Porodica| Život| Životni stil

Pod Ožljem (6)

selica_nena RSS / 07.02.2010. u 16:41

Rano te ’38. godine jesen razvuče magle po Ožlju, a šljive rodile, čini se da je modrina u krošnjama zasela. Po vasceli dan Jelena u šljiviku, dugačkom motkom po granama udara, pa na kolenima opale plodove skuplja. Prebira zdrave šljive da ih na konac naniže i više ognjišta okači da se suše, a one prezrele u veliku kacu slaže, pa će rakiju po Mitrovdanu peći, kad džibra dobro prevri i nikakvog posla po poljima ne bude. A prebira i po sećanju onaj saborski dan, stalno se pitajući kakva joj svraka pamet popi kad je pomislila da se pred onolikim svetom s Obrenom suoči. Misli na majku i Jefu, razneži se kad se Grozdine hrabrosti seti, pa je opet neki bes obuzme – e, neće Obrena za oproštaj moliti, pa kad bi crkla ne bi mu više na oči izašla. Što je ne pusti da još koji tren s majkom provede, proklet bio! Kakav je prek, ne bi je čudilo da je i onim dvema zabranio da Jelenu pominju.

A mučnina je spopala, sva joj se hrana od usta odbila, samo bi nešto kiselo jela! Otkad je zatrudnela lako joj se zaplakati,  pa za svaku sitnicu brizne u plač, a onda se seti da se ne valja.  Prekori sebe naglas: „Neću da mi dete plačljivo bude!“  i brzo suze keceljom obriše.

Milanko danima s Aleksom drva u šumi obara, pa ih  dovlače volovima i  više kuće, uz sam put slažu  - dobre trupce za prodaju, a ogranke i panjeve za sebe. Valjaće im, duge su zime ožaljske. Pa kako kući priđe, ka onom šljiviku oči skreće, ne bi li Jelenu ugled’o. Ništa se ona ne žali, a vidi se da je ubledela i za sto s njim ne seda, kaže jela je. Ni on je ništa ne pita. Vraća se predveče umoran iz šume, žuljevi od sekire po rukama popucali,  al’ kad mu se Jelena u postelji privije, na svu muku  zaboravlja - ne može se svoje žene nasititi, pa mu noć kratka i ne stiže san da uhvati.  

Još mu je lepša i nekako omekšala, nabubrela k’o zrela šljiva. „Ih, k’o da je za mene skrojena! Omamila me, ne mogu misli s nje skrenuti. Da nije ovih drva, ne bi se od nje odvaj’o!“ Samo mu misao da će uskoro s Aleksom na put krenuti ne da mira. Idu u Pljevlja, drva da prodaju,  ko zna kol’ko će se zadržati. Zna on da će Ljubica o Jeleni brinuti, al’ bi mu lakše bilo da je ne ostavlja. Čini mu se ne bi dana jednog bez nje mogao, a stid ga što se uz ženu toliko prilepio, k’o da ga je nečim omađijala. Ali se brzo primače polazak i Milanko s Aleksom jedne oktobarske zore na put krete.

Jelena pređe kod Ljubice u kuću. Lakše im je, a i sigurnije su zajedno kad odrasle muške ruke nema. Povazdan zabavljene decom i sitnim poslovima, nekako preguraše par nedelja, a kad prvi snegovi zabeleše, obe počeše da pogledaju niz put iščekujući povratak svojih muževa.  Kad rasprodaju što su naumili, valja im tovare soli iz Pljevalja u Rudo prebaciti, pa tek onda od zarade pokupovati što su za kuću naumili. Tako su svake godine radili, pa ni ove ne htede Aleksa od plana odstupati.

Nižu se dani, svi nalik jedan drugom. Jelena porani vatru da raspali i nešto za jelo pristavi, pa brže za razboj seda. Lepu šarenicu za kolevku tka, a nanizala boje u komplikovanu šaru i glasno broji, da nit ne izgubi. Zadubljena u posao ne ču kad je Ljubica viknu, pa se trže kad je ugleda sa neočekivanom gošćom.

