Evo sta ima da nam kaze moj blog-gost wukadin:
Pristalice integracije Srbije u NATO žele predstaviti stvari tako da su svi razlozi protiv ulaska Srbije u taj vojni savez emocionalne, što će reći iracionalne prirode. Kao da se kao jedini razlozi protiv tog ulaska mogu navesti oni vezani za ne tako davnu istoriju. Uzgred, u „emotivne“ razloge se ubraja i (aktuelni) odnos NATO prema Kosovu, sa čime se ja nikako ne bih složio. Ali, u daljem tekstu neću pominjati ni taj razlog.
Pre nego navedem razloge racionalne prirode reći ću da i na one emotivne itekako imamo pravo. Stvar se može postaviti i ovako – da li bi pristalice integracije u NATO pristale da se potpuno zaboravi dr. Zoran Đinđić da bi Srbija ušla godinu ili dve ranije u EU, ili da bi prosečna plata bila veća za tridesetak ojra?! Ovo pitanje nije samo retoričko, jer videsmo popriličnu averziju prema savezu DS i SPS, odnosno čak prema nekakvom izmirenju ove dve stranke. Čuli smo dosta puta kako se to ne uklapa u „Zoranovu viziju“. Ovaj savez je doveo „proevropske snage“ na vlast i omogućio nekakvu političku stabilnost. I jedno i drugo se smatra uslovom evropskih integracija i poboljšanja standarda. Nisu li onda afektivne reakcije protiv koalicije DS-SPS samo emotivne prirode?! Nije li to insistiranje na prošlosti, gde spadaju famozne devedesete?!?
I još jedna konstatacija pre „mojih“ razloga. Tačno je da je veliki broj protivnika ulaska Srbije u NATO „emotivan“ na način koji im se pripisuje. Moguće je da je to i većina potpisnika onog već čuvenog apela. Ali nisu svi protivnici ulaska u NATO na spisku potpisanih, niti svi koji su potpisali insistiraju na navedenim „emotivnim razlozima“. Čuli smo i druge argumente, recimo one koje je izneo Lazanski, a da druga strana nije imala šta da odgovori ili prigovori. Pa evo i ova tri razloga...
Prvi razlog je „filozofske“ prirode – NATO je vojni savez koji je izgubio smisao svog postojanja. Preciznije – ono što se zvanično navodi kao smisao postojanja NATO je veoma neuverljivo.
Ovo je sasvim racionalan razlog i, što je veoma bitno, razlog koji se ne ograničava samo na Srbiju. Neki Portugalac može navesti istu rečenicu kao razlog za izlazak svoje zemlje iz tog saveza. Zašto se to u praksi nigde nije dogodilo? Odnosno, zašto individualna razmišljanja, kojih svakako ima, nisu odnela prevagu u političkom životu neke zemlje... Za ovaj tekst dosta je svesti odgovor na dve reči: političko mrtvilo. Ili da pomenem ipak bar jednu ličnost – nema više De Gola!
Pristalica NATO bi mogao reći da ga takvi razlozi ne zanimaju, već samo „bolji život“. Takav stav je legitiman. Legitiman je onda i moj stav prema ljudima koji imaju takve svetonazore. Legitimno je i da postavim pitanje zašto onda slave 27. mart 1941. kada sigurno nismo radi materijalno boljeg života uzvikivali „Bolje rat nego pakt“.
Problem je, međutim, što članstvo u NATO košta, pa mogu li onda postaviti pitanje ima li smisla to nešto što me košta!? Košta pre svega vremena političara koji bi to vreme (provedeno u „procesima integracije“ ili kasnije „učestvovanja“) mogli utrošiti na neke stvari korisnije za ovu zemlju. Kao neko ko to vreme plaća, kao poreski obveznik, zainteresovan sam kako se to vreme koristi. Njima, istina, može izgledati kreativno vreme provedeno u Briselu ili možda nekoj egzotičnoj lokaciji. Da i ne govorim o povećanju vojnih izdataka, te izdržavanju birokratsko-tehnokratske mašinerije koja već postoji i traži integracije radi tendencija svog rasta. Drugi su već pričali o tome.
Protiv ovog argumenta se može ići jednim iskrenim kontra-argumentom. Pristalica NATO može reći da NATO ima neprijatelja (suparnika, rivala, kako hoćete) i da je to Rusija. Pa izađite onda sa takvim stavom, pa da vidimo ko će da ga u Srbiji podrži!
Drugi razlog je „retoričke“ prirode, pa ćemo zamisliti jedan dijalog. Postoje u Evropi neutralne zemlje koje sasvim dobro funkcionišu. Naravno, pristalica ulaska Srbije u NATO ima spreman odgovor da Srbija nije Austrija, Švajcarska ili Finska.
