A ove građane sto se bune i oće lada bez parkinga, treba smesta da optuže za sektaše. Evo zašto.
Kult svetog drveta neobično je jak, tako da i danas imamo obožavanje celih vrsta, ili pojedinačnih primeraka drveta sa demonskom ili božanskom snagom. I stari Grci i Rimljani delili su drveće na dve kategorije: dobro i zlo. Kult drveta i biljaka jedini je od starih paganskih kultova sa kojim se čak i crkva brzo i bezuslovno izmirila, što se vidi iz simbolike religijskog ustrojstva: drvo života koje daje besmrtnost nalazilo se u sredini raja, zajedno sa drvetom spoznaje dobra i zla:)
Evropa je svojedobno izgledala kao okean zelenila, pokrivena džinovskim prašumama. Pa su tako Germani pričali Cezaru da su putovali dva meseca kroz Hercensku šumu ne videći joj kraj. Do prvog veka pre nove ere Hercenska šuma se prostirala istočno od Rajne u beskrajnu širinu i daljinu. U delima klasika nalazimo podatke koje je arheologija potvrdila: severna Italija je bila pokrivena gustim brestovim, hrastovim i kestenovim šumama, a Rim razdvojen od srednje Etrurije tajanstvenom Kiminijanskom šumom.
Legenda kaže da je u Ardenskoj šumi, pak, veverica mogla sve do skora da predje celu pokrajinu Vorikšira skakučući s drveta na drvo. Na stranama visokih arkadskih planina Grčke, prekrasne hrastove i jelove šume samo su asocijacija zelenog blaga koje je u davnim epohama prekrivalo grčko poluostrvo od mora do mora. Otuda ništa prirodnije od identifikacije prirodnih šuma sa svetilištima i obožavanja svetog drveća. Pa je tako i čuveni Vasa Čarapić, junak prvog srpskog ustanka, prineo žrtvu glogu. Hajdukujući, video je na Avali prvo olistalo drvo gloga, izvadio cvancik i darivao svetu biljku.
Romi se u Šumadiji na Djurdjevdan pričešćuju glogovim listom. Kult svetog Djuradja povezan je sa prastarim verovanjem u mlado božanstvo proleća koje progoni i savladava demone zime. To je snažni junak u zelenom plaštu, neustrašiv i silan u borbi sa zmajem, oličenjem zime, koga ubija onako, kako proleće savladava ostake zime. Smatra se da su kult svetog Djuradja doneli u Evropu krstaši, vračajući se iz Male Azije, a hrišćanska religija ga prihvatila. Pričest, kao jedan od sedam hrišćanskih sakramenata, pored krštavanja, potvrde, pokore, poslednje pomasti, svetog reda i braka, naročito je sredstvo svetosti i spasenja. Već u drugom veku nove ere, pričest, odnosno euharistija transformisala se u obred mističnog sjedinjavanja sa spasiteljem. Glogov list u ovom ritualu je ključni deo transupstancijacije, kojom se u ortodoksiji izražava verovanje da se hleb i vino pretvaraju u Hristovo telo i krv, a vernik pripremajući pričest neposredno sjedinjuje sa Bogom.
Prema starinskim shvatanjima drveća i biljke su senoviti, ako pripadaju nekoj duši. Takve su na primer voćke i loze koje se sade po grobovima, takav je bosiljak koji je samonikao na Isusovom grobu, ili kosovski božuri. Ovoj grupi pripada i ruža ponikla na grobu nevino poginule Jovanbegovice. Senovitost se nadalje iskazuje kroz pripadnost dobrom ili zlom demonu. Tako na primer, brest, jasen, jela i bor pripadaju dobrim vilama, a zova i orah zlim demonima. Pripadanje divovima, najstarijim formama paganskih bogova, a otuda i idiom divlje voćke, ili divlje životinje, tojest, koje pripadaju divovima, odaje senovitost.I na kraju, pripadnost božanstvima takodje je potvrda senovitosti; hrast na primer pripada bogu gromovniku. Prema ovom stanovištu, svetost drveta i njegov religiozni karakter iskazuje se kao stanište, odnosno paganski hram božanstva, ili sklonište duše. Stoga narod i sadi drveće po grobovima, ne bi li se u njih sklonila duša pokojnikova. Prema svedočenju narodne književnosti, na Momirovom grobu iznikao je bor, a na Grozdaninom loza. Iz krvi kosovskih junaka ponikli su kosovski božuri. Na grobu svetoga Jovana Vladimira izrastao je bršljan.
