Dinar je prema evru od kraja septembra 2008. do kraja februara 2009. zabeležio snažan pad (za 18,3%). Od februara dinar je bio faktički stabilizovan, da bi posle oktobra počelo ponovno blago slabljenje srpske valute, koja je od tada nominalno oslabila (prema evru) zaključno sa krajem februara 2010. 6,5% (i 1. marta 2010. pad je identičan).
Realni kurs dinara postao je precenjen, ne zato što je srpska moneta jačala prema evru poslednju deceniju (desilo se upravo suprotno), već zato što su cene u Srbiji rasle znatno brže od onih u evrozoni. To je dovelo do porasta relativnih cena u Srbiji u odnosu na konkurente i učinilo srpski izvoz cenovno nekompetitivnijim, a uvoz iz inostranstva lakše je nalazio kupce u Srbiji. Spoljnotrgovinski deficit se širio i on je pokrivan, osim doznaka i donacija, privatizacionim prihodima i obilnim ino-kreditima. Problem je postao akutan sa ekonomskom krizom, kada je priliv inostranog kapitala presahnuo. Usledila su dva prirodna procesa: deficit je naglo pao jer ga nismo imali čime finansirati (to je snažno oborilo i domaću industriju zavisnu od uvoza repromaterijala, opreme i energenata) dok je kurs, u odsustvu značajnije ponude deviza, oslabio i dodatno doprineo padu deficita.
Fiskalna politika je preduzela svoj deo zadatka prilagođavanja domaće ekonomije nižem nivou ravnoteže. Zamrznute su zarade u javnom sektoru i smanjeni su drugi rashodi konsolidovanog budžeta čime je smanjena javna potrošnja. Ovo je posebno bitno imajući u vidu da je praktično ekspanzivna fiskalna politika čitavih osam godina gurala potrošnju iznad proizvodnje (za oko petinu), čime je, u sadejstvu sa ispravljanjem cenovnih dispariteta, bila glavni činilac relativno visoke inflacije, što je realni kurs učinilo precenjenim a našu spoljnotrgovinsku razmenu sve manje konkurentnom.
Šta možemo očekivati u 2010? Koje bi poteze trebalo da vuče naša ekonomska vlast?
Fiskalna politika, budući da je restriktivan budžet usvojen, imaće prostora da nastavi subvencionisanje kredita preduzećima u poteškoćama i da eventualnim odlaganjima poreskih obaveza (ako se budžet bude punio nešto bolje od plana), da im pomogne da prežive krizu likvidnosti i porast dugova denominovanih u evrima (koji su posledica i depresijacije dinara), a ne da te pare ostanu ''neiskorišćene'', odnosno da deficit bude manji od 4% BDP-a.
Monetarna politika mora da istraje na onome što je zacrtala, a to je smanjivanje resktriktivnosti. Prvo je pad referentne kamatne stope čime će smanjivati i troškove servisiranja blagajničkih (repo) zapisa NBS i trezorskih zapisa. Drugo, usko povezano sa prvim, je lagana depresijacija dinara, koja je, imajući u vidu nizak prenos pada dinara na cene, moguća, a da ne izazove veće inflacione pritiske. Trenutno grube procene ukazuju da i kurs od 105 dinara za evro ne bi doveo inflaciju preko 8%, što je gornji cilj NBS (pod uslovom da rast cena energenata na globalnom nivou ne bude značajan). Čini se da i MMF ne bi imao ništa protiv ovoga, naprotiv. Naravno, nije realno da depresijacija dinara i kroz pola decenije učini kurs potcenjenim, kako se to, inače, desilo samo jedanput u domaćoj ekonomskoj istoriji: sredinom 80-ih (neračunajući stravične padove dinara neposredno posle 1918. i 90-ih). Treća mera koja se najavljuje, a to je smanjivanje obavezne rezerve, odnosno mogućnost da banke sa stranim vlasništvom smanje plasmane u Srbiji za 20%, je upitna jer bi mogla da dovede do odliva novca iz deviznih rezervi, a ne da ga usmeri u nove kredite.
Umereno slabljenje dinara je dobro za Srbiju jer bi povećalo konkurentnost njene privrede, manje kroz rast izvoza a više preko usporavanje uvoza i delimičnog oslobađanja prostora domaćoj proizvodnji. Greške PIGS-a (Portugala, Italije ili Irske, Grčke, Španije; u prevodu prasići), koje su ušle u evrozonu sa precenjenom valutom i sada se suočavaju sa niskom kunkurentnošću i visokim javnim dugom Srbija ne sme ponoviti. Za sada javni dug i deficit budžeta su daleko ispod kritičnog nivoa i to je ono što ohrabruje. Srbija je ipak konačno ‘'stegla kaiš''.
Inače, u poslednjih godinu dana, od kraja februara 2009. do kraja februara 2010. većina valuta istočne Evrope beležila je rast u odnosu na evro. Naravno, ovo ne važi za zemlje sa fiksnim režimima kursa ili valutnim odborima, koje su, istina, imale znatno smanjivanje deviznih rezervi zbog intenziviranja intervencija na deviznom tržištu (Estonija, Letonija, Litvanija, Bugarska, BIH). Pre toga, od kraja septembra 2008. do kraja februara 2009, kada su valute stabilizovane, zabeležen je rapidan pad kurseva skoro svih istočnoevropskih valuta. Ukupno posmatrano od početka svetske ekonomske krize do danas valute istočne Evrope beležile su pad prema evru (i dolaru).
Posmatranjem kurseva evropskih zemalja u tranziciji vidi se da je srpska moneta, posle stabilizacije od marta do oktobra prethodne godine, nastavila da slabi prema evru (za godinu dana 5,9%), što je slučaj još samo sa valutama Ukrajine, Gruzije i Jermenije, zemljama koje su u težoj goroj ekonosmkoj situaciji od nas. S druge strane monete Rumunije, Mađarske, Hrvatske, Rusije, Poljske beležile su od tada rast prema evru (za 4,6%, 11,3%, 2,1%, 11,7%, 18,4% respektivno). I sumarno posmatrano, od početka ekonomske krize, dinar je valuta koja je,posle ukrajinske grivne, najviše oslabila prema evru (za 23,1%, dok je pad valuta Rumunije -9%, Mađarske -10%, Hrvatske -2,1%, Rusije -10,6%, Poljske -14,4%) bio znatno manji. Postoje dva dobra razloga zašto je to tako. Prvo, domaća privreda je u mnogo lošijoj poziciji od ekonomija ovih zemalja: ima višestruko niži izvoz po stanovniku, veću nezaposlenost, manji priliv stranih direktnih investicija, znatno manji BDP per capita (kurs je, svakako, ‘'slika stanja domaće privrede''). Pored toga, dinar je posle 2000. imao najveću realnu apresijaciju od svih posmatranih valuta i jedino je ruska rublja imala uporedivo visoku realnu apresijaciju. Na kraju, možda se kreatori domaće ekonomske politike ponašaju racionalnije od kolega u drugim zemljama, jer realna depresijacija monete u situaciji niske agregatne tražnje izaziva minimalne inflacione pritiske a povećava konkurentosti domaće privrede. Upravo je ‘'grčka kriza'' i kriza konkurentosti, odnosno činjenice da je ta zemlja beležila značajnju realnu apresijaciju ‘'domaćeg'' evra skoro deceniju.