No, ako mi je tako odgovorio, onda mu moram postaviti pitanje – po čemu se to Srbija razlikuje. Ovo bi bilo retoričko pitanje, moglo bi se na njega odgovoriti sa „podrazumeva se“ ili jednim jesi-li-blesav osmehom da nema jedne „sitnice“ – političke stranke koje traže ulazak Srbije u NATO nešto se ne pretržu u odbrani nacionalnih interesa. Odnosno, njihov stav (ako imaju smelosti da ga iznesu, što recimo LDP-u ne nedostaje) je da se ti problemi mogu rešiti jednom „odgovornom politikom Beograda“. Pa ako je tako, kad oni dođu na vlast, Beograd će biti „odgovoran“, pomirićemo se sa susedima koji nam ne žele zlo i živećemo kao Švajcarska. Onda ne moramo u NATO, pošto u okruženju imamo samo izazove, ne i neprijatelje, kako je pisalo u programu LDP-a. Ako bi imali jednog kenedijevskog političara na vlasti, koji je Beograđanin isto koliko je i Prištevac, Zagrepčanin i Sarajlija (kako reče Čeda Jovanović), što bi nam onda vojna alijansa rešavala međusobne odnose?!?
Treći razlog je možda najbitniji sa stanovišta želja kako onih koji hoće u NATO, tako verovatno i većine onih koji su protiv. Srbija ne mora da bude članica NATO, da bi ušla u EU.
Formalno takav zahtev nije iznet. Čak je sa veoma visokih mesta (potpredsednik Bajden i još neki) došao stav da članstvo u NATO nije uslov. Istina, dodato je ono i „biće teže“, i s tim u vezi reći ću dve stvari. Prvo, šta konkretno znači to teže? Pitanje je bitno pošto izgleda da se pred Srbiju postavljaju neki zahtevi koji javno nemaju veze sa integracijama u EU. Zvanično ne vidimo takav uslov, a onda „iznenada“ se vladajuća stranka odluči povodom Statuta AP Vojvodina ili rezolucije o Srebrenici. Da li je bilo pritiska? Da li takvog (tajnog) pritiska ima da se uđe u NATO?! Potrebno je otvoriti karte, već jednom! Drugo – jednostavno već sam rekao da ja plaćam političare. Ako je njima teže, pa nek se više potrude. Zato ih i plaćam.
EU i sama nudi neke mehanizme bezbednosti. Da li će neko napasti Irsku zato što nije članica NATO? Irska inače ima jedan tradicionalan problem na svom severu, i nije ga do sada rešavala integracijom u NATO. Čak ni kad je taj problem bio mnogo veći i odnosio desetine života. Sličan problem ima i Kipar, koji takođe nije član NATO. I pazi bogati, Kipar ušao u EU. No, da ne pričam mnogo o Kipru, to bi nas dovelo do sličnog problema kod nas, za koji rekoh da nije ovde tema.
Dodajmo i da se licitira sa nekim veoma bliskim „datumima“ ulaska u EU, i da to rade iz iste one vladajuće koalicije čiji predstavnici daju NATO-prijateljske izjave. Ako će Srbija postati članica EU za četiri godine, kao što smo čuli, ne vidim kako ulazak u NATO (za koji je takođe potrebno neko vreme) može tu stvar još više ubrzati. Pa da postanemo uvažena članica za već dve ili tri godine... A ako postoje saznanja da Srbija neće tako skoro postati članica EU, pa recite to javno, pa nek građani imaju i to u vidu na nekim sledećim izborima. Uzgred, ako Srbija izvan NATO postane član EU, šta mislite koliko će članstvo u vojnom savezu biti i dalje aktuelno i zanimljivo čak i onima koji su veoma prozapadno opredeljeni?!
To bi bila tri racionalna razloga. O smislu učlanjenja u NATO uopšte video sam jedan zanimljiv tekst na Peščanikovom sajtu (za razliku od emisije na radiju, ovde je moguće videti i druga mišljenja): 13 lažnih razloga za NATO. Tekst je pisan iz hrvatske perspektive, ali samo neki navedeni razlozi bi bili drugačiji u Srbiji, što ne znači da ne bi bili lažni.
Jednostavno, NATO propaganda je još jedan „narativ“ gde kvantitetom (ponavljanjem istog) žele ubediti široke mase. Nešto slično kao širenje panike povodom svinjskog gripa. Srećom, i široki slojevi znaju razmišljati svojom glavom, ili bar ne slušati bespogovorno sve što im se kaže. Stoga racionalni argumenti neće ništa pomoći onima koji su plaćeni da ponavljaju istu priču, ali mogu pomoći onima koji se dvoume, suočeni sa agresivnom kampanjom.