-          Jefo! Otkud ti?

-          Eh, otkud! Došla da vidim kako si se udomila.

Jefa raširila ruke, a Jelena okleva, pa jedva ustade pitajući se otkud ovolika srdačnost. I sve misli da se nije što loše desilo, ne bi Jefa na put kretala bez razloga.  Ponudi je da pređu u onu drugu kuću, al’ ih Ljubica zadrža.

-          Đe ćete tamo u ’ladnoću? ’Ajte, đeco, sa mnom do Milićevića, obećala sam Đuki da ću svratiti.

Ma nije ništa obećala, nego hoće da ih ostavi same. Zna Ljubica da ove dve imaju jedna drugoj štošta u poverenju reći.

-          Sedi, Jefo. ’Oćeš li popiti čašicu rakije?

-          Ne ja, bogami. Kad si mene vid’la da pijem? Neću ti ništa, ne nudi me. No šjedi, da progovorimo koju.

-          Hoćeš što pojesti? Ima ražljevače, jutros smo je zgotovile..

-          Ne. Rekoh li ti, šjedi!

 „Šta hoće od mene? Nije ona bez razloga došla.“ A oseća Jelena, lepo stomakom oseća da im težak razgovor predstoji, pa ga odlaže, osvrćući se čime bi je još ponudila.  Konačno sede preko puta Jefe, skrsti ruke u krilu i zagleda se u njih.

-          Kako ste? Kako je majka? Čudo ona nije s tobom pošla?

-          Dobro. Svi smo, fala Bogu, dobro. A što nije? Znaš da nju ove magle ugušiše, ne smije pred kuću izići. Đe bi ti ona vol’ki put prepešačila?

-          Pa jes’, i to što kažeš. A ti? Čudo si se ti nakanila?

Jefa uzdahnu i kiselo se osmehnu, pre nego što joj dogovori.

-          Misliš, čudo me Obren puštio? I on ti se neđe na put otpremio, pa ja k’o velim da ugrabim priliku. A i red je da ti neko od roda dođe, nijesi ti bez iđe ikog svog. Misliće Bučevci da smo te odbacili…

U Jeleni nešto splasnu. Tamo gde je do malopre bila tanušna nada da je Obren poslao Jefu u izvidnicu, sad se razbaškari duboko razočarenje. „Eh, ja taman mislila… Glupača! Baš sam glupača.“

-          Da.  Pa eto, došla si. ’Oćeš da ti pokažem đe ja živim? Ovda sam samo dok Milanko…

-          Viđela sam s puta. Što ću je gledati? Ako je tebi dobra i meni je.

Ućutaše obe, oklevajući da počnu o onome što ih je tištalo. Konačno Jefa prekinu tišinu:

-          Joj, Jelena, kad bi ti… Huuuh, nije mi ovo lako. Kako ti i Milanko?

-          Dobro. Što?

-          Je l’ te on baš prihvatio? Onako… Mislim, moreš li ti njemu što reć’, pa da te posluša?

-          Kako to misliš, da me posluša? Da mu zapovedim nešto?

-          Ma neeee. Mislila sam, jesi li mu omilila? Znaš, ’nako k’o žena? Da ti ne može odbiti kad ga što zamoliš?

Jelena je zbunjeno gleda, ni na kraj pameti joj nije šta to Jefa stvarno pita. Pokuša da se seti kad je nešto zamolila Milanka, pa sleže ramenima. „Niti sam ga što molila, nit’ mi je što trebalo. Šta li joj je na pameti?“  Nestrpljivo se obrecnu:

-          Ajde kaži šta si naumila, šta mi tu obilaziš! Šta treba da molim Milanka?

