Imali smo jučer priliku pročitati savet, ili bolje rečeno upozorenje Dimitrija Rogozina, ruskoga ambasadora pri NATO savezu, a adresirano na našu vlast. Opuštenim tonom sa primesom cinizma i pretnje, Rogozin je poručio kako Srbija ne bi smela ni pomisliti na članstvo u "NATO savezu" jer bi Rusija onda istoga časa priznala Kosovo. Zašto? Pa zato, kaže Rogozin što Rusi nisu veći Srbi od Srba. I kaže još, "ulaskom u NATO Srbija bi priznala Kosovo". Kao da je pišući tu poruku prepisao "apel 200 intelektualaca" ili još tačnije, kao da je taj apel pisan u Moskvi. Nemoguće je ne primetiti očigledno. A očigledno je da se iz nekih naših krugova stare politike predvođene DSS-om, nekim crkvenim krugovima, krugovima najkonzervativnije intelektualne elite iz osamdesetih i devedesetih godina, vrlo tesno koordinira pritisak na državno rukovodstvo Srbije da ne "slazi sa ruske staze" na koju je bilo duboko zagazilo u tzv. odbrani Kosova. Toliko duboko da je Rusiji ustupljen kompletan energetski sektor sa sve monopolom. Ovih dana lepo vidimo kakav je rezultat te rabote. Najskuplji plin, najskuplji a nekvalitetan bezin uz objašnjenje da se to nabavlja "za dolar kome neprekidno raste kurs". Kao da zemljama u našem okruženju to neko obračunava u dinarima, kad je kod njih jeftinije.
Ali, nisam hteo o tome...Hteo sam o nečemu drugome. Šta to izaziva nervozu kod ruske strane i ovaj udruženi pritisak koji vrše na Tadića (prvenstveno na njega, mada ga ne pominju direktno) zajedno sa svojim političkim miljenicima i partnerima u Srbiji?
Štošta je moguće zameriti Tadiću u vođenju države i ja nikad nisam propuštao priliku da na ovome mestu to ističem. Sada,na ovoj tački moraju mu se, što se mene tiče, neke stvari priznati. Jedna od njih je da politički dominira u zemlji iako je okrenuo protiv sebe sve istaknute konzervativce a uz svesrdnu pomoć dobrog dela te elite je napravio politički uspon. Isto tako, mora se primetiti da je potpuno razbio ozbiljnu političku konkurenciju među tzv. patriotima. Politički ih je izmrvio, isitnio i posvađao u meri da će još jedno vreme lagano dominirati. Nikolić i Vučić su njemu mnogo manji problem nego što bi to bili da se radikali nisu podelili. Sa još nekoliko "Voždovaca" nebitnih za smer kojim će se zemlja kretati, oni će ostati pacifikovani, zadovoljni i na bezbednoj distanci od proruske, odnosno antizapadne politike. Kupiće potpise, hvaliti se da su najjača opoziciona stranka i naplaćivati ono što je u deobi njihovo.
Još će jedno vreme, ali ne za dugo, držati Vuka Jeremića u ulozi "nepokolebljivog borca za nacionalne interese"a ovaj pričati kako je "spoljna politika koju vodi usklađena sa predsednikom" jer mu treba zaštita od nacionalističkih konzervativaca unutra zemlje, mada ima ozbiljnih naznaka da je sa zapada stiglo upozorenje da mladi ministar prestane sa kampanjom po svetu kako "EU i SAD-e krše međunarodno pravo". Prosto, uz tu kampanju će zakočiti put ka EU i normalizaciji odnosa sa SAD.Vreme u kome mu je to bilo tolerisano je prošlo.
Moj je utisak da će Tadić ove godine, a vrlo brzo ćemo to videti, realizovati nekoliko važnih stvari. Važnih za Srbiju ali i za zapadne partnere. Prvi test je Deklaracija o Srebrenici kao simbolički čin i otvaranje vrata za preuređenje BIH kao funkcionalne države. Njegov partner u tome poslu će biti novi hrvatski predsednik Ivo Josipović i trebalo bi brzo očekivati aktivnosti u tom smislu. Dok se u Srbiji radi na Deklaraciji o Srebrenici, u Hrvatskoj se otvara rasprava o Zakonu o prebivalištu. Taj Zakon će onemogućiti bosanskim Hrvatima dosadašnji "leteći" status i svakako imati uticaja na njihovo veće okretanje Sarajevu a ne Zagrebu. Republika Srpska će opstati ali će morati pristati na veće nadležnosti Sarajeva.
Drugi važan Tadićev posao biće vezan za normalizaciju odnosa sa susedima. Pri tome će i Kosovo biti tretirano kao sused. Neće niko tražiti od Srbije da prizna Kosovo, ali će svakako mnoga pitanja značajna za život i komunikaciju između Beograda i Prištine morati na sto. Neće biti demonstrativnih odlazaka ako na neki regionalni skup dođe predstavnik Kosova, a od Srbije će se očekivati da bude partner oko normalizacije stanja na Severnom Kosovu. Za EU će biti neprihvatljivo da se ne sarađuje sa EULEKS-om a da se istovremeno žele ubrzane integracije i pregovori o članstvu.
Isto tako treba očekivati da ove godine budu izručeni Mladić i Hadžić. Do kraja godine, ne do juna kako se špekuliše.
Isto tako, očekuje se da Srbija intezivira saradnju sa NATO kroz partnerstvo za mir. Zato je valjda general Ponoš prešao u ministarstvo spoljnih poslova. To će podrazumevati i rad na promeni stava u javnosti o NATO paktu. Videli smo mi do sada mnogo puta kako se stavovi u Srbiji mogu menjati.
Kad se završe ovi veliki poslovi, Srbija nema kud nego u "evroatlanske integracije". A te poslove će završiti Tadić.
Šta će biti posle, kako će se on i njegovi nositi sa životnim problemima, korupcijom, partokratskim načinom upravljanja, drugo je pitanje. Na tome oni mogu pasti, a na ovim velikim pitanjima neće. Obaviće ih. Jeste da je to moglo efikasnije i uz manje dreke i populizma, za manje vremena i jeftinije. No bolje ikad nego nikad.
I kad sve to bude obavljeno, presahnuće i ideje o medveđem zagrljaju. Prosto, na stazi kojom se krećemo nećemo se susretati...