Hrast i jasen, opet, omiljeno su zborno mesto vila. Naš poznati akademik Veselin Čajkanović navodi običaj iz istočne Srbije pričešćivanja koprivom o Uskrsu koje se vrši pod zelenim drvetom, onako kako se u starim kultovima vršilo u hramu.
U jednoj legendi priča se da nekakav car nikada nije išao u crkvu na molitvu već je to činio pod kruškom. "Kruščica je moja crkvica." Čest motiv srpskih narodnih pesama je hajduk koji se obraća bogu pod jelom, vidjenim, senovitim drvetom. Spisak obožavanog drveća je dugačak: bor kralja Milutina u Nerodimlju, kruška kod Djevdjelije, orah kod Molovina u Sremu, lipa kod izvora Cornika u Slavoniji, ili brest u Petrovgradu. I sama imena manastira kao Krušedol, Orahovica ili Grabovac, govore nam o starinskim predhrišćanskim svetilištima čiji su centri bili u svetim gajevima.
Drvo može pripadati nekoj duši, demonu, vili, ili božanstvu, ali drvo može važiti i samo po sebi za demona, odnosno božanstvo. Primer badnjaka kome se o Badnjoj večeri prinose žrtve, upućuju pozdravi i molitve i koji sve vreme ima tretman ličnosti, i koji se kao božanstvo spaljuje da bi se ponovo rodilo.
Pričešćivanje je vršeno ponekad i listom ili pupoljkom leske, tisovine, čak i koprivom, što predpostavlja božansku snagu pojedinih primeraka, kao i mogučnost personifikacije. Ništa čudno onda što je motiv kreacije prvih ljudi od drveta planetarno nasledje, jer se podjednako javlja kako kod klasičnih i orijentalnih naroda, tako i kod starosedelačkih plemena američkog kontinenta.
Prema Nestorovoj hronici, kada su Rusi u jednoj borbi 983. godine odneli pobedu, knez Vladimir otišao je u grad Kijev da prinese žrtve idolima.
Vračevi su doneli odluku: "Izvucimo kockom nekog mladića ili devojku i na koga kocka padne, taj će biti žrtvovan bogovima oličenim u idolima." Kocka je pala na sina izvesnog hrišćanina Varjage. Njegov otac nije dao da mu se sin prinese na žrtvu, već se zatvorio u kuću i odgovorio: "Nisutra će istruliti; oni ne jedu, ne piju, ne govore, već su izgradjeni rukama u drvetu." Zbog takvog skrnavljenja bogova, Varjag i njegov sin su pogubljeni.
Koliko je ozbiljno bilo obožavanje svetog drveća može se videti i iz starih nemačkih zakona koji su najsvirepije sankcije odredjivali za one koji se usude da oljušte koru sa živog drveta.
Pupak krivca se sekao i zakivao za oguljeni deo drveta, sam krivac je morao da ide oko drveta sve dok se njegova creva ne obaviju oko stabla sa ciljem da se mrtva kora zameni nečim živim od krivčeva tela.
Drugim rečima, kazna je bila život za život, život čoveka za život drveta. Litvanci su, na primer verovali, da svako ko poseče granu obožavanog drveća, ili postane sakat, ili iznenada umre.
U Asklepijevom svetilištu na Kosu, bilo je zabranjeno seći čemprese pod pretnjom kazne od hiljadu drahmi. Na strani Palatinskog brda rastao je dren, i smatran jednim od najsvetijih predmeta u Rimu. Romulovo sveto smokvino drvo bilo je predmet najsvetijeg obožavanja, a sušenje njegovog stabla bilo je dovoljno da upaniči čitav grad.
Prema Plutarhovom svedočenju, ako bi neki prolaznik primetio da je neka grana klonula, dizao bi takvu graju da bi se uskoro sjatio silan narod noseći vedra vode, kao da je izbio požar.
I bogosluženje je najčešće obavljano u svetim gajevima; tu su se skupljali vernici, sveštenik vršio obred, grane su ponekad služile kao predikaonica, a samom svetom drvetu prinosila se žrtva.
U našim krajevima poznat je ritual prinošenja žrtve glogu. Uoči mladog utornika vračara odnosi pod drvo gloga pogačicu, vino, vodu, so, cveće, konjsku potkovicu i klin, zaklinjući demone na glogu, sive feminae, sive mares da prime žrtvu. Utorak je inače, dan madjija, tada se najviše baja, vrača i nabacuju čini. Ne seku se nokti, rublje se ne pere svakog utorka od Velikog četvrtka pa do dana svetog Ilije. Utorkom se ne priredjuju venčanja i ne krste deca. Smatra se da se i vuk čuva nesreće u utorak više nego drugih dana. Zato se i Petrija, kći kneza Miloša teško odlučila da u utorak predje iz Beograda u Zemun radi udaje. Utorak je nesrećan za početak svakog rada. Medjutim, ima i suprotnih stanovišta. Na Kosovu se, pak smatra da je utorak najsrećniji dan za radove, pa zato tim danom počinje setva i rasadjuje se rasad.
U srpskim žrtvenim običajima mogu se razlikovati elementi koji svojim sadržajem korespondiraju sa raznim etapama razvoja stare srpske religije. Nižim fazama pripadali bi običaji iz životinjskog kulta, kao i običaji koji iskazuju poštovanje mistične snage duhova vegetacije. Za njima sleduju običaji vezani za kult predaka i raznih demonskih bića, i najzad običaji iz najviše faze razvoja, koji upućuju na žrtvovanje nekom višem božanstvu. Najčešće, oni sadrže i mnoge elemente iz ranijih stupnjeva razvitka stare srpske religije. Planetarno verovanje naroda svih kontinenata da se božanstva i demoni, kao i više sile mogu umilostiviti i pridobiti, odnosno zahvaliti im se prinošenjem krvnih i beskrvnih žrtava, čini da molitve i žrtve zauzimaju vodeće mesto u verskim obredima, a da ih magija prati. Uobičajena je podela primarnih žrtvi na krvne - ljudi, životinje i ptice; beskrvne - plodovi, odeća, hleb, so, novac; libacije u piću - vino, rakija, mleko i ulje; magijske i ekspijatorne kao kajanje, ispaštanje i slično. Prinošenje žrtava izvodjeno je u skladu sa načelom do ut des, u odredjene dane preko cele godine, kod svetilišta ili posvećenih mesta kao što su izvori, reke, jezera, pećine, drveće, na groblju ili u kući, kod ognjišta. Žrtve su se prinosile za vreme oranja, setve, žetve, vršidbe, berbe plodova, biranja mesta za podizanje zgrada, mostova, prilikom kopanja bunara i zakopanog blaga, kao i kada se dese prekomerne kiše, suše ili bolesti.
Ponekad je dovoljno samo konac sa bolesnikove odeće odneti posvećenom drvetu, pa da bolest ode. Ali, ako se kojim slučajem poseče drvo senovito, na njegovom panju se žrtvuje kokoš...
Elem, kažu da je drvo platan tako žilavo, da se koristi za mesarski panj...
Neki platani su zakonom zaštićeni. Ima kod Apatina, sa leve strane, stotinak metara daleko od nasipa i odmah uz usamljenu šumarsku kuću, jedan, zakonom zaštićen, o čemu obaveštava i tabla postavljena na njemu.
I na kraju, pitanje: da li može, dok se ovi ne vrnu iz te majčine i ne dovate testera, da se pokrene proces zakonske zaštite platana na Bulvaru? kao što se štite stare kuće u kojima se rodio neko značajan?