-          Ama mislila sam… Ne, Grozdana i ja smo nešto smislile i… Čekaj, ti znaš… Aaaaaj, što li oklevam?

Jefa se neže preko stola da obuhvati Jelenine šake, kao da će je time naterati da razmisli o onome što je naumila da izgovori.

-          Šta misliš, da ti nekako ubediš Milanka da vi kod nas pređete? Ti znaš da te je Obren njemu dao samo zato što je mislio da ga prizeti. On jeste vredan i onako, čestit, samo je… Kako da kažem? Nije, brate, domaćin. Mi smo računali da vi malo proboravite… Huuuj, mislili smo neka vas ovde dok se ne sviknete jedno na drugo, pa posle, kad Milanko legne na rudu, da … Pravo da ti rečem, nijesmo računali da bi on ’nako odbio Obrena.

„Odbio Obrena… Odbio Obrena?!  Kad? Šta priča ova luda?“ Jelena k’o u neki kovitlac da je upala, nijednu misao ne može jasno ispratiti, jer je druga prestiže.  „ Da se vratim među moje?  S majkom povazdan, jooooj, samo da sam už nju, sve bi mi ljepše bilo. A Obren? Bi l’ što prigovorio? Ne bi Jefa mimo njega… Mora da je on to natuknuo… Možda je on otpremio da ispita stvar? Huuuuuj, a Milanko?  Jooooj, Bože, da l’ bi prist’o? Neće on, no kako mu Aleksa zapovedi.  A što mi ne reče da ga je Obren zvao?“ Odmahuje glavom, kao da se brani, pa joj sinu: „ Bože, to onda na Oštriku!“

Vidi Jefa da se Jelena lomi, pa pritiska i dalje.

-          Tamo ’nol’ka kućerina, a vi se ovde u tuđem stiskate, pa velim… Što bi se naš unuk u tuđoj čatrlji rađ’o? I ko zna ’oće li te ko pogledati kad dođe taj čas, moja Jelena? Ne kažem ja da Ljubica ne bi, al’ nijesi joj ti od srca otpala, pa da se oko tebe lomi k’o što bi Grozda i ja. Tuđe ne boli, a ni ti ni Milanko joj nijeste ništa. Nego ti vidi nekako, te š njim sve polako dok ga ne privoliš.

-          Ne znam, Jefo… Ne bi on mimo Alekse, pa da se zemlja preokrene.

-          Ih, ne bi?! Bi, no ne zna kako. Nije lud da dovijeka slugenja kod Alekse, kad mu se ’vaka prilika pruža!

-          A kako vam to pade na um? Da nije babo što rek’o?

Jefa smrknuto odmahnu glavom.  „Kakav crni Obren, jedva da neku s nama dvijema  prozbori! K’o da ja ne znam što njega muči? Da mu je da dovuče tebe i Milanka pod svoj krov, sav bi svijet njegov bio!“ Ali ne reče to Jeleni, nego nastavi da je ubeđuje.

-          Samo ti obrlati Milanka i dođ’te kod nas. E, kuku mene, kol’ko zatraja’! Moram poć’ da me mrak usput ne u’vati. Nego ti vidi to što ti reko’, pa a ja ću jopet ugrabiti priliku da svratim, pa da se sve potanko dogovorimo.  



Komentari (18)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

milisav68 milisav68 17:27 07.02.2010

AU

Kreće zaplet.....
Kasniš, kasniš....
AlexDunja AlexDunja 17:45 07.02.2010

and again?

wtf is ožlj?
Jelica Greganović Jelica Greganović 18:23 07.02.2010

Ja bih

rekla da je to Ožilj, kome u padežima pobegne i.
selica_nena selica_nena 19:43 07.02.2010

Ožalj

Sa A. Planina na tromeđi Srbije, Crne Gore i Bosne.
Malo kasnim, nešto sam zanemoćala poslednjih dana. Pozdrav svima i ljubim vas slatke, ostavite bar jednu reč komentara.

