po ljudi ubijeno, dok je preko tri i po miliona otišlo u izgnanstvo.
Stoga je mnogo mojih kolega odraslo i obrazovalo se u Pakistanu, ili dalje po svetu. Otišli su kao deca, i sada su se vratili da rade. Oni ne poznaju Kabul, nisu bili tu. A prave se važniji od lokalaca.
Avganistanci mrze Pakistance, jer su morali da odu tamo i da im tamo pomažu razve agencije. A to nije baš lepo, kad si prepušten drugima na milost i nemilost. Kao: Pakistanci su im pomagali. A prodavali su im hleb po nenormalnim cenama jer su znali da nisu imali drugi izlaz. U medju vremenu su i u Pakistanu počela da se dešavaju sranja.
Moj kolega je, onda kada su došli Rusi, otišao peške iz Avganistana do Pakistana. Danima su se patili. Odatle su leteli za Frankurft, gde su prvih nedelju dana proveli na aerodromu, dok se Nemci nisu dogovorili šta će sa njima. Onda su im svima, a masa ih je bila, podelili nemačko dravljansko. Odatle je otišao u Ameriku. Tamo je našao ženu, takodje Avgnistanku. Imaju troje dece. Tamo je jaka njihova zajednica. Druže se, održavaju identitet, nalaze se, pevaju sveje pesme, sviraju rubabe. Puštaju zmajeve.
Onima koji sada rade sa nama, a pobegli su sa roditeljima kada su počeli sukobi, i ne znaju svoju zemlju, prva i glavna opsesija je kako će se oženiti i udati. Još uvek su brakovi dogovoreni. Druga važna stvar je kako dobiti papire za Kanadu ili Ameriku i kako da odu tamo. Brakovi su angažovani u tom smislu. Spajaju decu sa onima koji su tamo da bi otišli. Tako su brakovi uglavnom dogovoreni medju rodjacima, ostaju u porodici.
Najbolji trip je da su tamo svi ili doktori ili inžinjeri. Moje kolege zovem "doktorima". To ne znači da su završili školu, to je neka vrsta društvene titule. Držali smo radionicu u Kandaharu, na kojoj je jedan jedan čovek, najstariji je bio, učitelj, strašno iskusan, prezentovao je šta je grupa radila. Napravio je digresiju rekavši da "nismo nikakvi niti doktori niti inžinjeri, ali smo "društveni inžinjeri". Hteo je da istakne važnost posla, pa je kreirao čak novu profeseju, opet pozivajući se na inžinjerstvo; samo da nas podrži. Mnogo mi je to bilo drago.
Autoritet oca i starijeg se strašno poštuje. Nema aktivizma. Sve je Bog napravio, pa nema kritičkog mišljenja. To je neprihvatljivo. Zato su siromašni, nisu usmereni na ljude. Koja god patnja se desi - tako je Bog odredio, tako treba. Na poslu mi u stvari instaliramo zapadni model preuzimanja odgvornosti i službe zajednici, što ne nailazi na velik prijem. U Kuranu je navedena pomoć drugome, i Muhamed je uključivao žene. Njegove žene su mu davale savete i učio je ljude da pomažu drugima. No, mule koje tumače Kuran tumače ga pogrešno, u skladu sa svojim razumevanjem, a praktično su nepismeni. Vode ljude i obrazuju ih na pogrešan način.
Govore farsi, ili dari, to jest persijski. Kako sam završila arapski i turski, mogu da čitam, ali ne razumem. Drugi jezik je paštunski. Talibani su Paštuni. Oni su krvoločni. Pakistanci su takodje Paštuni. Oni govore i urdu.
Ne smeš da nosiš papir, hemijsku, Ako te talibani uhvate sa hemijskom, drljao si. Ovo se odnosi na lokalce. Šta će njima hejimska. Ja onda kažem lokalcima šta treba da saznaju, a onda oni kao kuriri idu i sve rade usmeno. Pošto naši treba da imaju GPS, a ne mogu da ih nose, onda im dajemo fotoaparate sa ugradjenim GPSom koji tako koriste.
Muzika je zanimljiva. Pre nego što počnu da pevaju prepričaju temu, naprave veliki uvod tome o čemu će da pevaju. Dešava se da ovo traje i po pola sata. Pa se naduvaju šašiha, i onda pesma traje satima.
Naučila sam jednu pesmu; mnogo je lepa. Kao sevdalinke su im pesme. Otpevala sam im neke naše pesme, mahom sevdalinke. Kolega me zamolio da ih pevam polako, da ih skine i svira kasnije. On ima rubab u sobi i stalno ga svira. Ja volim tablu, to je drugi instrument, udaraljke. Dovodio je svoje prijatelje, Sednemo napolje, iznesemo tušak (veliki jastuk) i tepihe, namestimo se, donesu pojačala. Dva rubaba, tabla, pevač i frula. Onda je divno. Sede tako, uživaju, pa malo, malo onako od meraka kažu "ih". I tapšu na kraju pesme uz uzvike "jak, jak, jak".
***
U Avganistanu ne postoji vlast. Kao preduslov bilo kakve emancipacije, oni ne poštuju državu. Imaju neformalne oblike sprovodjenja pravde i zakona predefinisanih u Islamu. Imaju takozvane šure - to su saveti staraca, tradicionalna forma upravljanja zajednicom. Oni mogu da odluče da se žena kamenuje jer je, po njihovom mišljenu, počinila greh. Oni žive još u plemenskom sistemu.Kako nemaju sistem niti državu, nemaju ni zdravstvenu zaštitu. Nemaš nigde da ideš da se lečiš. Jedini način izlečenja je da umreš.
Nemaju dovoljno babice - amaterke su, pa mnogo žena umire na porodjaju. Deca imaju proliv ili kožne bolesti, i to mesecima, jer majke ne znaju da koriste vodu na odgovarajući način. Naše radnice idu i uče ih da prokuvaju vodu.
Jako je težak život. Sva deca ne samo da su prljava i siromašna, nego svako ima neki beleg. Ožiljak ili slično. Jedna naša koleginica nema pola nosa, ujela je neka buba kad je bila mala. Ili šepaju, imaju fleke, nešto što je posledica nepravilne nege. Pitanje je i kako su došli na svet, gde se igraju. Njihova tela govore koliko su u stvari napaćeni.
Na vrhu brda, ovde u Kabulu, je jedan ogroman napušten bazen, pun rupa od gelera. E, tu se dečaci igraju. To je vrlo nebezbedno.
***
Odnos prema ženama je strašan. Stoka jedna. Sa jedne strane imaju kao ozbiljna verska pravila, a sa druge strane rade šta hoće. Bacaju kiselinu svojim devojčicama u lice, da ih bude sramota da idu u školu.
Prošle godine je silovana devojčica od tri godine. Jednu devojku je silovao ujak, a ona to nije smela nikome da kaže. Pošto je zatrudnela, majka je videla i nalagala je da je ubiju, da ne bruka ujaka i porodicu. Otac je pokušavao da je zaštiti. Odneli su je u štalu i tamo joj rasporili stomak da izvuku plod. Kada je mala dobia sepsu, tek su je onda odveli u bolnicu. Verujem da je umrla. Ej, bre: pa oni svoju stoku nikada ne bi rasporili, a tu nesretnu devojčicu jesi!
Žene na aerodromima su posebne. Valjda se pokazuju na neki specifičan način. Kao naše žene koje rade u zatvorima, one muškarače. Danas me je jedna na aerodromu kao pretresala, ma ne: povatala za sise, a onda me čak uštonula za bradavice, sve uz uzvik: mašala, mašala.
Imamo jednu službenicu koja nije mogla da ide u kancelariju jer nije smela da svaki dan u 8 negde ide a vraća se u tri. Onda je sumnjiva i postaje meta.Moja koleginica je u "Stranci građana Kabula". Hoće da se kandiduje na narednim izborima. Za to joj je potrebno nekih 20.000 dolara i to joj je najveći problem. Najveći deo te sume ide na zaštitu njene porodice. Praktično, mora da plati novi identitet.
***
Pre braka nema nikakvih odnosa. A stranci se snalaze. Kao i svuda. Avganistanskii muškarci se drže za ruke, ljube se, udaraju po guzi. A nisu pederi. Vrhunac je kada se dva policajca drže za ruke.
Ima jako puno pedofilije, za koji oni tvrde da to nije. Masovno siluju dečake. Nacrtaju im crni krejon oko očiju. Sva je to potisnuta seksualnost: pošto ne mogu da imaju odnose pre braka, nalazi način da se ostvari na specifičan način.
Imam i dosta pozitivnih utisaka. Obični ljudi, oni koji rade sa nama, su srdačni, fini, skromni kod pozdravljanja, pitaju za zdravlje, za kuću. Nisu problematični na poslu, sem što ih ima dosta koji su lenji, ne znaju ili ne vole da rade. Moglo bi se reći da su fini.
***
Imamo 4 programa, pa smo zakupili celu ulicu - nekih desetak vila, ogromnih. Sazidane su od sumnjivog kapitala. Velike su kao hosteli, radjeni za porodice. Ja imam sobu sa krevetom, kupatilom, Internet, plakar, stočić i stolice. U podrumu imamo veliku teretanu, bilijar, veliki TV i malo uslova za druženje. Tu je i trpezarija. U kuhinji kuvaju avganistanci, malo prilagodjenu hranu našim medjunarodnim ukusima. Imamo dosta indijaca u programu, koji vole pirinač i ljute supe, pa se to uglavnom i kuva. Piletina i ćuretina su super. Uvek ima jako puno krompira, i lep je.
Radim šest dana nedeljno. Posao mi je preko puta ulice, u drugoj kući. Kad idem na posao, prate me ljudi iz obedjenja, tih nekih 20 metara, neki od njih čuvene gurke. Kad dodjem do kapije, moram da sačekam na njih. Ovako prate sve žene koje su medjunarodne radnice. Ako imam sastanak u nekom novom mestu, prvo odlazi obezbedjenje da proveri mesto, pa nam tek onda daju saglasnost ako se slažu. Recimo, kuća mora da ima izlaz za slučaj požara.
Obezbedjenje nam pruža privatna firma: Global Security. U principu: blaža verzija pasa rata. Čudni ljudi tu rade. Ima jedan Škot, koji živi na adrenalinu koji donosi opasnost. Sav je tetoviran. Još za vreme rata na Balkanu bio je u Hrvatskoj i borio se na strani ZNG.
Sveki izlazak u grad se strogo i detaljno prijavljuje. Postoji petnaestak restorana koji su uglavnom preporučljivi, oni koji su višestruko provereni. Povečerje je u 11, tada moramo biti u svojim kućama.
I šta ću u gradu? Kabul je zemlja, pesak i prašina. Rusi su posekli sve, da se talibani ne bi krili u krošnjama drveća. Ako je išta i preostalo, posekao je narod za vreme talibana sve da bi se ogrejao. Jako je gust saobraćaj. Jako puno žene i dece sedi po ulicama i prosi.Piju se samo bezalkoholna pića. Alkohola nema ni pod razno. Može da se prošvercujuje flaša, dve. Ima vina da se kupi u UN kompaundu. Oni imaju ogroman kompaund, sa bazenom. Tu je vino 40 dolara za flašu. To je svima problem i stalno se samo priča o tome kako nabaviti piće. Vile imaju ravne krovove, pa su na dve sazidana vatrišta. Onda celo leto uveče budemo na krovu. Zapalimo vatru, pravimo klopu, roštilj, ćaskamo, opustimo se. Jedan kolega Andrej, Rus voli time da se bavi. On sve organizuje i ništa mu nije teško. Svinjetine, takodje, nema ni pod razno. To je haram (zabranjeno meso), a konjsko i zečetina nisu baš haram ali ne bi trebalo da ih jedeš.
Imam svoj lap top, knjige i nešto garderobe. Ljudi koji su duže u Avganistanu bi kupili TV, da imaju u sobi. I to je sve. Radna mesta su vezana za program, nisu poslovi za stalno. Ljudi izbegavaju da gomilaju stvari. Obavezno svi kupuju suvenir tepihe. Imamo dvojicu kolega koji su avganistanci ali su američki gradnani. Oni nam organizuju kupovinu - dovesu prodavce tepiha, dragog kamenja, nakita, bluzica sa vezom za žene, šalova... Jako su ponosni na svoje tepihe i drago kamenje (posebno labis, tamno plavi kamen, koga skidaju sa zidova u pećinama). Kamenje se kupuje pa se nosi zlataru da se napravi prstenje, broševi. Ima tipova koji preprodaju DVDjeve. Oni donose ponekad veću količinu za nas.
***
Uspela sam da upoznam petnaestak "skauta orlova". To mi je super. Pola ih rade u obezbedjenju. Sve bi ih vodila kod nekog ministra, da probamo da se dogovorimo oko podrške stvaranju lokalnih organizacija. Volela bih da odemo do dece, da radimo sa njima. Sakupićemo pare, vreće, šatore, šta bude trebalo. Upoznala zam i čoveka iz UNICEFa koji može pomoći. Pogotovo da nas odvede kod tog nekog ministra. Znam da tvoje kolege iz Azijsko-pacifičkog regiona dolaze, ali nisam imala još priliku da ih sretnem.
***
Puno se trošim. Teško je. Unosim puno sebe. A treba voditi računa o sebi. Ne može se dugo.
Najviše me troši moja supervozorka. Ona je iz Pakistana. Stalno me nešto normira, govori mi šta smem a šta ne smem. Ona je stalno sa jednim kolegom, takodje Pakistancem. Mislim da ga ona tajno voli, ali ne mogu nikada da budu zajedno. Em je on mladji od nje dve godine, em to nije dogovoreno izmedju porodica.
Ja sam svaki odmor koristila u Evropi. Tu mi je čovek, a još imam tih obaveza u komitetu. San mi je da odem na hajk u Nepalu, a ako budem mogla i u Tibet, Kinu, Dušanbe u Tadžikistanu. Tamo imamo kolegu - to je sat vremena od nas. Kad se ide u Nepal mora se ići u Delhi i prenoćiti, pa nisam još imala dovoljno dana. Takodje, Pakistan je zanimljiva destinacija. Videla sam fotografije, izgleda lepo, ali nije baš bezbedno.
***
Kad dolaziš, znaš šta te očekuje, znaš gde ideš. Ja sam, pošteno, očekivala gore.
Sve više mladih prijavljuje se da radi u Avganistanu. Ne samo zato što je plata dobra. Važno je biti tamo. Mladi to osećaju. Meni znači to što radim, koliko go da uradim, što se trudim, što pokušavam, doprinosim.
Imam otvoreni ugovor, sa mogućnošću da ga prekinem kad hoću. Dešava se da ljudi dodju sa godišnjeg odmora, pokupe stvari i odmah odu.
Pokušaću da ostanem koliko god mogu. Sve zavisi od toga kakvu ću ponudu da dobijem i gde će moj čovek naći posao. Videćemo. Da on nadje posao, da mogu da biram, ne bi se vraćala. Godinu dana je dovoljno. Gledam ove starije kolege. Oni nemaju kuću. Imaju porodice, ali to su rastureni brakovi. Oni je poznaju jedni druge. Beže jedni od drugih. Ne postoji jedna nit zajedničkog iskustva medju njima.
Priča na margini
Fotografija koja otvara ovaj blog ima svoju posebnu priču. Novinar Stiv MekKari snimio ju je 1984. godine, u izbegličkom kampu Nasir Bag, u Pakistanu. Snimajući u školskom šatoru u kampu, napravio je ovu divnu fotografiju koja na izuzetno upečatljiv način prikazuje svu golgotu mladih avganistanaca koji su morali da pobegnu od ratnih strahota izazvanih okupacijom od strane Sovjetskog Saveza. Fotografija je objavljena na naslovnoj strani junskog broja Nacionalne Geografije 1985. godine. Izazvala je ogromnu medijsku pažnju, i pokrenula mnoge akcije pomoći Avganistanu. Stiv, niti bilo ko drugi, nije imao nikakav podatak o devojčici sa slike. Jednostavno, ostala je "avganistanska devojka".
Januara 2002. godine, tim Nacionalne Geografije otišao je u Pakistan, u nadi da će pronaći devojku sa fotografije. Kamp u Nasir Bagu je bio pret zatvaranjem, i to je bila poslednja prilika da se misterija razreši. Potraga je bila duga i skoro bez ikakve nade. Nije bilo valjanih podataka, pogotovo o devojkama. Mnoge su se javljale tvrdeći da su baš one te prave, a mnogi muževi su sigurali da se radi o njihovim ženama. Stiv se vratio iz Pakistana neobavljenog posla.
No, jedan od ljudi je govorio da zna njenog brata, i uspeo je da ga pronadje i sazna nešto više o devojci. Ispostavilo se da je bio u pravu. U selima blizu planine Tora Bora, u zabitom i nepristupačnom kraju, pronadjena je Šarbat Gula, paštunka čija je čudesno lice na fotografiji. Ispostavilo se da je u kamp stigla sa babom, bratom i sestrama, pošto su joj u bombardovanju sela u kom je živela stradali roditelji. Imala je nekih 12 godina. Nikada nije videla čuvenu fotografiju, niti je znala da je ona proslavila svetom i izazvala takvu reakciju. Kasnije, udala se i sa svojim suprugom vratila u Avganistan. Imaju tri kćerke. Muž joj radi u Peševaru, a ona je, abog astme, sa njim samo tokom zime zbog loših klimatskih uslova, dok leti živi u planini baveći se poljoprivredom i kućnim poslovima.
Muž je doveo do Pakistana, gde je jedna novinarka snimila. Na osnovu tog snimka, uradjena je provera zenice oka, koja je potvrdila da je Šarbat istinsko lice sa fotografije. Stiv je onda ponovo otišao do Pakistana i uradio novu seriju fotografija. Suprotno svim običajima, i njen muž i Šarbat su se složili da ona pokaže svoje lice.
Samoj Šarbat ostalo je nejasna sva ta halabuka oko nje. Jedino što je ekipa uspela da sazna od nje, je da joj je žao što nije završila nikakvu školu, te da bi želela da njene kćerke imaju dostojno obrazovanje. Nacionalna Geografija je, prateći njenu želju, osnovala fondaciju sa ciljem prikupljanja sredstava kojima se finansira školovanje devojaka u Afganistanu, koja je od 2008. godine proširila polje svog rada na školovanje sve dece u ovoj zemlji.
Ovde možete naći celu priču i video zapis o ovom zanimljivom slučaju.