a
Kada bih imala
Zvala bih je
Imala bih
Večno
Bih
a
Bih
Nije želeo
Da mu se
Desi to
Što
a
Što niste krenuli
Kasno je sad
Igre zatvaraju
Tri po dva
U jedan
a
U jedan dan
Ništa nije
Ništa nisam
Skoro smo
Tako
a
Tako je
Malo
Ko kaže?
Trebalo
Da
a
Da sam napisala
Ovakvu pesmu
Niko je ne bi
Hladno i
Senka
a
Senka priča
Slušaj
Slaži
Slaži!
A?
Kada se dani nanižu pitanjima:
jesmo li: bili tvoji?
jesmo li: krojili po meri?
jesmo li: ostali dužni?
jesmo li: ostali ?
pozovem ih da se nađemo na mestu koje bi poželeli i odaberem
sve najbolje.
Onda dugo pišem reči koje su se šetale okolo, čekajući da budu deo. Čitanje ne planiram. Čitanje često nije nužno. Ni red. Ali je red učiniti im da budu.
Sretnem juče Smisao (često ga viđate, zar ne?), pitam: kako je. Umorno, odgovara.... Ne bih se zaustavljao kod tebe –– vidim da me poznaješ. Žurim do ovih koji me traže. Da im objasnim šta sve nisam. I uzme dve mandarine, i jednu pesmu, za usput, do sledećeg odmorišta. I ono što nisam!, dovikuje iz daljine, I to sam. Svakom sam. Samo da sam. To što jesam.
Onda sedim i gledam:
Slikam: Da pokažem: Da se prisetim: Koji je bio: Danas: Zimskog 2010.:
Bez reči o velikim rečima: Koje se o Njemu: Mogu napisati.
Slikam svoje poglede: I pišem o rečima: I ljudima: Koje sam srela: Toliko priča: Za jedan dan: Smisao bi bio:
Zadovoljan