P.S. Milisave, Dunja, Jelice, vama jedno velikoooooo
AlexDunja AlexDunja 21:13 07.02.2010

Re: Ožalj

Sa A. Planina na tromeđi Srbije, Crne Gore i Bosne.

planina se zove ožalj?
selica_nena selica_nena 22:54 07.02.2010

Re: Ožalj

Daa, planina. Bajkovito mesto. Iznad jednog zaseoka se uzdiže preteći, kao zid od golih stena. I nekako pritiska, prosto te strah od te goleti. Ali kad uskom stazicom izađeš na visoravan - ah, kakva je to lepota! Pukne ti pogled preko beskrajnih livada, oivičenih tajnovitim šumama. I sve što si ikad čula ili pomislila, svaka neverovatna misao, priča, osećaj... dobije sasvim novi smisao.
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 21:04 07.02.2010

U ta ta

Ja ovo sve već čitala, u ta ta......

Ženska, sjajna si!!!

Djina
selica_nena selica_nena 22:56 07.02.2010

Re: U ta ta

Ej, ti ženo što donosiš radost, gde si do sad? Da znaš da sam počela da ljubomorišem na one tvoje Ruse, što ti odvukoše pažnju.
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 23:29 07.02.2010

Re: U ta ta

Idi kod mene pa vidi de sam...
Aj da ne budem prosta...

U khm, znaš već čemu sam!

Djina

I fala ti za ono "donosiš radost", stvarno si me ozarila...
miloradkakmar miloradkakmar 23:57 07.02.2010

Omilila

je Milanku , znači trebalo bi da ga obrlati.
selica_nena selica_nena 00:17 08.02.2010

Re: Omilila

Ženska posla, moj Milorade. Oduvek ti je tako bilo.
mostarac mostarac 00:55 08.02.2010

Re: Omilila

miloradkakmar
je Milanku , znači trebalo bi da ga obrlati.

Ma ja imam osecaj da ce Milanko nahebat.
selica_nena selica_nena 01:04 08.02.2010

Re: Omilila

Eh, Mostarac, dobar je Milanko k'o 'lebac, samo mu sudbina nije naklonjena.
deandrej deandrej 18:31 11.02.2010

Re: Omilila

Ih, k’o da je za mene skrojena! Omamila me, ne mogu misli s nje skrenuti. Da nije ovih drva, ne bi se od nje odvaj’o!

A jos opis da je nabubrela k`o zrela sljiva i da je jos lepsa
Nego nemoj dugo da cekamo da li ce se Mitar prizetit.
Ovaj put maramice ostase neiskoristene no ostavit cu ih za nastavak.
Vidim ja da cu tu biti jos svega.
selica_nena selica_nena 01:40 12.02.2010

Re: Omilila

deandrej
Vidim ja da cu tu biti jos svega.


Pa gde si ti do sad? Biće svega, samo da uhvatim malo vremena da to sredim i kačim bez pauza. Do tad
lucidalina lucidalina 14:11 08.02.2010

pa nista sad nismo saznali

e ne moze ovako! vec kad te tako dugo nema, onda makar objavi dva dela od jednom!

inace, zanimljiv zaplet, mene moji bili oterali kod muza kad sam jako mlada zatrudnela, pa me zvali da se vratim, i jesam - e to je bila ogromna greska.

bas me interesuje sta ce ovi uraditi.
selica_nena selica_nena 15:15 08.02.2010

Re: pa nista sad nismo saznali

Joooooooj, samo te proviđenje poslalo na ovaj blog! Ljubim te za ovaj komentar, a novi nastavak stiže.
mariopan mariopan 14:22 12.02.2010

Re: pa nista sad nismo saznali

Jedva te nađoh na ovaj novi blog gde se ništa pregledno ne vidi ko je šta pisao, moraću da dežuram da iščitam nastavak.
Ne mogu da dočekam dalje.....

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana